Tim Fat Buryats odradio Namibijsku trasu

Tim Fat Buryats više ili manje uspješno gotovo tjedan dana jezdi Namibijom, kao prvom zahtjevnijom zemljom Put Foot relija na jugu Afrike. Put Foot nije natjecateljskog karaktera, ali ga mi iz Buryata shvaćamo vrlo ozbiljno.

rally-afrika-namibija-11

Uz dežurnog fotografa, putopisca i influensera Olega Maštruka, tu je i profesionalni vozač relija Marin Frčko, koji iza sebe ima dva finiša na legendarnom reliju Dakar, i organizaciju Cro Dakar Tima koji je i one godine u Peruu završio kultnu utrku.

rally-afrika-namibija-10

Uglavnom, službeni start relija bio je prošlu nedjelju u 4 ujutro (!!) Zašto tako bolesno rano? Pa zato jer se za prvi dan imala odvoziti poštena dionica puta, sve do dosta duboko u Namibiju….

Mi smo krenuli oko 5, a kako ovih dana ovdje sviće nakon 7, to znači da smo dva sata vozili kroz maglu, vlagu i noć, uz vanjsku temperaturu od oko 8 C… start potpuno nekarakterističan za ono kako većina ljudi zamišlja Afriku….

rally-afrika-namibija-09

Western Cape, u kojem je Capetown i iz kojeg smo startali, ima puno obrađene zemlje, milijarde hektara vinograda, i van Capetowna cijeli izgleda kao neka Nizozemska na Mediteranu (OK, iako je sad ovdje zima, ali onako blaga kakva je i u Italiji).

rally-afrika-namibija-06

Prelaskom u provinciju Northern Cape krajolik postaje suroviji, zelenilo sve više prepušta mjesto boji pijeska, i do dolaska na Namibijsku granicu, što je oko 6 sati vrlo živahne vožnje, okruženje je praktično polupustinja…. cesta je i dalje odlična…. Northern Cape je najveća i najslabije naseljena provincija JAR.

rally-afrika-namibija-04

Južna i sjeverna Namibija se dosta razlikuju, Južna je spektakularna, kako ste mogli vidjeti iz manjeg dijela slika na našoj Facebook grupi. Sjeverna je prava Afrika, kroz dio kojim smo mi prolazili krajolikom dosadna savana.

Ljudi su dosta agresivniji i nametljiviji od onih na jugu, vidno drugačijeg izgleda, životinja ima mnogo više i prave su afričke: slonovi, nosorozi, antilope, žirafe…

rally-afrika-namibija-02

U sredini te dvije Namibije je glavni grad Windhoek, u izuzetno slabo naseljenoj zemlji od 2,5 milijuna ljudi postoji nešto nalik velegradu.
Windhoek je neobično čist i uredan, ali pomalo dosadan. Zadržali smo se koliko je trebalo da sredimo lom vjetrobranskog stakla (o tome u zasebnom postu) i pičimo dalje.

Christuskirche, luteranska crkva je jedini imalo zanimljiv landmark čistog, ali dosadnjikavog grada, koji po vrlo malo toga odaje dojam da se nalazi u Africi…

rally-afrika-namibija-01

Namibija je čudo, zemlja za otprilike trećinu veća od Francuske, sa svega 2.5 milijuna stanovnika, dakle u ligi sa Slovenijom.

Satima se možete voziti po mreži seoskih, neasfaltiranih cesta da ne vidite nikakav trag civilizacije. Pješčana pustinja, pa kamena pustinja, pa pješčane dine, pa neki teren koji je toliko neobičan da ga se bez jačeg znanja geologije ne bi ni usudio imenovati…. pa buseni trave, malo stidljivog zelenila… i onda opet pustara.

Vozimo se kroz te vanzemaljske krajolike toliko beskonačno dugo da smo već oguglali. Drugog ili trećeg dana u Namibiji smo išli do mjesta zvanog Sossusvlei (vlei je od afrikanerske riječi za dolinu, valley), i njegove najisturenije točke – Deadvlei, mrtvi vlei ili u našoj šali Mrtvi Vlaj.

Sossusvlei je dolina koja ima samo jedan ulaz i izlaz, utisnuta u divovske dine pustinje Namib. Na samom kraju je Deadvlei, najmrtviji dio ionako dosta beživotnog predjela, ravna ploča usred dina, s okamenjenim drvima.

Tisuću kilometara, uglavnom po prašnjavim cestama brzinom od 120-140 na sat!

Marina je uhvatila Dakar-groznica, gazi gas i prepričava junačke priče s Dakar relija 1825. ili 1767., tu negdje…. Kažem ja Ari Vatanenu: “Slušaj Ari, ako hoćeš pobjediti ne smiješ izgubiti, pozdravim Napoleona na startu itd..”

Ipak, nađemo vremena i za fotkanje. Izmjenili smo rutu da obiđemo Kolmanskop, brutalno fotogeničan njemački kolonijalni rudarski ghost town kojeg godinama, desetljećima, polako prekriva pijesak. Već vidim da ću iz ovog izvući barem 10 fotki za Without People II.

Namibija je krcata njemačkih toponima, uz nešto malo nizozemskih tj. afrikanerskih, ali najbolje je kad stave umlaut usred naziva mjesta. Kako ovi lokalci to uopće izgovaraju?

Što se tiče toponima u (bivšim) kolonijama postoji nekoliko načina razmišljanja. Francuzi su uglavnom uzimali imena od lokalaca, koja su zapisivali svojim pravopisom.

Englezi su često davali svoja imena, ali su ona jednako često nakon odlaska kolonijalaca bila vraćana ili preimenovana na nešto lokalno (Salisbury u Harare recimo, ili cijela zemlja Rodezija u Zimbabwe). Austrija je pitala lokalce (Hrvate) kako oni zovu neki otok, pa im je, u anegdoti, onaj lik odgovorio Babina guzica, eto kako ga zovemo, pa je to ostalo do danas.

Nijemci su u Namibiji davali svoja imena ali ih lokalci – kojih je uostalom bizarno malo – nisu vraćali na staro, a možda i nema ništa “staro”. Živo me zanima kako si lokalci objašnjavaju da idu iz Grunaua u Luderitz recimo (oba s umlautom i onim divnim izgovorom sa skupljenim usnama). Ceste su inače sjajno obilježene i gubljenje je gotovo nemoguće, njemačka škola.

Fat Buryats powered by BOSCH možete pratiti na Facebooku

Tekst i fotografije uz odobrenje: Alert agencija