Priča o životu bez SMS poruka, kave i dosadnih turista.
Neugodna kišica počela je od ranog jutra. Moje planinarske cipele iznutra su bile hladne i vlažne, šator je bio prekriven blatom i travom, a naše kabanice počele su propuštati. Nebo su neprijateljski prekrili sivi kišni oblaci – spustili su se tako nisko da su sakrili vrhove planina. Gotovo da nije bilo nade da će nam novi dan donijeti šansu da se osušimo. No ipak smo spakirali svoju opremu i krenuli na put – čekao nas je završni, dugi put kući – u civilizaciju, među ljude. Bio je to naš četrnaesti dan u tihom i surovom Altajskom gorju u južnom dijelu Sibira.
Početak puta: Majka Altaj
“Kamo ste krenuli?! Tamo ne ide više od 40 turista godišnje. Imate li barem kartu?”, sumnjičavo nas je upitao zabrinuti vodič na parkiralištu u selu Tjungur, otkuda kreće većina pohoda u Altajsko gorje.
Najpopularnija ruta u tom rajonu vodi do podnožja planine Beluhe, najvišeg vrha u Sibiru (4506 metara). Bijeli vrhovi Beluhe vide se već s Čujskog trakta, državne autoceste. Na putu do vrha vidjet ćete rijeku Kučerlu, prijevoj Karatjurek, dolinu Jarlu i dolinu Sedam jezera, jezero Akkem i jako puno turista.
Naša je ruta prolazila kroz druga mjesta gotovo bez ljudi: prijevoja Joldo-Ajri (2900 m), Kuragan (2700 m) i Boljšoj Kalagašskij (3000 m), planinskog područja Jelanj, rijeke Abiak i nekoliko ledenjaka. Naravno, ne radi se o mjestima na koje “ljudska noga nikad nije stupila”, no ona su ipak divlja i netaknuta. Ovaj dio gotovo da nema staza i mjesta za kamp označenih na karti i upravo vam zato mogu pomoći da shvatite zašto lokalno stanovništvo, koje i dalje štuje planine i provodi šamanske rituale na njihovim vrhovima, ovo područje naziva “Majka Altaj”.
Na put smo krenuli sredinom kolovoza i odmah smo shvatili da bi, da je ikad posjetio Altajsko gorje, Peter Jackson izabrao Sibir za snimanje svoje trilogije “Gospodar prstenova”.
Prvi tjedan na putu: Tajga prekrivena tepihom mahovine
“Zašto sam došao ovdje?!” – ovo će vam pitanje stalno biti u glavi prvih par dana puta dok vas pritišće ruksak težak 25 kilograma, a noge bride od novih čizama. Nedostaje vam jutarnja turska kava, topla voda iz slavine da se umijete i operete zube, i dalje želite imate želju nekome poslati poruku.
Ta će dva dana brzo proći – Altaj će prihvatiti vas i vi ćete prihvatiti Altaj. Kada tad legnete na vlažnu mahovinu tajge, činit će vam se da je mekša od svih postelja ovog svijeta. Uranjate bose noge u ledeno jezero kako biste osjetili grubo kamenje i sklisko korijenje stabala koje nestaje u dubinama. Penjete se po stijenama i uživate u napinjanju mišića u rukama i nogama. Zaboravljate na okus kave, posao, telefon i e-mail čine se dalekima i nestvarnima.
Vaš dnevni “turistički meni” sastoji se od ogromnog kamenja koje vam grebe ruke, jutarnje rose od koje su vam cipele odmah mokre, grubih grana patuljastih breza koje vas šamaraju po licu, divljih zvijeri kojima se ne želite naći na putu, kaše i vlažne vreće za spavanje. Ipak, Altaj za vas nije prepreka koju trebate savladati, već velika planinska sibirska zemlja za koju vam se posrećilo da ste dobili vizu.
Drugi tjedan na putu: Iza planina – još planina
Svladali smo zadnji planinski prijevoj na našem putu – Boljšoj Kalagašskij. To je strmi uspon na kojem se odronjava sitno kamenje koje vam narušava ravnotežu, dok se zbog većeg kamenja kojem se izmičete pokušavate prisjetiti svih molitvi koje ste ikad čuli. Kad stignete na vrh napokon možete doći do daha. Vjetar u kosi. Planinski krajolik postaje slika koju želite sačuvati u svojem sjećanju poput drevnih špiljskih slika. Uživate u šalici čaja od ribizla i smreke.
Spust nazad po zidu od 90 stupnjeva s užetom, gotovo bez da gledate dolje, zastrašujuć je. Beskrajni ledenjak u koji morate ukopavati svoje čizme kako se ne bi strovalili, gustiš od patuljastih breza toliko gust da trebate mačetu da se probijete kroz njega, baš kao u džungli. Navečer za nagradu stiže ugodna vatrica i kuhani češeri cedra – topli, smolasti i meki. I dubok san.
Ima jedna stara haićanska poslovica koja kaže da je iza planina – još planina. Njome se želi reći da ćete i nakon sto prepreka naići na još sto novih. U Altajskom gorju ova se poslovica može shvatiti i doslovno. Ovdje svaka travka, svaki cedar i svaka planina stremi prema nebu. Svaki putnik koji ovdje dođe također stremi prema nebu kako bi vidio Altajsko gorje koje je ovdje već stotinama godina. I kako bi se jednog dana vratio dolje, kući.
Izvor: Russia Beyond