Dvadeset osmi knjiški sajam u Puli snenog naslova „Sa(n)jam knjige u Istri“ (25.11.-4.12.2022.) usredotočio se na nekoliko tema a jedna od njih je bila „Storie italiane“ (Talijanske priče) s naglaskom na opus i život književnika Piera Paola Pasolinija (1922.-1975.) u povodu stote obljetnice njegova rođenja.
PPP kako su ga „popularno“ zvali, bio je pjesnik, prozni pisac, dramatičar i filmski redatelj – jedan od najvećih talijanskih intelektualaca u prošlom stoljeću.
On je, kako u katalogu Sajma piše redatelj Ivica Buljan: „uznemirivao klerikalnu, konformističku i malograđansku Italiju“, a njegovo članstvo u Komunističkoj partiji Italije okončala je „drugarska“ optužba za homoseksualnost. Na plaži u Ostiji 2. studenog nađeno je njegovo masakrirano tijelo, a prvotna teza o seksualnom zločinu (17- godišnji Pino Peloso priznao je ubojstvo koje je počinio jer ga je Pasolini tražio „seksualne usluge“) danas je opovrgnuta „ i sve ukazuje na trag „sponzoriranog zločina“ od strane fašista“ (Ivica Buljan).
Osim okruglog stola i izložbe crteža (Galerija „Cvajner“), dva su neobična performansa „približila“ Pasolinija sajamskoj publici: u prvom nazvanom „Pasolini: koncert za crtanje“ poznati strip-crtač David Toffolo (Crveni salon Doma hrvatskih branitelja, 30.11.) je crtao scene iz Pasolinijevog života uz glazbenu pratnju rock grupe „Tre allegri ragazzi morti“ (Enrico Molteni,bas; Luca Masseroni, bubnjevi; Andrea Maglia, gitara), dok su u drugom, plesač, koreograf i redatelj Matija Ferlin i dramaturg Goran Ferčec autorskim projektom pod nazivom „Jedan od mnogih epiloga“ (knjiga izabranih Pasolinijevih pjesama, Meandarmedia, 2018., prijevod Valter Milovan i Mladen Machiedo) propitivali zadnje Pasolinijeve sate (Circolo, 2.12.).
Grupa TARM uvijek nastupa pod „mrtvačkim maskama“, kao i njihov osnivač Toffolo dok crta (ili nastupa svirajući gitaru i pjevajući) pa je spoj „morbidnog“ izgleda i rock glazbe prilično neobičan. Toffolo je crtao na stolu što se moglo pratiti na velikom ekranu, a pomno nastajanje crteža i njihovo kasnije uništavanje na „divlji“ način, djelovali su kao sjajna metafora krhkosti ljudske sudbine.
Jaki emotivni naboj i prateće opaske na hrvatskom jeziku (ponekada napisane pogrešno što im je davalo određenu ranjivost) nikoga nisu ostavile ravnodušnim.
Opisivati dijelove performansa koji izvodi Matija Ferlin (1982.) bilo bi poput katalogiziranja pokreta i scena, što nema svrhe. Uključujući Pasolinijeve tekstove, tekstove o Pasoliniju (na talijanskom i hrvatskom) i vlastite, Ferčec je složio zanimljivu i potresnu priču o umjetnikovom zadnjem danu u kojem on obilazi restorane, brine o nedovršenom intervjuu za novine ili piše na pisaćoj mašini „Olivetti“, pri čemu je svaka od scena omeđena snažnim udarcem daske o podlogu.
Uz izvanrednu glazbu (Luka Prinčič) i funkcionalno oblikovanje svjetla (Marko Bolković), Ferlin se preobražava iz središnjeg lika (čak teži sličnosti) u one koji ga okružuju, vrlo uvjerljivo i potresno. Mada je jednom izjavio: „Zadatak plesa nije da ilustrira.
Ples komunicira na puno drugih razina, mentalnih, emotivnih, neke su i potpuno neobjašnjive.“, kada sam ušla u dvoranu i zatekla Ferlina kako potrbuške leži na sredini crvenog podija oko kojeg smo sjedili, osjetila sam neobjašnjivu krivnju!
Obljetnica rođenja svakako je poticaj za prisjećanje, ali se pitam, nije li Pasolini dovoljno važan da ga se čita, igra i gleda nevezano uz prigodan datum?!
Fotografije: Sa(n)jam knjige u Istri
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
