Odakle god se počne predstavljati roman Vedrana Kukavice „Ja nisam Švabo“, dolazi se do istog zaključka – roman treba pročitati. Ne samo zato da bismo se zdravo nasmijali na svoj i na tuđi račun, nego možda čak i zato da bismo nešto naučili o sebi i kolektivnoj šifri koju živimo. Zamašnjak radnje pokreće žena, njemačka Hrvatica Evica Schläger, koja svom sinu zagrobno ostavlja pismo s priznanjem da njegov otac nije Nijemac pod čijim je krovom odrastao, već Tvrtko Batina iz mjesta Batina u Dalmaciji. „Ja nisam Švabo,“ shvati tada entuzijastični 25-godišnjak i odluči otići u Batinu kako bi pronašao i upoznao svog pravog oca. Ta je osnova poslužila Vedranu Kukavici da predstavi lukave, kočoperne muškarce i lijepe, poduzetne žene „Dalmacije koja ne vidi more“, da opiše lokalne običaje, pa čak i dotakne čvrste korijene patrijarhata i tradicije koja ga održava. Vedran Kukavica svojim se prvim romanom uvrstio među probrane naše autore koji su se bavili Dalmatinskom zagorom, a recenzent Ratko Cvetnić usporedio je „Švabu“ s nezaboravnim „Prosjacima i sinovima“ velikog Ivana Raosa. Naziremo li sličnost između Raosovih i Kukavičinih likova pitali smo romanopisca koji inače radi kao tv-novinar specijaliziran za ekonomiju i biznis.
W: Jaje raspuklo u obliku Hrvatske na naslovnici koju je dizajnirao Kristijan Kuliš upućuje da nas u romanu čeka motiv nacionalnog identiteta. Zašto baš ta tema romana?
Da, Kristijan je složio izvrsnu naslovnicu. Ona baš nekako zove da se knjiga uzme u ruke, a ostalo je onda na meni: da tom literarnom iznutricom ne dam da ju čitatelj tek tako zaklopi i odloži. A tu “temu” će svatko tražiti za sebe i meni je uistinu najteže ono po definiciji najlakše pitanje: “o čemu je roman?” … Jedni će Švabu čitati kako se obično romani i čitaju slijedeći razgranatu fabulu i pitajući se tko je Eugenov otac, drugima će to biti tek staza na kojoj će se osvrtati ubirući rituale Dalmatinske zagore, a bit će i trećih koji će biti privučeni nemilosrdnim dijalozima o globalnim temama u kojima ove moje Batine ne daju nikomu da zna više od njih. Roman je kao tanjur juhe od tikve: ako ti je ukusno jedeš, ako nije odložiš žlicu. Gdje je tikva rasla, zašto nije posluženo varivo od cikle i što je mučilo kuhara dok ju je spremao … ta su pitanja konzumentu besmislena i ona se javljaju naknadno ili nikako.
W: Švabo, Eugen Udo Schläger u romanu ima 25 godina, dok Batinom u koju stiže vladaju sredovječni. Kojoj ste publici namijenili svoj roman, mlađoj ili iskusnijoj?
U Batinu bih htio odvesti mlađe čitatelje – oni stariji su već bili tamo. I tim starijima će ovo biti jedan podsjetnik na izgubljene sustave društvene kohezije, na vrijeme u kojemu smo se još znali hrvati s globalizacijskom nemani koja nalaže sebičnost, supremaciju egotripašenja, nebrigu o drugima i to beskrajno prežvakavanje Sadašnjosti iza koje nema nikakve prošlosti niti joj se ikakva svijetla budućnost smiješi.
Pokušavam se približiti mlađem čitatelju, pisati u nekom današnjem, tviterskom ritmu, biti onlajn s njim, viriti mu preko ramena, napasti ga ponekad bombastičnim frazama, žestokim apelima koji kao da su otkinuti s trešerskih portala, a onda ga još pokušati i raznježiti dugim kadrovima, lirskim opisima Batine. Ovo, zapravo, nije nimalo korektan roman u smislu pripovjedačke neutralnosti, pisac se kako priča odmiče posve predaje Batini pa na kraju mora i posredovati izmirujući zavađene likove. Ima tih mjesta na kojima sam se doista osjećao kao zaštitar koji izvodi pomahnitale Batine da se na par stranica odmore.
W: Kako komentirate usporedbe s „Prosjacima i sinovima“ Ivana Raosa, koje navodi i recenzent Ratko Cvetnić? Koliko sličnost između ženskih likova Vrtirepke kod Raosa i Evice u „Švabi“ odražava stvarni i ukorijenjeni odnos prema ženama u našoj sredini?
Gurati se u istu rečenicu s Ivanom Raosom, to bi bila u mom slučaju besprizorna bahatost, a ne vidim ni da drugima to baš uspijeva kad su u pitanju zabiokovske teme. Uostalom, nitko u ovim našim javnim poslovima nije tu da bi sam o sebi prosuđivao – čitatelj je gospodar života i smrti.
Kad su u pitanju žene u mojoj Batini i one Raosove iz Prosjaka, onda su ovo kod mene – usuđujem se reći – Vrtirepkine kćeri. Zazor od tjelesnosti, i vječiti grijeh koji ide uz te neke Odluke – gdje je seksualni čin na razini današnjeg outanja – je preživio vrijeme, ali samo na površinsko-retoričkoj razini. U Batini je privid patrijarhata doživio svoju punu afirmaciju zato što ga žena održava. One naše snažne majke, nedodirljive gospodarice, stabilizatorice obitelji su razumno zaključile kako je izvanjsko priznanje patrijarhata najbolji način da se faktički matrijarhat učvrsti. Muškarci su ionako beskorisni i nezreli pa stvarno nije u redu da im se to još i govori.
W: Stranac u Batini nailazi na samouvjerene i nesputane žene, koje istodobno brane patrijarhalni obrazac, što mu na prvi pogled djeluje nespojivo. Prepoznajete li takav način razmišljanja i dvostruke kriterije kod današnje mladeži?
Teško mi je reći. Ali da bi ljudi u svim vremenima postizali konsenzus u međusobnim odnosima tako da jednomu pripadne izvanjski privid dominacije a drugomu dominacija sama – to mi zvuči prihvatljivo. Ima ona poslovica “ni pitomoga puštat ni za divljega hvatati”.
Kad su pak posrijedi žene iz te Dalmacije koja ne vidi more, jedva da je o ikomu stvoreno toliko blesastih sterotipa kao o tim našim Vlajinama. Da čuče u toj nekoj čekaonici za udaju, da ih potom iz kuće ne možeš suzavcem istjerati, da već antropološki imaju mala stopala kako bi bile što bliže sudoperu?! … gluposti!
Okrenite se iza sebe pa ćete naći da nijedan kraj ne proizvodi više samosvjesnih samica, tajkunica, selebritija, pravih ekstrovertiranih vražićaka! Uostalom: kako bi to bilo moguće da su, kažu, ti novovjeki Morlaci spretni, snalažljivi, prodorni, a od iste te genetske supstance da nastaju Mrlakinje posve bespomoćne?! Kakav bi ih to patrijarhalni društveni okvir mogao tako okovati?!
W: U romanu ste nemilosrdni prema ženama, muškarcima, majkama, očevima, tradiciji i patrijarhatu. Jeste li pomislili da bi netko mogao previše doslovno shvatiti provokacije u romanu? „Prosjaci i sinovi“ bili su bunkerirani. Je li i „Švabo“ svojevrstan ispit za slobodu mišljenja?
Ma, neee. Švabu ću odnijeti na komisiju HZZO-a da se stavi na listu lijekova. Šalim se … ‘ajde, možda i nije lijek, ali jest posve neškodljiv za čitateljsko zdravlje. Uostalom: tko bi danas uopće u nas išta zabranio? Mi smo otklizali od one šesdesetosmaških teorija urote da ima taj netko tko u društvu vuče konce pa sve evo do Velikog Triježnjenja: kad odgrneš zastor tamo – nema nikoga! Plivamo kao društvo nizvodno bez ikakvog plovidbenog reda i nikoga nije nizašto briga! Dobro bi nam došao neki pametan vladar da malo potaraca ovaj šund, šund na tv ekranima, šund na policama samoposluga pa i taj ukoričeni šund koji je, doduše, manje opasan jer nitko ništa ne čita. Porez na šund je posve razumno riješenje, pa neka ta prepametna Unija misli šta hoće!
Recite mi: kako je moguće kažnjavati vozače zbog otanjčalog katalizatora i malkicu neprimjerenih ispušnih plinova, a na televiziji s nacionalnom koncesijom gologuzi šljam nesmetano prošetava iz večeri u večer?! Digitalne trovačnice treba oporezovati!
Mi u Batini smo to davno riješili …
Osvrt pisca
Vedran Kukavica: Batina je za mlađe čitatelje, stariji su već bili tamo
Jedni će „Švabu“ čitati kako se obično romani i čitaju slijedeći razgranatu fabulu i pitajući se tko je Eugenov otac, drugima će to biti tek staza na kojoj će se osvrtati ubirući rituale Dalmatinske zagore, a bit će i trećih koji će biti privučeni nemilosrdnim dijalozima o globalnim temama u kojima ove moje Batine ne daju nikomu da zna više od njih.
Kad su u pitanju žene u mojoj Batini i one Raosove iz „Prosjaka“, onda su ovo kod mene – usuđujem se reći – Vrtirepkine kćeri.
Jedva da je o ikomu stvoreno toliko blesastih sterotipa kao o tim našim Vlajinama. Nijedan kraj ne proizvodi više samosvjesnih samica, tajkunica, selebritija, pravih ekstrovertiranih nemani!
Starijima će ovo biti podsjetnik na izgubljene sustave društvene kohezije, na nebrigu o drugima i to beskrajno prežvakavanje Sadašnjosti iza koje nema nikakve prošlosti niti joj se ikakva svijetla budućnost smiješi
Razgovarala: Sandra Pocrnić Mlakar
Fotografije: Maroje Vučićević
