U selu Noskovci (općina Čađavica) nedaleko rijeke Drave i nadomak grada Slatina (Virovitičko-podravska županija) smješten je Centar za posjetitelje „Dravska priča“.
Nekadašnji ljetnikovac grofa Janka Draškovića s početka 19.stoljeća nakon Drugog svjetskog rata postaje škola, a potom ga nagrizaju vrijeme i nebriga. Od 2012. preuzima ga Javna ustanova za upravljanje zaštićenim dijelovima prirode i ekološkom mrežom Virovitičko-podravske županije i pretvara u „interaktivni prostor turističkog sadržaja obrazovnog karaktera“.
Svaka prostorija u razizemlju tematski je osmišljena (ptice, sisavci, geologija), podrumski dio opremljen je odličnim multimedijskim postavom, dok su u potkrovlju smještajni kapaciteti i očaravajući zimski vrt.
Svaki prostor nije samo lijep nego i sadržajan pa se mogu saznati razne zanimljive činjenice, a među njima i interpretacije vodenih staništa Regionalnog parka Mura-Drava i Rezervata biosfere Mura-Drava-Dunav (od 2012. pod zaštitom UNESCO).
Zidove i vanjski ulazni put oslikao je Filip Mrvelj (1976.) tehnikom anamorfnog slikarstva još nazvanog 3D art street (nalik iluzionističkim freskama baroknog slikara Andrea Pozzo, 1642.-1709.). Zgradu okružuje perivoj u kojem se nalazi oporavilište za rode i kavezi za ostale ozlijeđene ptica, bazeni za nekoliko vrsta kornjača, cvjetnjak (Vrt mirisnih doživljaja) te edukativni povrtnjak i voćnjak.
Centar sam obišla krajem siječnja 2022. i koliko god sam bila očarana uređenjem unutrašnjosti zgrade, uzmanjkao mi je cjeloviti dojam koji ću dopuniti dolaskom u proljeće. Bila sam iznenađena brojem ptica u kavezima , jer osim dvadeset i osam bijelih roda, zatekla sam jednu ušaru, dva orla štekavca, tri sove jastrebače, četiri škanjca mišara i šest vjetruša. Uz Dravu (i u šumi) žive brojne ptice koje ljubitelji ptica mogu promatrati s promatračnica i upravo oni nerijetko nalaze ozlijeđene ptice.
Pa prošećimo od kaveza do kaveza! Budući da bijelu rodu (Ciconia ciconia) školski doživljavam pticom selicom koja krajem ljeta odlazi u toplije krajeve i vraća se u proljeće (mit o rodi koja nosi djecu nalazimo u drevnim kulturama, a nama to „dokazuje“ povratak roda u našu sredinu nakon devet mjeseci), jako me iznenadilo mnoštvo roda, koje su, usprkos jakom vjetru, zadovoljno šetale po svojem ograđenom prostoru.
Bilo mi je drago gledati ih iz blizine,ali me je žalostila njihova invalidnost: zbog veće ili manje ozlijede krila niti jedna od njih ne bi mogla krenuti na dulji let, pa mi se čini da će njihov boravak „na stanu i hrani“ u ovom oporavilištu biti trajan. Iako rode stradavaju radi isušivanja njihovih staništa, ove „naše“ su vjerojatno osakaćene u susretu s krivolovcima ili u sudaru s električnim vodovima.
Bilo je čudesno iskustvo iz blizine promatrati ptice koje bi danju morale boraviti u dupljama stabala, a ne „strogo“ gledati oko sebe kao što su to činile velika ušara i tri sove jastrebače. Velika ušara je najveća europska sova, a naziv je dobila zbog perja koja su postavljena okomito na glavi pa podsjećaju na uši.
Kod sove jastrebače perje je tako raspoređeno da stvara „lice“, pa kada nakrivi glavu, upravo očekujete da će vam nešto mudro prozboriti. Zaglavili su u kavezima i bjelorepi vladari visina (bjelorepan je drugi naziv za orla štekavca), a upitno je, hoće li ikada više moći raširiti svoja dvometarska krila i vinuti se pod oblake.
Često na stupovima uz ceste vidimo ptice grabljivice koje intenzivno motre promet, najčešće se radi o škanjcima mišarima, koji imaju izvanredan vid (porodica jastreba) i čekaju neće li pod kotačima stradati neki zalogaj. I orlovi i jastrebovi gledali su me s „indignacijom“, ali to je razumljivo jer se radi o prizemljenim moćnim letačima.
I napokon vjetruše, najmanji sokol i najrasprostranjenija ptica grabljivica, lako prepoznatljiva po treperenju krila , koju se ubraja u „gradske“ ptice jer se gnijezdi zajedno s golubovima i čavkama. U Centru se osim ptica u kavezu mogu vidjeti brojne druge preko fotografija, pa je u dnevnom boravku postavljen „Svijet sova“ a konferencijsku dvoranu nazvanu „Ptičja pjevaonica“ ukrašavaju slike ptica u približno prirodnim veličinama .
Boravak u Posjetiteljskom centru „Dravska priča“ izuzetno je iskustvo koje valja ponavljati, jer ne cvjetaju uvijek isti cvjetovi i ne lete uvijek iste ptice.
Fotografije: Goran Gazdek
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
