Koronavirus je promijenio način na koji promatramo svijet i prisilio milijune ljudi da izađu iz zone komfora te žive potpuno drukčije no što su do činili do tada.
Navike koje smo njegovali do prije koji mjesec su utihnule, a zbog nepredvidljivosti pandemije možemo posumnjati da su do daljnjega obrisane nekom neshvatljivom gumicom.
Do kada? Ne znamo. U manje od tjedan dana od samoizolacije lako je pronaći sve više sličnosti između stana ili kuće u kojem smo se do jučer osjećali bezbrižno i sigurno, s fiktivnim Shawshankom, bez saznanja koliko dugo ćemo još služiti kaznu.
Ponašamo li se u skladu s naputcima o tome kako trebamo ostati kod kuće i prati ruke, osjećamo se sigurnije, ali ne i manje usamljeno. “Koliko još vremena neću moći zagrliti obitelj i prijatelje?”, pitamo se i pritom se grlo može stegnuti. Možemo osjetiti stezanje u plućima i pročistiti grlo sumnjajući u to da smo “pokupili virus”.
Da nismo ludi i da su tjeskoba i anksioznost u ovakvim trenucima potpuno razumljivi, potvrđuje i neuroznanstvenica Stephanie Cacioppo napominjući kako se radi o prirodnom odgovoru mozga na stres.
“Nemojte dopustiti glavi da promišlja o budućim događajima. Sada se možete usredotočiti na svoj okoliš – hranu koju ćete jesti, glazbu koju ćete slušati, to pruža stabilnost”, kaže Stephanie te dodaje kako je disanje jednostavni alat kojim se možemo vratiti u sadašnji trenutak i osjetiti ga.
Ako su vas prolazile srsi dok ste čitali kako se Pale snalazi sam po svijetu, niste sami. Razlog tome je duboko isprepleten s našim bićem još od prvih dana čovječanstva, kad je gubitak plemena značio sigurnu smrt jer da se pobijede divlje životinje i preskoče ostale prepreke tog vremena trebalo je imati “prijatelje”.
Nakon što je Pale smazao mliječnu čokoladu u slastičarnici, pokupio dvije naranče iz trgovine i provozao se tramvajem, shvatio je kako mu nožić i usna harmonika, koje je oduvijek priželjkivao, kao ni dizalica, bicikl, avion ništa ne znače u takvom svijetu.
Zbog straha od samoće razumljivo je zapeti u crnim mislima, no najgore je što možemo napraviti za sebe je upravo razvijanje takvog, nesretnog scenarija.
“Usamljenost je kao santa leda, svjesni smo kako izgleda iznad površine, ali psihogenetski je puno dublja”, rekao je znanstvenik i autor John Cacioppo koji je tvrdio da osjećaj usamljenosti nije tek stvar psihe nego djeluje i na tijelo jer može oslabjeti imunitet te štetno djelovati na organizam poput pretilosti ili pušenja. Prema nekim istraživanjima kronična usamljenost može povećati rizik od bolesti za 26 posto.
No postoji razlika između samoće i usamljenosti
John je potvrdio da se braku partneri mogu osjećati usamljenije nego samci, a oni supružnici koji ne mogu naći zajednički jezik nerijetko upadaju u ozbiljna stanja poput tuge i anksioznosti.
I koji je onda lijek za usamljenost u doba kad moramo ostati kod kuće da ne bismo nepovratno naštetili drugima?
Stručnjaci tvrde da trebamo biti manje egocentrični, odnosno ne davati toliko važnosti vlastitim mislima već ustupiti prednost osjećajima.
Lijek je probuditi empatiju, ljubav i pozitivu pomaganjem drugima. Ako možemo, uključiti se u neku od akcija kojom ćemo se osjećati korisnima.
Možda obaviti kupovinu nepokretnoj susjedi na četvrtom katu?
Otvoriti grupu za susjede mailom ili chatom, spojiti ih i doznati kako se kome može pomoći?
Naučiti neku novu, kreativnu ili socijalno korisnu vještinu na YouTubeu i primijeniti je?
Ako se ne osjećamo korisnima društvu tada nastupa strah kako smo zapravo, prognanici zajednice u kojoj živimo.
Jedan od odličnih primjera je onaj gospođe iz Zagreba koja je u rizičnoj skupini od koronavirusa pa drugi obavljaju kupovinu za nju. Dane provodi ne izlazeći iz kuće, šijući maske baš kako su se nekoć pleli gobleni dok nije bilo televizije.
Za koga? Ne zna niti ona, ali to nije važno. Za zdravu psihu presudna je ljubav kojom to radi i osjećaj da pomaže svojoj zajednici.
