Sanja Pilić

Kroz ovaj najnoviji intervju predstavljamo Vam književnicu Sanju Pilić koja obožava djecu i općenito ljude.

Spisateljica je to, koloristica crtanih filmova, snimateljica i fotografkinja koja je oduševila i djecu i roditelje nizom svojih fantastičnih djela. Kroz svoj bogati stvaralački život dobila je niz nagrada i priznjanja, koja nikada ne ističe, jer su joj duša i ljubav na prvom mjestu.

W: Upoznajte nas malo sa Vama? Gdje ste rođeni i gdje ste se školovali?

Rođena sam u Splitu. Moja majka književnica Sunčana Škrinjarić zaljubila se u zgodnog Dalmatinca Marka Pilića, ali ljubav je kratko trajala. Tata i mama su se rastali i mama se vratila u Zagreb. Na svu sreću ja sam obično ljetne praznike provodila u Splitu i u meni je ostala zapisana ljubav prema moru. Naslijedila sam i taj mediteranski, strastven i katkad bučan temperament što mi je vrlo drago. Imala sam tetu Veru koju sam obožavala, a koja je često glasno pjevala operetne arije i bila je vrlo prirodna. Ta kombinacija Zagreba i Splita mi je odgovarala. Ali zapravo, grad koji me je odgojio je Zagreb, i to onaj nekadašnji… Završila sam Školu primijenjene umjetnosti koja je tada trajala pet godina, odsjek fotografije. Ali kako sam se rano udala i rodila djevojčicu Vladimiru od 1600 grama koju je trebalo njegovati, nisam nastavila sa školovanjem. Trebalo se pobrinuti za stambeni prostor, izvući se iz podstanarstva i nisam imala vremena za to. Zarađivala sam baveći se fotografijom i snimanjem crtanih filmova.

W: Vjerujete li da su pisci to po svom rođenju ili se pisac može i postati ako to netko odluči biti?

Mislim da neki pisci nastaju rođenjem, a neki po odluci. U ovo moderno doba kada postoje škole kreativnog pisanja, učenja žanrova i slično, vjerujem da mnogi pisci nastaju po odluci. Ukoliko ste talentirani razvijate taj svoj talent, pišete npr. ljubiće i zarađujete za život. To je moguće u zemljama koje imaju veliko tržište tj. na velikim jezicima.

W: Recite nam nešto o svojoj novoj knjizi “Vidimo se na Fejsu”?

To je priča o jednoj pomalo starinskoj, a ja bih zapravo rekla o normalnoj djevojčici koja ima različite interese od svojih vršnjakinja, voli klasičnu glazbu, nije opterećena modom, voli razmišljati , nije površna, sklona je nekoj vrsti duhovnosti i katkad se ne snalazi u ovome svijetu. Pomoću fejsa pokušava otkriti tko je i pronaći prijatelje slične sebi.

W: Kakve osjećaje želite probuditi ili osvijestiti u mladih ovom knjigom?

Pokušavam ih odmaknuti od površnosti koja je zbog brzine života, informacija i medija postala način življenja, a današnji klinci nisu zbog svega toga i puno sretniji. Oni imaju potrebu za stabilnošću, a sloboda koja im se nudi puna je zamki, pa se ne snalaze u njoj… Zato je važno da katkad stanu na loptu i budu sami sa sobom, da razmisle. Sviranje klavira mojoj djevojčici pomaže da bude usredotočena na sebe, a i da, zapravo, otkrije što joj je važno…

W: Koja je bila Vaša misao vodilja odnosno što Vas je inspiriralo da napišete ovu knjigu?

Nisam imala nekakvu posebnu misao vodilju, ali zapravo volim pisati o ponosnim i pametnim djevojčicama, jer o ovim drugim i tako piše žuta štampa. Naime, današnje djevojčice sklone su svakakvim ludostima samo da bi zadobile popularnost ili nečiju ljubav i naklonost. Želim ih podučiti da ne trebaju to činiti, da se previše trude impresionirati druge pritom zaboravljajući što zapravo žele… Moji likovi i dječaka i djevojčica prilično su odmaknuti, vrlo, vrlo samostalni i nekako svoji. Žive pomalo u oblacima, ali su svejedno vrlo praktični i rješavaju svoje probleme. Volim takvu djecu pa o njima i pišem.

sanja_pilic_2

W: Koji je najveći izazov u pisanju? Kako se postaje spisateljica?

Najveći izazov u pisanju je početak pisanja novog djela, disciplina… Inspiracija je manji problem, ali kada treba sjesti i zagrijati stolicu pa neku misao oblikovati u knjigu razmišljajući pritom i o čitateljima, e onda je to posao koji treba odraditi… Kraće forme mogu nastati u dahu, ali romani zahtijevaju upornost i usredotočenost. A kako se postaje spisateljica? Pisanjem, čitanjem i objavljivanjem. Kako se kaže: Vježba čini majstora.

W: Koji bi savjet dali mladim piscima?

Mladi pisci trebali bi što više čitati, a najbolje je da pišu o onome što dobro poznaju, što ih zanima ili je dio njihove osobnosti. Isto tako trebali bi pripaziti da se ne utapaju u banalnostima i ne prate slijepo trendove u pisanju, pokušati iznaći neki svoj stil.

W: Koje su Vaše 3 Top knjige?

Teško, teško, teško pitanje jer ima barem dvjestotinjak knjiga koje su mi jednako drage… Ako ne i više. I tako su različite. I za djecu i za odrasle. Od pisaca Wildea, Saroyana, Dostojevskog, Selimovića, Nabokova, Cvetajeve koje sam čitala u mladosti do današnjih modernijih autora. Volim čitati različitu vrst knjiga i totalno mi je nemoguće izdvojiti najdraže pisce.

W: Koja je Vaša mudrost, moto koji slijedite u životu?

Pazite na svoje misli, one su početak postupaka. Lao Tze.

W: Ako bi mogli ručati s bilo kojim piscem, tko bi to bio? Zašto?

Ne znam, Oscar Wilde mi je prvi pao na pamet. Imao je zanimljiv život, a njegove priče, karakterizacije likova, misli, duhovitost, osjećajnost i stil su mi odlični. On mi je pomalo neuhvatljiv kao osoba. Upoznala sam dosta živućih domaćih i stranih pisaca i to je, uglavnom, u najmanju ruku interesantna škvadra… A zanima me i što bi Oscar naručio za jesti, kako bi se ponašao i o čemu bismo, zapravo, razgovarali… Nadam se da bi bio i onako pomalo britanski duhovit i sarkastičan, jer to volim.

Autor: Diana Mikloš
Fotografije: privatni album