Ukleti hotel

Tequendama slapovi sakrivaju misteriozni hotel, koji nam tjera strah u kosti.

Jedan je od glavnih turističkih atrakcija u zemlji, slapovi Tequendama (ili Salto del Tequendama) je 515-metara visok vodopad na rijeci Bogotá, koji se nalazi oko 18 km jugozapadno od Bogote, u općini San Antonio del Tequendama. Oko 10.000 godina prije Krista, El Abra i Tequendama su utvrđeni kao jedni od prvih stalnih naselja u Kolumbiji. Rijeka udara kroz stjenovitu klisuru koja se sužava na oko 60 metara pri svom padu. Tijekom prosinca voda polako postaje suha. Slapovima se može doći cestom iz Bogote, automobilom ili autobusom.

Prema legendi Muisca, Slap je izrađen od strane Bochica, koji je koristio svoje osoblje kako bi razbito stijene i pustio vodu koja je pokrivala Bogotu Savannah. Prema drugoj legendi, za vrijeme španjolskog osvajanja u Južnoj Americi, kako bi se izbjeglo ropstvo, autohtoni stanovnici toga kraja su skakali s slapova Tequendama, kako bi postali orlovi i mogli letjeti slobodni.

Ukleti hotel

Godine 1924, tada luksuzan hotel (Refugio d) el Salto je inauguriran na litici s pogledom na vodopad, ali zbog onečišćenja vode u rijeci, vjerujući da će biti popularan u svome mjestu, zatvorio se u ranim 90-ima .

Govorilo se o oporavljanju i rekonstrukciji hotela, kako bi povratio svoju slavu (ali kao muzej ili čak policijska postaja) i kako bi mogli osloboditi mjesto koje je opkoljeno svim duhovima.
Vjeruje se da se tu nalaze duhovi onih ljudi, koji su kada bi izbila tučnjava u baru, tučnjava bi završila na balkonu, koja je ponekad rezultirala da bi alkoholizirana osoba izgubila više nego samo tučnjavu – svoj vlastiti život.

S druge strane, tu su priče o onima koji su se odjavljivali iz hotela (svog života) skokom s litice. To je istina, unatoč svojoj ljepoti ili možda baš zbog toga, slapovi su mjesto gdje su ljudi znali reći zauvijek “zbogom”.
Zbog činjenice da se mnogi ljudi u prošlosti izabrali baš to mjesto gdje bi mogli počiniti samoubojstvo, danas se smatra da njime vladaju duhovi i da je hotel uklet.

Fotografije: Foster

Tekst: Azra Terzić