Staklenke razdora…
Što povezuje kazališnu redateljicu Marinu Petković Liker i plesnu umjetnicu Sonju Pregrad?
U čemu je njihova sličnost? Recimo, svaka ima po dvije ruke…. šalim se, naravno (mada doista svaka ima po dvije ruke).
Ove dvije zanimljive mlade umjetnice utemeljile su (pod borom na šibenskoj plaži 22.7.2013.) „umjetničku organizaciju za otvaranje novih polja kazališne komunikacije“ pod nazivom „Četveroruka“ (moja inspiracija za onu blentavu šalu u uvodu), a ono što ih povezuje nalazimo u iscrpnom nazivu njihove organizacije (iako uglavnom svaka od njih radi neko „svoje“ kazalište).
Najnovija predstava autorice i redateljice Marine Petković Liker pod nazivom „Ni prijatelj ni brat“ (9.11.2018., osvrt na izvedbu 3.2.2019.) smještena je (očekivano) u ne-kazališnom prostoru, točnije u stanu pri kraju zagrebačke Klaićeve ulice (a propos ne-kazališnog prostora, prisjetimo se izuzetno popularne televizijske serije „Pozorište u kući“ koja je vrlo upečatljivo dokazivala da je „cijeli svijet pozornica“, kako je to suvereno tvrdio Shakespeare).
Nevelik stan, u kojem (možda) netko stvarno živi, poprište je svakodnevice dviju žena čije su patnje tihe i duboke, njihova netrpeljivost gotovo opipljiva, a uzroci tome nejasni, pa čak i nevažni.
Iako je stan istinski, pa tako postoji pravi uporabni namještaj (jedini prepoznatljivi kazališni dodatak su brojne svjetiljke) i sporedne prostorije, sve se događa u jednoj prostoriji koja je pregrađena niskim zidom i razdvojena u dnevnu sobu i kuhinju u kojoj obitavaju protagonistice, Lada Bonacci i Aleksandra Naumov, okružene gledateljima koji se moraju navirivati iz jednog u drugi prostor da bi mogli pratiti zbivanja.
Dok Bonacci uglavnom boravi u kuhinji kuhajući hrenovke i pekući jaja, slažući igraće karte ili nešto premještajući, teren djelovanje Naumov je soba u kojoj preslaguje hula-hop čarape, pije vodu ili čita pismo o izgubljenoj kući i dobivenom satu.
Sve što rade, a ima neku potresnu težinu, uglavnom se zbiva u sobi: bilo da je to rezanje odjeće kao raskid s prošlošću, rezignirano jedenje hrenovki i jaja kao protest protiv nekadašnje prehrane ili proricanje sudbine iz karata.
Meni osobno, najpotresnija scena netrpeljivosti, jest žestok sukob oko dvije prljave i ružne staklenke – sva suzdržavana mržnja izbija kroz fizički obračun zbog toga što jedna, usprkos upozorenju, odnosno zabrani, namjerno dodiruje teglice…
Tuča, razbijanje zida čekićem ili odlazak iz stana pokazuju da su neki odnosi nepopravljivo razoreni.
Iako cijela izvedba polako ide prema kulminaciji: projekcije na kojima gledamo ispovijesti nekih tužnih ljudi, prijelazi između dva izvedbena prostora, obični „kućanski“ poslovi kojima ne vidimo svrhu, bacanje predmeta, paljenje i gašenje svjetiljki kao i zvučni efekti (u čemu sudjeluju redateljica Petković Liker i dramaturginja Maja Sviben) dižu tenziju – sve je naoko u redu, ali se očekuje katastrofa.
Sastavni dio izvedbe jest i razgovor nakon predstave, budući da su gledatelji (deset nas) nijemi svjedoci tragičnih sudbina, tako da je zanimljivo otkriti kako svatko ima vlastitu predodžbu o odnosima u kojima se nalaze protagonistice, što se zaista dogodilo i što znači pojedini segment izvedbe.
Osobno mi je bilo najzgodnija priča Lade Bonacci o odlasku u dućan. Naime, dok mi gledamo Aleksandru Naumov odjevenu u ružičasti kućni ogrtač kako ganja neke svoje „sablasti“, Bonacci odlazi iz stana i nakon povratka peče kajganu i kuha hrenovke.
Ona ih je, u realnom vremenu, kupila u obližnjem dućanu, pa kako su izvedbe nekoliko dana za redom, već su je, tmurnu i odjevenu u crno, zapazile prodavačice…
Time se, djelomično nenadano, u predstavu uključio vanjski, gledateljima nevidljiv prostor izvedbe (vidi gore Shakespeareovu opasku).
Vid, sluh, miris, dodir, čak i okus (mogu jesti kekse iz zdjelice oni koji su se dobro strateški sjeli) sudjeluju u praćenju ove predstave, koja fino i energično udara u hormone i neurone, prikazuje neobjašnjivo i tumači neprihvatljivo.
Ne diraj teglice, ubit ću te!
Fotografije Nina Đurđević
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti