Poljski slikar i književnik Stanislaw Ignacy Witkiewicz (1885.-1939.) napisao je u dobi od osam godina kratki dramski tekst „Žohari“ u kojem je, pod utjecajem Shakespearea, prikazao kako nekakvi čudni insekti, po svemu sudeći žohari, opsjedaju kraljevstvo.
Taj je njegov mladalački apsurdni tekst ( preteča kasnijeg opusa), poslužio koreografu Branku Bankoviću i redatelju Mariju Kovaču kao predložak za predstavu u izvedbi Studija za suvremeni ples ( Zagrebački plesni centar, 24.3. 2022.). Odjevene u kombinezone „maskirnih“ boja (Ana Mikulić) i ukroćenih kosa, ratnice – čuvarice (Dina Ekštajn, Ana Mrak, Martina Tomić, Ida Jolić) pomno prate zbivanja na rubu svojeg teritorija pri čemu se naizmjence kotrljaju, pužu ili prikradaju.
U trenutku kada su uočile sumnjiva kretanja , uz panične povike „žo-ha-ri“, počinju obrambenu strategiju: dok opasni neprijatelji, teledirigirani kukcoliki roboti (Vedran Relja) polako nadiru kroz vrata, one raspoređuju svoje snage. Zaraćene strane u predstavi razdvojene su na tehnološku i ljudsku komponentu što nije samo kazališna dosjetka već i prepoznatljiva životna pojava.
Često smo nedobrovoljni svjedoci sukoba (ratnog) između ljudi i tehnike ili onih (naoko) manje dramatičnih odnosa između virtualnog okruženja i stvarnog svijeta, onog što nam je poznato i nečeg potpuno nepoznatog, uglavnom prihvatljivog i duboko zastrašujućeg.
Zahvaljujući dinamičnoj i duhovitoj koreografiji, sjajnoj glazbi (Tomislav Babić), dobro korištenom svjetlu (Marino Frankola) i beskompromisnoj predanosti mladih plesačica, predstava „Žohari“ je istovremeno zabavna i suvremena, jednako bliska djeci i odraslima (jer kako tvrde psiholozi, u svim odraslima čuči ili barem spava zaigrano dijete) o čemu nedvosmisleno kazuje i plakat s izvrsnim crtežom Vitje Telalovića .
Fotografije: Nina Đurđević
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
