Sandra Rončević osebujna je kuharica te autorica bloga “O slanom i slatkom: o svemu”, a njezini se recepti mogu pronaći i u knjizi, najnovijoj kuharici, “Mrvu ovog, zeru onog” koja je već na prvu osvojila sve koji vole dobre recepte i kuhanje.
Svoje dugogodišnje iskustvo spravljanja slanih i slatih jela, Sandra Rončević je prenijela u svoju prvu kuharicu, kako ju sama od milja zove, “(knjigo)kuharicu”, te je oduševila čitatelje svojim jedinstvenim pristupom, ljupkim slengom i zamamnim receptima.
Kuharica simboličnog naziva, “Mrvu ovog, zeru onog”, na preko 400 stranica ne donosi samo recepte nego i prikazuje Sandrin način kuhanja i pristupanja namirnicama, a sve pod zajedničkim nazivnikom njezinog bogatog iskustva, kojeg je stjecala tijekom života svakodnevnim istraživanjem tradicionalne, ali i svjetske kuhinje zahvaljujući svojim mnogobrojnim putovanjima.
Za čitatelje Wish portala Sandra Rončević otkrila je kako je postala poznata kuharica, tko su joj uzori i što ju inspirira u kulinarskim vodama, te još mnogo toga…
W: Krenimo od početka – kako je krenula ljubav prema kuhanju?
Hrana mi nije oduvijek bila posao. Duže od 20 godina radila sam na raznim međunarodnim humanitarnim i razvojnim projektima financiranima od različitih stranih donatora (to je ono kad te pitaju „Jel’ ti radiš EU projekte?“), a onda, sredinom 2018., poziciju projektnog menadžera zamijenila sam jednom sasvim drugom, prirodnijom i kreativnijom – onom koja mi omogućava slobodu i rad iz topline svog doma i posvetila se menadžeriranju vlastitog životnog projekta. Nisam ga još točno definirala pa govorim kako sam na studijskoj godini.
Jedna sam od onih ljudi koji su više od pola života gradili karijeru na jednom polju, a onda hobi pretvorili u posao i sad konstantno rade. Ja ne vjerujem u onu „radi ono što voliš pa nećeš raditi niti jedan dan“, baš suprotno – radit ćeš non-stop, ali će ti srce sasvim drukčije kucati.
Hrana je miris, okus, boja koju vežem uz neko sjećanje, bilo da se radi o pričama iz svakodnevice ili onima s putovanja, ili pak onima iz djetinjstva o kojima sve češće pišem. Vrlo često naglašavam kako ja sebe ne smatram food blogericom, već govorim da ja samo pišem, fotkam i uživam u hrani, odnosno sve svoje strasti pokušavam objediniti na jednom mjestu koje se u današnjem svijetu zove gastroblog i ima neku svoju virtualnu domenu i poveznicu i hashtag.
W: Što Vas je navelo da pokrenete svoj vlastiti blog “O slanom i slatkom: o svemu?
Moji prvi recepti su se po raznim gastroportalima počeli pojavljivati prije desetak godina, ako ne i ranije, jer sam na neki način htjela zabilježiti što ja to sve kuham, a i željela sam imati neki direktni link na te recepte koje samo šibnem prijateljicama kad počnu ispuštati onaj poznati uzdah „mmmmm“ na prvi zalogaj pa me brže-bolje pitaju kako sam nešto skuhala (hahahah).
Gastroblog „O slanom & slatkom: o svemu“ počela sam voditi puno kasnije, najprije na društvenim mrežama, a kasnije i u pravoj formi bloga.
Sve je krenulo od ljubavi prema hrani i kuhanju, prema raznim kuhinjama svijeta i jelima koja sam imala priliku kušati na putovanjima pa ih kasnije reproducirati u vlastitoj kuhinji, ali i velikoj ljubavi prema fotografiji i pisanoj riječi.
I tako se rodio blog. Ipak, hrana je za mene mnogo više od lijepe fotografije koju zalijepim na Instagram, Facebook ili dignem na blog.
W: Ima te li neke životne uzore u svom kuhanju? Čije recepte najradije čitate i čijih se savjeta najčešće pridržavate?
Julia Child, zbog citata “Volim kuhati s vinom, ponekad ga stavim i u jelo”, velika mi je inspiracija i Massimo Bottura i njegovi razni projekti, njegov način razmišljanja.
“Chefovi današnjice su influenceri i zato imaju odgovornost pomoći rastu i razvoju svoje zajednice kako bi ona postala više održiva.
Dio tog rasta svakako uključuje i borbu protiv bacanja hrane i borbu protiv gladi.”
Kad sam umorna i nikakva, uzmem i listam njegovu knjigu Il Pane è Oro/Kruh je zlato, a ta je knjiga “način gledanja na svijet, gledanja na vlastitu smočnicu i traženje unutarnje ljepote u najskromnijim namirnicama” (da završim opet citirajući Botturu).
Zatim Ottolenghijeve kuharice. Imam ih gotovo sve.
Nedostaje mi zadnja pod nazivom Flavour, i to samo zato što sam bila fokusirana na pisanje knjige pa nisam klikala puno po internetu i naručivala knjige, kako to obično činim. Ali, evo, osim što sam si poklonila svoju knjigu za Božić, poklonit ću si i Flavour Yotama Ottolenghija. Obožavam njegove recepte, pristup kuhanju, začine i taj iskonski Bliski istok u njegovim tanjurima u koji sam beznadno zaljubljena.
W: Što danas sve obuhvaća vaš posao kao blogerice i kuharice? Čime vam je ispunjen dan?
Danas se bavim onim što se marketinškim jezikom zove produkcija sadržaja. Uz redovno vođenje vlastitog bloga surađujem s mnogim prehrambenim brendovima za koje osmišljavam i pišem recepte te stiliziram i fotografiram pripremljena jela, razvijam pisani sadržaj, surađujem s raznim magazinima u kojima se mogu naći moji recepti i fotografije hrane, snimam videomaterijale, držim kulinarske radionice i teambuildinge, kao i cooking showove, bavim se stiliziranjem hrane za promidžbene svrhe klijenata.
Osim toga, osmišljavam i vodim gastronomske ture za strane turiste i domaće gastroentuzijaste, pišem gastroreportaže i tematske članke za različite portale te se bavim promocijom i komunikacijom na društvenim mrežama.
W: A sad za kraj – otkrij te nam nešto o svojoj kuharici “Mrvu ovog, zeru onog”: što vas je navelo da ju napišete, što možemo od nje očekivati, neki teaser da nam zagolica maštu prije nego ju uzmemo u ruke…?
Kako sam napisala u samom uvodu knjige, možda će se mnogi iznenaditi, no ne mogu reći da je mi je oduvijek bio san napisati kuharicu. Nije. Više sam maštala kako ću napisati knjigu, zbirku kratkih priča, priča koje me prate kroz život.
Točnije, osjećala sam da mi je zadatak napisati zbirku priča – jer ja oduvijek pišem – i na taj način zauvijek održati živima i sačuvati od zaborava sve one koji, na ovaj ili onaj način, već dugo nisu tu, jer ima li ljepšeg načina od čuvanja dragih ljudi u pričama?
Da, možda ipak ima – čuvati ih u pričama i zalogajima. U gurmanskom spomenaru. I tako sam jedno jutro ustala i krenula, dan po dan. I napisala svoju knjigu, napisala svoju kuharicu. Dva u jedan.
Naslov je Mrvu ovog, zeru onog, a podnaslov “gurmanski spomenar”, knjiga ima 440 stranica i mislim da se već iz ovih dijelova može lako razaznati o kakvim se receptima radi – onima koje nosim u svom genetskom kodu i svojim sjećanjima i onima koje baš volim.
Podijeljena je u devet tematskih poglavlja; jedno je poglavlje posvećeno mojim skitnjama po Italiji, drugo ljepoti Bliskog istoka i Mediterana, malim šarolikim zalogajima koje dijeliš s drugima, tzv. mezi. Meni je filozofija meze nešto najdivnije što postoji.
Ima i nešto svjetskih klasika, ribljih jela, juha, salata, namaza i onih zalogaja koje spremamo u teglice. Jedno veliko poglavlje posvećeno je, kako ja kažem, brašnjenju – prirodnom kvasu, kruhu, pecivima, pizzi, focacci, pogačicama.
Osmo je poglavlje posvećeno slasticama (ima, ima i slastica). Uglavnom, nema klasične podjele na predjela, glavna jela i deserte, ali zato ima brdo recepata koje sami možete složiti u te kategorije i kombinirati ih kako želite.
Sandra Rončević je svoju prvu “knjigokuharicu” posvetila “svima onima koje zove svojima”, njezinoj obitelji, prijateljima i svima koji cijene dobru hranu, a njezin osvježavajući ton i sasvim drugačiji način pisanja oduševit će sve, bilo da vole dobru knjigu ili kulinarske vratolomije.
Jedan izvrstan recept Sandra je podijelila i s nama, pogledajte i isprobajte:
Vinski kolutići: sočni keksi iz kuhinje O slanom & slatkom Sandre Rončević
Intervju: Wish hr D.M.
