Usporedbe i natjecanja obilježavaju svaku ljudsku djelatnost (geslo o pukom sudjelovanju je utjeha za gubitnike) pa se u tome ne razlikuju ni umjetničke priredbe bez obzira zovu li se susreti, smotre, pregledi ili festivali (posebno oni selektirani).
Od šesnaest prijavljenih predstava za 30. SLUK – Susret lutkara i lutkarskih kazališta Hrvatske u Osijeku (2.-6.6.2025.) glumac Goran Smoljanović je izabrao deset i ako su baš sve doista „ponajbolja lutkarska ostvarenja u državi“, onda se brinem za budućnost hrvatskog lutkarstva (iako selekcija ovisi o nekim zadanim kriterijima i selektorskom ukusu ali čini mi se da je ova ponuda zbilja oskudna).
Srećom, pojavila se predstava osjetno bolja od ostalih koja je očarala gledatelje i žiri (sudeći po broju nagrada među kojima je i ona za najbolju predstavu) a to je predstava „Misto di raste lavandulili“ Vanje Jovanovića i Patrika Gregurca u režiji Vanje Jovanovića i produkciji Kazališta lutaka Zadar (HNK u Osijeku, 3.6.2025.).
Mislim da neću pogriješiti ako ovu predstavu svrstam u žanr magičnog realizma jer koliko god je život Vlahove obitelji na izoliranom dalmatinskom otočiću običan (otac ribari i pjeva uz gitaru, majka posluje po kući i hrani kokoši, Vlaho se školuje u gradu) a ni slaba naseljenost otoka nije izuzetak, mislim da nema puno otoka koje potpuno mimoilazi pomorski promet i na koje putnici mogu stići samo kada ih galeb Anđelo prenese s trajekta, niti ima puno otoka na kojima osamljeni dječak prijateljuje s kokošima i daje im imena (sve su Cvite s rednim brojem dok se kokot zove Mario Tomašević), niti ima puno otoka na kojima raste čudna biljka koju noću brste kokoši.
Mama (Irena Bausović Tomljanović), tata (Juraj Aras) i Vlaho (Lino Brozić) razgovaraju „otočkim“ jezikom u kojem riječi završavaju s lilili (ipak puno jednostavniji jezik negoli onaj na otoku Trećić iz romana „Osmi povjerenik“ Renata Baretića) a broj lilija raste stupnjem uključenosti govornika u raspravu (koji put se zbog žestine čuje samo lili).
Želeći za svoj herbarij biljku koja raste samo na tom otoku (lavandulili), Vlahova razredna kolegica Đulija (Ana Cmrečnjak) priključuje mu se na putu za otok i tada prvi put vidimo princip izvedbe: pojedini glumac animira sebi sličnu lutku malih dimenzija i udvajanje njihovih pokreta naglašava važnost riječi i emotivno stanje svakog pojedinog lika (očevu tvrdoglavost, majčinu napornu brižnost, Vlahovu odlučnost da pohađa školu izvan otoka).
Trajekt, dizajn otoka, odjeća glumaca i izgled lutaka (sceno- grafija, kostimografija i dizajn lutaka Mario Tomašević) čine logičnu vizualnu cjelinu ali dočaravaju i nekakav metafizički svijet (oblikovanje svjetla Frane Papić, oblikovanje tona Mate Petričević). Upravo Vlahov odlazak na školovanje u grad ljuti oca (sjajno izveden sukob između glumaca Arasa i Brozića i njihovih lutaka) jer je uvjeren da će sin zauvijek napustiti otok a to ga boli (Aras s puno tuge pjeva baladu „Kad te napuste svi ljudi, sve ćeš preživiti al samoću nećeš“, glazba Tomislav Pehar).
Uvjeren da je Đulija „mutikaša“ koja će mu odvesti sina, otac s njom ne želi ni razgovarati za razliku od majke koja je zove „nevistom“ (na Vlahov užas).
Đuliji je sve čudno (napose Vlahovo druženje s kokošima i silno je uzruja kada otkrije da nema Cvite 2 jer su je pojeli) ali postupno sve prihvaća i njih dvoje odlaze u potragu za lavandulili (moraju slijediti kokoši, jer se one njome po noći hrane).
Hodajući s Vlahom za kokošima, Đulija otkriva otočke ljepote (posebno kada pomoću ogledala „spusti“ zvjezdano nebo na more) i kada na kraju ekspedicije izjavi da joj ne treba lavandulili (a on je zbog nje „isfriga“ ruke jer se radi o žarećoj biljci) nego je došla na otok jer joj se on, Vlaho, sviđa.
Sviđa se i ona njemu što zvuči kao ljubavna izjava no jednako tako predstavlja prevladavanje još uvijek postojećeg antagonizma između otoka i grada.
Svjedočeći svađi oca i Vlahe, Đulija se uključuje vičući „lilililili“ i oni se dvojica posrame jer se u suštini vole i svađaju se od muke. Kada Đulija izjavi da bi još malo ostala i da bi opet došla jer joj se na otoku sviđa, ocu u oko upada trun jer on je „muški“ i ne plače (to je za ženske).
Predstava „Misto di rastu lavandulili“ na humorističan ali mudar i slikovit način prikazuje život dalmatinske obitelji koja živi na pustom otoku, na voljenoj djedovina bez budućnosti, što dočarava opora vizualnost i govor koji je isključivo njihov.
S druge strane, gradska djevojčica uočava otočku ljepotu i smatra da bi se, uz malo dobre volje, mogli pomiriti otočki i gradski svijet. Mada prožeta lokalnim humorom, predstava obiluje emocijama pa su me glumci ganuli interpretacijama (nježnošću – Cmrečnjak i Brozić, grubom dobrodušnošću – Aras i neposrednošću – Bausović Tomljanović) a skala dobrih lutkarskih i dramskih rješenja me istinski razdragala.
Valjalo bi se i drugim kazalištima uputiti za kokošima.
Fotografije: GKL Zadar
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
