„Postoje samoće koje nisu naš izbor, koje su posljedica nekih okolnosti, a postoje i one samoće koje su itekako naš izbor, naša odluka, naš jedini potrebni životni suputnik.
Predstava „Balonom iznad Kapadokije“ progovara upravo o takvoj samoći, onoj odlučenoj. O samoći koja ne čezne za drugim ljudima, koja nema potrebu da se otvara, da dijeli, da govori, da se igra s drugima, da upoznaje, da otvara ruke i grli.
“Predstava je postavljena iz vizure žene koja je zatvorila svoju dušu u teglu, zaključala, zatvorila, stegnula i zaštitila od svih ovih lijepih osjećaja koji se mogu izgubiti” – napisala je autorica teksta i redateljica Tamara Kučinović u programskoj cedulji predstave „Balonom iznad Kapadokije“ izvedenoj u Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića u Osijeku (29. 10.2025.).
Okružena namještajem i lampama u sobi koja istovremeno guši i štiti (scenografija i lutke Volha Milovič, dizajn svjetla Igor Elek i Tamara Kučinović ) sjedi dekicom prekrivena Mila (Areta Ćurković) i bezvoljno pije čaj dok u prostoru oko nje titra glas njene duše (lutka zatvorena u staklenom valjku) praćen sjetnom glazbom (Marko Lucijan Hraščanec).
Dekica, turban smotan od vestice, oči „zaštićene“ malim krpicama i prehlada čine obrambeni mehanizam: kako saznajemo, Mila je izgubila nekog dragog i važnog i ništa je više ne zanima pa je zato odlučila sve napustiti.
I dok publika, ovisno o dobi, pokušava „pohvatati“ zbivanja (možda su đaci nižih razreda malo premladi za ovu predstavu?) na pozornicu ulijeće dječak Sreća (Gordan Marijanović) i živahnošću pokušava Milu izvući iz letargije (dramaturgija i koreografija Goran Guksić).
Dječak je mokar i promrzao pa mu Mila (nevoljko) dozvoljava da se presvuče (presvlačenje podsjeća na cirkuske vragolije pa ne čudi da su najpomniji promatrači to primijenili u vlastitom domu) – znatiželjni su mališani ostali prilično razočarani kada su otkrili da, nakon što je skinuo gaćice, nije gol! Odavno sam uočila da Marijanović „sam po sebi“ predstavlja cijeli ansambl jer sugestivan govor i boja glasa, gestikulacija i nadprosječna tjelesna gipkost svaku njegovu izvedbu čine posebnom i vrlo uvjerljivom (Mili nema spasa!).
Nakon što je Sreća odjenuo suhu odjeću (Mila mu je morala dati svoje čarape), izvadio je svoju lutku-dušu (dječak s balonom) i stavio je pokraj Miline smještene u prozirnoj posudi „da joj pravi društvo“.
Iako ga Mila upozorava da što god planira, to napravi „bez kerefeka“, Sreća otkriva da ona uopće ne voli zeleni čaj koji upravo pije i zato oboma kuha omiljeni čaj od matičnjaka.
No, čaj valja piti po uputama („Čaj je pod stresom jer je bio u ključaloj vodi“) koje prate igru „Što ti čaj radi“ a obavezno uključuje izricanje najveće želje (Mila želi letjeti balonom iznad Kapadokije).
Budući da Mila ne želi izaći iz sobe a želi na vrtuljak, Sreća ga improvizira od drvene rotirajuće tace s porculanskim šalicama sjedalicama, ali kada na vrtuljak želi staviti obje lutke, Mila se usprotivi („Moja kuća, moja pravila“). Napokon popusti ali uz uvjet da se vrtuljak sporo vrti („brzina ljenivca“, „brzina kor -njače“…).
Kada se vrtuljak počinje brže vrtjeti Mili uzima svoju lutku – dušu ( „Koliko čovjeku treba da izvadi dušu iz tegle?“). Usprkos strahu da će se razbiti, Mila ipak ne vraća svoju lutku u staklenku i nastavlja se igrati sa Srećom: redaju se epizode s čokoladom, grudanje s tabletićima i odlazak na more (uz stalnu svađu za vrijeme „vožnje“: Mila je mama, Sreća je tata – „Bit ćeš muško jer se dereš“ kaže mu ona, a lutke su djeca).
Po Milinim kriterijima, Sreća pretjeruje s boravkom u moru (Marijanovićevom smještaju u posudi s vodom pozavidio bi svaki „čovjek od gume“) pa ona u strahu viče na njega (djeca u publici su to poistovjetili s majčinom brigom).
Kada Sreća ustvrdi da su „nešto zajedno izgradili“, Mila to opovrgne i tada saznajemo da strahuje da će opet „nekog izgubiti“. Zbog bojazni od ponovnog gubitka ne želi se više upustiti ni u kakav odnos, ali kada vidi da Sreća (nesretan) odlazi u mokroj odjeći u kojoj je došao, Mila ga pita „Jesu li ti tenisice suhe?“.
Ona želi da su tenisice mokre jer očekuje da tada Sreća neće otići, a on jednako tako ne želi otići i uranja tenisice u vodu uz tvrdnju da su tenisice mokre. Ova naoko bezazlena rečenica pokazuje tankoćutnost i promišljenost Tamare Kučinović, jer ona nesumnjivo vrlo dobro razumije koliko je teško nakon duge šutnje artikulirati vlastite želje i izreći ih nekome drugom.
Mila zahvaljujući Sreći sada može napokon ispuniti želju i letjeti balonom iznad Kapadokije: u pletenoj košari obješenoj o ručku suncobrana nalaze se dvije lutke, a glas (Miline duše) poručuje da ničija duša nije samo njegova i da uvijek postoji netko drugi tko je može pridržati.
Predstava „Balonom iznad Kapadokije“ pripada među one projekte koji svojom estetikom i glumačkim izvedbama kod publike izazivaju živo zanimanje, ali osobno vjerujem da zbog određene filozofske note gledanje ove predstave zahtijeva pripremne i naknadne razgovore s maloljetnom publikom.
Fotografije DKOS
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
