Kuba otvoreno i jasno kroz oči Tomislava Gojšića

Ovaj puta vam donosimo reportažu s Kube povremenog kolumnista Wish.hr portala, putopisca i čovjeka koji uvijek gleda na stvari otvoreno i jasno.

Kako je Tomislav doživio Kubu i s čime će nas sve upoznati na svom putovanju pročitajte u najnovijoj zanimljivoj reportaži u kojoj ćete se u nekim njenim dijelovima nasmijati do suza.

kuba-006

Kuba

Znate onu staru: Što te ne ubije ojača te! Baš takvo je bilo moje iskustvo sa Kubom. Neki će reći da tražim dlaku u jajetu, drugi će reći da sam princ(eza) na zrnu graška, a ja ću reći, prema poznatom književniku John C. Parkinu i njegovom još poznatijem naslovu, JEB … MI SE! :)

Ajmo od početka, pa prosudite sami

Dakle, poznat sam u svojim intimnim krugovima kao osoba koja voli imati kontrolu nad životom. Ne samo kontrolu nad svojim već i životom mojih bliskih ljudi, obitelji, prijatelja ili poslovnih suradnika. Uvijek nešto vidim što oni ne vide, i znam što oni ne znaju. Kada me je moja draga prijateljica pozvala na putovanje, nisam mogao ni slutiti da će to putovanje biti putovanje života (ili smrti).

Kuba dakle
Rekao sam da volim imati kontrolu nad životom, u ovom slučaju to znači da sam krenuo puno prije od normalnih priprema za put a to je cca. 4 mjeseca prije, prvo planirajući avio karte pa smještaj i vizu.

kuba-004

Ne volim letjeti s Air France jer imaju vrlo neljubazno letačko osoblje, piloti su već za penziju a i avioni isto.

Tako da sam odabrao Nijemce i let preko Frankfurta. Moram napomenuti da obavezno rezervirate sjedala u avionu pogotovo za prekooceanski let ako ne želite sjediti 12 sati kao sardina ili tijekom leta slušati buku motora.

Sve se to mora platiti, ali nije preskupo jer naša komocija nema cijene. Nakon što sam to riješio, iako mučno jer mi je osoba u agenciji za avio karte objašnjavala da nema potrebe toliko rano rezervirati sjedala i da se doslovno smirim.

Na moju žalost najbolja sjedala su se rasprodala očito godinu dana unaprijed, što znači da ima i gorih od mene :) ali kako nisam baš takav frik, sretan sam bio i s onima koja su me čekala.

Nakon avio karata uslijedilo je traženje hotelskog smještaja što nije bilo jednostavno s obzirom na to da se radi o Kubi i vremenu koje je tamo stalo prije 50 godina.
No nakon nekoliko neprospavanih noći i par Normabela našao sam hotel iz snova!!! Rekao sam sebi BRAVO i stavio kvačicu i na taj obavljen zadatak.

Hotel je imao najbolje reviews-e na TripAdvisor-u

Ocjena gostiju bila je toliko visoka a komentari toliko pozitivni da sam shvatio kako sam imao sreće jer je i cijena bila odlična za 10 dana koje planiramo provesti na Varaderu i to još sve u vrijeme Nove godine :)

Iz Zagreba sam organizirao i hotel u Havani na preporuku moje poznanice koja radi kao turistički vodič. Važno je napomenuti da sve rezervacije možete napraviti direktno preko neta ili svoje želje i mušice dati agenciji da odradi za vas.

Ja sam se odlučio sam odabrati karte i smještaj te prepustiti agenciji da odradi svoj dio, odnosno da nam osigura Vouchere i prebaci novce na najsigurniji način odnosno plati uslugu.

Kada smo kod putničkih agencija, moram spomenuti da sam prvotno tražio ponude od svih putničkih agencija a kada sam vidio što mi nude i koliko su u strahu od perioda kada smo planirali put, stvar sam uzeo u svoje ruke. 4
Neki su čak indirektno sabotirali poslati ponudu jer idem u periodu koji se smatra najskupljom sezonom i to samo radi jedne noći, novogodišnje noći.

kuba-019

Međutim ako ste uporni kao Ja (mazga) onda nađete i karte i hotele po cijeni kao da idete u najjeftinijem periodu :) One koje zanima putovali smo 29.12. a vratili smo se 14.01. Aranžman s 4 zvjezdice hotela na Varaderu i 5 zvijedica u Havani, povratni let, vize, koštao je 17.000 kn po osobi.

Uglavnom, našao sam savršen hotel, savršen let, i sve to za iste novce kao da putujem van sezone, sredili smo vizu, malo se upoznali s izletima na otoku (najbolje je bookirati iz hotela) i lagano se pripremali za ljeto i salsu.

Kada sam spomenuo frendovima koji su bili na otoku da ja baš idem tamo, gledali su me u čudu, odnosno to je bilo ravno samoubojstvu, jer kome god sam rekao gdje idem, komentari su uglavnom bili, u jebo…te, pa kaj buš ti tam?

Mislio sam da je sve to bila mala ljubomora, da me ustvari frendovi kao i svi do sada žele sabotirati u mojem putovanju.

kuba-013 I tako je napokon došao taj dan, dan kada smo preko Münchena došli u Frankfurt, sjedili sa svim onim ljudima u prostoriji gdje je bio veliki elektronski naslov: Cuba – Varadero!

Budući da se malo bojim letova na tako duge staze, imao sam previranja unutar sebe i nisam baš bio raspoložen za pjevanje i veselje.
I ono malo veselja koje sam imao jer idem na otok o kojem samo mogu sanjati i o kojem sam sanjario uglavnom u dubokoj zimskoj noći kada bi se ugasilo centralno grijanje, moje veselje je splasnulo istog trenutka kada sam ušao u avion i vidio svoje sjedalo!

Dakle, prvo prolazite kroz business class, a onda kroz neku malo lošiju klasu i na kraju dolazite do najlošije- ekonomske klase. U avionu nemate svoj televizor s 14 kanala, i 500 muzičkih programa, već jedan televizor na 30 ljudi koji je u takvom položaju da jedino oni koji su zaspali (od teških tableta za smirenje) zabačenom glavom prema kičmi, mogu vidjeti ekran veličine mog mini laptopa.

Avion je star koliko i destinacija, što možda i nije tako loše (sada mi je to lako napisati u komforu svog stana) jer nas je polako ali (ne)sigurno pripremao na povratak u prošlost.

Ok, rekao sam sebi, smiri se, nije ovo ništa. Letiš avionom, ne voziš se brodom, autom, ideš najbržim i najsigurnijim prijevoznim sredstvom na svijetu.

Kako je let kasnio više od sat vremena, moje raspoloženje je sve više tonulo i pogledavao sam prema vratima gdje piše Exit! Uf…. I Sada me prolaze trnci kada se sjetim tih trenutaka. No let je bio na sreću ugodan, nije bilo turbulencija, nije bilo napadaja panike, malo smo spavali, malo gledali filmove… i kada, eto nas.

kuba-002 kuba-017

Aerodrom i moj prvi kontakt sa zrakom, bio je What the fu..k!

Em dolazite sa -10 na +35c, vlaga u zraku, vremenska razlika, peru vas umor i euforija odjednom.
Čekanje u redu da nam odobre vize, trajao je cca 2 sata i to na aerodromu koji izgleda kao naš hipodrom ali onaj gdje su konji.
Dogovor oko taxi prijevoza do hotela nije trajao tako dugo ali smo morali čekati cca 45 min u redu da promijenimo novce kojima smo platili taksi jer ne primaju niti strane valute. Cijena taksija od aerodroma do Varadera, gdje nam je bio smješten hotel, je cca. 40 cuca, to je cca. 38 eura.
Ne postoje busevi, bicikli ili neko drugo prijevozno sredstvo, osim državnih i privatnih taksija koji svi drže skoro pa istu (previsoku) cijenu.

Kada smo napokon stigli u hotel, zatražili smo mirnu, finu sobu, s lijepim pogledom! Svi znamo da se pogled na more plaća i znao sam da ako to nisam platio neću niti gledati u to more, ali nema veze, trebaš probati.

Prvi dojam bio je -3. No kako smo prijateljica i ja bili strgani od leta i uzbuđenja, nismo previše obraćali pozornosti na detalje sobe, pogled i miris.

Drugo jutro probudilo nas je sunce, miris vlage u zraku (ne naše sobe) i znatiželja da li je more doista toliko plavo a pijesak toliko bijel kao biser.

I stvarno je!

Prvo smo otišli do plaže. A tamo raj na zemlji! Od sreće smo odmah zaplesali Macarenu iako smo znali da tematski odskačemo stotinama kilometara. Razigranim tempom smo se uputili do doručka.

Rečeno nam je da hotel ima nekoliko ala carte restorana gdje možemo ručati i večerati te jedan glavni buffet restoran gdje je sve na izvolte i možeš birati što ti srce želi ali ovo mjesto podsjećalo me je na glavni kolodvor, ili aerodrom.
Ljudi raznih nacija, svi nešto galame, pričaju punih usta, srču, smiju se, svađaju se, dovikuju, trkaju jedni druge, svađaju se oko stola.…. Ajaajaaaaaaaaaj! Brzo sam sve popio i pojeo kako bi što prije bio na plaži u tom raju.

Da moram reći da je plaža stvarno bila predivna. Bijeli pijesak, palme, more čisto i plavo kao da je fotošopirano!

kuba-016

I moje prvo plivanje je bilo predivno, sve dok se nisam odlučio vratiti na ležaljku i krenuo plivati u smjeru kopna te pogledao lijevu stranu hotela na koji se nadovezivala slika gradilišta, bagera, zgrada bez zidova, samo temelji i velike bušilice, kranovi,…. MOLIM!!!! PA ŠTO JE OVO???? PROBUDI SE!!!

Ovako je izgledao jedan moj san iz kojeg sam se probudio sav mokar, tzv. noćna mora. Još mamuran od leta, i šoka što nam je avion bio toliko star jer je njime valjda i Marilyn Monroe letjela u svojim ranim dvadesetima, ovo je zbilja bila tragedija. No, što je tu je, jer nemam gdje pobjeći!

Taj sam dio lica držao iskopčanim svaki puta kada bi izlazio iz vode i glumio da mi je desna strana obale puno draža iako sam svaki puta lijevim okom škicnuo da se možda ipak nešto u međuvremenu nije promijenilo. Ustvari cijelo vrijeme mog boravka ja sam morao biti desničar.

Da li je taj otok ima neke skrivene poruke za mene?

Taj dan nekako sam izdržao jer sam se borio s umorom i da ne zaspim u 6 popodne što je po našem vremenu već ponoć i jedva sam dočekao 22 sata da mogu napokon leći u krevet.

Vrijeme je na otoku prolazilo sporo, mrak u zimi pada već u 18 h, nemaš kaj za raditi preko dana na plaži (osim gurati pedalinu, roniti po plićaku), možeš piti i jesti u neograničenim količinama, jer narukvica oko ruke je ključ koji otvara sva vrata, a možete se naravno u pauzama prežderavanja i seksati, što na sreću nisam jer sam došao na otok s prijateljicom.

I stvarno, nakon večere u hotelu, oko 21 h, imaš neki kratki show na terasi, koji traje manje od pola sata i onda ajmo ljudi na reprodukciju a gerijatrija na spavanac jer sutra je novi dan gdje opet nećemo raditi ništa. Kada me moja bivša žena pitala, zašto idem na Kubu a ne pušiš cigarete a kamoli cigare, ne piješ alkohol,pomislio sam, nikada nije kasno obnoviti stare navike :)

kuba-015

Moram pohvaliti osoblje koje je bilo uvijek nasmijano, komunikativno, njima je stvarno stalo da se mi opet i opet vraćamo na Kubu.

Dakle, ni taj dan nisam bio spreman detaljno pogledati hotel i okolicu, samo sam se mrtvo umorno zavalio u krevet. Jedna frendica rekla mi je kako se na Kubi budila u 3 ponoći i gledala CNN jer drugo niti nije imala na programu, na što sam ja samo mahnuo rukom, kao mene se to ne tiče.
E pa moje prvo buđenje već druge večeri bilo je u 3, pa u 5 pa u 6, pa u 6, pa opet u 6 h, j…te, nikako ovo vrijeme da prođe, kao da stoji!!! Umoran sam i pospan a ne mogu spavati!

Što mi je?

Već danima skupljam umor još iz Hrvatske, bili su božićni praznici pa sam imao maraton u obilaženju obitelji i prijatelja, provodio sam dio školskih praznika s mojom kćerkicom Emom, a onako usput sam se pakirao i potajno razmišljao kako će sve to izgledati i molio Boga da na dan polaska neće biti snježna oluja.

Drugi dan bila je stara godina

Valjda od euforije i jake jutarnje kave, bio sam pola dana euforičan, presretan što sam dio ovog raja. Toliko me ponijela ta euforija, da sam za ručak odlučio pojesti neku ogromnu ribetinu, s punim tanjurom čipsa, popio nekoliko sokova na plaži, pojeo sladoled komada 2. Oko pola šest krenuli smo se spremati jer je novogodišnji plan i program kretao u 19 h.

Svi smo bili raspoređeni po ala carte restoranima i tamo gdje je još ostalo slobodnog mjesta za nas koji smo došli prije dva dana i nismo stigli rezervirati najbolje od najboljeg. Mi smo mogli birati između još meksičkog i kineskog restorana, pa smo se odlučili za Kineza, što smo ustvari i željeli :)

Lagano spremanje i slatka nervoza, kako ćemo po prvi puta dočekati Novu godinu na plaži ali ne bilo kakvoj plaži već na „The“ plaži, pod palmama i punom mjesečinom, bilo je zaista fora i neopisivo iskustvo. Sve dok, mene nije zabolio trbuh, zakrulio nekoliko puta, kao da će mi sve krenuti na usta, pa opet na guz …cu, kao da imam Alien-a u želucu!

kuba-021

Ok. Spremimo se mi, uredimo maksimalno da pokažemo kolegama turistima što je moda. Laganim ali sigurnim korakom krenemo prema restaću, a kada ono, opet grč u želucu, hladan znoj.

Mislim si ja, ok, popit ću mineralnu pa ću se dobro podrignuti, i onda će biti bolje. Ali grč ne prestaje niti nakon prve mineralne, hrana koja nam dolazi u sljedovima, u meni je izazivala povraćanje, ali se ipak trudim nešto staviti u usta, reda radi.

Shvaćam da što dulje sjedim, svojim unutrašnjim organima činim štetu, te se odlučujem trčećim korakom u sobu na osvježenje, kako kažu dame. Ono što je uslijedilo nije bilo osvježenje, to je bio užas! Ipak, uspijem se sabrati i vratiti u restać, pola restorana žali jadnu ženu (moju prijateljicu) što mora sama jesti na staru godinu, a ja sigurno pušim vani ili šaljem slike na Instagram.

OK, saberem se ja i krenem jesti, ne mogu gutati, ne mogu žvakati, gledam oko sebe, svi me odmjeravaju, čude se zašto imam boju stolnjaka. Trudim se smiješiti i progutati tu stvar na mojoj viljuški kako bi pokazao konobarima da sam jako sretan što na otoku, i u njihovom restoranu i da totalno podržavam kuhinju koju oni nazivaju kineskom.

Hvala mojoj prijateljici koja je ubrzano došla do deserta i uzela u ubrusu par peciva za sobu kada ću biti dovoljno prazan pred jutro da nešto pojedem.

Tu noć nikada neću zaboraviti

Nas dvoje, onako lijepo odjeveni, jer ja nisam imao snage skinuti bijelo odijelo, ona nije stigla od brige za mene, skinuti svoju predivnu svjetlucavu haljinu. Zajedno smo tako ležali satima, ja u hladnim oblozima, ona mi drži glavu i masira sljepoočnice, slušamo neku meditation music preko mobitela uz zvukove slavlja s glavnog hotelskog trga gdje masa pleše i uživa u koktelima i salsi.

kuba-009

Zaspali smo vrlo kasno, ili rano pred jutro, hotel je bio kao prva linija fronte, krici, petarde, vatromet, hodnici puni pijanih ljudi koji ne znaju koja su soba pa u svaku pokušavaju ući…

Ujutro, bolje da ne znate kako sam izgledao i kako sam se osjećao

Budući da je većina u hotelu izgledala kao ja, samo pijana i s velikim glavama, od mamurluka, nisam trebao puno objašnjavati konobarima niti ikome, zašto i ja izgledam kao oni :)
Nekako pamtim taj dan, kao vrlo miran i tih dan, gdje su čak i valovi bili na minimumu. Tu sam noć zaspao kao klada, i nije me smetala vremenska razlika, temperaturna promjena, niti bageri koji su šljakali svake noći do ponoći.

I napokon naspavan, ujutro željan kave i hrane u litrama i sa što više masti i šećera, buka u restoranu više mi nije smetala, kao da sam se ponovno rodio i to kao Kubanac!

Onako okrijepljen i sretan, krenuo sam u obilazak hotela i okolice spreman na sve i svašta. Iskreno ništa se nije moglo lijepo vidjeti, hotel je bio iz ranih 80tih kao i okolica, i sve na tom otoku.

Dakle, ono što Vam prodaju na netu, nema veze sa stvarnošću, mislim na stare slike još od otvorenja hotela. Možda i ima, ali s dalekom prošlošću.
Potrudio sam se naći dobru stranu svega pa sam krenuo trčati uz plažu da vidim kako nisam samo ja u lošem hotelu, ali po onome što sam vidio u razini par kilometara, kao da sam samo ja bio u toj svojoj kaši.
Kao da su svi ostali hoteli koje sam s gnušanjem odbijao rezervirati i s podsmjehom komentirao ljude koji su tamo odsjedali, bilo bolji od našeg.

Ali povratka nema, osim u tenisicama niz plažu do gradilišta

Da, naš hotel bio je zadnji na poluotoku nakon kojeg se gradio novi resort, a svi oni prije njega imali su super pogled, plažu i mir. To na net-u nitko neće staviti ili su jebe .. slike stare desetak godina kada još i nije bilo gradilišta!?!? No nema veze mislim si ja, endorfin od trčanja i shopping centar na koji sam naišao samo kilometar od hotela, dali su mi opet razloga za životom.
Ne mogu Vam objasniti koliko sam bio sretan kada sam vidio neke europske proizvode :) . Možda nisam spomenuo a vrlo je bitno za reći, moja odsječenost od cijelog svijeta, bila je još veća agonija kada su mi u TELE2 rekli da na Kubi neću imati signala.

Wi fi se u hotelu plaća i vrlo je slab signal pa se ljudi sudaraju s telefonima u raznim dark room-ivima, kako bi javili bližnjima da su preživjeli let i doživjeli Castra.

kuba-011 kuba-010

Uglavnom, nakon što sam kupio dvije velike čokolade i slasno ih pojeo (jer kubanski slatkiši nisu ni približno našima iako jako lijepo izgledaju), vratio sam se na trenutak na naš kontinent, pustio SOS muziku s mobitela i u prepunoj kadi pjene smiren sebi priznao da ovdje ipak nije tako loše.

Oni koji čitaju ovaj tekst i očekuju da će se svako malo u meni probuditi turistički vodič koji će im reći što da jedu, što da piju, i gdje da idu, nadam se da shvaćate da ja nisam turistički vodič i da je ovaj tekst moj način da iz sebe izbacim gorak okus koji postaje sve slađi što se više vremenski udaljujem od Kuba iskustva :)

Ali zato će Vam moja urednica ustupiti sve potrebne informacije koje možete naći na ovom portalu, jer ipak je ovo jedini i meni najdraži portal za kulturu življenja u i izvan HR.

Nego da se ja vratim na tu moju zadnju lijepu večer

Od deset dana, samo jedna večer bila je divna i taj dan bio je zaista predivan. Otkrio sam shopping centar i čokoladu.

Drugi dan išli smo na izlet

Da, bilo nam je dosta ležanja i odmaranja, željeli smo onako odmorni i smireni vidjeti mjesta o kojima svi pričaju. Krenuli smo na jug Kube do mjesta Trinidad. JEEEEEEEE ;)

Osim Trinidada, imali smo jedno stajanje da vidimo memorial Che Guevare u Santa Clari, to je više ličilo na piš pauzu, budući da smo prije bili u busu nego vani.

Vožnja do Trinidada, bila je moje najgore iskustvo. Dakle, ajmo ispočetka. Frendica i ja bili smo jedini gosti koji su odabrali englesku grupu.
Prije nas su bili Nijemci i Francuzi. Oni su imali veliki komforan bus a nas je dočekao minivan sa 6 sjedala. Mislio sam si koji luksuz, idemo samo nas šest, troje ih je već sjedilo i po jednog smo još morali ići u obližnji hotel. Moje iskustvo na putovanjima pomoglo mi je i ovaj puta, da uvijek tražim sjedala iza vozača jer tamo je najbolji pogled i ima više mjesta za noge.

Kada smo ušli u minivan, dobili smo tražena mjesta, dok su Talijani (koji valjda pričaju samo engleski) sjedili iza nas s nogama oko vrata i glavama napola koplja jer bi inače lupali u krov od auta budući da su sjedili na zadnjim gumama. Znam, ne vjerujete a ja nemam tu sliku :-/

kuba-001

Cesta je bila kao valovi na moru, koji su u nekim boljim slučajevima bili većih razmaka a u najgorim kao da ste se uključili na vibrator od 1500watta. Nažalost, povrata nije bilo, kada smo krenuli, jedino sam mogao gledati naprijed i ne plakati za onim sada, najboljim hotelom u životu.

Nakon 5-6, više niti ne znam koliko sati vožnje jer sam u međuvremenu pao u nesvijest, budući da je vozač bio brat od Niki Laude, pa smo u svakom zavoju izgubili felgu a neke žene i nevinost, napokon smo došli u Trinidad uz piš pauzu u Santa Clari.

Wauuuuu. Opet ću biti ironičan, jer sam očito odabrao godišnji za penzionere, budući da nisam preveliki avanturista pa nisam imao hrabrosti sjesti u rentani auto i raditi turneju po otoku i spavati na plažama.

Ovako sam morao slušati vodiča u kojem suvenir shopu da kupujemo, i gdje ćemo jesti tradicionalno kubansko jelo a izbora baš i nismo imali.

Ne poznaš jezik, imaš dva sata da se najedeš, obaviš nuždu ako imaš sreće, poslikaš se ispred tri šarene kuće koje su na svim razglednicama kao glavno obilježje grada i kreneš nazad jer je dogovor da se moramo vratiti u hotel do večere uz još jedno zaustavljanje u Cienfuegos-u.

Nisam spomenuo a ključno za daljnji moj doživljaj izleta, da su prozori na kombiju morali biti otvoreni jer je vozaču jako vruće a klima troši bengu, i da, ja sam bio iza tih prozora, s maramom oko glave kao da sam fulao zemlju i kulturu, sa slušalicama duboko u ušima, kao fol slušam muziku a grijem ih, i molim se da ne završim u nekom jarku s aligatorima, kokošima ili zmijama.

Kada smo došli doma, u hotel mislim, kao da sam vidio svoj stan i krevet. Zaspao sam kao zaklan, s maramom na glavi jer se zapekla od vjetra i propuha u autu nakon 10 sati vožnje :) za cca. 450 km ukupno :(

kuba-020

Sutradan na plaži

Sve je bilo savršeno, opet pijesak, more i gradilište.. Kako smo jako dobro prošli s izletom i u želji da se nikada nešto slično ne ponovi….ja sam odlučio dati šansu plivanju s delfinima, ali ne preko hotelskih preprodavača, već direktno u delfinariju.

Za 30 minuta plivanja s delfinima platite 80 cuca, za sliku 20 a za film 35 cuca.
Za sliku i film nismo znali jer vjerojatno ne bi ušli u bazen, ali ok, bilo je zabavno!

Kada sam rekao plivanje s delfinima u bazenu, vjerojatno zamišljate bazen s tirkizno plavom vodom, bazenom od stakla naravno, trenerice toliko seksi da bi jednu poveli doma, mislim u Hrvatsku.

Hodajući po rubovima tih bazena kako bi došli do našeg u kojem su nas čekala dva predivna delfina, mislio sam da hodam kroz močvaru gdje smo krivo pročitali, umjesto delfina, pisalo je, crocodile camp!
Kao da ulaskom u bazen više nema više izlaska, zamolili su nas da skinemo sve vrijedno sa sebe.

Dakle, kada sam morao ući u tu močvaru od bazena, jer to nema veze s bazenima, jer to je bara u koju se ulijeva more, zatvorio sam usta na tih pola sata i pozdravio se sa zdravljem.
Bilo je istovremeno, jezivo i lijepo zbog tih predivnih bića u vodi.
Taj osjećaj dok si u istoj kaljuži s delfinima, tim stvorenjima koji su prepuni ljubavi koju možeš napipati koliko je velika i jaka, sve oko tebe nestaje, ostajete samo Vi i oni. Istina da kupanje nije trajalo pola sata već 15 minuta i da smo uzeli jednu snimku u nadi da ćemo ju moći kada dođemo doma iskopirati i uspjeli smo! :)

kuba-007 kuba-003

Te večeri sam još uspio spavati i sanjati delfine i aligatore, ali drugi dan, odnosno 6. dan, obuzela me temperatura ali ne od toplotnog udara, već od propuha na onom izletu, groznica i mučnina od one močvare.

Nisam ništa mogao jesti, jer je sva hrana u kojem god hotelskom ala carte restoranu jeli, imala isti okus samo drugi naziv, pa sam pio samo puno tekućine, koje također nema u litrama, jer svaka soba dobije 1.5litru po sobi, po danu.

Taj sam dan popizdio i otišao na recepciju objasniti ženi koja se tamo našla ni kriva ni dužna, da ja ne žderem, da ja ne ločem, da ja ne bučim zbog seksa i ne trošim hotelski inventar niti 3 jeb % i da sam valjda zaslužio dobiti 3 flaše vode po danu.

Vjerojatno je mislila, ah ti turisti, ali dobio sam svoju vodu i to u brzinskih 5 minuta pa do kraja našeg aranžmana.

Taj sam dan, preležao na suncu, koje mi je prijalo kao budali šamar, a kako nisam imao osjećaj da me prži, negdje oko 17 sati sam osjetio miris paleža, i shvatio da ne rade beach barbecue, već da sam izgorio.

Tako da mi se već tada visoka temperatura popela na preko 40 stupnjeva što je izazvalo kuršlus u glavi, nosu, ušima, kao da se sve začepilo prije eksplozije.

Niti more, niti išta me nije moglo vratiti među žive

Dva dana mučio sam se s nesanicom, vremenskom razlikom, za koju su mi btw. svi rekli da te pere kada se vratiš doma, mene kao da je sve suprotno zadesilo od bilo čijeg iskustva.
Budući da mi se zdravlje vrlo sporo oporavljalo, potražio sam pomoć, savjet od hotelskog doktora. Dakle, njih dvije, jedna sestra a druga doktorica, prvo ne znaju engleski jezik.
Samo da me presluša, i kaže da trebam antibiotik, košta 59 eura. Ako ne želim antibiotik na što su se one zgražavale jer su mislile da sam iz neke sekte, morao sam opet platiti pregled.

A antibiotik košta dodatnih 34 eura.
Nakon što sam si uzeo cijeli dan patnje i razmišljanja „B(p)iti ili ne b(p)iti -Penicilin, rekoh, what a hell, što me ne ubije valjda će me ojačati! I tako je krenulo moje zdravlje na bolje, kao i naš odlazak s Varadera, jer krećemo u smjeru Havane, toliko očekivani i toliko hvaljene Havane, gdje će sve biti bolje od ovog isplaniranog prvog dijela putovanja.

Možda si mislite kako pretjerujem, možda mislite kako sam nezahvalan, i ja sam to isprva mislio a onda sam se ponovno okrenuo na odlasku i potvrdio da ovdje nema ništa za mene, više, ikada….

Vožnju od Varadera do Havane, odlučili smo isprobati busom, koja je koštala 15 cuca, i koji je bio puno ugodniji i tiši od kombija (možda jer su mi uši i nos bili i dalje začepljeni), mogao sam se lagano nasmijati svojim novim iskustvima i prigrliti nepoznato.

Dolazak u Havanu jako me je dojmio

Građevine su napokon nalikovale na građevine, bilo je tu i nekih lijepih spomenika, ulica, zanimljivih ljudi i muzika. Naš hotel je najviši hotel u Havani a možda i na Kubi, Habana Libre.
Ima 29 katova, barem mislim, i mi smo dobili 27 kat :) . Dakle, pogled je vrijedio milijun dolara, ne znaš da li je ljepše tijekom dana ili noći.

kuba-018

Nakon što smo se raspakirali i ugodno iznenadili smještajem, koji je bio 5 zvjezdica, zaključili smo da je ovo smještaj za 3+ ali u Havani smo i tu ništa ne može više biti loše ili krenuti po zlu, valjda.

Dok smo se spuštali u prizemlje, ignorirali smo hotelski hodnik gdje su visjele žice sa stropa, na zidovima je bila vlage, neke sobe su bile ograđene s crvenom trakom kao u CSI, pisalo je; U RADU! tko zna što se u njima radilo (desilo). žž

Kada smo krenuli prema gradu, kako piše u vodiču, laganom šetnjom cca. 20 min, trebalo nam je min 45 minuta jurenja, jer smo prolazili kroz nama vrlo neugodne kvartove, gdje vas ljudi vuku da kupite duhan odnosno cigare, žele znati od kuda ste, da li volite Amerikance i zašto ste došli u tu jadnu zemlju kada postoje puno bogatije i bolje.

Kada smo napokon ušli u centar grada, krenuli smo otvorena srca i bez predrasuda s razgledavanjem. No vrlo brzo smo obišli taj širi centar i vratili se na početnu točku.

Temperatura grada prelazila je maksimum, pa smo se smjestili u neki poznati lokal na limunadu, gdje su visjele slike Hemingwaya i nekih poznatih ličnosti, tako da smo znali da sjedimo na pravom mjestu.

Lokal je vrvio pijanim Ircima i Englezima kojima je ovo savršeno iskorišten godišnji odmor, zatamnjeni lokal, puno alkohola i nitko ih ne tjera van.

Dokle god se troši, svaki gost je dobro došao

E da, valja spomenuti da je grad prepun mladih dječaka, koji se furaju na cure i zavode uglavnom starije muškarce, a kada im oni okrenu leđa, onda krenu i na žene za koje prosude da su imućne.

Moja prijateljica našla se u jednoj od uloga pa znam o čemu pričam iz prve ruke. Nakon tri sata šetnje uključujući dolazak do centra i obilazak centra, shvatili smo da nam je dosta i da želimo malo mira i odmora od buke, smoga i dosadnih hava(kuba)naca.
Vraćajući se u hotel, uhvatila me panika da nemamo vode za piće pa sam kupio kanistar od 7 litara još u centru grada i nosio ga kao majka mladunče kroz cijelu Havanu.
Dućani su uglavnom prazni, na policama nema gotovo ništa, morate im reći što želite ili dati popis pa onda oni odlaze otraga u skladište i donose na pult.

I tako sam ja morao pješačiti sa 7 litara vode, sumnjivog porijekla, do hotela, po mračnim ulicama, jer nismo naišli niti na jedan taksi, što nije ni čudo po kakvom kvartu smo se kretali. Cijelo vrijeme dok smo hodali ponavljali smo jednu vrlo važnu informaciju za turiste, Kuba je najsigurnija zemlja takvog tipa.

kuba-005

Drugi dan kada smo se dobro naspavali, krenuli smo onako zgodni i čisti u grad, sredili smo se kako bi imali lijepe i pristojne slike, kako bi podigli vlastiti nivo postojanja, dali si na lažnoj važnosti, jer ono što nas je okruživalo, kao da smo došli u poslijeratni Berlin.

Većina kuća nema prozore, vrata, smeće je prisutno na svakom uglu kao kod nas BMW-a i A Klasa, ali zato iz većine stanova pršti muzika i ljudi se gibaju u ritmu muzike za ples s osmjehom na licu. Lokalno stanovništvo uglavnom pije rum iz tetrapaka, nalik na mlijeko.

Ima dosta prosjaka, čak i u hotelu, teta koja nam je čistila sobu tražila je napismeno neku ostavštinu moga kofera, uz papirnate komade na kojima su nacrtani euri ili dolari.

Hrana mi je cijelo vrijeme bila čudna, naravno, sada pred kraj, više niti ne sumnjate da mi ništa nije bilo po volji. Ustvari, našli smo neki vrlo fini restoran koji vidite i na slici, gdje su porcije velike, možete jasno vidjeti što jedete, da li je to riba, šnicla, ili krumpir, čiji je vlasnik živio u Europi pa je donio sa sobom origano i neke dobre recepte a tamo i poslužuju oriđiđi Coca Colu :) Alelujaaaa

Kako se približavao dan našeg odlaska, a ja još nisam kupio suvenire, jer sam su mi svi preporučili Havanu, krenuo sam u shopping. Nakon par sati hodanja i traženja adekvatnih poklona, odlučio sam se na kupnju majica. Ali kada sam krenuo birati majice, shvatio sam da su vrlo tvrdog, gotovo krutog materijala, natpisi su čudno isprintani, neke su puštale boju još dok sam ju držao u ruci,….. Ma come on!

Da ne ispadne da smo jeli samo pizzu i tražili suvenire po Havani, obišli smo nacionalni muzej i muzej suvremene umjetnosti, to je bilo super, par zgodnih kultnih slastičarnica, hotela koje morate vidjeti, dnevnih klubova, odlučili se za jedan vrlo neobičan koncert u crkvi, klavir u kombinaciji s etno instrumentima i opernim pjevačima.

E da, za one koje zanimaju cijene obroka, kreću se od 7-20 eura po osobi, kvaliteta je upitna ako se odmaknete u neke ne tako privlačne ulice, ali ako imate dobrog vodiča, onda ćete proći sigurno bolje od nas i našeg TripAdvisora.

Dok sam ja tako šetao ulicama i na trenutak ostao sam, prilaze mi dvije zgodne Kubanke. Osmijeh od uha do uha, odvajaju ruke od tijela i krenu me grliti. Ja se pitam jeli to neka skrivena kamera ili misle da vide Brad Pitta, a kada ono kažu; please, we want picture with you! Kažem ja; off course :)

kuba-008 kuba-014

I tako nas slikaju prolaznici, nekoliko puta, smiju se one, smijem se Ja, i kada dođe vrijeme rastanka kažu one meni, 20 eura svaka. Ha ha haaaa.
Dakle, sve što u gradu izgleda autentično tom vremenu sve se to plaća. Djedica ili bakica slažu tobož cigare, moraš platiti ako želiš slikati, neki stan koji ima otvorene prozore i sve je narihtano kao neki filmski set, digneš fotić, a kada ono čiča dođe i kaže 5 eura. Na Kubi ništa nije besplatno, čak ni zrak od kojeg me je glava boljela zbog ispušnih plinova koji izlaze iz onih starih automobila veličine mog dnevnog boravka.

Predzadnji dan smo otišli do najpoznatijeg hotela u Havani National hotel of Cuba, koji je must see, gdje odsjedaju samo zvijezde i bogati rusi.
Možda prije 30 godina to je bio In hotel, što sam i vidio po slikama na zidu, Kate Moss koja je tada imala 16 i rusi bez imalo ukusa. Iako se ritam širio ulicama Havane, iako smo imali na papiriću napisane najbolje jazz klubove, nismo se okušali u tom dijelu noćnog života. Jednostavno mu nismo dali šansu.

Možda sam ipak trebao piti i pušiti, prepustiti se porocima otoka umjesto što sam stalno tražio nešto poznato i sigurno. Tada me ništa od gore navedenog ne bi smetalo, pa čak ni viroza, ni smiješni Kubanci, ni kaljuža s delfinima, ni ja sam sebi.

I šećer na kraju mog putovanja bio je aerodrom

Kada sam na onaj isti došao samo u suprotnom pravcu, gospodin na šanku (barem je tako izgledao), šalteru, kaže da moram platiti overweight ali ne mog velikog kofera već ručne prtljage.

Isti sastav, možda i nešto lakši jer sam pol kofera ostavio tetama u hotelu, u šoku pitam koliko, a on ni manje ni više blebne, 550 eura!!! Ah ha ha ha ha… Onda se nisam smijao jer su moji već ionako osjetljivi živci na otoku bili u posljednjoj fazi, počnem se svađati i galamiti, a on mi hladno pokaže ruku i kaže da može i 150 eura, bez računa.

kuba-012

Avion je poletio u smjeru Europe, otok je bio sve manji i sve draži, što sam se sve više približavao svojem domu, shvaćao sam da mi je ovo iskustvo trebalo, i da ću preporučiti ljudima kojima treba promjena i koji su spremni na avanturu života!

Tekst omogućio suradnik/kolumnist Tomislav GojšićTomislav Gojšić