Prekrasna barokna kurija „Contessa“ nedaleko od grada Karlovca simbol je je općine Draganić, ali i dio kulturno-povijesne baštine Republike Hrvatske.
Koliko je važno njezino očuvanje i održavanje za buduće generacije i obrazovanje dokazuje „Udruga Contessa“ iz Draganića koja vodi ovo prekrasno barokno imanje tj. obnovljenu i preuređenu staru baroknu kuriju iz 17.stoljeća. Ideja o obnavljanju kurije dolazi od vlasnice Zvjezdane Klarić i njezine obitelji koja se sa svojim najbližima i suradnicima odlučila na ovako veliki potez, a danas s oduševljenjem može reći da je kurija njezin novi dom. Ljubav prema svemu potječe od djeda naše sugovornice Zvjezdane koji je bio pravi ljubitelj dvoraca i jahanja te od koga sva ova ljubav potječe.
Ekskluzivno za Wish portal Zvjezdana Klarić odgovara na naša pitanja o baroknoj kuriji, budućim planovima, konjima lipicancima te nam opisuje kako izgleda jedan dan u njezinom životu.
W: Kako je započela vaša obiteljska avantura s obnavljanjem barokne kurije?
Contessa je barokna kurija iz 1714.godine. Na samu ideju o ladanjskom životu došla sam nakon spoznaje da me jurnjava i tempo grada više ne privlače. Također nekoliko puta sam sanjala kako bi bilo divno držati konje nedaleko od svog doma i istinski uživati. Uz barokne konje pristaje i staro imanje. Tražila sam uporno i pronašla svoj dom iz snova.
W: Glavni razlog zbog kojeg ste se odlučili na ovaj inovativan potez?
Život u ovakvim prostorima je izuzetno bajkovit i romantičan. Miješaju se mirisi godišnjih doba, a same odaje pričaju svoju priču. Voljela bih napomenuti da je ugodan i miran ladanjski život nešto zaista posebno. Tamo vrijeme sporije prolazi i svaki dan je bajkovit, a osjećaji me jednostavno preplavljuju. Čovjek tada spozna koliko je lijepo živjeti i na čemu treba biti zahvalan.
W: Smatrate li da vam se život promijenio u odnosu na starije životne navike?
Kada se čovjek odluči na ovakvu promjenu iz temelja mora shvatiti da će njegove navike biti promijenjene. Ovdje ima jako puno svakodnevnog fizičkog rada pa se morate i fizički pripremiti na održavanje ovakvog kompleksa. Međutim meni to nije problem budući da me to veseli, a na kraju se svaki rad isplati. Iako sam na kraju dana umorna, budem nekako sretna i orna za nove radove koji me očekuju sutra.
W: Kako izgleda jedan vaš dan?
Radni dan započinje u 5,00h ujutro, a završava iza ponoći. Hrane se konji, pale se kamini po sobama te se priprema svaka odaja za dolazak dječjeg vrtića. Polagano nam dolaze škole i animatori koji sve to pripremaju. U našoj krušnoj peči pripremaju se kolači za dvorsku gozbu i sve je uhodano do najsitnijih detalja. Djeca očekuju bajku i mi im to moramo dočarati na najljepši način. Kočije i veseli poniji su spremni za njihov dolazak. Djeca nam dolaze iz cijele Hrvatske, ali i inozemstva. Kada sve posložim i sredim, odlazim u Zagreb gdje radim kao medicinska sestra u stomatološkoj ordinaciji. Nakon posla slijedi povratak kući gdje provodim vrijeme sa svojim konjima i odrađujem probe s plesačima i jahačima. Za mene nema sjedenja, a jedem u vožnji ili trčeći. Mogu reći da sam uvijek jako vesela i euforična što mogu zahvaliti i ekipi izrazito pozitivnih ljudi.
W: Uloga konja na vašem imanju i kako posjetitelji na njih reagiraju?
Na našem imanju kraljevski konji lipicanci su posebna atrakcija. Naš vodič priča posjetiteljima poučne i zanimljive priče o baroknim konjima koji plešu iz glazbu. Sveukupno imamo devet konja. Djeca ih mogu pomilovati , dati im jesti i to je za njih poseban doživljaj. Vožnja kočijom je za njih pravo veselje, a jahanje najljepši doživljaj. Kontakt s tako velikim i moćnim životinjama je poseban doživljaj.
W: Kako dolazite na ideju programa i radionica za djecu?
Naš tim od 24-i vrhunsko educiranih osoba za rad s djecom po posebno kvalitetnom, razrađenom i planiranom programu, osmišljava sve. Ovo je jako edukativan posjet, na svakom koraku se stječe iskustvo, a poučne informacije ukomponiramo u igre.
W: Kako djeca reagiraju na jednu baroknu avanturu?
Voljela bih napomenuti da više od 30,000 djece, odgojitelja, roditelja i profesora godišnje posjeti naš posjed na što smo vrlo ponosni i sretni. To nam daje motiv da stalno proširujemo svoju ponudu neodoljivim bajkovitim sadržajem. Sretna lica, spontani zagrljaji sreće i uvijek teški rastanak, nama su najveća nagrada.
W: Je li skupo održavanje barokne kurije?
Kurija ima više od 700 metara kvadratnih i 30,000 kvadrata zemljišta. Bivši vlasnici imali su devet sluga, što nama nedostaje 
. Održavanje je uistinu skupo, a sami konji troše više od 7,000kn mjesečno. No sve se može ako se marljivo i kvalitetno radi. Dušom i srcem se sve vrati.
W: Budući da je ovo jedan zanimljiv kulturološki projekt, imate li potporu grada i ostalih nadležnih institucija?
Naša općina, županija i srodne udruge podržavaju naš rad. Svojim radom sami se financiramo i to je za svako povijesno zdanje najbolji i najsigurniji način života. Svi dvorci i stara imanja ovise o institucijama i njihovim izdavanjima pa ako se slučajno dogodi da ostanu bez potpore, brzo propadnu. Sistem samofinanciranja smo dobro razradili kako bi uspješno mogli održavati ovaj sadržaj i cijeli kompleks.
W: Kako vaši sugrađani/susjedi reagiraju na ovakav pothvat?
Susjedi su sjajni. Svi podržavaju naš rad i cjelokupan sadržaj. Mislim da nema obitelji s djecom koja nije bila kod nas u posjeti.
Legenda o kuriji
Sve kurije i dvorci imaju svoju povijesnu priču. Što se tiče naše kurije, na ovom mjestu u 18.-om stoljeću obitelj Martinjak imala je svoju malu pekaru. Mještani kažu da se u doba austrougarske dogodilo nešto što je obitelji sasvim promijenilo život. Jedne noći po staroj kamenoj cesti jurile su kočije iz Beča u Opatiju. Bila je jaka zima i u snježnoj mećavi sa jedne kočije upravo ispred tadašnje pekare ispala je škrinja koju kočijaši nisu zamijetili. Pekar Ignaz i njegova žena Agnezija u škrinji su pronašli dragocjen nakit. Upravo tada , obitelj Martinjak postoje najbogatija u svom kraju. Govorimo o 9 sluga, 12 konja, 4 kočije, 30 krmača i 20 krava. Od malene pekare postaje kurija za koju se činilo da će blagostanje vječno trajati. No u zadnjoj generaciji obitelj Martinjak sin Boris zaljubio se u mladu pekaricu. Otac je bio strahovito ljut i takva brak za njega nije dolazio u obzir. Pekarica je otjerana, a tužan Boris je naredio konjušaru da ga odveze kočijom do Zagreba na parni vlak. Boris se nikada nije oženio, mlada pekarica se nije udala, a posjed je ostao bez nasljednika i propao.Pedeset godina na posjedu je stajala tabla s natpisom „prodaje se“, a pronašla sam ju devastiranom stanju. Tri odaje bile su uništene od požara, prozori razbijeni, namještaj uništen, urušeni tajni prolazi i ostale skupocjene stvari. Bilo je to tada jezivo mjesto, no moja obitelj je uz veliku ljubav i puno rada ovu ruševinu pretvorila u bajku koju rado dijelimo s ostalim posjetiteljima.
Više informacija možete pronaći na službenim stranicama kurije ili Facebook stranici.
Galerija slika
Autor: Marina Jakšić
Fotograf: Tomislav Čar
