Rosie Kugli

Isprva nisam željela tragičan kraj, Hedi su presudili sami tinejdžeri.

Čarobna formula knjige možda leži u tome da sam se maksimalno približila mladima, ušavši u lik glavne junakinje, služeći se jezikom mladih, njihovim „forama“, crticama iz života.

danijeNije rijetko da dobri književnici podjednako uspješno pišu za djecu i za odrasle, a Rosie Kugli se u ovom intervjuu otkriva kao jedna od takvih spisateljica. Uz priče koje objavljuje u časopisima, prošle godine objavila je čak tri knjige – ljubavni roman “Tajna prijateljice noći”, originalni hrvatski ljubić “Ljubavnica” te roman za mlade “Nisam ti rekla”, u biblioteci 18+ Kluba prvih pisaca. Rosie Kugli već je ranije pisala za mlade, a ovaj put napisala je priču o nesretnoj tinejdžerskoj sudbini, kao pouku tinejdžerima koji svoje mlade živote uništavaju neumjerenim pićem i opijatima.

W: “Nisam ti rekla” je atipičan tinejdžerski roman. U čemu je njegova pouka? Zašto tragičan kraj?
Volim svoje junake, volim ih oblikovati, stavljati u razne situacije, razmišljati o sljedećim koracima, kreirati psihološki profil, puniti ih emocijama…

Pišući roman, zavoljela sam junakinju Hedu, buntovnicu, svađalicu, djevojku koja često ide „glavom kroz zid, ne birajući sredstva, ne razmišljajući o posljedicama. Isprva, nisam željela tragičan kraj. Željela sam odaslati drugačiju poruku, no tinejdžeri s kojima sam „radila“ na knjizi, nisu se slagali. Otkrivam, da sam pri pisanju knjige, imala i pomoćnike. Divne mlade ljude koji su s velikim oduševljenjem prihvatili moju ideju i pristali biti mojim „konzultantima“. Oni su bili moje oči, vodili me kroz noćne izlaske, otkrivali što se dešava u klubovima, što se konzumira…

Kad smo razgovarali o kraju, rekli su da je moguć samo jedan scenarij, kojeg sam konačno i prihvatila. Sada sam neizmjerno zahvalna na tome. Mislim da je kraj knjige, ono najvrijednije. Tragičan kraj junakinje, zapravo je ono na što trebamo upozoriti ponajprije mlade, a potom i njihove roditelje, ali i društvo: konzumiranje alkohola, posebno na način na koji to danas čine mladi („binge drinking“ – teška opijanja) često dovodi do tragičnih posljedica. I zaista, svi koji su pročitali knjigu slažu se.
Kraj knjige, rijetko će koga ostaviti ravnodušnim, što sam i željela postići.

W: Na promociji u knjižnici Bogdan Ogrizović roman “Nisam ti rekla” podržali su stručnjaci za javno zdravstvo. Planiraju li se akcije i promocije kojima bi se knjiga približila mladoj publici?
Nisam-ti-rekla-korice-2-e1445871675652Roman „Nisam ti rekla…“ predstavljen je na nekoliko tribina o javnom zdravstvu, na televiziji i na radiju. Neizmjerno sam zahvalna svima koji su me podržali.

Posebna i velika hvala voditeljici Odjela za zdravstvo, dr.Ivani Portolan- Pajić, koja je prepoznala vrijednost knjige, predstavila je u emisiji „Društvena mreža“, moderirala predstavljanje, pozvala medije i kolege… Hvala i doc. dr. sc. Darku Breitenfeldu, koji je napisao predgovor, dr. Marini Kuzman, Zavod za javno zdravstvo »Dr. Andrija Štampar« , doc. dr. sc.Danijeli Štimac , dr. Ani Puljak, voditeljici Odjela za promicanje zdravlja u Nastavnom zavodu za javno zdravstvo „Dr. Andrija Štampar“ i mnogim drugim…

Na predstavljanju knjige, sudjelovao je i zastupnik HDZ-a u Gradskoj skupštini dr. Ivan Ćelić koji se iz stručne perspektive osvrnuo na edukativni karakter knjige. Ponosna sam i što je knjiga “Nisam ti rekla” obuhvaćena i Akcijskim planom Grada Zagreba za prevenciju i suzbijanje zlouporabe droga te drugih oblika ovisnosti. Knjiga je i dobar komunikacijski alat za sve koji se profesionalno bave navedenom problematikom.

W: Na promociji je odlomke iz romana čitala vaša kći Nina. Kako su ona i njezini vršnjaci tinejdžeri reagirali na roman? Je li bilo mišljenja da ste kao autorica prestrogi prema svojim junacima?

Ohrabruju i vesele reakcije mladih na knjigu. Dobivam poruke, posebice na fb-u, u kojima mi govore kako su doživjeli knjigu i tada znam da sam uspjela! Znam kako je teško „natjerati“ ih da čitaju, ali kad sami od sebe uzmu knjigu i još k tome, samoinicijativno napišu poruku, ima li što vrednije od toga? Čarobna formula knjige možda leži u tome da sam se maksimalno približila mladima, ušavši u lik glavne junakinje, služeći se jezikom mladih, njihovim „forama“, crticama iz života. Nije bilo teško, jer svakodnevno ih gledam, slušam, proživljavam turbulentne dane i događaje, preko kćeri i njezinog društva. S lakoćom sam „pretočila“ zgode i nezgode u priču o njihovoj vršnjakinji s kojom se mladi čitatelji mogu identificirati.

dr bretNa kraju sam poslala snažu poruku da ne rade gluposti, da se ne odaju porocima, drogi i alkoholu, da ne sjedaju pijani u auto, jer posljedice mogu i vrlo često jesu – tragične.

W: Surovom stvarnošću u tinejdžerskim romanima uklapate se u trendove u koje predvodi američki autor John Green, čiji su romani za mlade “Greška u našim zvijezdama” i “Grad od papira” i filmski hitovi. Zašto su realistični romani za mlade danas tako uspješni?
Na žalost, nisam čitala Johna Greena, ali znam o čemu se radi. Možda je problem u nedostatku kvalitetne komunikacije u obitelji, školi i društvu. Možda se ne priča dovoljno o problemima, pa je to razlog što mladi žele čitati romane u kojima se aktualiziraju problemi koje oni svakodnevno proživljavaju.

Mislim da danas nije lako biti tinejdžer. To je vrijeme burnih psihičkih i fizičkih promjena praćeno jakom nesigurnošću i nestabilnošću te stalnim preispitivanjem vlastitog identiteta. Takvo je ozračje plodno tlo za sklonost raznoraznom eksperimentiranju u ponašanju, pa tako i onom s alkoholom. Mladi nam često pijenjem pokušavaju poručiti da su odrasli; ponekad je to način da se uklope u društvo, da budu “veliki” i “važni” da budu prihvaćeni od vršnjačke skupine. Kroz razgovore s mladima, uočila sam da se mladi ne obaziru na posljedice. Naša upozorenja shvaćaju olako, po principu “meni se to neće dogoditi”. Ili loše stvari događaju se drugima. Piju u “rundama”, natječući se međusobno u količini ispijenih pića, te kombiniraju alkohol i druga sredstva ovisnosti. Žalosno je i to, da cure danas piju čak deset puta češće no u prošlom desetljeću, a dečki dvaput više nego prije deset godina.

Sve to navodi na zaključak da su naši mladi „izgubljeni“ u konfekciji svakodnevnog života. Treba znati zaokupiti njihovu pažnju, zadovoljiti znatiželju, interese i razvojne potrebe, naučiti ih da sami razluče što je dobro, a što zlo. Trebamo ih usmjeriti kako da se odupru napastima koje svakodnevno vrebaju, kako da kažu NE. Bez straha da budu ismijani, odbačeni. Ohrabriti ih, naučiti kako da se suprostave, kažu NE drogi i alkoholu. Jasno, glasno i nedvosmisleno.

W: Pišete puno, raznorodnu literaturu. Namjeravate li nastaviti pisati romane za mlade?
Da, svakako nastavljam… i dalje ću iskreno progovarati o vrućim temama. O temama koje se guraju pod tepih, o kojima se šuti…

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar

Facebook Like Button