Prelijepi šumoviti otok u zadarskom arhipelagu poznat je po tome da je pješačka oaza – to ne znači da nema malih traktora, bicikla i romobila (u sezoni ih se ne bi smjelo voziti) ili da su zabranjeni karići (ne može se baš sve nositi na ramenima ili u naručju), već da nema automobila i da se može bezbrižno hodati.
Otok je odavno prozvan „šumom“ (što se prepoznaje u imenu Silba) a kada su ovdje počeli ljetovati umjetnici, nije trebalo dugo da se počnu organizirati kulturna događanja.
Nakon prošlogodišnjeg pilot-projekta, ove je godine održan Festival malih izvedbenih formi Teatron (15.7.-2.8.2025.) posvećen vrsnoj zadarskoj teatrologinji Teodori Vigato (1953.-2024.) koja se zalagala za kazališni život na voljenoj Silbi.
U realizaciji festivala prednjači Društvo za poboljšanje kvalitete života na otoku Silbi VARH (uz partnera TZ Zadar) i dok je prvi dio programa bio ispunjen lutkarskim predstavama (umjetnički voditelj Igor Tretinjak) te uglavnom namijenjen djeci, u drugom su dijelu odigrane predstave za odrasle od kojih valja izdvojiti autorski projekt Vinka Radovčića „Kamo idemo, tata?“ po motivima istoimenog romana Jean-Louisa Fourniera (Sala iznad Zadruge, 31.7.)
Francuski književnik Jean- Louis Fournier (1938.) napisao je (autobiografski) roman „Kamo idemo, tata?“ (2008., prijevod na hrvatski Tatjana Pavešković, Znanje, 2009.) o iskustvu oca dvojice hendikepiranih sinova Mathieua i Thomasa u kojem na ironijski, povremeno čak i cinički način, opisuje iskušenja kroz koje prolazi s njima („S vama je trebalo imati strpljivost anđela, a ja nisam anđeo“).
Roman su vjerodostojno i vješto dramaturški obradili i adaptirali Vinko Radovčić (redatelj, scenograf, kostimograf, odabir glazbe, scenski pokret), Ivan Raffaelli (izvođač) i Domagoj Lindinger (asistent redatelja i kreativni producent ) zadržavši ne samo važne epizode nego i sve relevantne rečenice iz romana bez da su upali u zamku ponavljanja (što u prikazu osoba s poteškoćama u razvoju ne bi bila mana!).
Budući da je Fournier preciznim, kratkim i jasnim rečenicama protkanim dramskom napetošću ispisao stranice ispunjene nježnošću, ljubavlju i humorom, Radovčiću je bilo „lako“ njegovu priču pretočiti u monolog i pokret (uz upečatljivu glazbenu podlogu) našavši u Raffaelliju zahvalnog suradnika.
Mathieu i Thomas rođeni su u razmaku od dvije godine pa ih njihov otac, dok se voze u autu, uspoređuje: dok prvi često radi „brm- brm“ („Misli da je automobil. Najgore je kada vozi utrku 24 sata Le Mansa. Kada cijelu noć vozi bez ispušne cijevi“) drugi ga pita „Kamo idemo, tata?“ pa budući da to nije „pravo“ pitanje, odgovara mu svakakve besmislice („Idemo na Aljasku. Pomazit ćemo medvjeda. Pustit ćemo da nas poždere./ Idemo brati gljive. Ubrat ćemo zelene pupavke i napraviti dobar omlet./ Idemo na bazen, skočit ćemo s najviše skakaonice u bazen bez vode“) jer zna da će njegov Thomas i dalje nezaustavljivo postavljati isto pitanje („Kod stotog puta to postane doista neodoljivo. S njime se čovjek ne dosađuje. Thomas je kralj komedije“).
Iako otac malo po malo prihvaća ograničene mogućnostima svojih sinova, ipak odlazi u Lourdes mada ne vjeruje u čudo: „Ako su hendikepirana djeca, kao što neki kažu, Božja kazna, ne vjerujem da bi se Djevica Marija u to miješala čineći čudo.
Ona sigurno ne bi željela intervenirati u odluku donesenu na višoj instanciji.“ Navedene citate čulo se s pozornice, a ja sam ih navela da bih prikazala Fournierov svjetonazor i stil, njegovo prihvaćanje neumitne tragedije na humorističan način samo zato jer on svoje sinove, takve kakvi jesu, neizmjerno voli.
Raffaelli je na dlanovima iscrtao dva mala jednostavna lišca (dvije crne točke i prema gore izvinutu linija nasmiješenih usana) i nije bilo nikakve dvojbe da su njih trojica duboko i beskompromisno povezani.
Glumac bi povremeno na bolno autentičan način „ušao“ u lik pojedinog sinčića (oni su ostajali mališani usprkos godina) pa dok smo pratili kako jede puding sav se umazavši od nosa do brade (priznajem da sam skrenula pogled) vjerujem da je bilo teško prihvatiti (makar i glumljenu) zabavnu stranu takvog života, jer „hendikepiranom djetetu nitko se ne smije“.
Ipak Fournier se ne libi napisati: „Kad od mene na ulici zatraže dobrotvorni prilog za hendikepiranu djecu, ja odbijam. (…) Iskupljeno i nasmijano ja imam pravo reći: „Već sam dao svoj prilog za hendikepiranu djecu.“, te nastavlja: „Kad govorim o svojoj djeci kažem da „nisu kao druga djeca“. Time se ništa jasno ne izriče.
Einstein, Mozart, Michelangelo nisu bili kao drugi ljudi.“
Raffaelli s lakoćom prelazi iz sjete u zaigranost, njegov monolog poprima glasove drugih ljudi a „spoznaju“ da su djeca bačena kroz prozor demonstrira bacanjem lopte od novinskog papira kroz pravi prozor vješto spajajući stvarnost i kazališni čin (samo si mogu predočiti čuđenje onih ispred zgrade do kojih je papirnata lopta nesumnjivo doletjela).
Vinko Radovčić je odavno pokazao senzibilitet za suptilan pristup prikaza onih koji se teško uklapaju u standarde pa bih se usudila reći da je ova predstava njegova kazališna osobna iskaznica.
Fotografije: Pero Lovrović- Pjer
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
