Kad je prvi put zakoračio na planinski put držeći bijeli štap u ruci, Željko Brdal nije ni slutio koliko će mu priroda postati utočište i izvor snage. Bilo je to hladno jutro na Dinari, kad je magla polako klizila među stablima, a on, potpuno oslonjen na osjet dodira i zvukove šume, stajao na početku staze ne znajući hoće li uspjeti.
Upravo tada Željko Brdal spoznao je da bijeli štap, koji mu je do tada otvarao vrata svakodnevnog života, može otvoriti i vrata brda i planina. Iz tog prvog, pomalo neizvjesnog koraka izrastao je niz izleta, tekstova i naposljetku knjiga “S bijelim štapom put planina” koja spaja iskustvo sljepoće i planinarenja u priču o upornosti, prijateljstvu i neuništivoj snazi čovjeka da, bez obzira na prepreke, osvoji i najzahtjevnije vrhove.
Ovaj intervju otkriva kako je bijeli štap u rukama Željka Brdala prerastao u simbol novog pogleda na svijet – onog kojem planinski vjetrovi udahnjuju slobodu.
W: Što Vas je potaknulo da krenete na planinske ture koristeći svoj bijeli štap, i kako se rodila ideja za ovu knjigu?
Kada sam oslijepio i morao se naučiti kretati s bijelim štapom uvjeravam vas da mi je planinarenje bilo zadnja aktivnost koju bih sam sebi izabrao. Bijeli štap mi je omogućio samostalno kretanje u svakodnevnom životu i na poslu….. U naslovu sam ga upotrijebio kao simboliku sljepoća = bijeli štap. Za planinarenje su mi potrebna dva štapa, naravno planinarska…
Planinarenje je u moj život ušlo slučajno i u okolnostima kada mi nije bilo niti na kraj pameti… Ušlo je u trenutku kad sam se u potpunosti bavio šahom, šahovskom školom u osnovnoj školi Dugave i to igranjem za dva kluba, bio sam na turnirima i bavio se organizacijama školskih šahovskih natjecanja…
Tada sam primjerice napisao knjigu „Školska šahovska epidemija“ a tematika te knjige je kako i zašto bi šah treba postati izvan nastavna aktivnost u svim školama Republike Hrvatske. Nisam mislio da ću planinariti i da će mi planine postati strast koja će šah staviti u 4 četvrti plan…No ispalo je tako i nije mi žao…
Kćer se učlanila u planinarsku grupu Gojzeki (OŠ Zapruđe) u kojoj na planinarenje idu djeca i roditelji.. Vodič grupe Alan Čaplar i učiteljica te ujedno voditeljica grupe Duška Marcić Svilar su mi pružili priliku da probam planinariti. Na prvom izletu na Petrovu goru ostali sudionici izleta nisu uočili su da je tu i jedan slijepi planinar…. Uspješno sam prošao ovaj izlet i uspon. Uslijedio je novi izlet, pa treći i tako malo po malo krenula je lavina izleta..
Postao sam planinar Gojzek i aktivni član HPD Željezničar iz Zagreba u kojem sam završio Opću planinarsku školu. Kao autor povijesnih udžbenika za osnovne škole recimo da mi je pisanje blisko te sam počeo pisati članke za medije Hrvatski planinar i Riječ slijepih.
S vremenom se skupilo dosta članaka..
Ideja o knjizi na temu planinarenja je bila stalno negdje aktualna i sada kada razmišljam mislim da je jednostavno došao trenutak u kojem nisam bio toliko više angažiran oko udžbenika pa sam skupio i izabrao članke te počeo intenzivno razmišljati o knjizi vezanoj za planinarenje.
I kako ništa nije slučajno urednik u Mozaik knjizi Vid Jakša Opačić pročitao je moje materijale i došlo je do uspješne suradnje oko izdavanja knjige!
W: Možete li nam opisati jedan od svojih najizazovnijih trenutaka na stazi i kako ste ga prevladali?
Godine 2014. sam s ekipom krenuo u uspon na krov Hrvatske, na Dinaru… Planinarska kuća Brezovac, Rana zora, laganini, sve je bilo savršeno, vrijeme, ekipa, volja i želja…No negdje na pola uspona počinje kišica koja se pretvara u kišurinu i jak vjetar. Imali smo prizor „uživo“ „Vjetar s Dinare“ koji je postaje sve jači i pred sam vrh na nas se spustila oluja… I postavilo se pitanje ići dalje na sam vrh ili odustati.. Na domak cilja, li la, da ili ne…
Rekoh sam sebi, a i ekipi da smo tako i tako mokri do kože i toliko blizu da je taj trenutak zapravo prava prilika sve savladati sada jer tko zna kada će se ovaj uspon ponoviti te da ga trebamo savladati. I uspjeli smo.
Volja i želja, motivacija i cilj, suradnja i razumijevanje i sjajna ekipa.. Podrška ekipe svakako je tu bila presudan faktor uspjeha ovog uspona. No daje bilo blizu odustajanja bilo je….. Vrlo brzo nakon samog uspona, pri silasku vrijeme se postepeno popravilo i spuštanje smo završili obasjani suncem….Suncem sreće i ponosa…
W: Za sve koji još nisu pročitali Vašu knjigu, a nakon ovog intervjua će to zasigurno poželjeti, možete li nam opisati kako ste u knjizi dočarali doživljaj planine kroz osjetila dodira, zvuka i mirisa? Postoji li tehnika koju ste posebno koristili?
Gubitak vida uvelike smanjuje osobni doživljaj planine…
No uz „videću“ pratnju to se lako premosti jer uz njihove opise ja vidim što nas okružuje. Npr. okolna brda, neke prirodne skulpture, životinje u trku, naselja, ostatke pastirskih stanova, staze i prirodne ljepote…Sve moje doživljaje sa planinarenja opisao sam što detaljnije i izrazio moj doživljaj prirode na planini nastojeći dočarati sve blagodati prirodnih zvukova, mirisa, okusa i materijala.
Ne jednom mi se dogodilo da mi „videći“ pratitelji kažu da uz mene dodatno doživljavaju okruženje time što mi ga opisuju. Daju mi da kušam kupine ili borovnice, da se umijem u potoku koji je hladan, da dodirnem drvo i da ga obuhvatim te tako doživim njegovu veličinu i debljinu…..Sve mi to oni opisuju te tako, i zajedno sa mnom, dodatno „progledaju“ na izletu. Zvukovi prirode su meni jednostavno neodoljivi te sam ih nastojao dočarati i prenijeti čitateljima moje knjige “S bijelim štapom put planina”…
Nadam se da sam u tome i uspio..
W: Koje ste konkretne pripreme i prilagodbe koristili prije polaska na planinu? Postoji li vaš neki osobni “ritual” pripreme?
Ritual se sastoji u sistemu „korak po korak“ uz parolu: kada god možeš hodaj koliko god možeš…. Ne propuštam niti jednu priliku da idem pješice stepenicama, gdje god mogu ići pješice idem pješice. Tijekom tjedna idem po stubištu u ulazu gore – dolje, a od podruma do 10. kata imam 202 stepenice..
Uglavnom gledam da sam što više u pokretu kako bih imao kondicije za planinarenje.. Osim toga pripremam se za izlet tako da o samoj trasi izleta nastojim skupiti što više informacija, od njene duljine, težine, strmine, prirodnih ljepota, planinarskih objekata i slično… Tako na izlet dolazim spreman u svakom pogledu..
Za krševitije terene biram čvršće i teže gojzerice, a za pitomije lakše i mekše. Isto je i sa ruksakom, za jednodnevni izlet idem s manjim ruksakom, a za višednevni izlet i uspon idem s većim….
W: Što biste poručili osobama s oštećenjem vida, a koje se dvoume oko upuštanja istraživanja prirode ili neke aktivnosti na otvorenom?
Prvo promislite imate li volje i želje za kretanjem po neravnoj i izazovnoj podlozi i boravkom u prirodi…Ako nemate u sebi želju za navedenim komponentama onda bolje nikome ništa…. Ako se prepoznajte u navedenim izazovima onda krenite od šetnju prirodom, u šumi ili po livadama, i postepeno tražite laganu, prihvatljivu stazu na kojoj bi se oprobali.
Glavni ključ uspjeha je pratnja koja je za osobu oštećena vida preduvjet bez kojeg nema planinarenja. Isto tako s pratnjom treba definirati i vidjeti koja je tehnika kretanja po prirodi objema osobama prihvatljiva i to je to..
W: Kako su obitelj, prijatelji i lokalne planinarske zajednice reagirali na Vašu odluku i književni projekt?
Iskreno, najiskrenija odluka je bila moja i samo moja jer je to realno hrpa posla i more vremena kojeg se treba uložiti. A kada se tome doda činjenica da sam slijep to uloženo vrijeme postaje trostruko…
Nakon što sam se odlučio da ću objaviti knjigu krenuo sam u taj projekt. Ogromnu podršku mi je pružio urednik Hrvatskog planinara Alan Čaplar koji je bio neprocjenjiv vezano za fotografije te detalje u tekstu koji su se ticali pojedinih vrhova i planine…
A reakcije su se najbolje vidjele u raznim medijima kao što su RTL Direkt, Kod nas doma, u emisiji Dobro jutro Hrvatska, medijima poput Večernjeg lista, Jutarnjeg lista, Novi list, Hrvatski radio i Doktor u kući.
W: Osim bijelog štapa, koje dodatne pomagala ili aplikacije koriste da biste se lakše orijentirali u planinskom terenu?
Ja planinarim jedino i isključivo s videćom pratnjom, a tijekom planinarenja najčešće koristim dvije tehnike: držanje za štap kada koristim dva planinarska štapa ili po sistemu „pruži mi ruku“ kada mi je fizički oslonac nečija ruka koja postaje videća pratnja uz jedan planinarski štap.
U planini svakako umjesto bijelog štapa koristim dva planinarska štapa!
W: Je li bilo trenutaka kad ste poželjeli odustati od pisanja ili od same ture? Kako ste se motivirali da nastavite?
Pisanje. Imam dosta iskustva kao autor, ovo je moja mislim šesta knjiga uz mnoštvo tekstova i različitih članaka s različitim temama, namijenih različitim čitateljima. S vremenom sam naučio prelomiti onaj trenutak kad vam se kao autoru čini da nećete stići ili da nemate inspiraciju i slično..
Ključ je ostati uporan, imati viziju o čemu pišeš i što želiš napisati te kako to prenijeti čitateljima.. Bilo da se radi o udžbeniku povijesti gdje su čitatelji su učenici, bilo da se radi o članku na temu šaha ili planinarenja.. Npr. nakon izleta, odmah, čim prije, gledam na napišem što više natuknica sa samog izleta, zamolim sudionike izleta da mi pošalju svoje bilješke o nečemu na izletu ponekad ponesem i diktafon sa sobom, jer je najbolje bilježiti čim više i što više natuknica dok je još sve svježe i „friško“ …
I onda tražim mir, tišinu i koncentraciju te stvaram tekst.. i NE odustajem već ga pišem i pišem i pišem.. i onda ide faza čitanja i dorađivanja. I tako dok ja sam u potpunosti nisam zadovoljan sam sa člankom. Obično imam četiri faze rada na članku, slično sam radio i ovaj intervju????…
Prvo ide najopširnije moguća radna verzija broj 1 i nakon toga 2. i 3. faza kada se dopisuje, briše, piše, dodaje i uređuje ili mijenjaju riječi.. a 4. verzija je uvjetno rečeno finalna…
A nakon toga tekst tako ionako ide uredniku na uvid koji ga samostalno uređuje.
Glede dijela pitanja od odustajanja od ture i izleta…..Naravno da sam odustajao od izleta što zbog vremenskih okolnosti, što zbog nepredviđenih situacija. Ne ide uvijek sve kako si čovjek zamisli tako da je i odustajanje od planinarske trase dio planinarenja.. Vremenske prilike ili prometne okolnosti često utječu na odustajanje ii ako dođe do promjena u planu.. No istini za volju nisam poznat po odustajanju i guram sve dok ne izguram cilj…
W: Postoje li pisci ili književna djela koja su Vas posebno nadahnula pri formiranju stila i strukture ove knjige?
Pisci ili djela ne, ali stil da: putopis pun opisa, zanimljivosti, informacija, čitljivost, tekst prožet humorom i jako važno tekst s točnim podacima…
W: Kakve ste reakcije dosad dobili od čitatelja, a koja Vas je posebno dirnula ili iznenadila?
Knjiga je zanimljiva i prožeta humorom.
Knjiga je objavljena u Hrvatskoj knjižnici za slijepe, na Brajevom pismu i u audio formatu…Jedan korisnik knjižnice mi je nakon čitanja poručio da bih knjigu trebalo prevesti na engleski te ju promovirati među slijepima RH i EU, što me baš iznenadio!
W: Koja je, po Vašem mišljenju, glavna poruka koju želite da čitatelji ponesu u sebi nakon čitanja Vaše impresivne knjige?
Sjajno pitanje, hvala vam za ovo pitanje, hahahahahaa… Cilj ove knjige je da pokaže da se sve može ako se hoće, želi, ako si dovoljno uporan i željan ostvarenja nekog cilja…
Život je kao i planina prepuna teškoća problema i situacija koje stavljaju na kušnju dok podrška, sposobnosti, motivacija, cilj daju smisao i ključ uspjeha, kako u životu tako i na planini..
Nadalje, želio bih da knjiga dođe do što više osoba sa invaliditetom kojima bi se na taj način mogao dati putokaz da se i oni upuste na planinu i tamo „bruse“ sebe kao osobu i fizički i psihički i socijalno i kondicijski te da tako postanu svjesniji svojih sposobnosti unatoč ograničenjima koja su tako i tako prisutna.. Otvoriti im um i misao da se mogu naći rješenja i za svojevrsna fizička ograničenja ako se pokuša i proba..
W: Koju osobnu važnost ima za Vas činjenica da ste dosad pohodili 142 kontrolne točke Hrvatske planinarske obilaznice, i na koji su Vas način izazovi tog niza uspona pripremili za osvajanje austrijskog vrha visokog 3086 metara te koji je to bio?
Hahaha, iskreno, Säuleck (3086 metara visok vrh u austrijskim Visokim Turama – op. urednika) je tu bio više kao poklon za moj 50. rođendan kojeg mi je poklonila ekipa iz HPD Željezničar..
I sada je u kolekciji samo i jedino kao najviši vrh na kojem sam bio, na kojem sam se rasplakao kada sam shvatio da su mi na vrh donijeli šampanjac, tortu i svjećice…..No ovih ostalih 142 vrha kontrolnih točaka HPO-a (Hrvatska planinarska obilaznica – op. urednika) su meni osobno najjači pogon na sva četiri kotača, jaka motivacija, mrkva koju gleda zeko, želja, cilj, sve od same pripreme, planiranje, a tu je i važna ekipa, moja planinarska „banda“ 
i prijatelji s kojima ću *„ubrati“ razne vrhove prije ili kasnije a …ova 142 vrha su „ubrana“!
Zahvaljujući planinarenju ispunio sam svoje slobodno vrijeme boravkom u prirodi, kretanjem na čistom zraku, pustolovinama i spektaklima, a povrh svega, stekao sam prave, istinske prijatelje i upoznao sjajne ljude.
Iz osobnog iskustva mogu reći da je glavni preduvjet mojeg planinarenja pratnja, koja treba imati veliko razumijevanje, strpljenje i planinarsko iskustvo. Ključ uspjeha jest poštovati planine te cijeniti ljude koji ti daruju planinarsko-prijateljsku pomoć!
W: Pišete i objavljujete zanimljive tekstove u čak dva medija. Kada pišete članke za “Hrvatskog planinara” i “Riječ slijepih”, prilagođavate li stil i pristup ovisno o publici časopisa, i možete li nam opisati razliku u načinu pripovijedanja za te dvije čitateljske skupine?
Za Riječ slijepih pišem opširnije, što više informacija, detalja, u svakom članku pišem o nekoj tehnici kretanja koju sam koristio navodeći njene prednosti i mane,nastojim dočarati to što doživim i oni i ja ne možemo „vidjeti“…
Sada kada imam ovo pitanje članci u Riječi slijepih su duži zbog toga.. Za Hrvatski planinar radim verziju od ove verzije za Riječ slijepih u kojoj skraćujem opisivanje,boje cvijeća, opširnije opisivanje naselja ili samih planina.. U obje verzije ostaje bitno za čitateljstvo i pregršt humora i interesantnih informacija i detalja a samog izleta..
W: Gledajući unatrag, kako je ovaj projekt promijenio Vaš pogled na samog sebe i svijet oko Vas?
Haha, nikako nije promijenio moj pogled na mene. Ja sam samo dokazao i pokazao da sam i bio i ostao marljivi mrav, uporni nosorog i da imam slonovsko pamćenje..No nadam se da će ova knjiga pokazati da se sve može kada se nešto želi i da se sve može postići ako si dovoljno uporan… Za sve, ali baš za sve u životu postoji razlog i izgovor i to je to..
W: Razmišljate li već o nekom novom projektu ili nastavku priče? Možete li malo utažiti našu znatiželju te nam otkriti detalj ili dva?
Nadam se da će ovaj popis utažiti vašu, ali i moju žeđ..
Ovdje navodim moju žeđ.. Od dolje navedenih na popisu planina i vrhova (*KT HPO) cilj mi je „ubrati“ osam i zaraditi najviše priznanje Hrvatskog planinarskog saveza…
Napomenuo bih da ja planinske vrhove ne osvajam već ih berem…Glede osvajanja mene su planine osvojile i pretvorile me u strastvenog planinara koji svaki trenutak, svaku priliku koristi da ode do planine gledajući na planinarenje kao na moj vlastiti svemir u kojem sam sretan i ispunjen.
A sada mojih veličanstvenih osam s kojima ću probati utažiti žeđ (hahahahahaa, smijeh…)
Mosor – vrh Ljubljana (1262m)
Mosor – vrh Debelo brdo (1044m)
Mosor – vrh Kozik (Sv.Jure 1319m)
Rilić – Sutvid – vrh Velika Kapela (1158m)
Rujnica – vrh Babina gomila (735m)
Matokit – vrh Sv. Rok (1062m)
TOP 4 izuzetno zahtjevna *HPO (Hrvatska planinarska obilaznica – op. urednika) *KT (ocjena za kondicijsku zahtjevnost – op. urednika)
Miletnjak (Šćirovac) – vrh (1619m)
Šibenik – vrh (1467m)
Sv. Ilija – vrh (1642m)
No moram vam otkriti i jedan vrh koji sam 101% maknuo iz „berbe“..
Rilić– Drveničke stine – vrh Sokolić (788m)
Zašto sam ga prekrižio? Zato što je i zahtjevan i opasan i težak i siguran sam da ne bi uživao u njegovoj berbi. Ovaj navedeni vrh i opis zbog kojeg ga neću ići brati nadovezuje se ujedno i na gore na jedno od vaših pitanja unutra intervjua u kojem govorimo o odustajanju…Jer cilj je uživanje, a ne srljanje…
*Riječ ubrano, berem, berba, ubrati…i slično zamjenjuje riječi osvojiti, ispeti, doživjeti, penjati se, uspeti se do vrha, savladati planinu i slično ovisno o kontekstu (Napomenuo bih da ja planinske vrhove ne osvajam već ih berem – opsaka spisatelja Željka Brdala)
*KT HPO – *HPO (Hrvatska planinarska obilaznica – op. urednika) *KT (ocjena za kondicijsku zahtjevnost – op. urednika)
Intervju: Diana MIkloš, glavna urednica
