Predložak za film o obiteljskom nasilju „Samo kad se smijem“ (svjetska premijera na 70. Pulskom filmskom festivalu, 15.-23.7.2023.) preuzela je redateljica Vanja Juranić (s Elmom Tatargić scenaristica te montažerka svojeg filma) iz stvarnosti fokusirajući se na određen slučaj, svojedobno medijski jako eksponiran, kada je mlada žena u samoobrani ubila nasilnog suprugu zbog čega je osuđena na zatvorsku kaznu jer je pravno rečeno, „prekoračila nužnu obranu“.
Juranić je promijenila neke detalje, ali slučaj je i dalje prepoznatljiv jer se radnja filma također zbiva u Zadru (kadgod stupim na tlo ovog grada koji se diči sjajnim Arheološkim muzejom, Forumom, obnovljenim palačama i Morskim orguljama, sjetim muškarca koji je prebio djevojku i njezinom glavom razbio lavabo te izgrednika koji je devastirao jedinstvenu instalaciju „Pozdrav Suncu“ ).
Film je prilično kratak (73 min) ali je Juranić zgusnutim i dobro složenim scenama uspjela pokazati sve važno, koncentrirajući se na lica i odnose između supružnika, Tine (Tihana Lazović) i Frana (Slavko Sobin).
Njih dvoje s kćerkicom žive u lijepom stanu a budući da Frane dobro zarađuje, Tina ne mora raditi nego se bavi domaćinstvom i djetetom. No, jednoga dana, Tina poželi završiti fakultet (koji je napustila zatrudnjevši) što Frane podrži, ali se ubrzo otkrije da nije baš oduševljen: ne hrani se dobro kao prije niti je dom uredan kao prije.
Ako se i prije ovog Tininog „ekscesa“ slutila muževa pritajena agresija (nagla promjena raspoloženja ako pomisli da mu se ona ruga ili pretjerana reakcija na bezazleni komentar) Frane sad jasno iskazuje nezadovoljstvo sitnim sabotažama (baca posuđenu bilježnica u smeće), vikom, prijetnjama i okrutnim premlaćivanjem (otuda naslov filma: Tinu bole modrice „samo kad se smije“) do silovanja i davljenja (što je izazvalo Tininu paničnu reakciju i njegovu smrt ).
Obiteljske scene u stanu, kave s prijateljicama, posjet majci (izuzetna Jasna Đuričić), gradske vedute i sve ostale „obične“ scene su čiste, lijepe i jasne (fotografija Danko Vučinović), ali zvuk (Ivan Zelić) Morskih orgulja (2005.,arhitekt Nikola Bašić, zvuk Ivica Stamać, hidraulika Vladimir Andročec, atelje Heferer) muklošću najavljuje katastrofu (iako okolni stanovnici ne vole zvuk orgulja, nikada ga prije nisam doživljavala zlokobnim).
Tihana Lazović zaslužuje sve pohvale (Zlatna Arena za najbolju glavnu žensku ulogu, ocjena publike 4.60) za suzdržanu ali neobično izražajnu glumu u širokom spektru od „praznog pogleda“ i šutnje o nasilju, preko noćnih mora zbog straha za dijete do odluke da pokornost preobrazi u zahtjev za drugačijim, njoj dražim životom.
Slavko Sobin svoj lik predstavlja ljubaznim i uviđavnim i mada ga izdaju nehotični zamah rukom ili pogled, on prikriva agresivnu narav sve do događaja (Tinin odlazak na prijateljičin rođendan nakon kojeg je ostala plesati u klubu ) koji će biti okidač.
Mada je film „Samo kad se smijem“ potaknut konkretnim događajem, on je opće mjesto u životu mnogih žena, pri čemu nije manje tragično da one ne nalaze na razumijevanje svojih najbližih niti zaštitu institucija.
Često ljubavna i obiteljska idila traju u ugodi, ali dođe li do drastičnih promjena (koliko se ljudi zabezeknulo nad ponašanjem svojih bližnjih u vrijeme opće zaraze kada su bili prisiljeni danonoćno biti zajedno) onda se pokaže „gujin jezik“ (asocijacija na priču „Šuma Striborova“ Ivane Brlić Mažuranić) i o tome se ne smije šutjeti. Jer bit će sve više onih koje će boljeti kada se smiju!
Fotografije: PFF
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
