Društvene mreže, usprkos velikoj popularnosti, dostupnosti i raširenosti, obično nisu mjesto za „ozbiljne“ rasprave a kada ih nešto zaokupi, obično se radi o nekakvoj „estradnoj“ pojavi (čak i kada pišu relevantni autori) dok se pravi problemi sve češće premještaju u „tradicionalniju“ sredinu: kazalište.
Ova moja procjena možda djeluje proizvoljno ali je ponukana predstavama čije su premijere zaredale u nevelikom razmaku, „Sigurna kuća“ (Anica Tomić i Jelena Kovačić prema romanu Marine Vujčić) u DK „Gavella“(listopad 2025.) i „Prima Facie“ Suzie Miller u režiji Anje Maksić Japundžić i koprodukciji Petit teatra i Teatra Exit (14.3.2026.), koje se bave vrstama nasilja nad ženama i čije su izvedbe naišle na odobravanje u krcatim kazališnim dvoranama (mahom ženske publike).
Australska odvjetnica Susan „Suzie“ Miller je uz odvjetnički posao pisala drame, ali se u jednom trenutku posve okrenula pisanju i postala je spisateljica „s punim radnim vremenom“ uspostavljajući život na relaciji Australija – Velika Britanija.
Svjetsko priznanje stekla je monodramom „Prima Facie“ („na temelju prvog dojma“ , „na prvi pogled“) koja se temeljila na ženskim svjedočenjima u procesu muškarcima optuženim za spolno zlostavljanje (nakon izvedbe u Sydneyu 2019., slijedila je izvedba u Londonu 2022., a potom su nastali roman i film).
Autorica ispituje pravni sustav kroz lik odvjetnice Tesse koja se, zahvaljujući darovitosti i marljivosti, uzdigla iz pripadnice nižeg društvenog sloja do pozicije briljantne odvjetnice koja već odavno nije izgubila ni jedan slučaj (njena je specijalnost obrana muškaraca optuženih za seksualno nasilje) jer vjeruje sustavu držeći se pravila „Nema prave istine, postoji samo pravna istina“.
Budući da u pravu vidi mehanizam pomoću kojeg sve može riješiti, Tessa je posve nezainteresirana za pravdu (ismijava pitanje koje laici postavljaju pravnicima: „Kako možete braniti čovjeka za kojeg znate da je kriv?“) i svoj posao vidi u „pronalaženju rupa u tužbi“ (dakle u priči žrtve) pa ako uspije osloboditi nasilnika, onda „tužitelj nije obavio posao“ jer njena je pozicija „ da nije ni na čijoj strani, da nikada ne sudi i ne donosi odluku“.
Scenografkinja Andrea Lipej sudnicu je dočarala srebrno obojenim stolom i stolicom iza kojih leluja zavjesa s projekcijama (dizajn rasvjete i pro-jekcije Petar Strmečki) a elegantno odijelo (Dženisa Pecotić) daje Tessi dignitet koji ona opravdava novom odvjetničkom pobjedom- oslobađanjem krivca (govor u mikrofon dočarava nastup u sudnici, izravno kazuje privatne misli).
Tessa priča o studiju i svojoj poslovnoj funkciji na koju je njena majka vrlo ponosna (ona je čistačica i oduševljena je svojom pametnom kćeri) i polako nas uvodi u svoje slobodno vrijeme koje se vrti oko pića s kolegama u baru (glazba Marko Levanić, Ivana Starčević; scenski pokret Larisa Lipovac Navojec) među kojima je i Julian koji joj se jako sviđa… Dolaskom u Tessin stan, njih dvoje nastavljaju piti i „seksati“ se sve dok Tessi ne postane zlo i ona se više ne želi „zabavljati“.
Teško je post festum utvrditi je li njeno „ne“ bilo slabašno ili ga Julian u „zamahu“ doista nije čuo (ili želio čuti) ali u svakom slučaju, njezino protivljenje nije urodilo plodom i ona je postala jedna od „žrtava silovanja“.
Zgađena i povrijeđena, Tessa radi sve ono što kao iskusna odvjetnica zna da ne bi smjela ako želi prijaviti Juliana: tušira se i briše sve dokaze.
Rekonstruirajući situaciju i tražeći opravdanje za njegovo nasilništvo u njegovu pijanstvu, ona se prisjeća da ju je nosio od kupaonice do kreveta, dakle nije bio besvjesno pijan, a činjenica (oko koje prvotno dvoji) da joj je jednom rukom držao ruke a drugom pokrivao usta, ukazuje da ju je namjerno zlostavljao.
Dakako, dramski učinak je utoliko veći što se Tessa našla u poziciji svih onih žena koje je doživljavala kao slučajeve a ne kao osobe – i njen se svijet raspada.
Shvaća da svjedočenjem na sudu sve te žene iznova prolaze kroz tu jezivu situaciju i zato su njihove riječi zbrkane i bez reda (a suđenje traži „urednog“ svjedoka) a kako često nema drugih svjedoka ni doslovnih dokaza niti je optuženi dužan svjedočiti, nije neobično da su mnogi nasilnici oslobođeni (kao i rečeni Julian).
Tessu bodri njena mama („Ne daj govnarima da te slome“) i zato se ona „bori“ u ime svih onih žena koje je pravda (u ime „prava“) iznevjerila i poručuje „Negdje jednom nekako nešto se mora promijeniti“ (a negdje je već, navodno, počela promjena).
Jer, ako se muškarcu nije dokazala nasilna namjera, sud ga oslobađa a žrtva postaje lažljivica (ne bavimo se sada ženskim lažnim optužbama).
Nimalo ne sumnjam da je većinu rečenica Miller „prepisala“ iz odvjetničke prakse i pustila ih da udaraju publiku u pleksus ali neki su režijski postupci „labavi“: uvodni nastup Nataše Janjić Medančić u liku euforične Tesse daje dojam neodgovorne i površne osobe što ona svakako nije pa kada njena zabava s Julianom „zastrani“, izostaje empatija.
A suština drame je u Tessinoj spoznaji „metodom vlastite kože“ (učinkovita ali jako skupa metoda) o nepravednom pravosudnom odnosu prema ženama pa bi, po mojem mišljenju, istovremeno trebalo poka- zati razočaranje u sustav i spremnost da mu se, u ime budućih izigranih svjedokinja, suprotstavi.
Ja to čujem ali ne vidim iako sam sasvim sigurna da mi je to Nataša Janjić Medančić mogla pokazati. I ako se strpim i pričekam, da će to ona i učiniti.
Fotografije: Luka Dubroja
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
