Na autobusnim je postajama samoća najhladnija za ranih zimskih večeri.“ počinje roman „Ne vraćam se“ njemačke književnice arapskih korijena Rashe Khayat (1978.) koji je u prijevodu Darka Crnolatca objavila zagrebačka nakladnička kuća „Leykam International“ (2025.) a publika se s njim srela na zagrebačkom Festivalu suvremene austrijske,njemačke i švicarske književnosti (6.-9.10. 2025.) zahvaljujući agilnoj urednici Eugeniji Ehgartner.

Moram reći da sam se istinski uzrujala pročitavši te uvodne rečenice jer sam slutila da ću pratiti jednu depresivnu priču… ali do samog kraja nije bila takva (dakle, bila sam samo djelomično u pravu).

Pripovjedačica je njemačka djevojčica Johanna (Hanna) koja je bez roditelja pa zato živi s bakom i djedom (Felizia i Theo) i druži se s vršnjakom Cemom čiji su roditelji doselili iz Turske i drže dućan sa zelenjem.

Odjednom u njihov život ulazi Nabil i kći Zeyna, izbjeglice iz ratom zahvaćenog Bejruta (nakon što je tamo poginula njegova supruga, odnosno njena majka) i uspostavlja se čvrsto prijateljstvo: svi si međusobno pomažu (Nabil i Theo postaju pravi prijatelji) i mada različitih nasljeđa, djeca osjećaju uzajamnu duboku naklonost…

Naravno, odrastanje mijenja njihove živote ali i dalje su oni najbolji prijatelji. Zeyna i Cem počinju doživljavati neprijateljstvo svoje okoline nakon što su bombardirani američki „blizanci“ i mada su se odavno srodili s njemačkom sredinom,njihov izgled odjednom postaje „okidač“ za neprijateljstvo (što je njima nepojmljivo i zastrašujuće).

Pripovijedanje se odvija na dvije razine: u sadašnjem vremenu i kao prisjećanje pa Johanna naizmjence opisuje svoju samoću i prisjeća se zajedničkog djetinjstva: mada se dalje druži s Cemom, kontakt sa Zeynom je nepovratno izgubljen.

Moram priznati da me je autorice neobično iznenadila kada je opisala povod razlaza između Johanne i Zeyne (pomalo bizaran) ali pisanjem iz Johannine perspektive (prvo lice jednine) je uspjela čin učiniti razložnim.

Melankolična, poetska i povremeno pomalo okrutna priča o prijateljstvu i nametnutoj osamljenosti potvrđuje izreku da rodbinu stječemo a prijatelje biramo (i da ih valja čuvati).

Fotografija: Leykam International

Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti

S druge strane, današnjim tragačima puno pomažu video snimke jer ne kaže se uzalud da „slika govori više od tisuću riječi“ pa je, na primjer, meni gledanje komičarskog dua „The Umibilical Brothers“ kojeg čine David Collins i Shane Dundas uvelike približilo koncepciju predstave „Dijete sreće“ autora Davida Collinsa i Jonathana Bigginsa postavljenoj u Collinsovoj režiji u zagrebačkom Gradskom kazalištu „Žar ptica“ (4.5.2025.).

„Pupčana braća“ u svojim izvedbama povezuju pantomimu, slapstick, zvučne efekte i dijalog („mikrofonična pantomima“) pri čemu se Collins bavi pokretom a Dundas zvučnim efektima sjajno zabavljajući publiku ( a vjerojatno i sebe) raznih dobnih skupina.

Međutim, Sydney Theatre Company poželjela je od Collinsa predstavu za djecu i tako je nastala monodrama „The Luck Child“ (2012.) u kojoj Collins, na gore naveden način, priča bajku o opakom kralju i sretnom djetetu (koje uspijeva izbjeći sve smrtonosne zamke i oženiti princezu).

Collinsovi dinamični nastupi krcati čudesnim zvukovima i neodoljivim grimasama (sudeći po kratkim video isječcima) predstavljaju pravi užitak ali ništa manje uzbudljiva nije ni glumica Amanda Prenkaj koja je svoju verziju „djeteta sreće“ (uz asistenciju Damira Klemenića) dovela do savršenstva: na tragu Collinsa a tako potpuno svoja.

Scenografiju (Guido Venturini) oblikuju mobilne kartonske kutije koje čuvaju razne sadržaje (dizajn svjetla Luka Matić), njezin kostim (Ana Fucijaš) podsjeća na onaj koji nosi Collins u svojoj predstavi (imaju i slične frizure) a autori glazbe su Ivana Starčević i Marko Levanić.

Fragilna i dinamična Amanda Prenkaj već na samom početku predstave animira djecu da postanu djelom zbivanja (kako bi se kasnije mogla uključiti) nakon čega vješto prelazi iz lika u lik prepričavajući zbivanja: čarobnjak je otkrio da će zlog kralja s prijestolja svrgnuti „sedmo dijete sedmog djeteta“ i zato kralj kreće u potragu za tim djetetom kako bi ga ubio…
Nalazi ga u jednoj siromašnoj obitelji, odnosi ga i baca u rijeku.

Ali, to je ipak dijete sreće, pa ga nalazi cirkuski majmun i odvodi u cirkus gdje dječak odrasta. Ali, jednoga dana, kralj dolazi na cirkusku predstavu i prepoznaje dječaka i povede ga u dvor gdje mu obećava kćer za ženu ako mu ovaj s otoka donese dragulj. Srećko odlazi na otok i… naravno da se priča o djetetu sreće završava sretno.

No postoji presudan detalj: proizlazi da je dječak smatran sretnim djetetom zapravo „običan klinac“ i da je „sreća“ koju mu pripisuju posljedica njegovog dubokog uvjerenja da ima sreću i da mu se ništa loše ne može dogoditi. Drugim riječima, svatko može biti dijete sreće.

Opisana „magičnim“ brojem sedam, ova je bajka premrežena brojnim detaljima kako bi bila prilagođena Collinsovoj izvedbi što on izvanredno duhovito i maštovito koristi.

Oduvijek sam smatrala Amandu Prenkaj (1986.) izuzetno predanu prilikom oblikovanju likova koje je interpretirala, ali sam se ipak (mea culpa) iznenadila gledajući je kako vješto koristi pantomimu i razne zvučne efekte da bi izgradila priču i uvjerljivo dočarala razna bajkovita bića.

A nisam trebala biti zatečena njenim umijećem jer osim što je vrlo darovita i posvećena, završila je Studij glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku (2009.) što znači da je mogla usvojiti korisna znanja i vještine nužne za ovakav izvedbeni pristup.

Ovako osmišljena predstava „Dijete sreće“ trebala bi biti dio kazališnog obrazovanja – malenima za pouku, odraslima za nauku. A baš svakome za užitak.

Fotografije: Mare Milin

Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti

„Prokletstvo“ je drama iz starog zagrebačkog života u 4 čina koju autori „temelje na povijesnim tekstovima Ivana Krstitelja Tkalčića „Slobodni i kraljevski glavni grad Zagreb“ i „Otpor i buna radi desetine u biskupiji zagrebačkoj u XIV vieku“.
(…) Drago Rubin, autor disertacije o Ogrizovićevom književnom radu iz 1938. dodaje da Tkalčićevi „podaci nisu bili građa za dramu, nego tek ruho u koje su pisci zaodjeli svoje poglede (Ivan Trojan, „Matošev Prolog….“).

Glavni lik je majstor Toma, novoveški sudac i rezbar svetačkih kipova koji svjedoči smrti kaptolskog desetinara Imbre kojeg su umorili ogorčeni seljaci iz Trnovog Luga kada je došao po crkvenu desetinu.

Tomu su poštedjeli jer izrađuje svetačke kipove („Oni su gledali čime se bavim a nisu gledali kakav sam čovjek“) i ma koliko je zgrožen činom („Grozota životinje u čovjeku“) dokučuje da je kler prepreka u neposrednoj vezi čovjeka i Boga („Jesam li gori otkako ne polazim crkve, otkako ne postim?“) i svojim ponašanjem buni ljude.

Svećenici (kao i svjetovna vlast) zastupaju stajalište da je svaka „vlast od Boga“ i pokušavaju Tomu odgovoriti od njegovih heretičkih ideja o „nepotrebnosti“ crkve kao Božjeg namjesnika i zato za kaznu uskraćuju župljanima svoje djelatnosti poput svih sakramenata, ispovijedi pa čak i zvonjavu zvona.

Prestrašeni novonastalom situacijom župljani traže od Tome da se ispriča Kaptolu i tako s njih skine prokletstvo, što Toma odbija i mesar Blaž ga, za dobrobit sviju, ubija.

Izravne Tomine replike oštro osuđuju zloupotrebu vjere i prikazuju pobunu pojedinca protiv ucjene moćnih pa nije čudno da je drama dva puta prije izvedbe (1907., 1931.) bila zabranjena!

U ovoj Eurokazovoj produkciji Luka Slišković utjelovljuje majstora Tomu (i svetog Antuna) no on je „prvi među jednakima“ jer vrlo dinamična zbivanja (povremeno naglašeno burna) omogućuje da pet glumaca (Borna Baletić, Tara Dorotić, Igor Jurinić, Luka Bulović, Ena Jagec; od kojih prvo četvero igraju po tri uloge) prikažu košmarna zbivanja u kojem se pojedinac trudi pokazati istinu i gubi od moćnika (iako ga ubijaju njegovi ).

Mada su izvedbi pridruženi dijelovi drugih drama, dominira inicijalna dakle drama „Prokletstvo“.
Komorni prostor igre i likovi zaogrnuti su u groteskno obličje (scenograf Sven Stilinović, Silvio Živković, kostimi Suzana Brezovec) što publici nudi ne samo vrlo snažan nego i prepoznatljiv (suvremeni) doživljaj situacije (glazba Igor Jurinić).

Usprkos „eurokazove estetike“ ova je predstava neobično čitljiva i ne ostavlja nedoumice, a time što se za predložak uzela drama iz baštine, dodatno dokazuje da se nije puno promijenilo unatrag stoljeća: pobunjeni pojedinac može uspjeti samo uz podršku jer se teško s rogatim bosti ( ne radi se uvijek vragu!).

Fotografije: Marko Milovac

Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti

Performer iz Salvadora Guillermo Miranda cijeli se život bojao plivanja i ta je bojazan potaknula njega i Martinića da skupa napišu tekst „Drama o mladiću koji ne zna plivati“ koji je potom Martinić režirao i postavio u koprodukciji UO T25 i Scene Ribnjak na pozornicu Centra kulture Ribnjak ( 26.10.2025.).

Dramaturg Luka Bosanac je predstavu nazvao „stilskim hibridom“ jer se u njoj isprepliću dramska, dokumentarna i plesna komponenta (suradnica za pokret i koreografkinja Ema Crnić, skladateljica Maja Posavec) i u toj su se „koreo dokufikciji“ (op. Bosanac) uspješno snašli mladi izvođači Antun Antolović i Andrija Žunac odjeveni u slične trenirke (kostimograf Matija Dijanović MJ) i „izručeni“ u prazan prostor (dizajner svjetla Martin Šatović) ispred prozora kroz koji se vidjelo, zelenim svjetlom obasjano, drveća iz parka Ribnjak (kamo su izvođači otišli pri kraju predstave pa ih je publika pratila kroz prozor).

Usporeni pokreti i tjeskoba koja je prožimala dijaloge dočaravali su strah kojeg se, očito, nije bilo lako osloboditi. Jer svatko se na sebi svojstven, drugačiji način nosi sa strahovima i nije lako obuti tuđe cipele. Nekome je voda ugroza a nekome drugom predstavlja olakšano kretanje ali možemo gotovo poslovično zaključiti da – plivač neplivaču ne vjeruje (uglavnom).

Plesna predstava „Spavaj, dijete moje malo, spavaj“ prema tekstu književnika Jona Fossea u režiji i koreografiji Matije Ferlina nastala je u suradnji s četiri izvođačice (Petra Chelfi, Martina Tomić, Ivana Pavlović, Petra Valentić) i koprodukciji KATANA & Tras te partnere Mediteranskim plesnim centrom Svetvinčenat i Zagrebačkim plesnim centrom (5.12.2025.).

Dok se prethodna predstava bavila strahom i nelagodom, ova još dodatna „barata“ zaboravom i nesnalaženjem u prostoru i vremena što bi se, sudeći po vizualnom djelu predstave, lako moglo pripisati starosti i putu prema onostranom.

Izvođačice su bile umotane u tamne kabaste ogrtače (kostimografija Desanka Janković, Matija Ferlin), lica su im skrivale maske grubih staračkih lica (Mr. Mask) a dodatnu su ambijentalnu nelagodu izazivali škrto svjetlo (oblikovanje svjetla Antun Modrušan) i zvučno djelovanje (oblikovanje zvuka Luka Prinčič).

Usporene kretnje plesačica pratile su rečenice koje su davale natruhe razgovora ali ih je neprekidno propitivanje ostavljalo nedorečenim i zarobljenim („Nitko ne zna zašto smo tu i što tu radimo“). Pokušaj prisjećanja je možda moglo pomoći u novoj nestvarnosti .

Možda su dvije predočene predstave u svojim namjerama bile ambicioznije od onoga što su u konačnici pokazale (barem meni), ali je za svaku pohvalu vješto korištenje sinkretizma.

Fotografije: Matej Jurčević (Drama….), Jelena Janković (Spavaj…..)

Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti

Kada se plesačica Roberta Milevoj (1979.) odlučila za četvrti solo nastup pod nazivom „S Robertom“ (autorica, koreografija, tekst izvedba), „udružila“ se s dramaturgom Lukom Bosancem (dramaturgija i obrada tekst) i skladateljem Nenadom Sinkauzom ostvarivši predstavu kao kombinaciju plesa i govora (govorni savjeti Jadranka Đokić, kostimografija Desanka Janković, oblikovanje svjetla Anton Modrušan) u koprodukciji INK Gradsko kazalište Pula i UO Nikad kraja (gostovanje u ZPC 25.2 2025.).

I ova se predstava, kao i tri prethodne, „oslanja na autobiografske ili autorefleksivne elemente kao na uporište za gradnju koreo-grafskog materijala “ što se očituje i u naslovima: „Roberta, Roberta“ (2011.),„Opet Roberta“ (2013.) i „Rob3rta“(2019.).

Roberta Milevoj je objasnila izvor govornog dijela predstave: „Ovom prilikom sam se izravno odlučila baviti vlastitim iskustvom plesa istovremeno prateći i sam kreativni proces u obliku dnevničkih zapisa“ (za vrijeme izvedbe izriče datume nastalih zapisa koje je vodila godinu dana od srpnja 2023.) pri čemu se isprepliću njoj draga i važna mjesta u rodnoj Puli sa svakodnevnim zbivanjima i osobnim ispovijedima.

Dramaturg Luka Bosanac duhovito ispisuje sadržaj Robertine predstave u deset rečenica: „Roberta pleše./ Roberta pleše slušajući./ Roberta pleše slušajući sebe./ Roberta pleše slušajući sebe kako izgovara tekst./Roberta pleše slušajući sebe kako izgovara tekst koji je napisala sama pred publikom.

(…) Roberta pleše slušajući sebe kako izgovara tekst koji je napisala sama, pred publikom u kojoj sjede i članovi njene obitelji i prijatelji iz djetinjstva u Puli, tamo gdje je sve započelo.“.

Povezujući i ujedno suprotstavljajući verbalno i neverbalno , ispovjedno (intimno) i kronološko (provjerivo) kazivanje, delikatne nasuprot ekspresivnim pokretima, ona nudi svoja razmišljanja istovremeno izravno i metaforično. I zato na kraju nema zvukova, ni glazbe ni govora – samo ples. Kao što se sama predstavila: „Ja sam Roberta dok plešem.“

Plesne su predstave nekada težile isključivo pokretu dakle neverbalnim izvedbama, no već ih dugo nadograđuju riječi (ali nerijetko i drugi izvedbeni elementi) jer nije lako uvjerljivo predočiti svoju intimu. Sve sam uvjerenija u istinitost riječi: „Samo je performans iskren jer se tiče onoga tko ga izvodi. A onda postupno i svih drugih.“ I zato nam je Roberta sa svojim predstavama tako bliska.

Fotografije: Jelena Janković

Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti

Dok navedene reakcije lako mogu razumjeti, čudim se nevoljkosti prema knjigama nepoznatih autora budući da je knjigu, koja nije ispunila očekivanja, lakše odstraniti nego nekoga koga se nehotice pustilo u vlastito okruženje.

Atraktivna naslovnica (Moniroz Marović) i sklonost koju gajim prema kratkim pričama privukli su me knjizi „Kuća babe Venke“ („Ritam misli“, Varaždin, 2026.) autorice Nene Lukin (1969.) i nisam požalila.

Zbirka sadrži 52 priče raspoređene u četiri cjeline koje prate odrastanje pripovjedačice od djetinjstva do zrele dobi a „ich form“ nagovještava da je posegnula u autobiografiju („Ljudi koji me poznaju mogu prepoznati što je istina do zadnjeg zareza ali ima i fikcije i magijskog realizma“ pojasnila je Lukin u jednom razgovoru).

Naslov se odnosi na kuću njene bake Nevenke (skraćeno Venka, djeda Vjenceslava su zvali Venko) u očevom rodnom mjestu Kali na otoku Ugljanu, a kako se uvriježilo da se unuka nazove po baki (babi) i autoričino ime Nena predstavlja varijantu imena Nevenka.

Sklonost jezicima (diplomirala je talijanski i njemački, aktivno govori engleski i materinski slovenski, a služi se francuskim, španjolskim i portugalskim) očituje se i u pričama pa uz standardni hrvatski jezik koristi strane jezike ali i kualjski govor (ispravno kaljski, dijalekt u mjestu Kali) kako bi dočarala ambijent, ozračje i potaknula emocije.

Rečenicom „Nije bila baka iz priče, nego baba s otoka“ iz priče „Baba“ počinje prva od devetnaest priča u cjelini u kojoj se Lukin bavi odrastanjem, a naslovljena je „S gredicama ispred i divjakama iza kuće“.

Iako neke od priča sa stajališta odraslih djeluju zabavno, vjerujem da su iz dječje perspektive one bile prilično stresne („Kako nisam pobjegla od kuće“, „Punčka, zmija, Bogorodica“, „Intima za umriti“).

U drugoj cjelini „Kako se kalila taf grl“ pratimo autoričino školovanje u Zadru pri čemu na svakoj razini dolazi do izražaja njezina spremnost da se zauzme za sebe bez obzira radi li se o primjedbi opakog nastavnika („Čuvaj se bure“), želji da se uključi u „mušku tajnu družinu“ („Kako se talila taf grl“) ili obrani od profesorovog pokušaja silovanja („Kad jaganjci progore“).

Treća cjelina u naslovu „Meine liebe Nena“ odražava dvije teme: uspješnu profesionalnu (Lukin je prevoditeljica u različitim misijama diljem svijeta) i ljubavnu, pri čemu su putovanja poticajno okruženje za ljubavni život koji nije uvijek bez ljutnje („Tri bijesa iz Pariza“, „Na obali Copacabane sjedila je i plakala“) ili žalosti („Pedeset i dvije“) ali i tu prepoznajemo dobro poznatu „taf grl“ („Obroci nade“).

Zanimljivo je da su brojne priče u prve dvije cjeline bile vrlo, vrlo kratke ( čak manje od jedne stranice) dok su u trećoj znale biti po deset i više stranica (najdulje u cijeloj zbirci).

Zadnja se cjelina zove „Ime Laure“ i tu se sadržaj odmiče od materijalne stvarnosti („Filmski lik silazi s platna“, „Ime Laure“) ili odiše neobičnim humorom („Bile jednom dvi sestre“, „Strka oko poklona“, „Pogodi kog sam danas srela“), skoro bih rekla naslijeđenog.

Iako svaka od cjelina ima svoju draž, veselilo bi me kada bi Nena Lukin nastavila pisati u duhu ovih potonjih priča (svoju drugu zbirku kratkih priča) a mislim da bi mi privlačno štivo bila i njena putopisna proza (dakako popraćena snimkama).

Fotografije: privatna arhiva

Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti

Autorica Claire Alet i ilustrator Benjamin Adam su prema knjizi „Kapital & ideologija“ načinili grafički roman (preveo Marko Gregorić, Sandorf, 2024.) a po motivima spomenute likovne varijante (dramaturgija i adaptacija teksta Periša Perišić, Ivona Rieger, Vedrana Klepica) u Zagrebačkom kazalištu mladih postavljena je predstava „Mala povijest nejednakosti“ u režiji Miloša Lolića ( 25.3.2025.).

Budući da Lolić sadržajno i likovno prati odbrani predložak, evo nekoliko riječi „o čemu se zapravo radi?“

Knjiga kroz osam naraštaja bogate francuske obitelji Guerin prati ekonomske i političke promjene od 1901. godine i prvi lik u stripu (i predstavi) je bogati rentijera Jules Guerin (Dado Ćosić) koji je zgrožen najavom progresivnog poreza (umjesto proporcionalnog) na bogatstvo (tada je društvo podijeljeno u plemstvo, svećenstvo i Treći stalež, pri čemu prva dva staleža čine 2% stanovništva s više od 50% „resursa i dobara“ u svojem vlasništvu).

Budući da je sadašnjost obično posljedica zbivanja u prošlosti, priča se vraća u 1789. kada su Francuskom revolucijom ukinute privilegije i uspostavljena je pravednija raspodjela.

No, to je stanje bilo kratkog vijeka jer se nastupom Direktorija 1795. vratila prijašnja raspodjela (u knjizi je to prikazano dijalogom: „Što kažete na Revoluciju?“ „Čiča miča!“). Robovlasništvo (u Francuskoj je ukinuto 1848.) je bilo jedan od načina bogaćenja (otok Saint- Dominique) a spoznaja da se i njena obitelj tako obogatila užasnula je Leu (zadnji naraštaj obitelji Guerin) kada je u staroj obiteljskoj vili u Archachonu otvorila tzv. Pandorinu kutiju u kojoj je našla „inventar“ robova iz 1824. uz dokaz da je obitelj promijenila prezime.

Ovo je pravi trenutak za citat Vedrane Klepica iz programske knjižice: „“Sva legitimnost naposljetku počiva na nekoj zastarjeloj nelegitimnost“, misao je kojom njemački teoretičar i esejist Peter Sloterdijk poentira svoje razlaganje o svjetovnom tumačenju istočnog, odnosno nasljednog grijeha.

(…) No ne bismo pogriješili i da se teza obrne pa da kažemo: svaka nelegitimnost počiva na nekoj zastarjeloj legitimnosti. U oba slučaja shvaćamo da su legitimnost i nelegitimnost određeni i vremenom ili kontekstom. Ono što se jednom smatralo legitimnim, sada se ne smatra , ili ono što se negdje smatralo nelegitimnim, drugdje se uvažava.

(…) No više od svega dramaturški smo tražili značenjske procjepe između zastrašujuće monumentalnosti ekonomske i političke povijesti stanovitog perioda i privatnih života ljudi čiji je grijeh jednostavno pasivnost prema okolnostima koje nosi taj trenutak u vremenu.

(…) U vremenu kada svjedočimo rastu autoritarnih figura na svjetskoj političkoj sceni, akumulacija kapitala u rukama manjine, nepotističkim strukturama koje su toliko snažne da više nemaju ni potrebu nijekati ni svoju aroganciju, te komercijalizaciji kao odgovoru na krvoproliće, nema se što više otkrivati.

Sve je potpuno jasno. Preostaje nam, kako u ovoj predstavi tako i u svojem daljnjem odnosu prema društveno-političkoj situaciji, kritički sagledati u kaleidoskop povijesna višeglasja…“ što se u predstavi jasno može pratiti.

Osim u Francuskoj i u francuskim kolonijama, obitelj Guerin se bavi poslovanjem u Indiji (pri čemu se tumači podjela na kaste i važnost britanskog utjecaja) ali nakon što se to iscrpilo, potomci se vraćaju u Pariz.

Obiteljska saga se vraća u 1901. i fokusira se na one godine u 20. stoljeću kada dolazi do važnih ekonomskih promjena uvjetovanih političkim zbivanjima (Prvi svjetski rat, velika ekonomska kriza 1929., Drugi svjetski rat, studentski nemiri 1968., pad Berlinskog zida i slično) ne zanemarujući niti zbivanja u Americi.

Grafički roman prati situacije do 2020. (tiskan 2022.) i završava sa šest „utopijskih“ prijedloga „na što možemo utjecati već danas kako bismo krenuli prema pravednijem društvu?“.

Predstava nastavlja u 2025. s informacijama o recentnoj raspodjeli bogatstava (u govoru američkog senatora Bernieja Sandersa u Senatu Sad-a u veljači 2025. su Musk, Zuckerberg i Bezos najbogatiji ljudi na svijetu dok podaci iz 2026. pokazuju da je Musk ostao na prvom mjestu, sada s dvostruko većim bogatstvom, dok su Bezos, iza Pagea i Brina i Zuckerberg, iza Ellisona „pali“ na četvrto odnosno šesto mjesto).

Usporedbom raspodjele (ne iznosa nego odnosa) bogatstva danas i nekada proizlazi da se ciklički izmjenjuju velike koncentracije kapitala koje izazivaju političke reakcije pa se traže načini regulacija (često su to porezne promjene ) a to zna dovesti do inovacija.

Izabravši raditi predstavu po stripu, Lolić je naglasak stavio na vizualnost predstave, pa je sam smislio scenografiju (velike „galerijske“ slike dočaravaju ambijent a grafikonima tumači zbivanja) kroz koju se mijenjaju vremenska razdoblja u čemu ga slijedi kostimografkinja Marta Žegura, dizajner svjetla Aleksandar Čavlek i skladatelj Vid Adam Hribar.

Budući da većina glumaca utjelovljuje nekoliko likova koji se pojavljuju u različitim povijesnim trenucima, dolazi na vidjelo spretnost i brzina u presvlačenju i prilagodbi „novim“ uvjetima (scenski pokret Petra Hrašćanec) što od ovog glumačkog ansambla i očekujemo (abecednim redom Katarina Bistrović Darvaš, Dado Ćosić, Iva Kraljević, Danijel Ljuboja, Milica Manojlović, Frano Mašković, Mia Melcher, Tina Orlandini, Ivan Pašalić, Barbara Prpić, Anđela Ramljak, Mateo Videk i Vedran Živolić te gostujući Nancy Abdel Sakhi i Valentine Olanrewaju Okoli) pa ne bih željela nikoga izdvojiti jer je svatko na odgovarajući način doprinio redateljevoj koncepciji u čijoj poetici „izviruje čovjek kao nositelj društvenih raskola-financijskih, klasnih, političkih, vjerskih, kulturnih, rasnih, rodnih, obiteljskih i generacijskih“ (Periša Perišić).

Budući da su zbivanja u prošlosti tek „dekorativno“ drugačija od suvremenih (iako nema formalnog ropstva, nije li ilegalni prijevoz nevoljnika u nehumanim uvjetima za pozamašne svote, uz neizvjesnost hoće li preživjeti put i hoće li doći na željeno odredište, situacija bliska sudbini robova?!), moglo se predstavom, umjesto dopadljive slikovnice, ostvariti prikaz i relevantna kritika suvremenog stanja.

Naravno, spomenuti grafički roman bi bio dobrodošao uvod (kao što predstavlja i uvod u opsežnu Pikettyjevu knjigu) ali bi predstavu, osim dopadljivosti, odlikovala i spoznaja da bi možda valjalo nešto poduzeti (osim ako nije u onih 1% najbogatijih) kao što ističe Klepica: „(…) ili stremiti za politički i ekonomski ravnopravnije društvo ili prihvatiti da je privilegirani život preobilja određenih redovito skupo plaćen propašću nekih drugih.“ A tako nečemu sam se, moram priznati, nadala.

Fotografije: Jelena Janković

Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti

I onda otkrijemo da vrlo dobro možemo pratiti i osjećaje i razmišljanja kao što je bilo pri gostovanju Šangajskog centra za dramsku umjetnost s predstavom „Pismo nerođenom djetetu“ prema istoimenom romanu Oriane Fallaci u režiji Zhou Ke i dramatizaciji Zhou Ke, Wang Wei i Wang Lin u Zagrebačkom kazalištu mladih (16.6.2025.).

Naravno da se očitovala drugačija vizualnost (scenografkinja i dizajnerica svjetla Zhu Yushunag) no kostimi (Leng Jia) su bili vrlo jednostavni budući da su sve tri glumice (Huang Fangling, Zhu Jie i Mai Duo) utjelovljavale simbolični lik žene (ne nužno samu autoricu iako se i sama zatekla u opisanoj situaciji) koja pokušava prihvatiti svoju trudnoću i „razgovara“ sa svojim nerođenim djetetom.

Problem koji očito tišti mnoge žene u urbanim sredinama razvijenih zemalja jest dvojba između profesionalnog života/karijere i (nesumnjivo) drugačijeg života koji nastupa rođenjem djeteta. Fallaci (1929.-2006.) je bila vrsna novinarka koja se nije bojala kontroverza pa je tako i u ovoj intimnoj ispovijesti uz puno nježnosti prema životu koji nosi, beskompromisno pisala o ključnim problemima koje tište žene poput diskriminacije prema samohranim majkama, odnosu prema pobačaju ili kompromisu vezanim uz posao i majčinstvo.

Redateljica Zhou Ke je svoj poticaj za predstavu izrekla sljedećim riječima: „Za mnoge suvremen žene odluka o tome hoće li postati majke ili ne predstavlja stav prema samom smislu života.
(…) Rođenje djeteta može donijeti nove izazove i vlastite i djetetove koji će se tijekom života postupno otkivati.(…) kako se suočiti s prazninom, s ljubavlju, sa životom, sa spolom, slobodom, pravednošću i smislom postojanja.

(…) Baš kao i posljednji stih predstave, koji mi je jedan od najdražih:„Postoji, život postoji zauvijek“ (…) Veselim se rušenju rodnih granica i nadam se da će svaka izvođačica i svaki izvođač unijeti vlastito životno iskustvo, te prikazati čitavo kazalište na pozornici kroz prizmu apsurda, radosti i pjesničke ljepote.“

Sama pripovijest teče bez zastajkivanja i bez krzmanja, a posebnost pojačavaju elementi poput maski, lutaka, stiliziranih plesnih koraka, igre sjena i efektne projekcije (Du Xiao’ou).

Atmosferu obogaćuje Yin Yin svirajući na handpanu pri čemu sjajno demonstrira široki spektar zvukova koje može vrhunski glazbenik izvući iz tog glazbala- od nježnih tonova do energičnih zvukova.

Šangajska predstava „Pismo nerođenom djetetu“ donijela je vrlo uvjerljivo drevni strah žene za sudbinu svojeg djeteta ali i sebe same , jer nije bez pokrića rekla francuska književnica Marguerite Yourcenar: „Dijete je talac. Život nas ima.“

Fotografije: Wang Li

Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti

U Zagrebačkom plesnom centru moglo se u jesen 2024. vidjeti njihove dvije predstave: „Ara! Ara“ u vlastitoj izvedbi (5.11.) i „All’arme“ u produkciji Studija za suvremeni ples (10.12.).

Predstava u čijem se naslovu ponavlja riječ „ara“ asocira na papigu, njeno glasanje i živopisno perje, žute i plave boje.
Međutim, ubrzo se otkriva da se ne radi o zabavnoj, ležernoj predstavi nego o izvedbi koja putem plesa (uz korištenje folklornih tema) i „cirkuskih“ vještina (mahanje zastavama) „istražuje simboličku moć zastava i heraldičkih simbola“.

Uz upečatljivu zvučnu kulisu (dizajn zvuka i kompozicija Demetrio Castelucci) na gotovo praznoj sceni (scenografija Laila Rosato) i pod znalački odabranom svjetlom (Annegret Schalke), dvoje plesača u crnim kostimima (Julia Didier) izvode koreografiju svevremenskog veličanja zastava (prvo su samo žuta i plava, a potom se pojavljuju u kombinaciji boja).

Zastave su odraz nacionalnog identiteta od mirnodopskih sportskih natjecanja do ratnih pohoda – pitanje je samo što navještava bubanj?!

Gostujuću predstavu „Ara!Ara!“ nemamo (za sada) mogućnost više vidjeti, ali se predstava „All’arma“ redovito pojavljuje na hrvatskim i inozemnim pozornicama i svugdje, s pravom, doživljava uspjeh.

Plesne predstave moraju imati „ono nešto“ da bi ih dugo pamtili, a ova to, barem meni, ima: snažna ritmička glazba (Hrvoje Nikšić) „naglašena“ svjetlom (Tomislav Maglečić) upravo potiče šest plesačica (Martina Tomić, Ema Crnić, Viktoria Bubalo, Marta Krešić, Filipa Bavčević, Nastasja Štefanić-Kralj) da dočaraju, kako piše u pratećem materijalu: „(…)ritmički potencijal ljudskog koraka istražujući uvjerljivu moć sinkroniziranog i kolektivnog kretanja.

Inspirirani vojnim koreografskim vokabularom, istražuju napetost između individualne agende i kolektivne sile, preispitujući tanku granicu između nužne obrane i mogućnosti da postanemo ono čega se bojimo.“

Naslov se može prevesti kao „Na oružje“ ili „U boj“, ali u njemu se lako nazire termin „alarm“ koji je poziv na uzbunu što izaziva strah. Plesačice ulaze na pozornicu šuljajući se kroz mračno gledalište osvjetljujući put pomoću baterijskih lampi ali kada se „nađu“, počinje usklađeni, gotovo zastrašujuće sinkronizirani vojnički „pohod“- udarci čizmama su prijeteći a kostim slični uniformama (kostimografkinja Tina Spahija) bude istinsku nelagodu – a tako i treba biti, zar ne?

No, neka su tijela krhka i ne mogu ostati u nametnutom drilu pa „ispadaju“ iz formacije i tada se mijenjaju boja svjetla, zvuk, koreografija… Situacija za dvojbu: pomoći slabima ili ih zanemariti?! Čudesno, potresno.

Obje predstave na promišljen način nose jasne i artikulirane poruke koje djeluju zastrašujuće, poput glasnika sadašnjeg uznemirujućeg trenutka punog prijetnji, možda čak i više nego što su Panzetti i Ticconi to planirali i htjeli.

Fotografije Ettore Spezza (Ara!Ara!), Nina Đurđević (All’arme)

Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti

Budući da se društvo, zahvaljujući nepredviđenim uvjetima mijenja, mudro je posegnuti za novim tekstovima suvremenih autora jer čak i oni kanonski, ponekad djeluju anakrono.

Predstava „Gdje nestaju patke?“ autorice Dorotee Šušak u režiji Christiana Jean-Michela Jalžečića i koprodukciji Kazališta Mala scena Zagreb (25.9.2025.) i Gradskog kazališta Zorin dom Karlovac „oslanja“ se na roman J.D.Salingera „Lovac u žitu“ (takozvana proza u trapericama) u kojem 17-godišnji Holden Caulfielda opisuje i komentira svoj život („ponekad se ponašam kao da imam trinaest godina“).

U ovoj se predstavi roman „reinterpretira i kontekstualizira s ciljem prilagodbe lokalnoj i nacionalnoj sredini“ (…) „s posebnim naglaskom na izazove digitalnog doba“ (navod iz pratećeg teksta) a naslov predstave se referira na metaforu o patkama, Holdenovoj potrazi za sigurnošću („Pitao sam se kamo odlaze patke kad se jezerce prekrije ledom i zamrzne“).

Vid Ćosić utjelovljuje mladog pobunjenika koji se svemu inati i loše komunicira s okolinom uvjeren da su svi protiv njega što ga vodi sukobu s profesorima (i bijegu iz škole). On pri tome ne vidi vlastito ponašanje i jedino ga sestra, koju voli i pazi, uspijeva uvjeriti da se vrati, pokuša se prilagoditi i naći svoje mjesto.

Dakako, ovo je ovlaš prepričan sadržaj, jer Ćosić s Lucijom Dujmović i Hanom Kunić, koje igraju po nekoliko likova, prati promjene koje prolazi njegov lik- od početne scene u kojoj slušamo o njegovim strahovima do završnog monologa (možda ne baš nužnog) u kojem dolazi do nekih zaključaka…

Scenografkinja i kostimografkinja Lucija Prstec Smolčec scenu je napučila svjetlećim kubusima a likove odjenula tako da mogu dočarati i mlade i odrasle (profesorica iz fizike, razrednica) što uz dobru glazbu Linde Uran glumcima daje dosta prostora za uvjerljivu interpretaciju.

U karlovačkoj predstavi umjesto Ćosića i Kunić igraju Andro Damiš i Antonija Julija Blaće, ali njih nisam uspjela vidjeti. Ova predstava namijenjena uzrastu od 14+ mogla bi svojoj publici uspješno približiti neke važne stvari – ako ništa drugo, mogla bi izazvati kasniji razgovor s odraslima a i međusobno (razgovor puno toga rješava).

Udruga u kulturi Kunst Teatar ima vlastitu umjetničku viziju i vlastiti izvedbeni prostor i zato ne iznenađuje što je repertoar proširila na predstave za djecu i mlade (KinderKunst) i prva od njih je „Mila“ (10 +) autorice i redateljice Natalije Manojlović Varga i autorice i dramaturginje Nikoline Rafaj u koprodukciji Punctum i KunstTeatra (23.11.2025.).

Ime Mila upravo vabi na poštapalicu mila Mila, ali je puno češći podrugljiv naziv Mila Gera (kajkavski frazem „držati se kak mila Gera“ znači držati se ukočeno, biti nespretan ali i umišljen) pa kako je djevojčica Mila iz naslova šutljiva, pomalo prestrašena i nespretna, to su autorice krenule upravo od takve Mile.

Dubravka Lelas je Mila koja puno razmišlja ali se teško odlučuje progovoriti pa u susretu s drugim ljudima (sve ih igra Pavle Vrkljan) često nailazi na nerazumijevanje pa i ruganje.

Ne samo autoriteti (odrasli) nego i njeni vršnjaci ostavljaju Milu „bez riječi“ što ne znači da ne razumije o čemu oni govore ili da sama ne zna što bi rekla, nego je naprosto drugačija, nespremna na odgovore kao u brzinskim natjecanjima znanja – njen unutarnji svijet je bogat ali izgovaranje riječi priječi neki neidentificirani strah.

Kostimografkinja Ana Fucijaš, autor glazbe Hrvoje Nikšić i dizajner svjetla Alen Marin ponudili su ambijent u kojem Mila pokušava naći svoj prostor, a uspije li mlada publika razumjeti da biti drugačiji ne znači ništa neprihvatljivo, onda će i poneko Milino pretjerivanje biti zabavno.

Svaka predstava koja uspije formulirati problem i uspije, bez pukog dociranja, putem zaigrane izvedbe ponuditi rješenje, zaslužuje svako poštovanje – greške koje se pri tome mogu potkrasti su daleko manje od koristi koju predstave polučuju.

Fotografije: Mala scena, Sanja Merćep

Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti