Zaljubljenik u putovanja, fotograf, studirao dramsku umjetnost, avanturist i putopisac, Siniša Glogoški.
Simpatičan putopisac Siniša Glogoški svoja putovanja i anegdote ovoga puta, dijeli s nama.
Svoju ljubav prema putovanjima ne skriva i daje sve od sebe kako bi ljudima pokazao što proživljava na svojim putovanjima i svoje priče rado priča. Prvo putovanje u 2013. godini bio je Bangladeš u kojima je istražio razne zanimljive priče koje ta predivna zemlja nudi.
Ovoga puta Siniša nas kroz svoja putovanja vodi na drugačiji način – putopisom kroz slike.
W: Recite nam nešto o sebi i o početku Vaših nezaboravnih putovanja.
Na prvo veće putovanje krenuo sam 2010. godine. Štedio sam gotovo 6 mjeseci kako bi ljeto negdje proveo. Odluka je pala na putovanje biciklom od Zagreba do Damaska.
Putovanje je trajalo 52 dana a prešao sam cca 4000km. Upoznao sam razne ljude i doživio svakakve pojedinosti no najbitnije je to što sam i dalje želio putovati.
Posljednje dane bicikliranja proveo sam s beduinima u sirijskoj pustinji. Zanimljiv mi je život u tako ekstremnim uvjetima suše i vrućine. Po povratku kući počeo sam istraživati nomade i njihov način života. Vidio sam kako se živi na ekstremnim vrućinama i želio sam istražiti kakav je život na ekstremnim hladnoćama.
Par mjeseci kasnije već sam bio u transsibirskom vlaku na putu prema Bajkalskom jezeru. Plan mi je bio proći Rusiju od Moskve do Magadana, iskusiti što više i potražiti nomadske obitelji.
U Yakutsku sam uspio dogovoriti prijevoz još sjevernije, blizu arktičkog kruga gdje sam sretnim spletom okolnosti upoznao jednu obitelj i proveo neke vrijeme u njihovom šatoru na planini. Uz te ekstremno niske temperature(-63 C) upoznao sam pregršt toplih ljudi, spremnih pomoći u svakom trenutku. Nomadi su me zadivili i njihov suživot sa sobovima zaista je jedinstven.
Po povratku iz Rusije uslijedila je mala pauza što zbog obveza oko fakulteta što zbog nedostatka financija. Ugodno me iznenadila odlična ekipa iz STA Zagreb- Student Travel Agency koji su ponudili pomoć pri organizaciji idućeg putovanja. U par mjeseci, uspio sam sve isplanirati i organizirati put u Gvajanu.
Ovaj put nisam išao sam, pozvao sam vrsnog penjača i speleologa Bernarda Bregara s kojim sam se 45 dana probijao kroz džunglu, veslao po savanskim rijekama, penjao na predivan tepui Roraimu i približio se veličanstvenom vodpadu Kaieteur.
Bila je to odlična avantura i još jedno putovanje prepuno brojnih doživljaja obogaćeno susretima s krasnim ljudima.
Poznata Kapadokija nije me ostavila ravnodušnim. Danima sam istraživao njene skrivene doline i pećine, spavao na vrhovima rastresitih kula i budio se s prvim zrakama sunca. Svakodnevno sam upijao ljepotu koja me okruživala.
Priče o agresivnoj djeci iz pustinje pokazale su se sasvim netočne. Upozoravan sam da će me djeca gađati kamenjem, tražiti novac i maltretirati, no ništa slično nisam doživio.
Vjerujem da puno toga ovisi o tome kako se pojedinac postavi. Usprkos opasnim vrućinama i pješčanim olujama, dani u sirijskoj pustinji prolazili su uz puno smijeha i veselja.
Bajkalsko jezero nekoliko mjeseci godišnje potpuno je zaleđeno. To najstarije, najdublje i najčišće jezero na svijetu odisalo je energijom.
Odlučio sam ga pješke priječi do druge obale udaljene 50km. Znao sam da je to mjesto dodira tektonskih ploča i da su potresi a pritom i pukotine u ledu svakodnevna pojava. Iako sam to znao, odlučio sam nastaviti.Nisam slušao savjete drugih, a niti vlastite instinkte. Nakon pola puta, teren se strašno promijenio, spustila se noć i počele su snježne mećave.
Više od 13 sati trebalo mi je da dođem na drugu obalu. Na svu sreću, greška je to na kojoj sam puno naučio.
Stigao sam u Yakutsk, najhladniji trajno naseljeni grad na svijetu. Prosječna temperatura zimi je -40C, a ljeti pak zna biti iznad +40C. Magla je tamo zimi svakodnevna pojava, a gotovo sva prijevozna sredstva, kuće i stanovi imaju duple prozore i dupla vrata. Hladnoća svugdje dopire i nužno je toplo se odjenuti i zaštititi ekstremitete makar i kod kratkog izlaska.
Nakon trodnevnog pješačenja Bernard i ja stigli smo na vrh tepuia Roraime. Neobičan je to krajolik tamnosmeđeih i crnih stijena koje čine sablasan labirint.
Ipak, kad sunce rastjera oblake, otkrivaju se brojna kristalno čista jezera, doline kvarcnih kristala i beskonačan pogled na gustu džunglu.
Blizu veličanstvenog vodopada Kaieteur u Gvajani, mnogi kopači traže zlato i dijamante. Upoznali smo nekoliko skupina i uživali u svakakvim pričama. Gotovo svi su u jednom trenutku bili bogati, pronašli zlatnu žilu i zaradili dovoljno za bijeg iz nepodnošljive džungle.
Usprkos tome, vraćaju se u džunglu i vraćaju se potrazi jer su istinski zavoljeli taj način života.
Uz dopuštenje Siniše Glogoškog (sve fotografije)
Autor: Azra Terzić