Roman Tišina za oči slovensko-hrvatskoga spisatelja Branka Šömena, poznatog i kao koscenarista filma Samo jednom se ljubi redatelja Rajka Grlića (1981.), potresna je priča o pripadnicima tzv. Sonderkommanda, logorašima iz Auschwitza zaduženima za obavljanje najgorih poslova izvlačenja i spaljivanja leševa iz plinskih komora zloglasne tvornice smrti.
Knjiga je nastala najprije kao filmski scenarij na nagovor autorova prijatelja, našega dvostrukog oskarovca Branka Lustiga (1932. – 2019.) i scenarij je prihvaćen u Hollywoodu, ali sam film nikada nije snimljen.
Pisati o poznatom na drukčiji način zahtijeva iznimno umijeće i vještinu, što polazi za rukom samo rijetkima. Jedan od njih svakako je Branko Šömen, koji je opisu grozote najpoznatijeg njemačkog koncentracijskog logora dao posve novu dimenziju.
Pripadnici Sonderkommanda logoraši su koji izvlače i spaljuju leševe pobijenih u plinskim komorama, posve svikli na užase svakodnevnog umiranja da im se ono čini gotovo samorazumljivim, svjesni da je jedini put koji vodi iz Auschwitza onaj „kroz dimnjak logoraških peći“.
Autor propitkuje stupanj otuđenja, odnosno onečovječenja što ga život u neljudskim uvjetima uzrokuje, i to na agambenovski način, s tom razlikom da Agamben u svojemu tumačenju dehumanizacije logorašima oduzima bilo kakvu nadu, opisujući ljude koji više ne postoje ni u fizičkom ni u psihičkom smislu, jedinke svedene na „život sam“, a nada je u Šömenovu romanu najbitnija odrednica.
Pa ako ne nada da se može spasiti život, a onda da se može očuvati ljudskost u uvjetima kada se zlo čini imanentnim čovjeku. Stoga se potresnim doima gotovo naivan pokušaj pojedinih logoraša da u postupcima okrutnih egzekutora pronađu sjeme dobrote, a ispod debelih slojeva zla otkriju prikrivenu ljudskost, koju su njima samima nijekali i oduzimali.
Zato i organiziraju pobunu, kako ih povijest ne bi pamtila kao one koji su u smrt išli krotko i pokorno „kao janjad na klanje“, o čemu je pisala Hannah Arendt tijekom suđenja Eichmannu 1961. godine.
Tišina za oči Branka Šömena štivo je kojim autor spisateljski dojmljivo opisuje najmračnije razdoblje u ljudskoj povijesti, rečenicama koje su često lišene veznika, čime dinamika opisa zla ne posustaje od prvoga do zadnjega retka, podsjećajući nas da i u zastrašujućim okolnostima treba zadržati nadu. Knjigu je sa slovenskoga prevela Mirta Jurilj.
Branko Šömen, spisatelj, scenarist, publicist i novinar, rođen je 1. travnja 1936. u Mariboru. Radio je kao radijski i novinski komentator i kao predavač filmskoga scenarija na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu (1988. – 1999.). Zbog satirično intoniranih političkih komentara u dva je navrat pritvoren (1963.).
Objavio je tridesetak knjiga, među ostalim romane Med u kosi (1978.), Panonsko more (1981.), Klopka za leptire (1983.), Koncert za samoću (1987.) i pjesničke zbirke Lipov bog (1971.), Prekomurski rukopis (1976.), Muške ikre (1982.). U monografiji Amenkamen (2001.) iznosi povijest slobodnog zidarstva. Roman Tišina za oči nastao je prema filmskom scenariju na nagovor autorova prijatelja Branka Lustiga, a na hrvatski jezik sa slovenskoga knjigu je prevela Mirta Jurilj.
Uz dopuštenje: Stilus knjiga (sve fotografije)
