Na zagrebačkoj nezavisnoj sceni već neko vrijeme igraju dvije predstave temeljene na glumačkim preobrazbama pa sam ih odlučila povezati: „Iva i Gloria“ Ive Šimić Šakoronja i Glorije Dubelj u režiji Jana Kerekeša i produkciji Kerekesh teatra (Scenoteka, 14.1. 2026.) i „Mater noster“ Lucije Kraljić u režiji Borisa Kovačevića i produkciji KNAP (KNAP, 15.1. 2026.).
Publika zbog raznih razloga odlazi u kazalište a najčešći je žeđ za zabavom i smijehom no ipak mi je zagonetno djelovala činjenica da je predstava „Iva i Gloria“, bez obzira na mjesto i vrijeme nastupa, svaki puta rasprodana (iako je često igraju).
Odgonetka se pokazala jednostavnom: one su svoje skečeva na Tik Toku u kojima su se „sprdale“ s raznim pojavama iz svoje okoline (i koji su postali jako popularni) pretvorile u „pravu“ kazališnu predstavu, pa su ih vjerni pratitelji nastavili gledati u kazalištima.
Predstava počinje scenom iz meksičke sapunice, ali glavne teme su iz „domaćeg“ okruženja poput razgovora zagrebačkih majki o zahtjevnom odgoju djece, jadanja dubrovačkih iznajmljivačica zbog teških radnih uvjeta i čavrljanje splitskih djevojaka o ljubavnim temama (scenograf Dario Horvat, kostimograf Mladen Grof Jerneić Erdoedy, glazba i zvučni efekti Dino Krizmanić, Fran Dobrenić).
Budući da je ove različite sadržaje i dijalekte valjalo staviti u logičnu cjelinu, za protagonistice su odabrane čistačice u kazalištu koje pripremaju pozornicu za večernju predstavu, ogovaraju glumce, viču na svoju djecu koja se dosađuju iza kulisa (povele su ih na posao jer ih nisu imale kome ostaviti na čuvanje) i proklinju zlu sudbinu zbog koje nisu uspjele upisati studij glume (a da su talentirane pokazale su scenama iz tv-sapunice) pa su na pozornici samo kada je valja očistiti.
Od vikanja na svoju djecu prelaze na ogovaranje „helikopter mama“ (one koje titraju oko svoje djece) pa pratimo priče o nesvakidašnjim imenima djece (Krišna, Marcipana), važnosti dugotrajnog dojenja („majčinstvo je vanzemaljsko iskustvo“), genijalnosti djeteta („zovu ga Cvajštajn“), nevjerici da je dijete u školi učinilo nepodopštinu koju škola ne tolerira („tužit ću školu za klevetu“) zbog čega planiraju prosvjed, a kada odu na policiju i od strpljive policajke dobiju savjet da razgovaraju s djetetom, pravdaju se da ne stignu jer djeca imaju puno aktivnosti.
Cijeli „zagrebački“ blok je ispričan u žargonu uz tipično hochnäsig prenemaganje i mada su priče duhovite, nanizane su bez dramaturške napetosti i epizoda je preduga (Tik Tok ima drugačija pravila od kazališne izvedbe).
Nakon što su se čistačice „obračunale“ sa samozadovoljnim majkama, vraćaju se u vlastitu kožu i sjećanju kako su upoznale svoje muževe, a onda ih reklame „odvuku“ u Dubrovnik.
Tamo su na plaži dvije iznajmljivačice (ležaljke su duhovito smišljene od ljestava) i opisuju ponude turistima (i bivšu garažu i neprikladnu izbicu i bazen za napuhavanje) i svoje neljubazno ponašanje prema njima a nisu puno bolje ni prema muževima (Vlaho se htio iskrcati s broda ali mu nije dozvolila zbog zarade, „najlakše se iskrcati s broda“).
Iako puno zarađuju, obje su nezadovoljne i ne znaju što bi od obijesti (rado bi u Monte Carlo) pa odu na drugu plažu – ovaj je segment dinamičniji od „zagrebačkog“ čemu, usudila bih se reći, doprinosi dubrovački dijalekt koji uveseljava sve izvan Dubrovnika.
Nakon što su se „vratile“ čišćenju i vajkanju (jer one dobro znaju da su talentirane i da bi mogle glumiti a ne čistiti pozornicu) „sele“ u Split gdje pratimo dvije prijateljice koje se hvale momcima koje su upoznale preko interneta i s kojima su jako zadovoljne jer su obojica doktori, fini i pristojni i otvaraju im vrata („Našle smo dva Dalmatinca koji otvaraju vrata“) – no uskoro neće biti više tako jako zadovoljne.
Žargon i ovoj epizodi daje poseban šarm, ali i „splitski“ dio je predug u odnosu na cjelinu što predstavu čini pomalo „nestabilnom“. Povratak u likove čistačica – nesuđenih glumica potiče ih da naprave „nešto svoje“ pa da „publika dolazi zbog njih i one je nasmijavaju“ – kako rekoše, tako, kao što vidjesmo, i bi.
Glavni aduti predstave „Iva i Glorija“ su glumice Iva Šimić Šakoronja i Gloria Dubelj jer one pršte entuzijazmom i dobro glumački profiliraju svoje likove, ali bi predstavi dobro došle dramaturške korekcije.
Ne radi publike, jer je ova ionako bez pogovora oduševljena, nego zbog kazališnog dojma.
Gramatički netočan naslov „Mater noster“ (dakako trebalo bi biti nostra) ukazuje da se radi o nečemu neprilagođenom, čak nelagodnom, a to je u ovom slučaju odnos kćeri Larise i majke Silvije koje zajedno žive a utjelovljuju ih Tea Šimić i Katarina Arbanas de Romero.
Privremeno k njima doseljava majčina majka – baba koju obje glumice glume naizmjence i to je u ovom obiteljskom trokutu najinventivnije smišljen i najbolje odglumljen lik.
Svjetonazori i različiti životni stilovi Larise i Silvije izazivaju među njima netrpeljivost i dok se Silvija na poslu „gnjavi“ sa suradnicom, Larisa se bori za profesionalnu poziciju (u slučaju Silvije sve ostale likove glumi Tea Šimić, a kada je Larisa ključni lik sve druge glumi Katarina Arbanas de Romero).
Ključni znak po kojem se može uvijek prepoznati o kojem se liku radi je način vezanja marame i promjena frizure (Šimić drugačije vezuje maramu kada je Silvijina prijateljica a drugačije kao njena mlada suradnica; za prikaz neortodoksne Karle iz Larisinog ureda Katarina Arbanas de Romero kosom prekriva lice) pa budući da obje glumice glume babu, glavu pokrivaju maramom na starinski način (baba je iz Zagore).
Naravno, marama je inicijalni znak jer su ipak važniji mimika, gestikulacija i način govora što Tea Šimić pomno i precizno varira stvarajući uvjerljivu galeriju svojih likova (suigračica je nešto manje učinkovita).
Klarić ispisuje epizode koje djeluju poznato i neke od njih su čak „vickaste“ (posebno s babom) ali neke su toliko slične da su gotovo suvišne pa ako na papiru funkcioniraju, na sceni prilično odugovlače zbivanja.
Scenografija koju čine povješani stolci (scenograf Boris Kovačević, oblikovanje svjetla Darko Crnčević) stvara osjećaj neravnoteže i to ozračje vlada u svim odnosima, jer je u duelu uvijek jedna osoba spremnija braniti svoj „teritorij“ (proizlazi da je baba najmudrija i jedina točno zna što želi i što ne želi).
U predstavi „Mater noster“ Tea Šimić i Katarina Arbanas de Romero pokazale su suštinu glume a to je sposobnost (i moć) transformacija a kako svaka od njih mora prilično brzo preći iz uloge u ulogu, u malo „stisnutijoj“ izvedbi bi njihovo umijeće bilo očiglednije.
Fotografije: Dario Horvat (Iva i Gloria), Ivan Mihaljević (Mater noster)
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
