U području rijeke Weito (Weyto, Woito), na granici Etiopije s Kenijom, živi devet klanova plemena Konso.
Njihova glavna djelatnost je poljoprivreda, pa su obradive površine oblikovane u nevelika, ali brojna terasasta polja. Zbog jedinstvenog izgleda , UNESCO je cijelo područje stavio pod svoju zaštitu, uvrstivši ga u svjetsku prirodnu baštinu.
Upravo takav raspored polja omogućuje uzgajanje brojnih raznolikih kultura, od kojih nam je većina poznata, uz iznimku moringa. Kako tvrde , ova je biljka jednako važna za prehranu (lišće) i u liječenju najrazličitijih bolesti (prah – visoki tlak, dijabetes, gastritis, astma, rane….).
Seoske kuće su kružne i široke s odvojenim pregradama za spavanje, kuhanje i boravak životinja. U središtu sela nalazi se visoko „generacijsko deblo“ prema kojem se mjeri vrijeme klana, budući da je „trajanje“ jedne generacije osamnaest godina. Sadašnji kralj, kojeg nažalost nismo zatekli kod kuće, pripada dvadeset i trećoj generaciji.
Kraljeve su ovlasti izuzetne, jer uređuje sve međuljudske odnose pa zato ne iznenađuju posebni obredi koji se obavljaju prilkom njegove sahrane.
Naime, kako je devet magičan broj, kraljevo mrtvo tijelo se mumificira i na pokop čeka devet godina, devet mjeseci, devet dana i devet sati. Uska staza iz sela u šumu, gdje se nalaze grobovi najvažnijih članova plemena Konso (kraljevi, heroji), vodila je kroz više-manje prohodan gustiš, u kojem su dominirali visoki kaktusi (što razbija naše uobičajene spoznaje o kaktusima kao biljkama nižim od prosječnog čovjeka).
Grobove je relativno lako naći (jer vas loklani vodič ionako ne pušta same), budući da su nad njima drveni nadgrobni spomnici nazvani waka (waga).
Iako se spomenik može sastojati od grupe figura, mi smo pohodili kraljev grob, pa je nad njim stajala samo jedna neobično izražajna muška figura . Zubi i oči reljefno su istaknuti i obojani bijelom bojom, dok je ostatak figure crveno.
Prepoznatljivi znakovi posebnosti, poput roga na čelu i naglašenog penisa, na ovoj su figuri posebno brižno obrađeni. Uz njega je bijeli štit te nešto što bi trebala biti naznaka – kalašnjikova.
Boravak u selu i počasni obilazak grobova, doista je opravdao naziv, kojim pleme Konso opisuje svoje područje: „sveti kraj“.
Fotografije: Gvido Pevec
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
