Slavko Sobin utjelovljuje sve karakteristike koje odlikuju velikog filmskog glumca, premda je rado gledan i u kazališnim predstavama.
Veliki šarm, karizma kojom zrači i osobnost koja ostavlja snažan dojam u podlozi sa školovanjem u Americi na American Academy of Dramatic Arts stvorilo je mnogo obožavatelja koji ovog hrvatskog glumca, rođenog u Splitu, iznimno rado prate u njegovoj karijeri.
U najnovijoj telenoveli Drugo ime ljubavi, ovaj glumac snažnih emocija i predivnog tijela, zasigurno će plijeniti mnogobrojnu publiku svojom ulogom, a za Wish hr portal otkrio nam je kako voli stvarati, živjeti, pomagati, koje su mu zemlje idealne za odmor i još mnoge zanimljivosti koje možete saznati u odgovorima ovog intervjua:
W: U zadnje vrijeme imate dosta raznovrsne angažmane. Od kuda vam takva energija koju ulažete i kako prihvaćate takve ponude?
Ja moram priznati da sam radoholičar. Uvijek kažem da sam najsretniji dok radim što može zvučati pogrešno, može zvučati kao da se bojim svog privatnog života. Nije, ja sam sretan i privatno i poslovno, ali jako uživam u poslu.
Puno sam se trudio da dođem ovdje gdje sam sada i nekako mi energija dolazi iz te ljubavi prema tome što radim. Strašno volim stvarati, rekao bih, izuzetno volim stvarati, ako nešto ne stvaram onda mi je dosadno a moja najveća mana je što se ne znam boriti protiv dosade.
Angažmane prihvaćam zato štoimam sreću da stvarno dobivam dobre ponude, raznolike ponude, različite uloge. Nekako računam da bih mogao ovim tempom raditi još jedno pet šest godina pa onda, ako sve bude dobro, možda ću moći malo usporiti. Ako to budem htio (hahaha….:)
W: Kako danas gledate na svoje školovanje u Americi. Koliko je takvo iskustvo pridonijelo vašem osobnom i profesionalnom razvoju?
Osobnom razvoju jako puno. Došao sam iz Splita koji, bez obzira što je lijep i veliki grad, svejedno je mala sredina u odnosu na neke mega gradove i stoga otići u Los Angeles, koji je “melting pot” (lonac za taljenje – op.ur.) svega, od kultura, boja, svega onog o čemu mi i danas pričamo kao da su strane stvari, a koje su tamo, rekao bih, normalne.
Išao sam u Los Angeles gdje sam prvo naučio brinuti se o sebi. Primjerice kuhati sam sebi, što možda zvuči kao sitnica, ali mnogi ljudi to ne nauče.
Upoznao sam različite ljude, sve mi je postalo prihvatljivo, sve različitosti su mi postale drage tako da sam u osobnom smislu tamo razvio stavove o većini stvari koje danas imam.
Da sam ostao u Splitu možda bi ti stavovi bili drugačiji.
Profesionalno također mislim da sam prošao odličnu školu, da sam upoznao genijalne ljude. Meni je to sada malo daleko, prošlo je petnaest godina od mog boravka u Los Angelesu, tako da se moram prisjetiti pojedinih situacija, ali ne mogu uspoređivati našu akademiju i američku jer nisam bio na obadvije, ali isto tako ne bih mijenjao ovo svoje iskustvo.
Na Akademiji smo se dosta bavili filmom, više nego kazalištem i iz toga proizlazi da ja danas više volim rad na filmu nego u kazalištu. Tamo sam se profilirao, shvatio sam što bih htio biti.
Ono što je najljepše, tamo nas nisu stavljali ni u kakve kalupe standardne glume, s točno određenim tehnikama, ili točno takvom i takvom artikulacijom, nego su pojedinačno, kod svakog od nas, gledali što funkcionira, skoro pa što se na nama može prodati. Ja sam vrlo rano naučio što ja mogu „prodati“ i kad god idem na nekakvu audiciju prvo što uključim u svojoj glumi su te stvari za koje znam da na meni funkcioniraju i evo prolaznost je dosta dobra.
W: Možemo li saznati koju ste američku akademiju pohađali, odnosno ako imate nekoga koga bi Vi istaknuli kao vašeg mentora?
Škola se zove “American Academy of Dramatic Arts”. Ona je smještena u Los Angelesu i New Yorku, to je najstarija škola na engleskom govornom području. Više manje tu školu su završili relevantni glumci poput Robert Redford, Michael Douglas, cijela obitelj Douglas, cijela obitelj Cassavetes, to je stara hollywoodska generacija.
Profesore smo mijenjali svaka tri mjeseca, no najljepšu uspomenu mi je ipak ostavila Judith Buchanan. Ona mi je bila prva profesorica glume i razvila je ogroman stupanj empatije prema meni, kao prema mladoj pridošlici, strancu. I da spomenem da sam došao na akademiju polomljen, jer sam večer prije pao na oproštajnoj, tako da sam na Akademiju došao u gipsu i krvav. Od tada više ne pijem dok vozim i nitko ne bio smio piti dok vozi.
Judith Buchanan mi je bila vrhunski pedagog i skoro kao zamjenska mama, ali i kasnije je bilo sjajnih profesora. Bila je tu predivna profesirca pokreta, koja nas je dosta toga naučila. Recimo ona me je naučila da nema “ne mogu”, takav stav ne može posotojati u repertoaru odrasle, zrele osobe.
W: Poznati ste po svojim objavama na društevenim mrežama. Kako pristupate tom dijelu komunikacije sa svojim obožavateljima?
Kad sam počeo voditi svoj Instagram to mi je bio neki moj dnevnik, samo moj, to su bile moje uspomene. Kad uhvatim vremena da malo prolistam što mi se događalo. Kako je došao veći broj pratitelja onda je došla i veća odgovornost da ipak moram prezentirati jednu sliku koju bih volio da mladi koji me prate slijede, … ne sramim se to reći, da volio bih biti nekome uzor.
Ja stvarno mislim da poanta javne osobe nije u tome kakav joj je životopis, već smatram da treba ostaviti pozitivan trag. Da netko kaže: u dobar je taj Sobin ja bih radio nešto kao on. Zato Instagram vodim tako da promoviram zdrav život, treniranje, brigu o životinjama, o ljudima koje volim.
Volim svoju obitelj, volim svoje pse, mislim da glumci i javne osobe moraju zauzimati stav, ponekad to zamjeram svojim kolegama.
Mislim da je super da i mi imamo ponekad na društvenim mrežama plaćene objave, u konačnici zato što iz dana u dan stvaramo određeni autorski sadržaj, potpuno besplatno, kako bi naši pratitelji uživali. Stoga smatram tako da nitko ne bi treba zamjeriti što tu i tamo za nešto što objavimo budemo i plaćeni ali isto tako ne smijmo pretjerati i postati lice za skoro svaki brend koji postoji na svijetu. Tu se trudim biti vrlo izbirljiv.
Ima tu i dosta taštine, naravno da ja kad objavim svoj torzo znam da dobro izgledam, ali to je i dio mog posla kojim se bavim. Nisam imun na izgled, ali zato puno treniram i volim pokazati svoje tijelo ali iza toga stvarno postoji mukotporan rad i odricanja.
Čak mislim da sam prekasno krenu sa sportom. Volio bih da mi je netko rekao ranije: “ej Slavko ako se sada kreneš baviti nekom aktivnošću možeš izgledati vrhunski”.
Dokazano je da ljudi drugačije doživljavaju i reagiraju na osobu na kojoj se vidi da je zdrava, čvrsta, sposobna. Izgled ipak na prvu donese neke pluseve.
W: Dosta ste aktivni u brizi i aktivizmu prema napuštenim životinjama. kako se razvila ta potreba u pomaganju
Pa to čak nije bila potreba za pomaganjem, ja jednostavno volim pse, oduvijek sam imao pse i tata mi je spasio psa s ulice, uvijek sam htio spašavati. Jednostavno nisam razumio zašto bih išao kupiti psa kad mogu otići u azil.
Nisam nikad planski odlazio pomagati, naprosto sam išao sebi u jednom času nabaviti psa. Onda su u nekom trenu mediji od toga napravili priču i počeli me isticati kao nekoga tko to radi pa sam to prihvatio. To je onaj moment o kojem govorim i kojeg ističem, moraš stalno prihvaćati odgovornost. Ako tvoje ime nešto počne nositi sa sobom onda to moraš i provoditi u djelo.
Puno toga sam dobio u životu i stvarno mislim da se nešto i treba vratiti.
W: Serija “Drugo ime ljubavi”
Serija Drugo ime ljubavi kreće u nedjelju 8. rujna. Meni je ovo prva, iako ljudi misle da sam ih dosta snimao, jer sam stalno nešto i negdje prisutan. Ovo mi je prva telenovela koju radim baš od početka do kraja. Od prvog dana sam u njoj i jako mi se sviđa proces.
Serija je jako dobro napisana, likovi su jasni, Igor Šarić, lik kojeg ja igram, je meni potpuno jasan u glavi. On se provlači kao negativac, ali je zapravo žrtva sistema, tako da sve što radi ima pokriće. Naprijed ga tjera ljubav, doduše patološka ljubav, što ponekad zna biti jači poriv nego mržnja.
Mislim da će serija biti dinamična, zanimljiva, kolega su mi sjajne, pogotovo nova lica.
Za Momu – Momčila Otaševića i za Eciju Ojdanić znamo da su odlični od uvijek, ali Elizabeta Brodić koja igra glavnu ulogu pa Konstantin Haag koji je u ulozi brata igra, baš su zanimljiva nova lica koja su došla na scenu i nadam se da će se jako svidjeti ljudima.
W: Koliko epizoda ima serija?
Oko stotinu šezdeset. Uspio sam čak još neke projekte osigurati, tako da snimam na dva seta paralelno.
W: Kako izgleda vaš dan?
Moj dan, kad ga stavim na papir, izgleda jako ispunjen. Dižem se oko pola četiri, meditiram, jako volim meditirati. Pse više ne moram izvoditi van jer ih vodim većinom sa sobom, tako da mi to olakšava taj dio posla. Zatim dolazi doručak, ranojutarnji trening i dolazak na set. Navečer mi dan završi oko osam sati, zavisi jesam li samo na setu ili imam još i predstavu, ali u principu od deset od pola četiri sigurno spavam. Idem spavati rano pa se rano i budim.
Svojevremeno sam pročitao u nekoj od dobrih knjiga kako je takav stil odlaska na počinak prije ponoći i ranog buđenja jako dobar za organizam pa sam uspio to realizirati i pridržavam se toga. Jednostavno sam krenuo s prvih par dana u tom ritmu, uključivao alarm za rano jutarnje buđenje i sada se budim sam od sebe. Priznajem, taj ritam se sada malo poremetio na praznicima, hahaha…
W: Meditirate svaki dan?
Da, svaki dan. Možda ponekad malo zapnem pa je neko vrijeme ne prakticiram meditaciju, ali meditacija je vrhunski odmor. Ja samo zatvorim oči i sjedim i šutim. To mi pročisti misli, glavu i pripremi me za nadolazeći dan. A kako ne bi ispalo da sam neki dosadni štreber ja se znam stvarno i zabaviti. Imam u sebi tu neku dualnost, doduše sve manje izlazaka mi treba, ali kad izađem zaista se zabavim bez prevelikih zadrški.
W: Putovanje, koja vam je zemlja ostala u najljepšem sjećanju?
Vijetnam je bio moja prva azijska destinacija. U tu zemlju sam se potpuno zaljubio. Napravio na tom putovanju možda grešku jer sam išao u kombinaciju obilaska Vijetnama, Tajlanda, Kambodže, a zapravo sam tada shvatio da bih ostao u Vijetnamu svih mjesec dana koje sam imao na raspolaganju. U Vijetnamu ljudi govore kako čovijek ne može biti siromašan ako ima komad zemlje i životinju. Nemaju ništa, a nasmijani su i veseli.
Hrana je pravi spektakl. Bio sam tamo prije tri godine i stalno razmišljam kako bih otvorio neki restoran s vijetnamskom hranom . To je jedan od snova.
Volim Aziju pa bih spomenuo i Šri Lanku u kojoj sam također uživao. Europa me sve manje zanima, jer ja nisam tip koji previše obilazi muzeje, gleda slike, mene više zanimaju ljudi, hrana, volim osjetiti izvorni doživljaj neke zemlje.
Iskreno možda bih se trebao ponekad dovesti u situaciju gdje ću odbiti neki posao pa odlučiti mjesec, a možda i više putovati. Još uvijek mi je posao na prvom mjestu, još uvijek imam taj neki strah da ako kažem ne, ako odbijem da će me se zamijeniti s nekim drugim.
No kada su putovanja u pitanju istaknuo bih, ma gdje da sam bio, i kažem ali „oni“ nemaju Vis i mnoge druge predivne otoke, obalu, mi imao stvarno prekrasnu državu. Ponekad poželim gledati našu zemlju kroz oči primjerice američkog turista koji, siguran sam, kada dođe prvi puta u Hrvatsku ostane fasciniran ljepotom naše zemlje. Stalno u njoj otkrivam nešto novo.
Primjerice ovo sam ljeto bio na Brusniku, to je jedan vulkanski otok dalje od Visa i ostao oduševljen. Zaista u Hrvatskoj imamo nepresušan izvor ljepota i mnogo toga za vidjeti.
Volim putovati svijetom, ali me odmor u Hrvatskoj uvijek nanovo razdraga.
Intervju: Diana Mikloš
