Profesor engleske književnosti i vrlo uspješni pisac David Lodge (1935.) nije nepoznat hrvatskoj publici, budući da je takozvana „akademska romansa“, roman „Svijet je mali“ u prijevodu Gige Gračan (Vuković&Runjić, Zagreb, 2015.) već peta njegova knjiga prevedena na hrvatski jezik. Nakon teorijske rasprave „Načini modernog pisanja“, objavljeni su još romani „Krasan posao“, „Razmjena“ i „Misli“, a „Svijet je mali“ ima opasku da se radi o nastavku romana „Razmjena“, jer se pojavljuju već poznati likovi, a i pripovjedač se u tekstu poziva na sadržaj tog ranijeg romana.
Lodge vrlo dobro poznaje akademsku zajednicu, sveučilišne predavače koji nisu lišeni častohleplja i nemoralnih pobuda, spremnih da zbog katedre podnose različita poniženja. S druge strane i sami se iživljavaju na onima koji su bespomoćni ili ovise o njima, primjerice njihovi studenti. Znanstveni simpoziji, koji se vrtoglavo izmjenjuju, vabe ove učene uglednike dobrom hranom, mogućim erotskim doživljajima i naznakom nekog boljeg profesionalnog položaja. Da bi stigli obići sve zanimljivije skupove, a uvjet je odabir teme i znanstveni rad, nerijetko se blamiraju nekvalitetnim tekstom. No, kako su svi u svojevrsnom vrzinom kolu, oni se uzajamno podupiru ili odmažu, ovisno o procjeni vlastite dobiti. Dakako, zaluta tu i ponetko bezazlen, uvjeren da su ovi učeni ljudi vrijedni poštovanja – glavni lik Persse McGarrigle pripada marginalcima, pa mu upravo ta njegova neiskvarenost omogućuje da dobro vidi. Roman „Svijet je mali“ obiluje brojnim likovima i epizodama, početak je uvjetan, a pravog završetka nema.
Naime, Persse pokušava pronaći lijepu Angelicu, književnu teoretičarku koju je sreo na simpoziju i u koju se zaljubio, a ona mu uporno izmiče. U trenutku kada misli da je otkrio njezin dvostruki identite, spoznaje da je u zabludi i potraga se nastavlja. Uglavnom, prepričavati ovaj roman prepun gotovo nemogućih zavrzlama (mada znamo da je stvarnost uvijek maštovitija od svake izmišljotine, pa je lako moguće da je Dodge crpio inspiraciju iz stvarnih okolnosti) nema nikave svrhe, jer je suština u ljudskoj naravi u kojoj caruju pohlepa i strah, pa možemo reći da se ovdje radi prije svega o arhetipu ljudskog ponašanja.
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
