Generacijska priča o odrastanju potaknuta prilično bizarnim događajem čini okosnicu predstave (autorskog projekta) „Auzmeš“ u režiji Damiana Humskog i produkciji UOKD Empiria teatar (Centar za kulturu Maksimir, 9.4.2026.).
Osnivanje Empiria teatra (2021.) su Iva Srnec Hamer i Dina Vukelić vezale uz „stvaranje društveno angažirane umjetnosti koja bi poticala kritičko mišljenje“ što ukazuje da su ciljale na mlađu publiku (no predstave su sasvim sigurno bile korisne i starijim naraštajima kako bi „pohvatali“ značenje zbivanja oko sebe koja ih možda zbunjuju) pa su se naredale zanimljive i pametne predstave a s takvima se nastavilo i kada su 2025. „iskustveno kazalište“ preuzeli Damian Humski i Nika Bokić.
Veljko (Damian Humski) je „dobar dečko“ koji je po završetku Filozofskog fakulteta dobio mjesto asistenta (o čemu je još do nedavno posprdno govorio) ali je upravo u „rasulu“ jer ga je ostavila djevojka Jasenka (Dorotea Ilečić Sever).
Sklon plaču, jadan i nikakav, dolazi na vikend – druženje dugogodišnjem prijatelju Relji (Lorenzo Raušević), neozbiljnom zafrkantu i predstavniku „zlatne mladeži“ kojem je otac upravo prepustio firmu za koju on ne mari suviše ali je nema hrabrosti odbiti.
Budući da su njih dvojica orijentirani na vlastite senzacije, Reljin stan i njihova odjeća su tipski (vizualni identitet Franka Margela) ali su, u duhu predstave, ipak obilježeni komičnim detaljima (umjesto ogledala na paravanu je nalijepljen papir s crtežom i objavom da je to ogledalo; Veljkova košulja nije baš uobičajena – ili je?).
Predstava počinje Reljinim razgovorom s mamom putem mobitela i dok ga ona kori za nemar prema tvrtki, on usput slaže plastične čaše- prepričala sam ovu scenu samo da bih ilustrirala jedan, naoko banalan, detalj koji vrlo dobro pokazuju karakter sudionika (u ovom slučaj Relje) i duh vremena u kojem živimo (easy come, easy go).
Mamin glas slušamo sa snimke koja zvuči vrlo uvjerljivo, kao i svi ostali snimljeni glasovi i zvukovi koji su bili odlično ukomponirani u predstavu (dizajn zvuka Nel Gluhak). Trenutak je da pohvalim i glazbu (Damian Humski, Tin Rašpolić, Dorian Pitchard Scholz) na koju su naši prijatelji, na moju istinsku radost, odlično zapjevali i vješto zaplesali (scenski pokret Dora Sarikaya) jer me žalosti kada se zgodna priča i dobra gluma „poremeti“ slabim pjevanjem (ali kako je ovo autorski projekt, nitko im nije ništa nametnuo; sloboda je skupa ali raduje!).
Tekst je odličan (iako vapi za dramaturškim škarama), rječnik je promišljen i duhovit (meni ne uvijek sasvim razumljiv što pripisujem generacijskoj razlici) a na pozornici se nižu scene na granici apsurda (posebno kada govore isključivo u rimama) i taj kontrast između onog što se zbiva i što to doista znači daje konačnim odlukama snagu a predstavi veslo ozračje.
Naime, prijatelji pokušavaju jedan drugome pomoći ali s vlastitih stajališta a ne iz „tuđih cipela“ što, dakako, nikamo ne vodi. No onda je u stan došla gotičarka Tanja (Dorotea Ilečić Sever igra sve ženske likove; sada je s crnom perikom, a kao Jasenka će biti svoja plavokosa inačica) i budući da su se oni sprdali s „Vidovitim Zdenkom“ (Tv emisija), ovaj je na njih bacio kletvu koja se očitovala u uzajamnoj zamjeni tijela!
Odlična je scena susreta između Jasenke i Veljka, koji je to samo vizualno jer je u njegovom tijelu Relja, i dok ona Veljku nabraja što mu zamjera i zašto je prekinula s njim (postao je konformist i bez poetičnog duha kojim ju je privukao), usput spominje i Relju („riznica besramlja“) i dok je sluša, Relja si intimno priznaje da ne želi voditi firmu nego plesati.
Izvorno je Veljko (Humski) plah i lako se rasplače dok Relju (Raušević) odlikuje samopouzdanost, pa su se i Humski i Raušević sada morali karakterno i temperamentno „preobratiti“: Humski postaje „macho“ a Raušević senzibilan; vrebala sam ih hoće li se zabuniti, ali nisu.
Mada sada jedan drugog bolje razumiju, prijatelji ipak žele natrag u svoja tijela i svašta pokušavaju: bore sa svjetlosnim mačevima (?!), mole se Bogu…
Ako se dobro upoznaju, navodno je svejedno tko je u čijem tijelu – tja, ne znam baš.
Potreba za uvažavanjem drugih i nalaženje vlastitog mjesta u „domu i svijetu“ odlikuje odgovorne osobe i to ih razlikuje od zaigranih klinaca, što ne znači, da se život pretvara u rutinu- u njemu samo počinju cvasti neki drugačiji cvjetovi.
A kada se to pokaže na duhovit i uvjerljiv način, onda rječnik nije prepreka – bumeri su prije zumera saznali što je auzmeš.
Fotografije Ivan Horvat
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
