Pokušaj pronicanja u jedan eksperiment

Oduvijek sam voljela čitati SF (science fiction književnost) kako su ljubitelji znanstvene fantastike kolokvijalno nazivali nerealističnu prozu koja se, usprkos velikog broja različitih žanrova, grubo dijeli na „tvrdu“, pri čemu se pomno pazi na znanstvenu ( i tehnološku) točnost i „meku“, orijentiranu na društvene znanosti.

Neobični opisi i iznenađujući zaključci koje su autori ispisivali znali su ponekad djelovati ishitreno, ali se vremenom pokazalo da su se među fantastima „skrivali“ vizionari (rado i često spominjani Jules Verne) pa se pitam, nećemo li među njima vremenom zateći i čuvenog Isaaca Asimova s njegova „Tri zakona robotike“ ?!

Humanoidni roboti (oblikovani prvotno u literaturi i na filmu a od nedavno u naprednoj tehnologiji) se u našoj sredini pojavljuju na razini „pokazne vježbe“ (susret Tonke i hrvatskog premijera) iako su u svijetu odavno dio spektakularnih priredbi (sudjelovali su na otvorenju svjetske izložbe EXPO 2005. u japanskoj pokrajini Aichi) ali ih nije teško zamisliti u vidu vojne formacije (sasvim sigurno bez ugrađena „tri zakona“; možda bi SF romani mogli postati korisno obrazovno štivo!).

Ljudska opsesija digitalnom tehnologijom širom je otvorila vrata računalnom programu nazvanom umjetna inteligencija (umjesto UI uporno koristimo skraćenicu AI po artificial intelligence) i kada se „ugnijezdio“ u svakodnevnicu, mogao se kod ljudi uočiti gotovo „emotivni“ odnos: ili bi dobivene odgovore (informacije) prihvaćali bez pogovora (i kriterija) ili su bili a priori sumnjičavi (vjerojatno i ustrašeni).

Mada razvoj AI datira od sredine prošlog stoljeća, pojačani utjecaj na ljude očituje se zadnjih desetljeća što je dovelo do šireg i pažljivijeg sociološkog propitivanja.

Borut Šeparović (1967.) je 1989. osnovao umjetnički kolektiv „MONTAЖ$TROJ“ (Montažstroj) „kao mjesto osvještavanja i sučeljavanja svih društvenih proturječja“ pa je bilo pitanje vremena kada će se početi baviti djelovanjem AI u društvu: godinu dana nakon predstave „Slijepi vode slijepe“ u GDK „Gavella“ Šeparović je osmislio eksperimentalni kazališni projekt „Solaris dva“ (koprodukcija Istarsko narodno kazalište – Gradsko kazalište Pula i Montažstroj) u kojem je spojio film „Solaris“ (1972.) Andreja Tarkovskog snimljen po istoimenom romanu (1961.) Stanislava Lema, izvedbu u živo i digitalno generiranu (AI) sliku (gostovanje u ZKM, 24.2.2026.).

Poljski pisac Stanisław Lem (1921.-2006.) rado je špekulirao mogućnošću kontakta s izvanzemaljskim civilizacijama pa se time bavi i u svojem najpoznatijem romanu „Solaris“ u kojem psiholog Kris Kelvin dolazi na znanstveno – istraživačku stanicu koja lebdi nadomak planeta Solaris prekrivenog oceanom ne bi li otkrio što se zbiva s tročlanom posadom (doktori znanosti Snaut, Sartorius i Gibarian) i treba li stanicu zatvoriti jer više sa Solarisa ne dolaze nikakva važna znanstvena otkrića niti se nazire ikakva korist.

Kelvin otkriva da se Gibarian ubio a da se ostala dvojica čudno ponašaju i nesumnjivo nešto kriju. Ubrzo čuje prisutnost zatajenih bića (koraci i lupanje) a kada i njega pohodi preminula supruga Harey, on saznaje da su istraživači „uznemirili“ ocean oko Solarisa bombardirajući ga prodornim zračenjem i da su se nakon toga počele pojavljivati osobe (zvane „gosti“ ili „posjetitelji“) iz njihove prošlosti – jedino nije jasno je li ocean „reagirao“ nesvjesno ili se radi o inteligenciji koja komunicira na premisama drugačijim od ljudskih.

Kelvin je svjestan neljudske naravi (velika snaga, naglo zacjeljivanje rana) replike koja sliči njegovoj ženi a analiza je pokazala da je sazdana od neutrina (vrlo lagane čestice bez naboja).

Zbivanja i odnose na stanici Lem opisuje uz filozofska razmišljanja no u konačnici zaključuje da komunikacija između ljudi i Solarisa nije moguća i da je materijalizacija uspomena, koje im ocean „šalje“ na stanicu, odraz njih samih (mada se ni po nastanku ni po razlozima zbog kojih postoje ne mogu izjednačiti Solaris i AI, ipak je uočljiva sličnost u njihovim aktivnostima a to je „pojačavanje onoga što ljudi već jesu“ ).

Stanislav Lem nije bio zadovoljan filmskom adaptacijom svojeg romana smatrajući da je znanost iznevjerena u korist emocija (umjesto suočavanja s granicama znanja film se bavi suočavanjem čovjeka sa samim sobom) ali su ruski redatelj Andrej Tarkovski (1932.-1986.) i scenarist Fridrih Gorenštajn (1932.-2002.) uspjeli snimiti vlastitu viziju planeta Solaris i za razliku od romana, film počinje scenama na Zemlji i potom se zbivanja sele u svemirsku stanicu prateći radnju romana.

Dugim kadrovima, sporim tempom i hipnotičkom atmosferom film se od propitivanja nerazumljive inteligencije pomiče u područje ljudske psihe a u odnosu Kelvina prema Hari (tako se piše u filmu) prevladava osjećaj krivice (on njezino postojanje u početku ne prihvaća, ali kako ona pomalo poprima „ljudske“ osobine, postaje joj sklon).

Američki filmski redatelj Steven Soderbergh (1963.) prihvatio se romana „Solaris“ i 2002. je snimio film kraći i dinamičniji film od ruskog filma i fokusirao ga je na odnos između Kelvina i Hari („svemirska ljubavna priča“) pa je logično da je Šeparović u režijskom postupku svoje predstave (autor projekta, intermedijalna režija, mise-en-scene) „stupio u dijalog“ s Tarkovskim (izvedbeni tekst i dramaturgija Filipa Rutića oslanja se na motive romana i scenarij Tarkovskog i Gorenštajna).

Na pozornici se vrti film bez prvih četrdesetak minuta (nema scena sa Zemlje uz izuzetak Bertonovog izvještaja o čudnim pojavama na Solarisu) i počinje kadrovima Kelvinovog dolaska na stanicu (Donatas Banionis s glasom Vladimira Zamanskog) gdje susreće Snauta (Juri Jarvet s glasom Vladimira Totosova) i Sartoriusa (Anatolij Solonjicin) a uskoro i repliku supruge Hari (Natalija Bondarčuk).

Scenograf Filip Triplat je pozornicu opremio prema filmskoj scenografiji (Mihail Romadin) pa su se uz pomoć dizajnera svjetla Antona Modrušana kazališni i filmski ambijenti „poistovjetili“ kao što su se kazališni glumci pridružili ovima s filmskog platna: Matija Čigir – Kelvin, Rea Bušić – Hari, Nikola Nedić – Snaut i Sven Medvešek – Sartorius.

Glumci su odjeveni poput likova na filmu (Desanka Jovanović prema kostimografiji Nelli Fomine) te pokretima i glasom prate filmsku projekciju (suradnica za scenski pokret Roberta Milevoj) odnosno „glumački ansambl uživo dekonstruira i ponovno gradi prizore iz filma“ (Š. i R.).

Posljednji doprinos predstavi jesu pretapanja (AI) kazališnih lica s licima filmskih glumaca, no neki su se likovi pojavili samo preko videozapisa poput Frane Maškovića u ulozi Gibariana (Sos Sargsyan koji se i na filmu pojavljuje putem snimke) i Vedrana Živolića u liku pilota Bertona (Vladislav Dvoržecki).

Autor digitalnog djela (video, multimedija i AI programiranje) je Konrad Mulvaj (na temelju izvornika direktora fotografije Vadima Jusova) koji je u predstavi cijelo vrijeme upravljao multimedijom i robotskim psom (Unitree Go2 AIR) „usklađujući njegovu prisutnost s glumom, projekcijama i AI intervencijama“.

Dvojnost u predstavi očitovala se na nekoliko razina a počela je već u filmu jer su neki likovi nastali kombinacijom izgleda jednog glumca i korištenjem glasa drugog glumca.
Zbivanja na filmskom platnu kopirali su glumci na pozornici („…dok bi u konvencionalnom kazalištu izvođači kopirali odluke iz proba, tradiciju uloge ili stilsku konvenciju.“ Š. i R.) no prije toga bi se identificirali a praćenje filmskih likova se zadržalo na razini pokreta i govora i vrlo suzdržane izražajnosti.

Između filma i kazališta nalazio se ekran na kojem su se stapala lica filmskih i kazališnih glumaca, pri čemu niti jedno od tih lice više nije odgovaralo izvornom izgledu.
Okupirani vizualnošću na kojoj se temeljio tehnološki nastanak dvojnika, skoro se zaboravila izvorna Lemovu dvojba o sličnosti i razlici koju Kelvin nalazi između Hari na Solarisu i Hari sa Zemlje odnosno njihovoj mogućoj zamjenjivosti?

„Predstava postaje stroj za proizvodnju dvojnika: mehanizam koji pokazuje kako se identitet danas može sastavljati, rastavljati i ponovno sastavljati – iz podataka“ tvrde Š. i R. no pitam se, nije li dvosatna izvedba praćena složenom „mašinerijom“ nerazmjerno veliko ulaganje za takvu spoznaju (osobno sam zaključila da mi kazališno vrijeme prolazi sporije od filmskog)?

Dakako, tehnologija može sofisticiranim postupcima čovjeku donijeti blagodat ali i nevolje (photoshop je odavno narušio povjerenje u dokumentarnost fotografije) pa je pojava AI samo brže i kvalitetnije oruđe za obradu i preradu podataka.

Zamjena identiteta u stvarnom (analognom) svijetu može biti zbog puke pojave istog imena i prezimena (ali bez dodatne provjere drugih podataka) pa čak i kada je bez zlih namjera, može kao i u naprednom tehnološkom zahvatu, biti kobno kao što se vidi iz naslova: „Čovjeka liječili po kartonu drugog pacijenta. Umro je.“ (virovitica.net).

Šeparović se prihvatio zanimljivog kazališnog eksperimenta u kojem prepliće „stare“ tehnike i nove tehnologije ali se pitam, što nam je osim novog izvedbenog ugođaja, doista donio? Spoznaje o mogućnostima raznovrsnih tehnologija su većma poznate (ili barem naslućene) pa mi se važnijim od njihovih opisa čini analiza emotivnih, socijalnih i pravnih posljedica.

Fotografije: Jelena Janković

Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti