Kako je malo pitoreskno mjesto Klanjec postalo centar kulture sjevernog dijela Hrvatske, uz sjajno zalaganje i trud poznatog glumaca Jerka Marčića i njegove partnerice, istaknute producentice u kulturi, Dunje Bovan.
Jerko Marčić je svestrani glumac koji je svoj iznimni talent dokazao na kazališnim daskama, televizijskim serijama i sjajnim filmovima, a okušao se i u reklamama, koje su oduševile velik broj hrvatske publike.
Glumac je to koji je unatoč nepovoljnim okolnostima i nedaćama hrabro zaplovio u nove projekte u kulturi dokazavši da kreativnost, upornost i velika volja mogu postići izvrsne rezultate pa čak i van većih hrvatskih gradova.
Jer kad je nešto dobro, onda kultura pronađe plodno tlo i publiku koja se odaziva na kreativno stvaralaštvo, a postignuća u Kući Klajn idu punim jedrima naprijed.
W: Omiljeni ste glumac širokom dijelu publike. Osim kazališta, filma mogli smo vas zapaziti i u reklamama. Možete li usporediti te tri na prvi pogled različite forme?
Za mene je gluma sredstvo i način izražavanja. Moji su interesi različiti i potrebno mi je puno vremena da se kreativno izrazim tijekom procesa rada. Kazalište je medij koji još uvijek ostavlja relativno dovoljno vremena da se kreativni procesi prirodno događaju. Veseli me razmišljati o nekoj temi, proučavati je, razgovarati i puštati da se ideja paca i rađa.
Nažalost kazalište polako prati brzine koje su potrebne prilikom stvaranja filma ili reklame. Imao sam sreće pa sam u svojem glumačkom odrastanju i edukaciji susreo ljude poput Zijaha Sokolovića koji me naučio brzom kreiranju, razmišljanju i ispostavljanju materijala kojeg zahtjeva određeni medij.
Za reklamu je potreban fragmentiran način razmišljanja lišen filozofiranja i ulaska u psihološke procese, barem za glumce.
Kao glumac film još nisam upoznao na pravi način, moja iskustva u radu na filmu su prekratka da bi o tome mogao govoriti iako osjećam da za to dolazi vrijeme.
W: Vrijeme potresa u Zagrebu zateklo Vas je u srcu, u staroj jezgri grada. Kako ste se snašli?
Kako je koronavirus utjecao na Vaš život?
Na nesreću (a kasnije se pokazalo na sreću) s krajem 2019. prestao je moj stalni angažman u kazalištu Kerempuh. S obzirom na to da je korona zaustavila projekte koje sam imao dogovorene u Zagrebu, Ljubljani i Beogradu, Dunja i ja smo se počeli intenzivnije baviti kućom i vrijeme i energiju usmjerili prema uređenju stana unutar kuće u kojem sada živimo.
Potres nas je zatekao u staroj zgradi u Mesničkoj ulici, iz koje smo odmah otišli, prvo privremeno kod obitelji a kasnije u unajmljeni stan blizu Ribnjaka. Kako smo i Dunja i ja navikli živjeti u centru grada i obitelji su nam tamo, bilo nam je bitno da ostanemo u tom dijelu. Ali nam isto tako nije bilo svejedno s obzirom na traumatično iskustvo potresa.
Cijela situacija s koronom donijela nam je puno više pozitivnog nego negativnog i na tome smo zahvalni. Pojavilo se vrijeme koje smo koristili na drugačiji način, tempo je postao sporiji i prirodniji, a i činjenica da smo oboje ostali bez posla otvorila nam je mogućnost da život gledamo druge perspektive, odvojeni od dosadašnjih uloga.
W: Otišli ste živjeti u Klanjec, predivno mjestašce nedaleko od Zagreba. Kako je došlo do ideje pa zatim i realizacije kupnje kuće u Zagorju na samoj granici sa Slovenijom?
Nismo tražili ovakvu kuću, ona nam se slučajno dogodila, kako volimo reći: kuća je našla nas.
Do ideje i realizacije kupnje kuće došlo je paralelno i spontano, premda su i prije toga postojale naše težnje i snovi o promjeni. Ja sam znao da zapravo želim živjeti u kući, u blizini prirode, bliže miru i imati mogućnost prostora za rad čije je korištenje neograničeno vremenskim i financijskim uvjetima.
Dunja je htjela živjeti u prostoru koji ima balkon i kadu. I to se dogodilo sasvim slučajno, a uz mir, prirodu, balkon i kadu dobili smo još i kino dvoranu i prostor slobodan za realizaciju svih naših ideja, pa i onih koje još uvijek ne postoje.
W: Koliko se dugo stvarala ideja o projektu, u ovom slučaju Kući Klajn, koji će biti posvećena kulturi?
Kada smo vidjeli kuću i odlučili je kupiti (u proljeće 2019. godine), već smo znali što bismo htjeli i kasnije se ta ideja samo razvijala i dobivala nove rukavce, nove teme, nove mogućnosti..
Kuća Klajn, kako smo je nazvali, je umjetnička rezidencija, centar nezavisne kulture, mjesto druženja, boravka, izvedbe, kreacije i susreta s umjetnošću, ljudima ali i najbitnije sa sobom. Sa svakim novim dolaskom u kuću, s ljudima koji su nam dolazili u posjet stvarale su se, a i danas se stvaraju nove ideje, prostor je stvarno inspirativan.
Pogotovo to primjećujemo otkad živimo tu, koliko drugačije doživljavamo kuću kada u njoj istovremeno radimo, realiziramo programe, živimo, družimo se s prijateljima, ugošćujemo umjetnike i autore.. Iz tog razloga nam je bitan element Kuće Klajn posvećenost unutarnjem razvoju i radu na sebi, jer smatramo da je to esencijalni dio svakog procesa, bio on kreativni, stručni ili životni.
W: Gdje ste pronašli odnosno crpili ideje za osmišljavanje programa koji će se odvijati unutar i okolo kuće Klajn?
Istraživanjem bogate povijesti kuće koja je izrađena 1937. godine, došli smo do toga da su sve naše ideje i programi koje želimo provesti već postojali.
Kuća je kroz povijest imala razne namjene, pa je od privatne kuće, autobusne stanice, hotela i restorana, preko Narodnog sveučilišta koje je upravljalo kulturnim i edukativnim programom, autoškole, grafičke tiskare, gostionice, kinodvorane, privatnih stanova – sve do našeg boravka tu i osmišljavanja programa život kuće zapravo zatvorio neki krug.
I drago nam je da možemo ovom prostoru vratiti energiju i značaj koji je imao u zajednici, u gradu Klanjcu kroz povijest. Kuća će ponovno biti (gotovo) sve ono što je i prije bila, ali kroz prizmu Jerka i Dunje, naših prijatelja, članova Kućnog kolektiva, kolega, zainteresiranih umjetnika..
W: Koliko vremena posvećujete unapređivanju, nadogradnji i planovima za kulturne projekte u i oko kuće ili je sada to postao Vaš lifestyle, obzirom da u istoj kući i stanujete i to sa svojom partnericom Dunjom Bovan, vrlo cijenjenom producentica u kulturi?
Sve što radimo trenutno je vezano uz kuću kao prostor, uz Kuću Klajn kao ideju, program, budućnost, suradnje..
Kuća je nasreću dovoljno velika pa možemo imati ured kat ispod stana, u prizemlju dvoranu u kojoj možemo gledati filmove, pripremati uloge, sobe u kojima mogu spavati naši prijatelji ili gosti..
Sve je to jako izazovno kad je u jednom paketu. Iz tog razloga pokušavamo održavati ravnotežu u poslovima koje obavljamo. Nekad je to zahtjevnije, primjerice kada u kući imamo gostovanje kazališne predstave, čekaju nas izvještaji za provedene programe, pas u stanu laje, a veš mašina javlja da je gotova i da treba staviti sušiti posteljinu na kojoj će već sutra spavati novi gosti…
Tada je vrijeme relativan pojam, a posvećenost maksimalna. Bez obzira na to što volimo ovaj prostor i svakim danom sve više postajemo dio njega, ponekad nam je potreban i odmak samo da stvari vidimo iz druge perspektive. Onda odemo do Ljubljane ili Zagreba ili jednostavno sjednemo u auto i vozimo se po Zagorju.
W: Jeste li sada posvećeni možda i uzgajanju biljaka, voća, povrća…kako se odrazio na Vas život u slobodnijem, prirodnijem okruženju? Biste li se ikada više vratili živjeti u centar grada i nedostaje li Vam?
Nažalost nismo imali vremena posvetiti se uzgajanju voća i povrća, zapeli smo na sobnom i začinskom bilju. Okruženi smo ljudima koji, ako ne u svom dvorištu, onda na gruntu negdje u blizini imaju povrće, voće, med, domaće životinje…
Mi nismo u toj fazi ali sljedeće godine mali vrt postaje imperativ i visoko na listi naših prioriteta vezanih uz kvalitetu života u Klanjcu.
Sretni smo sa sadašnjim načinom života, odgovara nam mirnije okruženje, humaniji tempo življenja, neposredniji kontakt sa susjedima, mogućnost da sami kreiramo dnevni raspored.
Odlazak iz Zagreba i promjena načina života nam je pokazala koliko smo u Zagrebu živjeli u stresu i nepovezani sa sobom. Ne nedostaje nam centar grada, a kada se zaželimo Zagreba odemo u posjet obitelji, prijateljima, u kupovinu, kazalište ili jednostavno u Ribnjak na pseću livadu.
W: Oni koji Vas znaju malo bolje, znaju da ste udomili preslatku kujicu Svilu i da općenito Dunja i Vi jako volite životinje. Kako je Svila dobila svoje ime i kako se snašla u novom okruženju?
Svila je u naš dom došla krajem siječnja 2020., kada ni potres ni korona nisu bili tema u našim životima. Lijepo smo živjeli u Mesničkoj, a onda su te promjene i selidbe izbacile iz takta ne samo nas, nego i Svilu. Imamo osjećaj da tek sad kad smo došli u Klanjec da se i ona sve više opušta.
Udomili smo je iz skloništa i prvih par dana je bila plaha, ustrašena i zvala se Lily. Na to se nije odazivala i zaključili smo da je tom imenu potreban jedan piskavi suglasnik. Slily je bilo bez veze, pa je postala Svila što je tada odgovaralo njenom karakteru. Kasnije smo zaključili da smo je trebali nazvati Borka.
Svila je ovih dana dobila još jednog četveronožnog cimera, a to je mali mačić Kesa kojeg smo udomili iz Karlovca. Dobro se slažu i sretni smo što je ova kuća i njihova.
W: Kako je stanovnici Klanjca i okolice prihvatili ovakav kulturni projekt?
Klanjec je mjesto s bogatom kulturnom baštinom, odavde je Antun Augustinčić, Oton Iveković.. čak je i Antun Mihanović veliki dio života proveo u Klanjcu i bio omiljen među narodom, u blizini Klanjca se nalazi i spomenik hrvatskoj himni. Klanječka crkva jedan je od prvih ranobaroknih sakralnih spomenika u Hrvatskoj, a ujedno je i mauzolej obitelji Erdödy.
Tako da Klanjčani s kulturom žive i cijene je. Sretni smo da smo došli upravo u ovakvo okruženje u kojem nas sugrađani prihvaćaju i podržavaju, dolaze na programe i vesele se ponovnom otvorenju kina Martin.
Kino je radilo sve do 2004. i vjerujemo kako je nakon 17 godina itekako vrijeme da Klanjec dobije natrag kino, za kojeg smatramo da svaka zajednica zaslužuje i treba. Za uređenje kina će nam trebati financijska podrška, pa ćemo uskoro započeti s crowdfunding kampanjom za obnovu dvorane za koju se nadamo da će ljudi imati želje i mogućnosti podržati nas.
Velika podrška nam je i gđa. Snježana Horvatin iz Kulturnog centra Klanjec koja radi zaista veliki posao i sigurno ćemo zajedno napraviti puno kvalitetnih programa ne samo za Klanjčane nego i za posjetitelje cijelog Zagorja, a možda i šire 
Od svibnja do početka listopada realizirali smo program Dobro došli Kući u sklopu kojega smo održali: arhitektonsko-urbanističku radionicu Iz perspektive Kuće, program filmskih projekcija Kino pred Kućom, Radionice oko Kuće – edukativni filmsko-izvođački program za mlade Klanjčanke i Klanjčane, program gostovanja suvremenih plesnih i cirkuskih predstava Suvremeno u Zagorju (u Klanjcu, Humu na Sutli, Gornjoj Stubici i Zaboku) te gostovanja kazališnih predstava zagrebačkog KunstTeatra.
Svime ovime željeli smo se predstaviti našim sugrađanima ali i ljudima na širem području Klanjca. Njihov odaziv i pozitivne reakcije na dosadašnji program pokazatelj su nam da ovo što radimo ima smisla.
W: Koliko posjetitelja imate iz većih obližnjih gradova poput Krapine, Zagreba, Varaždina, možda iz inozemstva?
Za sada su nas posjetili ljudi iż raznih dijelova Hrvatske, ali i Europe. Neki jer su naši prijatelji, neki jer su bili gostujući umjetnici, a neki sasvim slučajno. Prioritet su nam svakako ljudi iz Klanjca, ali veselimo se svim posjetiteljima i umjetnicima, autorima, stvarateljima koji će doći u kuću, bez obzira odakle su.
Intervju: Diana Mikloš
Fotografije: Matija Smuk
Kuće Klajn, kino dvorana Martin, kućni detalj, maketa Kuće Klajn, Kućni kolektiv, razgovor s Klanjcanima, Svila i Kesa, radionica glume, radovi na krovu – privatni album
