Zagrebačka umjetnička organizacija i udruga djelovanja u kulturi „Arterarij“ ne bježi u svojim predstavama od teških, dapače traumatičnih tema i fragilnih skupina, svjesni da tek izgovorena riječ može dočarati svu puninu počinjenog zla.
Svako nasilje podjednako izaziva tjelesne i duševne povrede pa da bi mogla nastaviti živjeti, žrtva često pokušava događaj potisnuti u zaborav. Pokušava, ali rijetko uspijeva i podsvijest počinje vladati njenim životom, no posredno i životima njenih bližnjih.
Posljedica višemjesečnog terenskog istraživanja o ratnim silovanjima na našim prostorima u vrijeme posljednjeg rata doveo je do dvije obiteljske priče ( autori Dorotea Šušak, Mario Mažić i Romano Nikolić) ujedinjene u predstavi „Kućica za pse“ u režiji Romana Nikolića ( A. Heinza 2a, 30.10.2025.).
Izvedbenim prostorom dominira masivni stol (kostimografija Zdravka Ivandija Kirigin, skladatelj Damir Šimunović), za kojim sjedi majka (Anita Matić Delić) koja prepričava naoko banalna zbivanja s posla i otac (Dušan Gojić) koji priprema punjene paprike: usprkos njihovoj maloj razdaljini, posve je jasno, da se radi o različitim prostorima i različitim obiteljima.
Majka sa sinom (Nikola Nedić) jede juhu pri čemu razgovaraju na neki rastrzani način što pokazuje da ih oboje nešto muči- on sjedi s njom nevoljko , gotovo stalno je pognute glave i na sve njene nježnosti reagira pomalo smeteno.
Oca posjećuje kći (Jelena Graovac Lučev) i on se nježno sjeća nje kao djevojčice (plete joj pletenice) ali i ispada bijesa zbog njenog nerazumijevanja matematike (ne zna koliko iznosi drugi korijen iz broja dva!).
Očeva blagost bi se mogla protumačiti i kao izdvojenost iz stvarnosti, jer ga, po svemu sudeći, muči nešto o čemu ne govori, nikome i nikada. Odrasla kći prilično rijetko obilazi oca (pitanje „kako si?“ pripada ritualu) i iako on pokazuje prema njoj puno ljubavi, ona smatra da nije bio dovoljno dobar otac.
U njenom potresnom unutarnjem monologu saznajemo da je otac bio žrtva ratnog silovanja ali da se nikada nije uspio s tim suočiti i ta ga je šutnja obilježila.
Situacija između majke i sina se vrlo brzo otkriva: majka priča kako ne pije kavu jer je ona podsjeća na zlotvora kojem je morala skuhati kavu… nakon što ju je silovao.
Matić Delić pripovijeda s punom sviješću o onome što se dogodilo iako žali zbog pasivnost s kojom je podnosila zlostavljanje (za koju je onda nalazila opravdanje).
Pripovijedanje prekidaju izljevi sinove ljutnje zbog njene pretjerane brižnosti prema njemu („Imam 36 godina a ti se ponašaš kao da mi je 6“), scene kada je kao šestogodišnji dječak (Davor Tarbuk), skriven u kućici za pse, svjedočio nasilju nad majkom i čvrsti zagrljaji koji bi trebali djelovati zaštitnički i terapeutski.
Odrastao sin si predbacuje da nije obranio majku od silovatelja, a ona se prepustila bez borbe upravo zato da ga nasilnici ne bi otkrili i ubili. I dok se ona naknadno ljuti na prepuštanje nasilnicima, on se stidi svoje tadašnje nemoći: trideset godina nije se usudio pogledati majku u oči i ne zna kakva joj je boja očiju!
Njihovi zagrljaji i plačem gušeni monolozi nose jaki emotivni naboj, no meni su najpotresniji prizori s Tarbukom, od uvodnog psećeg trka i lajanja preko mokrenja u hlače (scena presvlačenja u kojoj se vidi bezazlena golotinja malog dječaka doista „grize za srce“) do nagovaranja na igru s vojničkim figuricama: njegov nevini izraz lica i ekspresionističko glasanje upečatljivo ilustriraju posljedice koje je nasilje nad majkom ostavilo na djetetu.
Publika sjedi nadomak prostora igre (spomenutog stola) okruživši glumce s tri strane tako da se, ma kakav položaj zauzeli glumci, mogu pomno pratiti njihove grimase i govor, svjedočiti iskrenom naporu da se, makar kazališnim činom, pokušaju definirati neka mučna (ratna) nasljeđa.
Fotografije: Sanjin Kaštelan
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
