Radovan Tajder slavni hrvatski arhitekt s adresom u Beču

Donosimo intrevju sa slavnim hrvatskim arhitektom, Radovanom Tajderom.
Poznati hrvatski arhitekt Radovan Tajder koji živi i radi u Beču, projektirao je u timu ateliera Hayde architekten zajedno sa arhitektom Dieterom Haydeom mnogobrojne znamenite građevine u Austriji, a među kojima je i centrala OPEC-a, parkiralište u zračnoj luci Schwechat, Dieterom Haydeom i Ernstom Maurerom poslovnu zgradu RBA banke.

No prije odlaska u Beč u Hrvatskoj je ostavio mnoga značajna arhitektonska ostvarenja. Na njemu posvećenoj izložbi u Zagrebu u Muzeju za umjetnost i obrt 20214. godine, bila su predstavljena uz arhitektonski opus i njegov paralelni „projekt“ – slavne tekice, bilježnice s njegovim poslovnim i intimnim dnevnikom.
Ove, 2021. godine, točnije 12. listopada, u Oris Kući arhitekture bit će predstavljena izložba “Moje tekice”, koje predstavljaju dnevnik Radovana Tajdera.

Što nam je sve otkrio o svom radu, a i o tome koje bi sve knjige neka osoba trebala imati u svojoj biblioteci i još mnogo toga pročitajte u nastavku.

W: Što je publika mogla očekivati na izložbi u Zagrebu koju ste radili u suradnji s Muzejom za umjetnost i obrt te kako je došlo do te suradnje?
O izložbi u MUO razgovaralo se duže vremena. Prijedlog je došao od tadašnjeg ravnatelja Vladimira Malekovića, a s konkretnim pripremama se je otezalo mojom krivnjom, jer sam stalno čekao da se završi još ova, pa onda ona kuća, kako bi i to mogli pokazati.
Pripreme su konačno krenule početkom 2003.,dakle niti pola godine prije Malekovićeve smrti. I onda su na moje zadovoljstvo stale, jer znate već: bilo je upravo u gradnji još ovo i ono.
Projekt je ponovno pokrenut na inicijativu ravnatelja MUO-a g. Miroslava Gašparovića, a odmah ga je preuzela kustosica gđa. Marina Bagarić, ako se ne varam koncem 2008.
Tada je izložba koncipirana kao retrospektiva (to se danas zove „monografska izložba“) i odmah je mišljeno da je prati i knjiga. I eto!

Svoju sam djelatnost shvaćao kao interaktivnu, dakle i reverzibilno djelovanje rada na tvorca, sve u smislu davno izrečene misli „ja gradim arhitekturu, arhitektura gradi mene.

Svaki bi projekt započeo bilješkama i skicama kojima bih ustrajno desetljećima ispunjavao obične školske tekice. Ali, tu ima misli, komentara čisto osobnih, intimne naravi sve do poezije, kao i posve apstraktnih crtačkih vježbi nevezanih za arhitekturu.

Dakle, osim projekata i fotografija važnijih kuća, na izložbi će se pokazati i taj intimni dio mojeg svijeta. Gospođa Bagarić došla je na sjajnu ideju da se izložba nazove „Arhitektura/Arhitekt“, a odlične dizajnerice Dora Bilić i Tina Müller su našle adekvatno rješenje kako to jedinstvo dualiteta pokazati dizajnom knjige.

W: Koji su Vaši projekti i ostavština u Hrvatskoj koje biste posebno istakli i zašto?
Od kuća sagrađenih u domovini posebno su mi drage četiri: vikendica Čatić, dječji vrtić u Gajnicama, škola u Kutini te mala stambena kuća u Vodovodnoj.

Vikendica Čatić je minijatura od 38 m2, čistih potpuno apstraktnih oblika smještena na brežuljku u djevičanskom zelenilu s kojim čini čudesnu cjelinu. Ranka i Igor Čatić izveli su je točno prema projektu, a tijekom posla razvilo se je prijateljstvo, koje čuvamo već desetljećima. Kućica je brižno njegovana. Imam osjećaj da su vlasnici ponosni na nju.

Gajnice sam radio s pokojnim arh. Mladenom Anđelom na bazi sustava „Megas“ kojeg smo sami razvili. Radi se o komponibilnom sustavu optimiranih prostornih jedinica, koje uključuju i vanjske prostore, a mogu se ponavljati u više etaža, pa je za relativno velike kapacitete dovoljna relativno mala parcela.

Time smo reagirali na tada akutni manjak vrtićnih mjesta u Zagrebu. Sagrađeno je nekoliko ustanova po tom sustavu. Gajnice su dizajnirane najčišće – jednostavna bijela arhitektura na najboljim zasadama zagrebačke moderne. Čujem da je kuća pretrpjela krupne promjene, pa se bojim ići pogledati.

I školu u Kutini projektirao sam zajedno s Mladenom. Tu se radi o za ono vrijeme jedinstvenim konceptu da se svi sadržaji, uključujući i sportsku dvoranu organiziraju u jednom jednostavnom volumenu. Taj se ovdje prezentira velikom objedinjujućom kosom krovnom plohom, koja zapravo nosi cjelokupno oblikovanje.

Bilo je tu još inovacija: fleksibilne učionice nižih razreda koje su se po potrebi mogle objedinjavati, pa i doživljajno uzbudljivi zajednički prostori i prostori komunikacija. Znam da je procurio stakleni krov nad galerijom, te da su ga zamijenili limenim. Pa to onda više nije to.

Vodovodna je bila moja prva interpolacija u Zagrebu. Tu je jasno formulirana teza o interpolaciji kao kući s dva lica, koja je onda konzekventno i realizirana. Ova je kuća tada bila svojevrsni arhitektonski hit. Imate ju i u knjizi Ude Kultermanna „Architecture of the 20th century“ izašloj u New Yorku. Kuća je nažalost unakažena klima uređajima koje su stanari montirali na fasadu.

Garaža tvrtke Boehringer, Beč, 2002-2003.sa arh. Dieterom Haydeom

W: Kojeg arhitekta najviše cijenite u Hrvatskoj, a kojeg u svijetu i zašto? Tko Vas je najviše inspirirao?
Arhitekt čije se dobre sjene ne mogu osloboditi je Le Corbusier, jedan od najvećih uopće. Arhitekt nevjerojatne invencije i kreativnosti, pa se moram složiti s kolegom koji je rekao: „kad god se poveselim da sam došao na nešto novo u arhitekturi, moram konstatirati da je LC to sagradio već davno.“

W: Koja Vas je zemlja oduševila svojim ljudima, kulturom, ljepotom i svojom arhitekturom?
Nizozemska. Zemlja bajkovite ljepote u dosadnoj nizini. Zemlja nevjerojatne kulture i arhitekture, a sve bazirano na osjećaju zajedništva svih stanovnika nastalom zapravo iz nužde da se tlo održi pred nasrtajima mora. Zajedništvo! To ishodište svih velikih kultura.

W: Kakvo je Vaše viđenje današnjih arhitektonskih smjerova u odnosu na razdoblje kada ste Vi bili najaktivniji
Drastično raslojavanje – rascjep označava naše danas. U svemu, pa i u arhitekturi. Za svakodnevicu gradimo sve skromnije. Tako današnji „smart“, ja radije kažem „siromašni“ stanovi imaju prostorni standard naše socijalističke izgradnje iz 50 tih. Štedi se na svakom centimetru, ostave više nemaju vrata.
Volumen je kompaktan da oplošje bude što manje, a prozori se dimenzioniraju na jedva prihvatljivi minimum. Fasada je ožbukana (kod nas u Zapruđu su fasade još pred pola stoljeća bile obložene aluminijem!). Energetsku komponentu tu možemo lako shvatiti, ali izgovor za demografski bum sigurno ne, jer ga u razvijenim zemljama sa „smart“ stambenjacima naprosto nema. Jesmo li toliko osiromašili?

S druge strane imate reprezentativne kuće koje kapital gradi uz nevjerojatne troškove. Tu se onda barata sa „inovativnim formama“, koje nemaju veze ni s čim, somnambulnim prostorima, skupocjenim materijalima. Sve u svrhu pokazivanja moći, zabave ili “mužnje” novca. Toga, kad sam počeo, nije bilo. Standard stambene arhitekture pratio je rast općeg standarda, a reprezentativna arhitektura jedva da je i postojala.

W: Kako sada gledate na arhitekturu i procese projektiranja s Vašim velikim iskustvom, spoznajama, kapacitetom znanja u odnosu kada ste bili mladi arhitekt?

Tu je tehnologija bitno promijenila proces projektiranja. Još sam kao student koristio isti pribor za crtanje kao moj barokni kolega Fischer von Erlach, da bi četvrt stoljeća kasnije došli do kompjutera. Kompjuter je točan, ne možete ga prevariti. Prostorni dojam možete kontrolirati u toku cijelog procesa. Rad na kompjuteru je brz (zato je toliko nezaposlenih), rokovi su kraći, tolerancije nikakve, a odgovornost veća.

Promijenile su se i faze projektiranja. Nekad bismo počeli s idejnim projektom, da bismo ga onda usavršavali u fazama urudžbenog i izvedbenog projekta. Danas se kod idejnog zapravo očekuje oštrina urudžbenog projekta, a prate ga i najvažniji detalji. S malo pretjerivanja mogu reći da smo nekad počinjali, a sad završavamo s idejnim projektom.

W: Kako upravljate svojim projektima? Kako najbolje komunicirate s naručiteljem i koji su bili najbolji?
Voditelj sam idejnog odjela u birou „Atelier Hayde Architekten“. To je atelier srednje veličine s 35 zaposlenih. Perfektno je organiziran i opremljen, radni procesi su ustrojeni po ISO normama, a zahvaljujući arh. Dieteru Haydeu, koji je i odgovorni projektant, radimo u izvanredno ugodnoj atmosferi sa socijalom na najvišem nivou.

Posao se dijeli. Ja kontaktiram s investitorima do prihvaćanja idejnog projekta, a onda ga preuzima voditelj projekta s timom koji ga dalje razrađuje. Oslobođen sam dakle cijelog niza pratećih poslova, pa se tako može razumjeti i ova produktivnost. Uvijek naglašavam da sam samo dio tima koji zajednički ostvaruje projekte.

Najbolji investitori su oni koji točno znaju što hoće, jer je jasno definiran zadatak pola obavljenog posla. Rado se sjećam nekadašnjih SIZ-ova i USIZ-a koji su imali jake stručne službe. Ovdje smo imali slično iskustvo sa BMW-om. Ima i nekoliko sjajnih stambenih zadruga kao npr. „Sozialbau“. A najteži su investitori oni koji ne znaju što hoće, ali znaju što neće pa onda formiraju svoje želje tek kritikom niza varijanti koje im moramo pripremiti

W: Koji je Vaš krajnji cilj kada je u pitanju Vaš rad ? Što želite da se pamti?
Svoje davno zacrtane ciljeve tek sam djelomice uspio ostvariti. Sad više nemam puno vremena pred sobom, a i energije je manje. Sad mi je cilj da prestanem s arhitekturom i da ne moram više misliti i govoriti o njoj. Ima puno drugih stvari s kojima bih se želio baviti.

W: Kako gledate na odgovornost arhitekta, koja se često spominje, da li ona ima neke limite u odnosu na politiku, investitore, prostor?
Jednog sam gorućeg kolovoza, negdje početkom sedamdesetih kao arhitekt početnik bio na gradilištu škole na Malom Lošinju. Prepotentan, samouvjeren, pun sebe, ali kad sam shvatio što je zapravo gradilište, ta se je nadutost preobratila u poniznost.
Kontakt radnika sjede kose, koji mi je po godinama mogao biti otac, a koji je po toj žezi krampom kopao rov za temelje u stijeni, njegov fini topli pogled pomogli su mi da shvatim što je odgovornost arhitekta. I tu pouku, koja je onda odredila i moj odnos prema projektiranju, nisam zaboravio do danas.

W: Kako i da li možete usporediti današnji urbanizam u Hrvatskoj i urbanizam u svijetu te koliko je on bitan za društvo?
O značaju urbanizma ne treba više trošiti riječi. To je ključna arhitektonska djelatnost, ostalo su detalji. Ali kad me pitate o urbanizmu u Hrvatskoj danas, mogu samo odgovoriti protupitanjem: „a koji urbanizam?“

W: Kako arhitektura utječe na ljude i na društvo i kako društvo utječe na arhitekturu?
tjecaj arhitekture na pojedinca je minijaturan. Neusporedivo manji nego što si to mi arhitekti umišljamo. Ljude zanimaju drugi ljudi, zanima ih život a ne okvir za njega.
Obratno, društvo, društveni odnosi direktno se, kao u ogledalu reflektiraju u arhitekturi. Sjetite se sovjetske arhitekture odmah nakon Revolucije, sjetite se naše arhitekture nakon drugog rata, i pogledajte si rascjep u današnjoj arhitekturi o kojem smo govorili.

W: Kako gledate na arhitekturu kada su u pitanju projekti koji nisu elitističkog karaktera poput vrtića, škola i ostalih institucija socijalnog karaktera, a one opet moraju biti prezentne, značajne kao dio odgoja, obrazovanja?
To su zapravo pravi zadaci. Pokušati služiti društvu prihvativši okvire što ih nameće nužda, a ipak uspjeti iskočiti iz banalnoga. Stvoriti prostore koji će mladom duhu pomoći da se oslobodi.

W: Koje su bitne karakteristike Vaših projekata u kojima se može prepoznati Vaš stav, budući da svaki projekt u okolini govori nešto o onome tko gradi i o onome tko je naručitelj?
O tome bi trebali govoriti drugi, a ja samo o želji, a ta se zapravo nije mijenjala. Htio sam graditi arhitekturu poštujući njoj imanentne principe. Arhitekturu iz arhitekture, a ne arhitekturu iz vlastite taštine.

W: Da li ste se susretali u Vašim projektiranjima s takvim scenarijima u kojima će zgrada imati različitu povijest i koliko je to teško?
U jednom sam razgovoru načeo tezu o svojoj arhitekturi „kao ostvarenoj skici“, ali je ta teza obično krivo interpretirana, jer nisam mislio formalno na skice iz tekica, nego na shvaćanje prostora kao skice. Dakle ne potpuno definiranog prostora koji je onda u stanju lako podnijeti transformacije što ih donosi vrijeme.

Zadovoljan sam kada vidim da je to na nekim objektima uspjelo. Naravno da ima projekata u kojima to nije bilo moguće ostvariti. A nažalost ima dosta mojih kuća u Hrvatskoj koje su slabo podnijele starost. Zbog loše izvedbe, manjkavog održavanja, možda i kakve greške u projektu. Onda mi teško pada kad vidim da je kakva zbrzana i improvizirana sanacija upropastila arhitektonski koncept.

Kad sam s gospođom Bagarić obilazio neke kuće sagrađene u Beču, začudila se kako gotovo sve, iako i 20, 25 godina stare, izgledaju kao nove.

W: I za kraj….koje knjige bi svaka osoba po Vama trebala imati u svojoj biblioteci?
Ovo je najteže pitanje, pa se idem poigrati i naprosto bubnuti, bez pretenzije da popis bude barem dijelom potpun i da se pravim načitan: Collodiev Pinnochio, Eschenbachov Parsifal, Mannov Faust, Starogermanska Edda, Carrollova Alica u zemlji čudesa u prijevodu Danka Oblaka, Titoland moje kćeri Ane, Krležine Balade, Harmsovi Slučajevi, Dedićeva 101 pjesma, Mastersova Antologija Spoon Rivera, Marinkovićev Kiklop, Selimovićeva Tvrđava.

Autor: Diana Mikloš
Fotografije: Uz odobrenje MUO