U Laubi – Kući za ljude i umjetnost – predstavit će se više od 300 radova, vodeće galerije i umjetnike iz Hrvatske i inozemstva. Lauba tako ovog petka postaje žarište susreta svih koji vole suvremenu umjetnost, što ne smije propustiti niti jedan kolekcionar.

Ono što NESVRSTANE jasno izdvaja jest njihov snažan prodajni karakter

To nije izložba na kojoj se umjetnost samo razgledava, već mjesto gdje se umjetnost kupuje. Kako se kupnja temelji na principu “tko prvi – njegova umjetnina”, otvorenje u petak, 12. lipnja u 14 sati, ključni je trenutak za sve kolekcionare i ozbiljne ljubitelje umjetnosti koji žele doći do najpoželjnijih radova dok su još dostupni.

Posebnost ovog sajma u zagrebačkoj Laubi je i izravnost iskustva – bez aukcija, posrednika i skrivenih troškova

Posjetitelji imaju priliku razgovarati s umjetnicima i galeristima te upoznati kontekst nastanka radova. Upravo ta neposrednost stvara dinamičnu atmosferu u kojoj se susreću umjetnici, galeristi, kustosi, kolekcionari i njihova, ili neka sasvim nova publika.

NESVRSTANI su tijekom godina izrasli u jedan od najrelevantnijih regionalnih događaja suvremene umjetnosti

Njihov međunarodni karakter potvrđuju brojni izlagači iz Hrvatske, Slovenije i Bosne i Hercegovine, kao i raznolika umjetnička produkcija koja obuhvaća različite generacije i pristupe.

Ovogodišnje izdanje NESVRSTANIH donosi 12 galerija i 10 samostalnih umjetnika

Među izlagačima ove će 2026. godine biti neka od najvažnijih imena domaće i regionalne galerijske scene, uključujući Galeriju Kranjčar, Galeriju Trotoar, Galeriju Poola iz Pule, Galeriju Flora iz Dubrovnika i Galeriju Themis, kao i međunarodne izlagače Kibla iz Maribora, Y Gallery iz Ljubljane te Galeriju Brodac iz Sarajeva.

Među izloženim djelima nalaze se radovi velikana poput Kožarića, Sedera, Picelja, Vulasa, Bućana i Knifera, dok suvremenu scenu predstavljaju autori poput Kožula, Tadića, Eškinje, Franke, Šumonje, Korkuta, Jurića i Tolja.

U istom prostoru susreću se etablirana i kolekcionarski iznimno vrijedna djela, ali i radovi mladih umjetnika koji prvi put izlaze pred tržište, čime se posjetiteljima pruža prilika za otkrivanje novih imena i ulaganje u umjetnost u njezinim ranim fazama.

Uz bogat izlagačko-prodajni program, NESVRSTANI nude i opuštenu festivalsku atmosferu koja nadilazi klasičan galerijski format. Lauba postaje najglasnija urbana točka u gradu, uz glazbeni program koji dodatno zaokružuje doživljaj – u petak navečer publiku očekuje koncert grupe Mayales, dok je subota rezervirana za večernju zabavu uz DJ-a Ozrena Kanceljaka Kancu.

Ulaznice su u prodaji putem sustava Entrio, po cijeni od 10 eura za jednodnevnu ulaznicu, odnosno 15 eura za sva tri dana. Izložba se otvara u petak u 14h, svečanost proglašenja sajma otvorenim predviđena je u petak u 20 sati. Radno vrijeme u subotu je od 11 do 21, a u nedjelju od 11 do 18 sati.

Performer iz Salvadora Guillermo Miranda cijeli se život bojao plivanja i ta je bojazan potaknula njega i Martinića da skupa napišu tekst „Drama o mladiću koji ne zna plivati“ koji je potom Martinić režirao i postavio u koprodukciji UO T25 i Scene Ribnjak na pozornicu Centra kulture Ribnjak ( 26.10.2025.).

Dramaturg Luka Bosanac je predstavu nazvao „stilskim hibridom“ jer se u njoj isprepliću dramska, dokumentarna i plesna komponenta (suradnica za pokret i koreografkinja Ema Crnić, skladateljica Maja Posavec) i u toj su se „koreo dokufikciji“ (op. Bosanac) uspješno snašli mladi izvođači Antun Antolović i Andrija Žunac odjeveni u slične trenirke (kostimograf Matija Dijanović MJ) i „izručeni“ u prazan prostor (dizajner svjetla Martin Šatović) ispred prozora kroz koji se vidjelo, zelenim svjetlom obasjano, drveća iz parka Ribnjak (kamo su izvođači otišli pri kraju predstave pa ih je publika pratila kroz prozor).

Usporeni pokreti i tjeskoba koja je prožimala dijaloge dočaravali su strah kojeg se, očito, nije bilo lako osloboditi. Jer svatko se na sebi svojstven, drugačiji način nosi sa strahovima i nije lako obuti tuđe cipele. Nekome je voda ugroza a nekome drugom predstavlja olakšano kretanje ali možemo gotovo poslovično zaključiti da – plivač neplivaču ne vjeruje (uglavnom).

Plesna predstava „Spavaj, dijete moje malo, spavaj“ prema tekstu književnika Jona Fossea u režiji i koreografiji Matije Ferlina nastala je u suradnji s četiri izvođačice (Petra Chelfi, Martina Tomić, Ivana Pavlović, Petra Valentić) i koprodukciji KATANA & Tras te partnere Mediteranskim plesnim centrom Svetvinčenat i Zagrebačkim plesnim centrom (5.12.2025.).

Dok se prethodna predstava bavila strahom i nelagodom, ova još dodatna „barata“ zaboravom i nesnalaženjem u prostoru i vremena što bi se, sudeći po vizualnom djelu predstave, lako moglo pripisati starosti i putu prema onostranom.

Izvođačice su bile umotane u tamne kabaste ogrtače (kostimografija Desanka Janković, Matija Ferlin), lica su im skrivale maske grubih staračkih lica (Mr. Mask) a dodatnu su ambijentalnu nelagodu izazivali škrto svjetlo (oblikovanje svjetla Antun Modrušan) i zvučno djelovanje (oblikovanje zvuka Luka Prinčič).

Usporene kretnje plesačica pratile su rečenice koje su davale natruhe razgovora ali ih je neprekidno propitivanje ostavljalo nedorečenim i zarobljenim („Nitko ne zna zašto smo tu i što tu radimo“). Pokušaj prisjećanja je možda moglo pomoći u novoj nestvarnosti .

Možda su dvije predočene predstave u svojim namjerama bile ambicioznije od onoga što su u konačnici pokazale (barem meni), ali je za svaku pohvalu vješto korištenje sinkretizma.

Fotografije: Matej Jurčević (Drama….), Jelena Janković (Spavaj…..)

Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti

Kako je priča o Škotu u kiltu i putovanju kroz vrijeme prerasla u televizijsku opsesiju desetljeća

I možda ono najvažnije, to je serija koju publika ili obožava do potpunog ludila i opsesije ili je jednostavno nikad neće razumjeti. Sredine nema, jer ova priča ne moli za pažnju, ona je bezobrazno i samouvjereno otima.

View this post on Instagram

A post shared by STARZ (@starz)

Kako je sve počelo?

Priča o ovom fenomenu nastala je još početkom devedesetih godina kada je američka spisateljica Diana Gabaldon objavila prvi roman iz serijala koji će kasnije postati globalni bestseler. Premisa je na papiru bila dovoljno luda da neslavno propadne i ujedno dovoljno originalna da postane planetarni hit.

Magnetska privlačnost s ekrana: Caitríona Balfe i Sam Heughan u sagi koju gledate bez daha

Medicinska sestra Claire Randall, neposredno nakon Drugog svjetskog rata, tijekom putovanja Škotskom misteriozno propada kroz drevno kamenje i završava u osamnaestom stoljeću usred divljih sukoba klanova, opasnih političkih spletki i brutalne škotske povijesti. Tamo upoznaje Jamieja Frasera, ratnika, buntovnika i čovjeka zbog kojeg je internet godinama kolektivno i potpuno opravdano gubio razum.

View this post on Instagram

A post shared by Outlander Universe (@outlander_starz)

Kad je televizijsku adaptaciju preuzeo vizionarski producent Ronald D. Moore, poznat po kultnom radu na projektu Battlestar Galactica, bilo je posve jasno da ovo neće biti klasična, uštogljena sapunica u korzetima. Moore je seriju pretvorio u moćnu, raskošnu mješavinu povijesnog spektakla, čiste fantazije, surove ratne drame i nevjerojatno eksplicitne, neskrivene ljubavne priče koja je redefinirala pojam erotike na malim ekranima.

Zašto je serija Outlander postala globalni fenomen?

Odgovor leži u tome što je ova priča odjednom i kirurški precizno pogodila nekoliko potpuno različitih skupina publike. Jedni su stigli zbog čiste, nepatvorene romantike, drugi zbog povijesnih intriga, treći zbog napetih fantasy elemenata i putovanja kroz vrijeme, a mnogi su ostali zauvijek zarobljeni zbog kemije između glavnih glumaca koja je s vremenom prerasla u gotovo mitsku televizijsku pojavu.

Netflixova serija Outlander/Došljakinja je s godinama razvila bazu obožavatelja koja funkcionira poput najvjernijih klanova, a njihova fan-baza stoji uz bok onima oko serija Game of Thrones ili Bridgerton, samo s mnogo više finog kariranog tartana i bez zmajeva.

View this post on Instagram

A post shared by Outlander Universe (@outlander_starz)

Posebno je fascinantno da je Škotska doživjela pravi, mjerljivi turistički procvat zahvaljujući seriji, pa su slikovite lokacije snimanja preko noći postale prava hodočasnička mjesta za rijeke obožavatelja iz cijelog svijeta. Čak je i ugledni modni autoritet Vogue nedavno podsjetio javnost na to koliko je popularnost serije dramatično i pozitivno promijenila krvnu sliku škotskog turizma.

No Outlander nije postao globalni hit samo zbog privlačne, zelene estetike Visočja. Serija je od samog početka bila neusporedivo hrabrija od konkurencije jer se otvoreno, duboko i bez uljepšavanja bavila traumom, ratnim užasima, seksualnim nasiljem i kompleksnim ljudskim odnosima na način koji je često bio težak i bolan za gledanje. Upravo ta spremnost da se ide do kraja održala je seriju toliko dugo na samom vrhu.

Caitríona Balfe i Sam Heughan – Televizijska kemija desetljeća

Ipak, pravo, kucajuće srce cijelog ovog fenomena bez sumnje čine Caitríona Balfe i Sam Heughan. Kada govorimo o njima, govorimo o kemiji koja se rađa jednom u desetljeću i koja doslovno pršti kroz ekran, ostavljajući gledatelje bez daha.

Caitríona Balfe, bivša uspješna manekenka koja je prije ove uloge bila relativno nepoznata široj publici, preko noći je postala glumačka ikona. Kritičari su njezinu Claire s pravom opisivali kao jednu od najuvjerljivijih, najsnažnijih i najfascinantnijih ženskih televizijskih junakinja našeg doba.

View this post on Instagram

A post shared by Sassenach Spirits (@sassenachspirits)

A Sam Heughan?

On je s lakoćom i nevjerojatnim šarmom postao apsolutni simbol televizijskog idealnog muškarca, utjelovljenje časti, snage i ranjivosti. O njegovoj se karizmi pisalo toliko da se godinama sasvim ozbiljno spominjao u holivudskim kuloarima kao idealan kandidat za novog Jamesa Bonda.

Njihova magnetska privlačnost na ekranu bila je toliko opipljiva i stvarna da je ogroman dio obožavatelja godinama strastveno vjerovao kako su njih dvoje par i u stvarnom životu.

View this post on Instagram

A post shared by TOWN&COUNTRY (@townandcountrymag)

Glasine i pritisak javnosti u jednom su trenutku postali toliko intenzivni i naporni da je Balfe morala javno progovoriti o obožavateljima koji grubo prelaze granice privatnosti, što je kulminiralo nakon što se udala za uglednog producenta Tonyja McGilla.

Uprkos svim medijskim olujama, glumci su iza kamera razvili predivan, dubok i gotovo bratsko-sestrinski odnos, što su potvrdili i njihovi dirljivi, emotivni oproštaji na društvenim mrežama kako se snimanje serije konačno približavalo svom velikom finalu.

Serija koja je preživjela streaming ratove

Outlander je svoju televizijsku avanturu premijerno započeo još 2014. godine na američkoj mreži Starz, no pravi, eksplozivni globalni trijumf doživio je tek onog trenutka kada je stigao na Netflix. Tamo ga je otkrila potpuno nova, gladna publika, odnosno ljudi koji možda nikada u životu ne bi svojevoljno uključili povijesnu romansu, ali su nakon samo nekoliko uvodnih minuta završili u višednevnom, hipnotiziranom maratonskom gledanju.

To je danas uistinu rijetka serija koja s nevjerojatnim uspjehom uspijeva istovremeno funkcionirati kao raskošna fantastična saga, uzbudljiva povijesna drama, epski ratni spektakl i onaj savršen, slatki guilty pleasure za publiku koja inače glasno tvrdi da uopće ne voli ljubavne priče.

View this post on Instagram

A post shared by Outlander Universe (@outlander_starz)

Zanimljivosti koje obožavatelji skrivaju u rukavu

Zanimljivo je da je sama autorica Diana Gabaldon aktivno i strastveno sudjelovala u cijelom procesu produkcije te je redovito posjećivala set, a za najvjernije je gledatelje pripremila i posebno iznenađenje pojavivši se u upečatljivoj cameo ulozi u samoj završnici serije.

Nadalje, čarobnu glazbenu pozadinu potpisuje genijalni Bear McCreary, a njezina uvodna pjesma The Skye Boat Song u međuvremenu je postala jedna od najljepših i najprepoznatljivijih uvodnih špica u povijesti televizije.

Danas znamo i da je potraga za idealnim glumcima bila najveća noćna mora za produkciju, jer su showrunneri bili svjesni da bez one sudbinske, savršene kemije cijeli ovaj ambiciozni projekt gubi svaki smisao. Na sreću, uboli su jackpot.

Zbog svega toga, fanovi su s vremenom razvili pravu detektivsku opsesiju, pa internet i danas gori od nevjerojatnih teorija o zakonitostima putovanja kroz vrijeme i tajanstvenom Jamiejevom duhu koji se kao motiv provlači kroz cijelu priču.

Ima li Outlander i svojih slabijih strana?

Naravno da ima, jer ni najveće ljubavi nisu savršene. Seriji se s vremena na vrijeme opravdano zamjera sklonost teškoj melodrami, povremeno beskonačno razvlačenje radnje i činjenica da ponekad izgleda kao da scenaristi mučki izvlače nove tragedije iz šešira samo kako bi Jamie i Claire još jednom patili i plakali.

Neki su gledatelji s vremenom odustali od gledanja zbog doista brutalnih i eksplicitnih scena nasilja koje su znale biti iznimno teške za želudac. No, strastveni će obožavatelji reći da je upravo ta emocionalna ekstremnost i stalno hodanje po rubu razlog zašto je publika ostala toliko neraskidivo i doživotno vezana uz ove likove.

View this post on Instagram

A post shared by Outlander Universe (@outlander_starz)

Je li Outlander doista kultna serija?

Apsolutno, glasno i bez ikakve sumnje. Možda nikada nije imao onu agresivnu i masovnu medijsku dominaciju poput nekih razvikanijih projekata, ali rijetko koja serija na svijetu se može pohvaliti tako fanatično odanom publikom. Fanovi Outlandera ne gledaju ovu seriju usputno dok kuhaju ručak, oni je istinski i strastveno žive.

Zbog nje se kupuje vrhunski škotski viski, masovno se organiziraju skupe ture po mističnom Highlandsu, do kasno u noć se raspravlja o najsitnijim povijesnim detaljima, a internet godinama funkcionira kao jedan golemi, užareni klub obožavatelja lika i djela Jamieja Frasera.

To je ujedno i najljepši dokaz da je serija Outlander postala mnogo više od običnog televizijskog projekta

On je stvorio topao, emotivan i raskošan svijet u koji se publika s radošću i čežnjom vraća kad god poželi vrhunsku eskapističku romantiku, opasnu avanturu i onu predivnu, staromodnu televizijsku čaroliju zbog koje zaboravite na vrijeme.

Svi dobro znamo kako to izgleda, jer planirate pogledati samo jednu epizodu prije spavanja, a pet sati kasnije i dalje potpuno očarani sjedite pred ekranom, dok sunce polako izlazi.

Tekst: Vanja Marić

Kada se plesačica Roberta Milevoj (1979.) odlučila za četvrti solo nastup pod nazivom „S Robertom“ (autorica, koreografija, tekst izvedba), „udružila“ se s dramaturgom Lukom Bosancem (dramaturgija i obrada tekst) i skladateljem Nenadom Sinkauzom ostvarivši predstavu kao kombinaciju plesa i govora (govorni savjeti Jadranka Đokić, kostimografija Desanka Janković, oblikovanje svjetla Anton Modrušan) u koprodukciji INK Gradsko kazalište Pula i UO Nikad kraja (gostovanje u ZPC 25.2 2025.).

I ova se predstava, kao i tri prethodne, „oslanja na autobiografske ili autorefleksivne elemente kao na uporište za gradnju koreo-grafskog materijala “ što se očituje i u naslovima: „Roberta, Roberta“ (2011.),„Opet Roberta“ (2013.) i „Rob3rta“(2019.).

Roberta Milevoj je objasnila izvor govornog dijela predstave: „Ovom prilikom sam se izravno odlučila baviti vlastitim iskustvom plesa istovremeno prateći i sam kreativni proces u obliku dnevničkih zapisa“ (za vrijeme izvedbe izriče datume nastalih zapisa koje je vodila godinu dana od srpnja 2023.) pri čemu se isprepliću njoj draga i važna mjesta u rodnoj Puli sa svakodnevnim zbivanjima i osobnim ispovijedima.

Dramaturg Luka Bosanac duhovito ispisuje sadržaj Robertine predstave u deset rečenica: „Roberta pleše./ Roberta pleše slušajući./ Roberta pleše slušajući sebe./ Roberta pleše slušajući sebe kako izgovara tekst./Roberta pleše slušajući sebe kako izgovara tekst koji je napisala sama pred publikom.

(…) Roberta pleše slušajući sebe kako izgovara tekst koji je napisala sama, pred publikom u kojoj sjede i članovi njene obitelji i prijatelji iz djetinjstva u Puli, tamo gdje je sve započelo.“.

Povezujući i ujedno suprotstavljajući verbalno i neverbalno , ispovjedno (intimno) i kronološko (provjerivo) kazivanje, delikatne nasuprot ekspresivnim pokretima, ona nudi svoja razmišljanja istovremeno izravno i metaforično. I zato na kraju nema zvukova, ni glazbe ni govora – samo ples. Kao što se sama predstavila: „Ja sam Roberta dok plešem.“

Plesne su predstave nekada težile isključivo pokretu dakle neverbalnim izvedbama, no već ih dugo nadograđuju riječi (ali nerijetko i drugi izvedbeni elementi) jer nije lako uvjerljivo predočiti svoju intimu. Sve sam uvjerenija u istinitost riječi: „Samo je performans iskren jer se tiče onoga tko ga izvodi. A onda postupno i svih drugih.“ I zato nam je Roberta sa svojim predstavama tako bliska.

Fotografije: Jelena Janković

Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti

Dok navedene reakcije lako mogu razumjeti, čudim se nevoljkosti prema knjigama nepoznatih autora budući da je knjigu, koja nije ispunila očekivanja, lakše odstraniti nego nekoga koga se nehotice pustilo u vlastito okruženje.

Atraktivna naslovnica (Moniroz Marović) i sklonost koju gajim prema kratkim pričama privukli su me knjizi „Kuća babe Venke“ („Ritam misli“, Varaždin, 2026.) autorice Nene Lukin (1969.) i nisam požalila.

Zbirka sadrži 52 priče raspoređene u četiri cjeline koje prate odrastanje pripovjedačice od djetinjstva do zrele dobi a „ich form“ nagovještava da je posegnula u autobiografiju („Ljudi koji me poznaju mogu prepoznati što je istina do zadnjeg zareza ali ima i fikcije i magijskog realizma“ pojasnila je Lukin u jednom razgovoru).

Naslov se odnosi na kuću njene bake Nevenke (skraćeno Venka, djeda Vjenceslava su zvali Venko) u očevom rodnom mjestu Kali na otoku Ugljanu, a kako se uvriježilo da se unuka nazove po baki (babi) i autoričino ime Nena predstavlja varijantu imena Nevenka.

Sklonost jezicima (diplomirala je talijanski i njemački, aktivno govori engleski i materinski slovenski, a služi se francuskim, španjolskim i portugalskim) očituje se i u pričama pa uz standardni hrvatski jezik koristi strane jezike ali i kualjski govor (ispravno kaljski, dijalekt u mjestu Kali) kako bi dočarala ambijent, ozračje i potaknula emocije.

Rečenicom „Nije bila baka iz priče, nego baba s otoka“ iz priče „Baba“ počinje prva od devetnaest priča u cjelini u kojoj se Lukin bavi odrastanjem, a naslovljena je „S gredicama ispred i divjakama iza kuće“.

Iako neke od priča sa stajališta odraslih djeluju zabavno, vjerujem da su iz dječje perspektive one bile prilično stresne („Kako nisam pobjegla od kuće“, „Punčka, zmija, Bogorodica“, „Intima za umriti“).

U drugoj cjelini „Kako se kalila taf grl“ pratimo autoričino školovanje u Zadru pri čemu na svakoj razini dolazi do izražaja njezina spremnost da se zauzme za sebe bez obzira radi li se o primjedbi opakog nastavnika („Čuvaj se bure“), želji da se uključi u „mušku tajnu družinu“ („Kako se talila taf grl“) ili obrani od profesorovog pokušaja silovanja („Kad jaganjci progore“).

Treća cjelina u naslovu „Meine liebe Nena“ odražava dvije teme: uspješnu profesionalnu (Lukin je prevoditeljica u različitim misijama diljem svijeta) i ljubavnu, pri čemu su putovanja poticajno okruženje za ljubavni život koji nije uvijek bez ljutnje („Tri bijesa iz Pariza“, „Na obali Copacabane sjedila je i plakala“) ili žalosti („Pedeset i dvije“) ali i tu prepoznajemo dobro poznatu „taf grl“ („Obroci nade“).

Zanimljivo je da su brojne priče u prve dvije cjeline bile vrlo, vrlo kratke ( čak manje od jedne stranice) dok su u trećoj znale biti po deset i više stranica (najdulje u cijeloj zbirci).

Zadnja se cjelina zove „Ime Laure“ i tu se sadržaj odmiče od materijalne stvarnosti („Filmski lik silazi s platna“, „Ime Laure“) ili odiše neobičnim humorom („Bile jednom dvi sestre“, „Strka oko poklona“, „Pogodi kog sam danas srela“), skoro bih rekla naslijeđenog.

Iako svaka od cjelina ima svoju draž, veselilo bi me kada bi Nena Lukin nastavila pisati u duhu ovih potonjih priča (svoju drugu zbirku kratkih priča) a mislim da bi mi privlačno štivo bila i njena putopisna proza (dakako popraćena snimkama).

Fotografije: privatna arhiva

Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti

Autorica Claire Alet i ilustrator Benjamin Adam su prema knjizi „Kapital & ideologija“ načinili grafički roman (preveo Marko Gregorić, Sandorf, 2024.) a po motivima spomenute likovne varijante (dramaturgija i adaptacija teksta Periša Perišić, Ivona Rieger, Vedrana Klepica) u Zagrebačkom kazalištu mladih postavljena je predstava „Mala povijest nejednakosti“ u režiji Miloša Lolića ( 25.3.2025.).

Budući da Lolić sadržajno i likovno prati odbrani predložak, evo nekoliko riječi „o čemu se zapravo radi?“

Knjiga kroz osam naraštaja bogate francuske obitelji Guerin prati ekonomske i političke promjene od 1901. godine i prvi lik u stripu (i predstavi) je bogati rentijera Jules Guerin (Dado Ćosić) koji je zgrožen najavom progresivnog poreza (umjesto proporcionalnog) na bogatstvo (tada je društvo podijeljeno u plemstvo, svećenstvo i Treći stalež, pri čemu prva dva staleža čine 2% stanovništva s više od 50% „resursa i dobara“ u svojem vlasništvu).

Budući da je sadašnjost obično posljedica zbivanja u prošlosti, priča se vraća u 1789. kada su Francuskom revolucijom ukinute privilegije i uspostavljena je pravednija raspodjela.

No, to je stanje bilo kratkog vijeka jer se nastupom Direktorija 1795. vratila prijašnja raspodjela (u knjizi je to prikazano dijalogom: „Što kažete na Revoluciju?“ „Čiča miča!“). Robovlasništvo (u Francuskoj je ukinuto 1848.) je bilo jedan od načina bogaćenja (otok Saint- Dominique) a spoznaja da se i njena obitelj tako obogatila užasnula je Leu (zadnji naraštaj obitelji Guerin) kada je u staroj obiteljskoj vili u Archachonu otvorila tzv. Pandorinu kutiju u kojoj je našla „inventar“ robova iz 1824. uz dokaz da je obitelj promijenila prezime.

Ovo je pravi trenutak za citat Vedrane Klepica iz programske knjižice: „“Sva legitimnost naposljetku počiva na nekoj zastarjeloj nelegitimnost“, misao je kojom njemački teoretičar i esejist Peter Sloterdijk poentira svoje razlaganje o svjetovnom tumačenju istočnog, odnosno nasljednog grijeha.

(…) No ne bismo pogriješili i da se teza obrne pa da kažemo: svaka nelegitimnost počiva na nekoj zastarjeloj legitimnosti. U oba slučaja shvaćamo da su legitimnost i nelegitimnost određeni i vremenom ili kontekstom. Ono što se jednom smatralo legitimnim, sada se ne smatra , ili ono što se negdje smatralo nelegitimnim, drugdje se uvažava.

(…) No više od svega dramaturški smo tražili značenjske procjepe između zastrašujuće monumentalnosti ekonomske i političke povijesti stanovitog perioda i privatnih života ljudi čiji je grijeh jednostavno pasivnost prema okolnostima koje nosi taj trenutak u vremenu.

(…) U vremenu kada svjedočimo rastu autoritarnih figura na svjetskoj političkoj sceni, akumulacija kapitala u rukama manjine, nepotističkim strukturama koje su toliko snažne da više nemaju ni potrebu nijekati ni svoju aroganciju, te komercijalizaciji kao odgovoru na krvoproliće, nema se što više otkrivati.

Sve je potpuno jasno. Preostaje nam, kako u ovoj predstavi tako i u svojem daljnjem odnosu prema društveno-političkoj situaciji, kritički sagledati u kaleidoskop povijesna višeglasja…“ što se u predstavi jasno može pratiti.

Osim u Francuskoj i u francuskim kolonijama, obitelj Guerin se bavi poslovanjem u Indiji (pri čemu se tumači podjela na kaste i važnost britanskog utjecaja) ali nakon što se to iscrpilo, potomci se vraćaju u Pariz.

Obiteljska saga se vraća u 1901. i fokusira se na one godine u 20. stoljeću kada dolazi do važnih ekonomskih promjena uvjetovanih političkim zbivanjima (Prvi svjetski rat, velika ekonomska kriza 1929., Drugi svjetski rat, studentski nemiri 1968., pad Berlinskog zida i slično) ne zanemarujući niti zbivanja u Americi.

Grafički roman prati situacije do 2020. (tiskan 2022.) i završava sa šest „utopijskih“ prijedloga „na što možemo utjecati već danas kako bismo krenuli prema pravednijem društvu?“.

Predstava nastavlja u 2025. s informacijama o recentnoj raspodjeli bogatstava (u govoru američkog senatora Bernieja Sandersa u Senatu Sad-a u veljači 2025. su Musk, Zuckerberg i Bezos najbogatiji ljudi na svijetu dok podaci iz 2026. pokazuju da je Musk ostao na prvom mjestu, sada s dvostruko većim bogatstvom, dok su Bezos, iza Pagea i Brina i Zuckerberg, iza Ellisona „pali“ na četvrto odnosno šesto mjesto).

Usporedbom raspodjele (ne iznosa nego odnosa) bogatstva danas i nekada proizlazi da se ciklički izmjenjuju velike koncentracije kapitala koje izazivaju političke reakcije pa se traže načini regulacija (često su to porezne promjene ) a to zna dovesti do inovacija.

Izabravši raditi predstavu po stripu, Lolić je naglasak stavio na vizualnost predstave, pa je sam smislio scenografiju (velike „galerijske“ slike dočaravaju ambijent a grafikonima tumači zbivanja) kroz koju se mijenjaju vremenska razdoblja u čemu ga slijedi kostimografkinja Marta Žegura, dizajner svjetla Aleksandar Čavlek i skladatelj Vid Adam Hribar.

Budući da većina glumaca utjelovljuje nekoliko likova koji se pojavljuju u različitim povijesnim trenucima, dolazi na vidjelo spretnost i brzina u presvlačenju i prilagodbi „novim“ uvjetima (scenski pokret Petra Hrašćanec) što od ovog glumačkog ansambla i očekujemo (abecednim redom Katarina Bistrović Darvaš, Dado Ćosić, Iva Kraljević, Danijel Ljuboja, Milica Manojlović, Frano Mašković, Mia Melcher, Tina Orlandini, Ivan Pašalić, Barbara Prpić, Anđela Ramljak, Mateo Videk i Vedran Živolić te gostujući Nancy Abdel Sakhi i Valentine Olanrewaju Okoli) pa ne bih željela nikoga izdvojiti jer je svatko na odgovarajući način doprinio redateljevoj koncepciji u čijoj poetici „izviruje čovjek kao nositelj društvenih raskola-financijskih, klasnih, političkih, vjerskih, kulturnih, rasnih, rodnih, obiteljskih i generacijskih“ (Periša Perišić).

Budući da su zbivanja u prošlosti tek „dekorativno“ drugačija od suvremenih (iako nema formalnog ropstva, nije li ilegalni prijevoz nevoljnika u nehumanim uvjetima za pozamašne svote, uz neizvjesnost hoće li preživjeti put i hoće li doći na željeno odredište, situacija bliska sudbini robova?!), moglo se predstavom, umjesto dopadljive slikovnice, ostvariti prikaz i relevantna kritika suvremenog stanja.

Naravno, spomenuti grafički roman bi bio dobrodošao uvod (kao što predstavlja i uvod u opsežnu Pikettyjevu knjigu) ali bi predstavu, osim dopadljivosti, odlikovala i spoznaja da bi možda valjalo nešto poduzeti (osim ako nije u onih 1% najbogatijih) kao što ističe Klepica: „(…) ili stremiti za politički i ekonomski ravnopravnije društvo ili prihvatiti da je privilegirani život preobilja određenih redovito skupo plaćen propašću nekih drugih.“ A tako nečemu sam se, moram priznati, nadala.

Fotografije: Jelena Janković

Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti

Kazališni doručak uoči premijere predstave „Idealan muž” Oscara Wildea u režiji Aleksandra Popovskog

Kazališni doručak interaktivni je program koji susretima naše publike s kazališnim umjetnicima i stručnjacima iz područja izvedbenih umjetnosti omogućuje pomnije upoznavanje s novim repertoarnim naslovom iza scene.

U obzir se uzimaju različita gledišta i iskustva koja upotpunjuju čin gledanja predstave, i to u formi koja poziva na dijalog i refleksiju. Kazališni doručak okuplja autore predstave, praktičare i teoretičare, poznavatelje građe koja se problematizira u ovome repertoarnom naslovu.

Komedija Idealan muž praizvedena je 3. siječnja 1895. u Londonu, u istoj godini kada je otvorena zgrada Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, a u Hrvatskoj je doživjela premijeru 18. svibnja 1909. u prijevodu Milana Šenoe i režiji Josipa Bacha.

Društvena komedija, nastala u viktorijanskoj epohi engleske književnosti, prikazuje „svijet bez časti i plemenitosti u kojem su važni samo novac i moć“, kako je napisao Krleža o komediografskom opusu Oscara Wildea.

Wilde se isticao kao vođa engleskoga književnog esteticizma naglašavajući da je osnova tog esteticizma hedonistička, a da je umjetnost autonomna i amoralna. Otud i ironija i cinizam koji su pored blistave i duhovite igre riječima i bogate upotrebe paradoksa i satire u njegovu djelu tako česti.

Sposobnost da nasmijava neočekivanim obratima najjače je došla do izražaja u društvenim komedijama koje mu donose slavu. A teme licemjerja visokog društva, bogaćenja koruptivnim poslovima, braka kao društvenog konstrukta te prostora manipulacije i ucjene zvuče suvremeno i aktualno i danas.

Matoš će u svom eseju objavljenom u Narodnim novinama 1906. napisati: „Na njegovoj svježoj uspomeni leži još uvijek mrak klevete i panegirika. Poznavaše najveću slavu i najveću sramotu. Bio je lav londonskog najodabranijeg društva i najzatvorenijih pariških salona, a 1896. je osuđen zbog zločina protiv morala na dvogodišnju tešku robiju.“

O prijevodu, redateljskoj poetici, dramaturškoj prilagodbi te o glumačkom autorstvu razgovarat ćemo s redateljem Aleksandrom Popovskim, prevoditeljem Goranom Čolakhodžićem, dramaturgom Dinom Pešutom te glumicama Anom Begić Tahiri i Darijom Lorenci Flatz.

Kazališni doručak uređuje i moderira Željka Turčinović.
Ulaz je slobodan.

Uz dopuštenje: HNK

Postoje priče kao stvorene za kazalište pod otvorenim nebom

Tri mušketira jedna su od njih: dvoboji, prerušavanja, zavjere, nepromišljena hrabrost, nemoguće ljubavi i prijateljstva sklopljena u vrtoglavom naletu pustolovine. Na pozornici Lovrjenca Dumasov svijet manje djeluje kao književnost, a više kao uspomena koja samo čeka da ponovno oživi.

Ovogodišnja festivalska praizvedba donosi duhovitu i energičnu kazališnu avanturu iz perspektive ostarjelog D’Artagnana koji se spletom okolnosti, nalazi zatočen u tamnici sa družinom propalih glumaca i pokušava ponovno oživjeti prošlost i vrijeme kada je upoznao Athosa, Porthosa i Aramisa. Kroz niz komičnih obrata, improvizaciju i mačevanje, predstava spaja pustolovinu, humor i kazališnu zaigranost.

Autor predstave je Filip Krenus, suosnivač jedinog hrvatskog kazališnog festivala na engleskom jeziku, dok režiju potpisuje britanski redatelj Sean Aita, kojemu je ovo četvrta režija na Midsummer Scene-u.

Ovogodišnji festivalski ansambl čine: Stephen Louis, Lucas Albion, Nick Howard-Brown, Jessica Spalis i Lucinda Davidson, scenograf i kostimograf je Will Hargreaves, glazbu potpisuje Žarko Dragojević, redatelj borbi je Philip D`Orleans, koreografkinja Rhianna Goodwin, voditelj borbi Stephen Louis, konzultant za uloge Laura Donelly, inspicijentica Virginia Bolfek, majstor tona Nikola Kapidžić.

A tu su i majstori svjetla Antonio Ljubojević i Maroje Kurajica, frizure i make up Ivana Pleša, grafički dizajn Davor Pukljak, a izvršne producentice ujedno i suosnivačice festivala su Darija Mikulandra Žanetić i Jelena Maržić.

Nakon izvedbi u Dubrovniku, predstava „One for All” gostovat će i na Hvaru gdje će uveličati veliku 65. obljetnicu Hvar Summer Festivala. Predstava će biti izvedena 7. i 8. srpnja u povijesnom Hvarskom kazalištu.

Uz glavnu produkciju, ovogodišnji Midsummer Scene donosi i dodatne festivalske programe koji povezuju kazalište, književnost i dubrovačku kulturnu baštinu.

Publika će tako imati priliku pogledati monodramu na engleskom jeziku „A Wizard in the Cave” („Čarobnjak u špilji”), autora Filipa Krenusa, nastalu u sklopu obilježavanja 400. obljetnice smrti Marina Getaldića.

Kroz suvremen i pristupačan scenski izraz predstava donosi priču o slavnom dubrovačkom matematičaru, fizičaru, diplomatu i vizionaru, približavajući njegov život i rad domaćoj i međunarodnoj publici.

U sklopu festivala već tradicionalna suradnja s Domom Marina Držića – predstavljanje engleskog prijevoda Držićeve „Grižule” odnosno „Plakira”, također u prijevodu Filipa Krenusa.

Posebnu međunarodnu vrijednost ovom projektu daje činjenica da je djelo nedavno predstavljeno kroz dramsko čitanje na York International Shakespeare Festivalu.

U svojoj dvanaestoj sezoni Midsummer Scene Festival nastavlja povezivati dubrovačku baštinu, kazališnu umjetnost i međunarodnu umjetničku suradnju, potvrđujući Dubrovnik kao jedinstvenu ljetnu pozornicu kulture i kreativnosti.

Midsummer Scene je projekt u produkciji Brilliant Events Dubrovnik i Honey-Tongued Theatre Productions Ltd. London, uz podršku Turističke zajednice grada Dubrovnika i Grada Dubrovnika, hotelskih kuća, sponzora, partnera i dubrovačkih kulturnih institucija.

Ulaznice se mogu kupiti online preko ulaznice.hr ili sat vremena prije početka predstave na tvrđavi Lovrjenac za vrijeme trajanja festivala. Više informacija dostupno je OVDJE

Uz dopuštenje: Select pr

I onda otkrijemo da vrlo dobro možemo pratiti i osjećaje i razmišljanja kao što je bilo pri gostovanju Šangajskog centra za dramsku umjetnost s predstavom „Pismo nerođenom djetetu“ prema istoimenom romanu Oriane Fallaci u režiji Zhou Ke i dramatizaciji Zhou Ke, Wang Wei i Wang Lin u Zagrebačkom kazalištu mladih (16.6.2025.).

Naravno da se očitovala drugačija vizualnost (scenografkinja i dizajnerica svjetla Zhu Yushunag) no kostimi (Leng Jia) su bili vrlo jednostavni budući da su sve tri glumice (Huang Fangling, Zhu Jie i Mai Duo) utjelovljavale simbolični lik žene (ne nužno samu autoricu iako se i sama zatekla u opisanoj situaciji) koja pokušava prihvatiti svoju trudnoću i „razgovara“ sa svojim nerođenim djetetom.

Problem koji očito tišti mnoge žene u urbanim sredinama razvijenih zemalja jest dvojba između profesionalnog života/karijere i (nesumnjivo) drugačijeg života koji nastupa rođenjem djeteta. Fallaci (1929.-2006.) je bila vrsna novinarka koja se nije bojala kontroverza pa je tako i u ovoj intimnoj ispovijesti uz puno nježnosti prema životu koji nosi, beskompromisno pisala o ključnim problemima koje tište žene poput diskriminacije prema samohranim majkama, odnosu prema pobačaju ili kompromisu vezanim uz posao i majčinstvo.

Redateljica Zhou Ke je svoj poticaj za predstavu izrekla sljedećim riječima: „Za mnoge suvremen žene odluka o tome hoće li postati majke ili ne predstavlja stav prema samom smislu života.
(…) Rođenje djeteta može donijeti nove izazove i vlastite i djetetove koji će se tijekom života postupno otkivati.(…) kako se suočiti s prazninom, s ljubavlju, sa životom, sa spolom, slobodom, pravednošću i smislom postojanja.

(…) Baš kao i posljednji stih predstave, koji mi je jedan od najdražih:„Postoji, život postoji zauvijek“ (…) Veselim se rušenju rodnih granica i nadam se da će svaka izvođačica i svaki izvođač unijeti vlastito životno iskustvo, te prikazati čitavo kazalište na pozornici kroz prizmu apsurda, radosti i pjesničke ljepote.“

Sama pripovijest teče bez zastajkivanja i bez krzmanja, a posebnost pojačavaju elementi poput maski, lutaka, stiliziranih plesnih koraka, igre sjena i efektne projekcije (Du Xiao’ou).

Atmosferu obogaćuje Yin Yin svirajući na handpanu pri čemu sjajno demonstrira široki spektar zvukova koje može vrhunski glazbenik izvući iz tog glazbala- od nježnih tonova do energičnih zvukova.

Šangajska predstava „Pismo nerođenom djetetu“ donijela je vrlo uvjerljivo drevni strah žene za sudbinu svojeg djeteta ali i sebe same , jer nije bez pokrića rekla francuska književnica Marguerite Yourcenar: „Dijete je talac. Život nas ima.“

Fotografije: Wang Li

Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti

Udruga Zelene stope iz Samobora već više od dva desetljeća provodi misiju čišćenja hrvatskih prirodnih ljepota, s posebnim naglaskom na nacionalne parkove i parkove prirode. Nakon dvadeset godina intenzivnog truda i uklanjanja auto olupina s otoka Mljeta, ova hvalevrijedna inicijativa dobiva svoj umjetnički epilog kroz nesvakidašnju foto-likovnu izložbu.

Pod snažnim i jasnim motom „Otok Mljet suncem obasjan, morem okružen, auto olupina oslobođen”, izložba predstavlja kreativan zaokret u podizanju ekološke svijesti. Poznati fotograf Romeo Ibrišević godinama je kroz svoj objektiv bilježio napuštene limene divove diljem Hrvatske.

Te su dokumentarne fotografije potom predane u ruke dvadesetak domaćih umjetnika koji su ih na platnima transformirali u unikatna umjetnička djela.

Posjetitelji će na izložbi imati priliku vidjeti kako su sirovu realnost zagađenja interpretirala velika autorska imena među kojima su Antun Mateš, Milan Trenc, Milan Komljenović, Izvor Oreb, Emilija Karlavaris, Dimitrije Popović, Stephan Lupino, Branko Kovačič, Zdenko Bašić, Marijana Ivanešić, Milena Ulić, Miljenko Bengez, Korana Gajski Filipović, Nenad Opačić, Ivica Šiško, Svjetlan Junaković, Željko Prstec i Vatroslav Kuliš.

Ovaj kulturni događaj na otoku ima višestruku težinu jer se njime istovremeno obilježava nekoliko važnih lokalnih i ekoloških jubileja.

Uz slavljenje rada udruge Zelene stope koja u svoja 22 godine postojanja bilježi nevjerojatnu brojku od preko 16 000 uklonjenih automobilskih olupina iz prirode, obljetnice slave i domaći čuvari mljetskih staza.

Planinarsko društvo „Planika” iz Babinog Polja obilježava 30 godina postojanja i djelovanja, navršava se 15 godina od nastanka Mljetske planinarske obilaznice (MPO), dok Planinarsko društvo „Mljet Goveđari” slavi 21 godinu neprekidnog rada.

Svečano otvaranje zakazano je za ponedjeljak, 25. svibnja 2026. godine u Domu kulture u Zabrežju (Babino Polje). Svi koji planiraju ljetni posjet zelenom otoku imat će dovoljno vremena za obilazak ove jedinstvene postave jer izložba ostaje otvorena sve do 15. kolovoza 2026. godine. Ako vas put nanese na Mljet, svakako svratite i pogledajte kako izgleda kada ekološki aktivizam i domaća likovna scena udruže snage u borbi za očuvanje prirode.

Fotografije uz dopuštenje: Romeo Ibrišević