U Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu (u suradnji s talijanskim kazalištem Teatro Massimo Palermo i mađarskim kazalištem Csokonai Nemzeti Szinhaz Debrecen) postavljena je Verdijeva opera „Aida“ (redatelj Mario Pontiggia, dirigent Pier Giorgio Morandi) u povodu 155. obljetnice praizvedbe (24.12.1871. u Egipatskoj kraljevskoj opernoj kući u Kairu koju je 1869. sagradio kediv Ismail paša i koja je izgorjela 1971.; u kazališnoj knjižici pogrešno je navedeno Kairska opera jer je ona sagrađena 1988. godine), 145. obljetnice prve hrvatske premijere (1.10.1881. u Narodnom zemaljskom kazalištu u Zagrebu) i 130. obljetnice prve izvedbe u novoj zgradi (20. 4. 1896.u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu) i dok za navedene datume ne garantiram, najnovija premijera bila je 27.2.2026. a ovaj tekst se bavi trećom izvedbom 2.3.2026.
Egipatski vladar naručio je od poznatog talijanskog skladatelja operu koja bi veličala moć modernog Egipta i čija bi izvedba bila u opernoj kući (Dar Awbira al-Khudaywi) sagrađenoj iste godine (1869.) kada je otvoren Sueski kanal (narudžba opere nije bila za otvorenje plovnog puta) ali je zbog Verdijevog nećkanja i dvogodišnjeg Francusko-pruskog rata (1870./71.) do izvedbe došlo nakon dvije godine i to bez skladateljeve nazočnosti, pa je Verdi svjetskom premijerom smatrao prvu evropsku izvedbu, onu 8.2. 1872. u milanskom kazalištu Teatro alla Scala (Zdenka Weber u programskoj knjižici).
Libreto je napisao Antonio Ghislanzoni (prema navodima u suradnji sa skladateljem) po scenariju koji je Camille du Locle ispisao prema predlošku francuskog egiptologa Augustea Mariettea (1821.- 1881.).
Uspješno sredivši ostavštinu svog rođaka, slikara i egiptologa Nestora L’ Hotea (suradnika i prijatelja Champolliona, odgonetača hijeroglifa) Mariette se uspio zaposliti u Muzeju Louvre te je poslan u Egipat (1850.) da za muzejsku zbirku nabavi izvorne rukopise (koptske i ine).
Budući da je bio bez iskustva, nije bio naročito uspješan, ali da bi bar donekle opravdao boravak, otišao je u obilazak drevnih hramova (tamo su ga navodno odveli beduini).
Jednokratni „trgovački“ pohod neočekivano se pretvorio u višegodišnje iskapanje i samouki zaljubljenik u egipatsku povijest postao je pravi znalac (mada njegove metode iskapanja nisu uvijek svi odobravali) a među najvažnijim iskopinama je Serapeum u Sakari.
Iako je većinu nalaza poslao u Pariz (imao je monopol na iskapanje i nastojao je spriječiti krijumčarenje) osobno je smatrao je da im je mjesto u Egiptu, pa je kasnije uređeno da polovica artefakata ide u Louvre a druga polovica ostaje u Kairu: 1858. osnovao je muzej u Bulaku, preteču Egipatskog muzeja (i sam se preselio u Egiptu).
Svjestan da u operi ne može inzistirati na povijesnoj doslovnosti, Mariette je težio arheološkoj autentičnosti (scenografija i kostimi po motivima s reljefa Gornjeg Egipta) pa evo kako se požalio kairskom kazališnom intendantu Paulu Dranehtu: „Na najviše ćemo teškoća nailaziti kad je riječ o kostimima.
Stvoriti imaginarni Egipat kakav se inače vidi u kazalištu nije zahtjevno. Da je to ono što tražimo, ne bih uopće bio uključen u sve. Međutim, razumno spojiti drevne kostime onako kako su prikazani u hramovima s očekivanjima moderne pozornice, delikatan je zadatak.
Kralj može biti vrlo lijep u granitu s golemom krunom na glavi. No kada dođe do odijevanja čovjeka od krvi i mesa, koji se pritom mora kretati i pjevati…. “( Daniel Rafaelić citirao je pismo u pratećoj programskoj knjižici).
Kostimografkinja Ilaria Ariemme nije imala Marietteove dvojbe: njeni kostimi pršte bojama i zlatnim sjajem (dizajn svjetla Andrea Ledda) ni najmanje ne mareći za povijesne slike iz grobnica i hramova.
Bilo bi nepravedno reći da se oglušila o egipatsku ikonografiju, osobito pri dizajnu ukrasa, no odjeća izrađena od teških materijala, ogrtači mišljeni za neko drugo podneblje, neočekivana pokrivala za glavu i koloristički napad na očni živac djeluju spektakularno no pitanje je, ima li za to pokriće (niti jedan komentar o predstavi nije ostao bez oduševljenja na viđeno, pa proizlazi da se ova opera zapravo sluša očima?!).
Scenografkinja Antonella Conte se čvršće uklopila u ozračje i ambijent drevnog Egipta no izgleda da ovakva monumentalna scenografija nije primjerena za zagrebačko kazalište jer samo što biste se uživjeli u glazbu i prizor pred sobom, zastor bi se spustio i upalila bi se (radna) svjetla: drugim riječima, svaka scenografska izmjena (četiri prizora u prva dva čina) je omela kontinuitet izvedbe i nisam sigurna da je takav pristup koristio predstavi ma kako bila upečatljiva scenografija (tehničke su promjene nužne ali ovo je djelovalo sasvim nespretno).
Prvi čin je smješten u Memfis uoči polaska egipatske vojske u rat protiv Etiopljana i mladi egipatski vojskovođa Radames (Tomislav Mužek) u nazočnosti svećenika Ramfisa (Luciano Batinić) priželjkuje da ga bogovi odaberu za vođu tog pohoda.
Kada glasnik (Lovre Gujinović) javi kralju (Toni Nežić) da je neprijatelj već krenuo u sveti grad Tebu, kralj šalje Radamesa u rat a kraljevna Amneris (Sofija Petrović) mu uručuje zastavu.
Amneris je zaljubljena u Radamesa, no on ne haje za nju jer voli njenu robinju, etiopsku taokinju Aidu (Kristina Kolar) koja mu uzvraća ljubav.
Prvi čin završava u hramu gdje pjesmom i plesom (koreografkinja Luigia Frattaroli) svećenici (odličan zbor, zborovođa Luka Vukšić) i svećenice (solistica Josipa Lončar) posvećuju vojskovođu i oružje.
Nakon grupne scene (prilično statične) slijedi intimni prizor između Aide i Amneris u kojem se otkriva da obje vole Radamesa što kod Amneris izaziva srdžbu: Sofija Petrović svoju ulogu oblikuje ne samo preko nota već i glumački što nije bilo često u ovoj predstavi.
Najmoćniji dio opere je trijumfalni povratak Radamesa na čelu egipatske vojske (uvijek se svi razvesele trubama iz loža sa strane) i moram priznati da je prikaz veselja (posebno ples) djelovao prilično košmarno!
Među etiopskim zarobljenicima je i Aidin otac, kralj Amonasro (Ljubomir Puškarić) koji taji svoj identitet (inače bi bio pogubljen).
Kralj na Radamesovu molbu pomiluje sve zarobljenike i daje mu Amneris za ženu.
Nakon dva glasna i energična čina, slijedi njihova suprotnost: scene koje zadiru u intimu. Mjesečina iznad Nila (lirska scenografija) obasjava Aidu koja čeka Radamesa, ali prije njega dolazi njen otac koji od nje traži da od Radamesa sazna kojim će putem povesti vojsku da bi ga mogao predusresti.
Ona to odbija i otac je proklinje, pa ona pri susretu ipak postavlja kobno pitanje: Radames odgovara no ugledavši Amonasra shvaća da je počinio izdaju….i predaje se svećeniku Ramfisu.
Posljednji čin se zbiva u znaku Radamesove osude: on bez Aide ne želi živjeti i odbija Amnerisovu spasonosnu ponudu pa kada je osuđen da bude živ zakopan, spušta se u podzemlje hrama (ovaj puta je promjena bila bez zastora).
Pridružuje mu se Aida i umjesto na ljubavnu, oni liježu na posmrtnu postelju.
Orkestar, zbor i solisti su bili dorasli snazi i ljepoti Verdijeve glazbe pa predstavi, usprkos mojim mrmljanjima, nije naudila ni spora režija ni spektakularnost (a da može biti drugačije vidi se na snimci iz Metropolitan Opera House iz 1989.).
Fotografije: Mara Bratoš
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
