Autorski projekt redateljice Ivice Boban, dramaturginje Olje Lozica i glumaca Amara Bukvića i Filipa Juričića pod nazivom „Kako misliš mene nema?!“ stasao je u travnju 2007., a petsto i neku izvedbu imao je 13.2. 2025. u Teatru Exit, pri čemu se Juričić sjetno prisjetio: „Sin mi se rodio one godine kada smo počeli igrati, a sada je već momak od 18 godina“.
Mada bi i ogledalo moglo ponešto reći, najčešći pokazatelj protjecanja vremena je odrastanje (vlastite) djece. Ono što se svih ovih godina nije promijenilo kod ove predstave je publika: i dalje su to razdragana (obično mlada) lica puna iščekivanja onog „nečeg“ o čemu su čuli da je super….
I doista, Bukvić i Juričić i dalje su puni volje da prikažu nevolje dvojice prijatelja, predstavnika takozvanih malih, običnih ljudi koji ne uspijevaju sakupiti dovoljno para da odu na more. Njih uzaludan trud ne pretvara u ogorčene ili agresivne ljude: takvi su oni drugi, oni koji imaju sve i ne žele baš nikome pomoći.
Situacije se nižu pred nama u doslovnoj i posrednoj vezanosti, a povremene zasebne cjelina jasno očituju pripadnost istom ambijentu i ozračju. Zapravo je teško prepričati o čemu se u ovoj dvosatnoj predstavi radi, jer osim brojnih duhovitih i dinamičnih dijaloga između likova, javljaju se i apsurdni razgovori između izvođača (Bukvić) i lika (Blaž) u kojem Bukvić tvrdi da bez njega nema Blaža, pa se ovaj čudi: „Kako misliš mene nema?!“ ili simpatično sprdanje s televizijskim serijama zbog kojih su oba glumca izuzetno popularni (nemam iskustva s tim djelom njihovog rada, ali me raduje da ih to ipak nije udaljilo od kazališta niti im je uništilo glumački nerv).
Serijom gotovo zastrašujućih grimasa, čudnim govornim manama i raznim vrstama govora, Bukvić i Juričić dočaravaju brojne moguće ali i nevjerojatne događaje, a Blaž i Ninek (kostimi Doris Kristić) znanja stječu ili kroz igrice (pa ih stvarnost brzo demantira) ili učinkovitom, bolnom metodom vlastite kože.
Prošlo je puno godina od mojeg prvog susreta s predstavom „Kako misliš mene nema?!“ i ono što mi se najviše svidjelo u ovom sadašnjem, zadnjem susretu s njom jest spoznaja da se predstava kroz sve te godine nije „raspala“ te da iz glumačke igre i dalje izbija entuzijazam jer se Bukvić i Juričić , usprkos godinama (rođeni su 1981.) koje su im priuštile pepeljaste boje (i trbuščiće), još uvijek bez zadrške „bacaju“ u kazališni vrtlog.
Fotografije: Karla Sadan, Domagoj Perković, Foto Chucha
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
