Oliver Dragojević ikona hrvatske glazbene scene

Neka mu duša mirno leti♥
U sjećanje na Olivera Dragojevića s kojim smo imali divno iskustvo u snimanju intervjua♥……………………………..

Donosimo intervju s najvećom ikonom dalmatinske glazbe, Oliverom Dragojevićem.

Već više od četrdeset godina na sceni oduševljava i šarmira svojim glasom ali i stasom. Njegovu karijeru je u punom svjetlu obilježila suradnja s Zdenkom Runjićem, sredinom 70-tih godina, s pjesmom “Galeb i ja”. Od tog trenutka postavio je određene neviđene standarde u glazbi. Kada se sjedne za klavir i počne stvarati umjetnost, osvaja srce svakog slušatelja koji se nađe u istoj prostoriji s njim.

Koja država je osvojila njegovo srce te što voli kuhati, pročitajte u nastavku..

W: Ako bi mogli uvodno otvoriti koncert svojim nastupom koji bi to umjetnik bio?

Svakako bi to bio netko tko je blizu mom shvaćanju glazbe. To bi bio jedan klasičar kao što je kineski pijanist Lang Lang ili recimo američki pjevač Tony Bennett.

W: Kako biste usporedili koncerne dvorane kod nas i u svijetu? Da li možete usporediti produkciju kod nas u i svijetu te što kod nas treba poboljšati?

Vani se tonsko znanje dobiva na jako visokim školama, a to je kod nas problem, jer se to još uvijek radi pomalo amaterski kao kad bi usporedili mehaničara za automobile koji su nekada popravljali automobile prema zvuku, “na uho” dok se danas sve popravlja pomoću kompjutera.
Za početak za dobar zvuk i ton treba biti dobro prilagođena dvorana što znači da sve treba dobro ugoditi, kada opet do najvećeg izražaja dolazi ljudski faktor, jer je čovjek u tim momentima izuzetno bitan, što znači da se treba dobro poznavati razlika između drvenih, duhaćih, limenih i žičanih instrumenata.

Mi u našem sastavu imamo jednog Slovenca koji je uz nas već godinama i taj posao odlično obavlja na način da prostore prilagođava nama, na digitalan način, gdje pritiskom na dugmad svog digitalnog pulta slaže sve kanale i začas sve prilagodi našem muziciranju.
Mi smo u našem sastavu godinama isti tako da se možemo brzo prilagoditi različitim situacijama, ali je činjenica da je čovjek koji se bavi tonom iznimno važan, jer mi osjetimo svaki put neke promjene čim ga promijenimo.

Nama je svima važno čuti svaki instrument kod koncerta. Mi moramo znati što točno stiže do publike.
U svijetu je produkcija puno naprednija nego kod nas, samo treba uzeti u obzir i činjenicu da su tamo timovi koji se bave tim dijelom posla puno veći, tržišta su ogromna, puno se intenzivnije živi i ima se više novaca za sve pa onda pjevaču ili sastavu nije tako teško platiti profesionalce.

Znamo da se u svijetu oko jedne zvijezde brine ogroman tim ljudi. Kod nas je još uvijek malo tržište, ima još pomalo i neznanja, ponekad loše organizacije.

Što se rasvjete tiče tu je slična priča. Televizija ima svoje zakonitosti oko rasvjete pa se tu nema što niti mijenjati. Kad su ostali nastupi u pitanju imam jedno fantastično iskustvo kada sam održao koncert u pariškoj Olympiji. Tada me čovjek, koji se bavi rasvjetom, pola godine ranije tražio sve prijevode mojih pjesama na francuski kako bi točno znao o čemu pjevam.

On je želio imati u svojoj viziji cijelu priču i napravio je jednu takvu svjetlosnu simfoniju da je to bilo savršeno. To je bilo najbolje osvjetljenje koje sam ikada imao.

Jednostavno je slagao svjetlo prema riječima u pjesmi, prema tuzi, prema radosti i sreći. Da zaključim, kod nas nema toliko koncerata, nema se gdje niti naučiti do savršenstva takva vrsta scenskih i tonskih poslova, naprosto se nema koga servisirati u tom dijelu.

W: Osim Hrvatske ljepote koje zemlje još posebno volite? U kojoj zemlji su vas ljudi posebno oduševili?

Dosta sam proputovao, vidio, ali mogu reći da mi je Novi Zeland zemlja snova. Nekako mi se tamo čini najčišće, najmirnije, neka opipljiva sloboda vlada. Dok sam boravio nisam vidi nikakve policajce, zabrane, naprosto se osjeti vidno sloboda i mir.

Komunicirao sam, osim s našim iseljenicima kojih je tamo dosta i s ljudima koji su rođeni na Novom Zelandu. Ti ljudi su mi bili jako bliski po shvaćanjima. Imaju jednu mirnoću u sebi, slobodu izražavanja, sviđaju mi se jako.

W: Koji vam je najdraži vid odmora? Da li ga volite provoditi što vise u osami ili aktivno s prijateljima, obitelji?

I jedno i drugo je odmor, samo ponekad ne znam što mi je draže ili ugodnije. Recimo s prijateljima se umorim, ali to je ugodan umor. Moram priznati da me nekada samoća spasi.

Dnevno sam okružen s mnogo ljudi zbog prirode mog posla, tu su snimanja, fotografiranja, davanje autograma. Ti su susreti uvijek ugodni, ali znajte treba imati mnogo energije i snage na dnevnoj bazi. Zato ponekad poželim biti potpuno sam kada čak i zapjevam što me silno rasterećuje, jer ipak je to moj ventil za sreću koji nosim u sebi ma gdje god da jesam.

W: Da li znate kuhati i volite li kuhati?

Iskreno, prije sam imao svoj stalni gastronomski repertoar…šnicl u tavi, jaja na oko, sendviči i to je bio moj domet. Prošlo ljeto sam naučio kuhati svašta. Punjenu papriku, domaću juhu i još dosta toga.. U jednom času sam ostao sam sa sinom gdje smo boravili svako u svojoj kući, on u gornjoj, a ja u jednoj kućici na rivi gdje sam sve prilagodio za muziciranje.

Tada sam bio prisiljen otići kupiti nešto za hranu i krenuo sam u nabavku. Supruga mi je u početku govorila što sve točno trebam kupiti od sastojaka, a ja sam kasnije sam razvijao svoje kulinarske sposobnosti. Živim skromno kada je jelo i piće u pitanju. Jedem točno koliko mi treba, nikada ne pretjerujem. Popijem bevandu poslije ručka. Ne volim u ničemu pretjerivati. Znam kada mi je čega dosta.

W: Uvijek djelujete opušteno, ležerno i sigurno u sebe. Kako se nosite u situacijama kada Vas nešto neugodno iznenadi na koncertu, a kako u životu?

Nažalost sam ugrožen visokim tlakom i prije jedno osam, devet godina sam imao jedan manji, zaista manji moždani udar. Da, izvana izgledam staloženo i mirno, ali u meni postoji jedna velika kuhinja u kojoj sam ja kuhar svojih misli i osjećaja, vrte mi se događanja pa nakon određenih godina taloženja tih emocija tijelo odreagira na svoj način.

U situacijama kada sam nervozan malo mi skoči tlak pa onda pokušam malo smiriti situaciju s nekim lijekovima, ali uvijek u duši ostane neki nemir i tjeskoba koja se ne vidi izvana, to sam ja iznutra.

W: Čovjek ste s mora. Cijeli život izgledate odlično kada je u pitanju fizički izgled. Kako održavate mladenački izgled? Da li ronite, ribarite? Da li se bavite još nekim sportom, npr. Da li skijate? Volite li adrenalinske sportove? Možete li s nama podijeliti neko za vas posebno iskustvo doživljaja na moru?

S ekstremnim sportovima “nisam doma” niti volim te vrste istraživanja. Spadam u neke tradicionaliste kada je sport u pitanju. Igram tenis s moja tri sina, taman nas je za igru u parovima. Zatim igramo nogomet, a po ljeti kada smo po tri mjeseca na moru plivamo, ronimo, lovimo ribu. Kao niti u ničem u životu tako niti u sportu nisam ekstreman niti pretjerujem. Bavim se onoliko sportom koliko mi i kada to odgovara.

Ono što bih izdvojio kao jedan moj poseban doživljaj na moru je kada sam sa suprugom i jednim prijateljem ploveći ugledao u daljini jedan mali otočić za koji sam mislio da je otočić dok se nije pomaknuo. Tada smo odmah krenuli s brodom prema tom dijelu mora da vidimo o čemu se radi i kada je taj “otočić” izronio pokraj nas u trenu sam se naježio.

Nisam se prestrašio, mada me prošao i jednim dijelom osjećaj straha već su to bili trnci pozitivnih osjećaja, poštovanja prema snazi i veličini prirode pa čak i ljudsko, još uvijek prisutno, neznanje kada je takva sila u pitanju. Nisam tu priču htio ispričati u Veloj Luci nikome, jer mi ljudi ne bi vjerovali, dok nisam čuo na nekoj koći ribare kako razgovaraju upravo o tome kako su vidjeli dva, tri kita.

Tek tada sam se pridružio razgovoru i ja sa svojim doživljajem i ispričao što sam točno vidio i doživio.

W: Koja vas je osoba u životu posebno oduševila i koje su za vas općenito najbitnije odlike u karakteru neke osobe, a koje baš posebno cijenite?

Izuzetno cijenim skromnost i jednu nenaglašenu osobnost. Sviđa mi se, recimo kroz primjer, stav jednoga Tedija Spalata. Kada govorimo o glazbi on je izuzetno nenametljiv, na ničemu ne inzistira, kod njega stvari lijepo teku i takvima se i dešavaju.

Ne poznajem ga toliko privatno, ali mogu reći da je jako ugodna osoba, odličan sugovornik, čovjek pun ljudskosti, prijateljstva. Gibonnija bih isto istaknuo kao jako dragu osobu s mnogo vrlina, prekrasnog čovjeka kojega, kada se vratimo glazbi, nije lako slijediti on zaista ima svoj put.

Kada bih sada usporedio sebe u odnosu sa Stjepanom Hauserom iz 2Cellosa s kojim sam nešto više radio nego s Lukom Sulićem, rekao bih da mi je drag samo na sceni. U svim ostalim stvarima ja njega ne mogu pratiti.

On je brz za mene, jer je on mlad, strahovito talentiran što mi je savršeno, ali meni pašu ljudi koji su malo mirniji, blaži. U svakom slučaju tražim kod ljudi mudar sadržaj koji je izrečen u malo riječi.

W: Što kod sebe smatrate eventualnom manom?

Izuzetno sam tvrdoglav. Zaluđen u svojoj tvrdoglavosti. Kada ja nešto kažem onda to moram ispoštovati pod svaku cijenu što mi se više puta pokazalo kao dobrim, a ponekad baš i ne, ali ipak volim kada ostvarim nešto što sam sam sebi zadao. Onda osjetim posebnu pobjedu u sebi.

Veselim se izuzetno svemu što izguram do samog kraja. Možda bih još istaknuo da kada se nađem u nekoj meni nepoznatoj situaciji onda čekam da se sve riješi bez mene i mog upliva. Samo promatram sa strane, što ljudima može biti čudno, ali ja čekam da si posložim točno sve detalje u nekoj situacije tek tada ulazim u neku komunikaciju i priču.

W: Kroz vaše pjesme život i ljubav doživljavaju se do najtananijih emocija. Da li ste u svom životu veliki emotivac ili racionalno kročite kroz život i karijeru?

Veliki sam emotivac, ali u životu imam određene prioritete i neke su mi stvari velika svetinja. Jako sam veliki emotivac do te mjere da ponekad ne znam uopće do kuda me emocije dovode pa sam neke stvari napravio i krivo. Ipak, znam u nekom trenutku zaustaviti emocije i tada se trudim da prevlada racionalna strana.

Čak bih rekao da sam možda u nekim životnim situacijama “ziheraš”, što možda nije vrlina, ali kod mene je to ispalo i pokazalo se dobrim.

Autor: Diana Mikloš
Fotografije: Foter

Galerija slika