Na plaži u Finisterri, hodočasnici bi tražili tu školjku i ponijeli je sa sobom kao dokaz završetka hodočašća.

Također, na punti gdje je sada svjetionik, zapalili bi komad svoje odjeće u znak pročišćenje i zahvalnosti Bogu na uspješno obavljenom hodočašću.

Danas kod svjetionika je postavljen nulti kilometar, vatra nije zabranjena, ali nije preporučljiva no jedno je i dalje isto, veličanstveno, kao i prije deset stoljeća. Zalazak sunca je nezaboravan.

Stijene su strme, vjetar je jak i puše nonstop, a ljudi se rašire po tom malom prostoru. Dolje, stotinjak metara ispod Atlantski ocean se pjeni, šumi, udara u stijene i pogledom se gubi do horizonta. A tamo, na horizontu, sunce polako ulazi u more.

Naravno da sam sve pripremio da zapalim vatru i izgorim čarape no vjetar je bio toliko jak da sam skoro odustao. Ipak, uz Njegovu pomoć mi je uspjelo, čarape su izgorjele i otišle u pepeo. Poslije, na plaži, našao sam i moju školjku tako da mogu reći da sam ispoštovao tradiciju.

Piše: Ivica Bota

Crkvu uređuju pa je glavni ulaz zatvoren.

Unutrašnjost je dojmljiva

Grob sv. Jakova

Na misi

Botafumeiro je kandilo koje je veliko oko jedan metar, visi ispred oltara, zanjišu ga i onda njišu kroz crkvu.

Djelić Lijepe Naše na grobu sv. Jakova

Sa zagrebčankama Tamarom i Duškom

I za kraj, kuba

Sutra ujutro nastavak prema Finisterra.

Piše: Ivica Bota (sve fotografije)

Kada sam došao, hostel pun, nema slobodne sobe. A do sljedećeg sela na Putu svetog Jakova ima šest kilometara. I ja nastavio hodati. Kad negdje na pola puta, bar i još nešto. Pitam za sobu, ima. Večera, ima odmah, u pet sati zatvaraju.

Super, naručim galicijsku juhu i t-bone, po preporuci gazdarice, odem se otuširati i po dolasku već me čeka juha.

Ljudi moji, nikad bolji t-bone nisam pojeo. Veliki, sočan, krvav taman kako treba.

Da li zbog dužeg hodanja, umora ili čega drugoga, ali to mi je najbolji t-bone do sada.

Piše: Ivica Bota

Molitve na Putu svetog Jakova su nekako drugačije nego molitve u crkvi. Sam sa sobom i s Bogom, moliš se i obraćaš Njemu. I pričaš s Njime, zahvaljuješ Mu što te prati na Putu.

No ponekad je zaista teško moliti, pogotovo na usponima. Tu molitve traju mnogo duže jer je jedna riječ jedan izdah. Krenem korak, i izdah “Oče”, drugi korak, izdah i “naš” treći korak, izdah i “koji”….. I tako do kraja.

Volim se pomoliti u crkvi, ipak su to kuće Božje. Svaku crkvu pogledam, ako je otvorena uđem, pomolim se i upalim svijeću za moju listu. Nekidan sam čak naletio na prijepodnevnu misu i ostao.

Jesu me gledali malo začuđeno kada sam s rancem na leđima išao se pričestiti, no mene to nije smetalo.

Piše: Ivica Bota

Planine Galicije, penjanje na cca 1.300 i onda spust na 600. Zadnjih par dana loše vrijeme, ujutro i majica dugih rukava i jakna.

Navečer zapuše, na oblači se, padne i koja kap kiše, a s brda vidiš maglu u nizini. Ta magla te dočeka ujutro i prati skoro do podne kada se pojavi sunce. Onda opet predvečer zapuše, oblaci i tako se to vrti zadnja četiri dana.

A teren je brdovit, dosta je kamenja, gdje je zemlja ima puno blata, više je stočarski kraj pa srećemo i domaće životinje.

Uglavnom, uz takve uvjete na putu svetog Jakova ne može se dnevno puno prijeći, maksimalno 20 km.

Piše: Ivica Bota

Mori mi je dao dvije japanske kvačice, one koje imaju produžetak i mogu se zakačiti. Ja sam ih koristio za objesiti mokru robu na ruksak dok hodam. Također, kada objesim sandale, donji dio uhvatim sa tim kvačicama.

Jučer smo dosta hodali uz cestu i kada sam vidio kako do odmorišta vodi samo asfalt, skinuo sam cipele i obukao sandale, a cipele objesio o ruksak.

Jutros spremam ruksak i vidim, nema jedne kvačice. Tužan skinem i drugu i krenem hodati.
Nakon pola sata ispred mene jedna žena polako hoda, vidi se da ima problema. Priđem bliže i što vidim, moja druga kvačica zakačena za njen ruksak.

Upitam je gdje ju je našla, ona reče na Putu svetog Jakova, jedva sam se sagnula da je pokupim, bilo mi je žao ostaviti je jer sam znala da je nekome ispala.

Upitam je odakle je, još jedan dio priče, ona reče da je iz Slovenije.

Barbara iz Novog Mesta i ja od danas imamo našu Camino priču, a dvije kvačice su opet zajedno.

Piše: Ivica Bota

Popodne, nakon odmora ja prošetam po gradu, on se odmara. Zadnje dane je sa ženom dogovarao svoj program jer ima fiksiran let iz Pariza za Tokio. Sinoć mi je rekao da mora ubrzati, da je do sada bio na mome Putu i da sada kreće na svoj Put.

Jutros oko šest sati se je spremio i otišao. Na rastanku mi je otpjevao našu pjesmu, poželio Bon Camino i krenuo na svoj Put svetog Jakova.

Piše: ivica Bota

No izgleda da je cijeli Put svetog Jakova pun love story doživljaja.
Druga ljubavna priča nam se prikazala u Labor del Rey, baru s lijepim vrtom. Stali smo odmoriti noge i popričali s gazdaricom. Bugarka iz Sofije prije četiri godine pošla na Put, srela Rodriga, završili Put zajedno i ostali do danas. Znaju Franka i njegovu priču, a znaju i za još takvih priča.

Onda sinoć dođemo u prenoćište i opet love story. Irina i Sergio. Ona iz Rusije on iz Španjolske i prije dva tjedna otvorili prenoćište. Također se sreli na Putu svetog Jakova, vjenčali se, uredili zapušten prostor uz Put i od sanjali su svoj san, ostati na Putu.

Piše: Ivica Bota

Put svetog Jakova ima svoju povijest, svoju trasu. U mnogim situacijama on je stariji i traži da ga se uvažava. Zato se danas uz nove objekte mogu vidjeti i prelazi i prolazi za Put.

Ponekad su oni lijepi i za oko, a ne samo korisni za hodočasnike. No, prosudite sami.

Piše: Ivica Bota

https://www.youtube.com/watch?v=SehbMwEIPMo

https://www.youtube.com/watch?v=eyRaKrDXjjM

Do Foncebadona smo se penjali 420 m, pa do Cruz de Ferro još 60, a danas smo sa 1495 n/v spustili se na 585 n/v u Molonasaca, dakle skoro 1000 m spusta. Spuštanje zna biti teže, kao što je i bilo, ali je i sporije. Staza je strma i uglavnom uska.

No glavna opasnost na stazi su biciklisti, teško se čuju i samo se odjedanput stvore iza tebe. Ponekad znaju galamiti, ali kako je i njima staza teška, moraju više paziti na stazu nego na nas.

No i oni su hodočasnici pa im, uglavnom, opraštamo.

Piše: Ivica Bota