Naravno da se ljudi mole na Putu svetog Jakova, i dok hodaju i navečer na misama. Puno ljudi hoda samo i mole, kao i ja.
Molitve na Putu svetog Jakova su nekako drugačije nego molitve u crkvi. Sam sa sobom i s Bogom, moliš se i obraćaš Njemu. I pričaš s Njime, zahvaljuješ Mu što te prati na Putu.
No ponekad je zaista teško moliti, pogotovo na usponima. Tu molitve traju mnogo duže jer je jedna riječ jedan izdah. Krenem korak, i izdah “Oče”, drugi korak, izdah i “naš” treći korak, izdah i “koji”….. I tako do kraja.
Volim se pomoliti u crkvi, ipak su to kuće Božje. Svaku crkvu pogledam, ako je otvorena uđem, pomolim se i upalim svijeću za moju listu. Nekidan sam čak naletio na prijepodnevnu misu i ostao.
Jesu me gledali malo začuđeno kada sam s rancem na leđima išao se pričestiti, no mene to nije smetalo.
Piše: Ivica Bota
