Iznijeti vlastita iskustva najlakše je putem pripovijedanja, ali kada se priča obogati plesom, glazbom i vizualnim dodacima, izvedba poprima osobine koje ne umanjuju vjerodostojnost ali doprinose jedinstvenosti ponuđenog sadržaja – barem sam takav osjećaj imala gledajući predstave „Sve što nisam znala reći“ Tene Bošnjaković (rezidencijalni program, suradnja KO NIIT i ZPC, 25.10.) i „Sve će biti prekrasno“, tekst i režija Hakan Savas Mican, produkcija Kazališta „Maksim Gorki“ iz Berlina (ZKM; 23.11.2025.).
Osim legendarnih Amazonki, vjerojatno se svaka žena zatekla u situaciji kada se „zamrznula“ i nije reagirala na dobačeni bezobrazluk (posebno u mlađoj dobi) ili se zabezeknula na neočekivanu ponudu okoline pa si je kasnije „predbacivala“ pasivnost, ljuta što se nije znala ili stigla (mogla?) usprotiviti.
Suautorice i izvođačice u predstavi „Sve što nisam znala reći“ su Nikolina Komljenović, Karmen Sunčana Lovrić i Sandra Šok a njihove su priče istovremeno individualne i često viđene, a time što se scene ponavljaju postaje jasno da ponavljanje nije nužno – majka mudrosti.
Odjevene različito a ipak naoko slično (vizualni dizajn Marija Juza) plesačice zastaju na pola pokreta a rečenice koje izgovaraju djeluju kao predbacivanje i isprika, ali ne onima koji su ih na bilo koji način povrijedili (slučajno ili namjerno) nego sebi.
Izabrana glazba obuhvaćala je raspon od melodiozne do „škriputave“ a sve što su nam izvođačice ponudile imalo je smisla i poruku.
Kazalište „Maksim Gorki“ (Maxim – Gorki- Theater) njeguje problemski, nerijetko kontroverzni repertoar u što se (tek) djelomično uklopila priča teško bolesnog oca (tumor na mozgu) koji kćeri u amanet, umjesto pisma, ostavlja kazete sa snimkama pjesama koje svjedoče o njegovim korijenima i životu u Turskoj iz perspektive odlaska i konačnog boravka u Njemačkoj.
Otac (Taner Sahintuerk) za redom niže događaje (scenografija Alissa Kolbusch, dizajn svjetla Arnot Sellentin, kostimografija Sylvia Rieger), među kojima ima nemilih (video Sebastian Lempe) na koje sad, s vremenskim i prostornim odmakom, gleda osjetno drugačije, nerijetko pokajnički.
Mada je ono o čemu govori mučno i završava poruci kćeri da se nikada, ali nikada ne vrati u „pradomovinu“, obilje glazbe i pjesama koje na pozornici izvode glumci (Taner Sahintuerk, Emre Aksizoglua) i glazbenici (Peer Neumann, Merve Akyildiz) istovremeno ublažava vizualno i naglašava izrečeno (što treba najviše zahvaliti izuzetnoj pjevačica Merve Akyildiz u izvedbi turskih pjesama).
Ne mogu reći da me predstava „Sve će biti prekrasno“ nije zaokupila, ali me nije uzdrmala kao što sam očekivala – ali to je već moj problem.
Nesumnjivo je pohvalno da smo u našoj sredini imali priliku vidjeti ovo kazalište i zato bi me radovalo ponoviti to iskustvo jer znamo frazu: „jednom k’o nijednom“.
Fotografije: Nina Đurđević i Ute Langkafel
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
