Svaka bi ih domaćica poželjela…

U zapadnom dijelu Mumbai (glavni grad indijske države Maharashtra, do 1995.godine poznat pod imenom Bombay, prema popisu iz 2016. s bližnjom okolicom broji više od 20 milijuna stanovnika) u neposrednoj blizini željezničke stanice Mahalaxmi nalazi se Dhobi Ghat, velika praonica i sušionica tkanina na otvorenom.

Prema dostupnim podacima (dakako, približnim) 5000 muškaraca u 700 kamenih korita pere raznovrsno rublje doneseno iz brojnih gradskih hotela i bolnica, mlateći njime iz sve snage po kamenim pločama. Dhobi (prema riječi hindi jezika dhoni – prati) je kasta koja se tradicionalno bavi ovim poslom (isključivo muškarci), a povješane bijele i šarene tkanine čine sliku privlačnu mnogim turistima.

dhobi-ghat-2 dhobi-ghat-1

Prigodni fotografi ovjekovječuju sliku pranja i sušenja s mosta iznad željezničke pruge, pa se tako može vidjeti arhitektonsko okruženje, ali ne originalni pristup učvršćivanju rublja na užad! Naime, radi se o dva labavo isprepletena užeta, pa se tkanina fiksira između „čvorova“, a ne štipaljkama. Boravak iznad praonice/sušionice također ne daje uvid u peglanje i odnošenje rublja na određene adrese, kao niti u nepogrešivi sustav obilježavanja, kako ne bi došlo do zabune prilikom povratka uređenog rublja vlasnicima.

Sve one koji ovo nazivaju „kulturološkim šokom“ želim podsjetiti na takozvane šestinske pralje, žene iz Šestina nadomak Zagreba koje su u podsljemesnkim potocima prale rublje (uglavnom „veliki veš“) Zagrepčanima još šesdesetih godina dvadesetog stoljeća kao žive „vešmašine“. Još do nedavno se mogla vidjeti i po neka energična Dalmatinka kako udara rubljem po kamenu uz improvizirano prirodno korito. Suštinska razlika između vrijednih indijskih perača i domaćih snaga očituje se u brojnosti sudionika i razdoblju radnje.

Fotograf: Gorazd Bernard

olga-vujovic-200Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti

Facebook Like Button