Postoje ljudi koji su toliko utkani u tkivo jednog grada i jedne zemlje da ih doživljavamo kao dio obitelji, čak i ako ih nikada nismo upoznali. Za generacije Zagrepčana, to je bio karikaturist Oto Reisinger, a za one koji to možda ne znaju i diplomirani arhitekt.
Njegovi britki crteži i karikature, legendarni Pero, Klara i Štefek, desetljećima su bili prva stvar koju bismo potražili u jutarnjim novinama uz kavu. No, što se dogodi kada tisuće tih genijalnih skica, briljantnih društvenih komentara i intimnih obiteljskih crteža završe u kutijama, čekajući da ih netko ponovno oživi?
Odgovor smo pronašli u samom srcu zagrebačkog Gornjeg grada, u Radićevoj ulici, gdje je obitelj Reisinger odlučila viziju o “djedovoj špici” pretvoriti u stvarnost. Kuća karikature Oto Reisinger nije samo još jedan u nizu zagrebačkih muzeja već je to prostor koji odbacuje uštogljenost i poziva vas da uđete, raskomotite se u dvorištu na ležaljci i uz čašu vina ili kavu saberete impresije nakon što ste prolistali i razgledali povijest kroz prizmu humora koji, pokazalo se, uopće nema rok trajanja.
Razgovarali smo s nasljednikom, Otovim unukom, Markom Resigingerom koji stoji iza ovog hrabrog privatnog projekta. Pričali smo o tome kako je bilo otvarati muzej usred pandemije i potresa, zašto je djed završio na sudu zbog jedne brijačnice i kako su uspjeli stvoriti najpristupačniju godišnju kartu za posjet ovom jedinstvenom muzeju u gradu Zagrebu.
W: Kada ste prvi put shvatili da biste htjeli otvoriti ovakav prostor u srcu starog dijela zagrebačkog Gornjeg grada? Je li to bila neka konkretna uspomena na djeda, njegova posljednja želja ili nešto što se postupno razvijalo godinama?
Ideja je nastala oko 2015. Godine, kada su nas okolnosti nakon bakine i tatine smrti i Otinog zdravstvenog stanja prisilile da se djed smjesti u dom za starije. Kao izrazito društvenoj osobi teško mu je pao dnevni izostanak za “špice” i ideja da popije kavu sa svojim prijateljima u nekom prostoru okružen svojim crtežima se nametnula sama od sebe. Oto nas je nažalost napustio 2016. I nije doživio realizaciju te ideje, ali sestra, mama i ja smo odlučili da ne možemo dopustiti da ti genijalni crteži padnu u zaborav.
Osim što smo ga voljeli kao djeda, bio je zaista vrhunski umjetnik cijenjen i nagrađivan po svijetu. Kada smo vidjeli slične muzeje po europskim gradovima koji se diče kulturom stripa i karikature, shvatili smo da su Otini radovi često i kvalitetniji i htjeli smo i da prostor bude reprezentativan i prati taj nivo. Kuću u Radićevoj u kojoj su bila 3 stančića našli preko smo oglasnika i bacili se na posao.
W: Koliko ste dugo prikupljali materijal – originale, negative, skice, osobne predmete i gdje je sve to stajalo prije nego je postao postav muzeja Oto Reisinger?
Deda je sve originalne crteže sam čuvao doma u kutijama i mapama, uključujući i nagrade, isječke iz novina i sl. pa nam je zapravo olakšao stvar po pitanju same građe. Uvijek se zezao da se uz tu količinu papira možemo grijati cijelu zimu i da ih je zato najbolje sve spaliti. Jedini prigovor na njegovo marljivo čuvanje karikatura se može odnositi na datiranje jer većinu posjetitelja zanima točna godina nastanka, no gotovo je nemoguće ući u trag svakom crtežu u tako velikom opusu.
W: Koji je bio najteži trenutak u procesu otvaranja – financije, pronalaženje lokacije, digitalizacija tisuća crteža ili nešto treće?
Nakon što smo godinama tražili i napokon kupili adekvatan prostor, u radove i prenamjenu smo krenuli u najgorem mogućem trenutku- u vrijeme početka pandemije i prvog zagrebačkog potresa. Uz takav financijski teret i količinu problema i pehova koji su nas zadesili vjerujem da bi većina ljudi u potpunosti odustala od projekta. Najviše se možemo zahvaliti našoj mami koja nam je bila i moralna i financijska podrška. O svim nedaćama i bizarnostima se knjiga može napisati, a vjerujem da bi Oto imao nepresušan materijal i inspiraciju za svoje karikature.
W: Djed je radio i političke karikature u vrlo osjetljivim vremenima (Jugoslavija 60-ih, 70-ih, 80-ih, pa i 90-ih). Je li ikada imao problema s cenzurom zbog nekog crteža?
Prvi susret s cenzurom 1950-ih dogodio se za vrijeme zategnutih odnosa sa Sovjetskim savezom kada je završio na sudu zbog karikature Hruščova u brijačnici gdje ga brijač ispituje želi li brkove kao Staljin, Rusi su protestirali i htjeli povlačenje već rasprodanog broja iz prodaje zbog percipirane provokacije. Znao je da radi u sistemu gdje kada vam jednom mediji zatvore vrata povratka nema pa je vrlo rano shvatio limite svojeg izražavanja shvaćajući nužnost povremene autocenzure.
Ali također je bio svjestan svoje popularnosti kao humorista u prilično dosadnom medijskom prostoru i da je otkaz karikaturistu loš imidž. Rekao bih da je bio majstor u načinu suptilnog izražavanja kritike i ironije bez otvorene provokacije.
W: Slavni karikaturist Oto Reisinger poznat je i po erotskim i šaljivim crtežima te po karikaturama o međuljudskim odnosima koje je sjajno prikazivao. Kako je publika to doživljavala tada, a kako danas?
Najčešći komentar koji dobivamo od posjetitelja je da su njegove karikature bezvremenske i da se gotovo ništa nije promijenilo u zadnjih pola stoljeća. Te karikature su i testament jednom vremenu, a jako nam je drago i da stranci također jako dobro reagiraju pa nas veseli univerzalnost poruke i humora.
Da, manji dio opusa koji uključuje humor vezan za seks i golotinju smjestili smo u podrum i odvojili od ostatka, ali Oto nikad nije prelazio granice dobrog ukusa pa niti u njegovo vrijeme, niti sada nikad nisu smatrani ništa više od duhovite opservacije muško-ženskih odnosa i nudizma. U vrijeme školskih posjeta najviše smijeha čujemo upravo iz podruma
W: Je li postojao neki crtež ili serija za koju je djed bio posebno ponosan, a koja nije toliko poznata široj publici?
Doma čuvamo njegove portrete nas kao djece, kao uspomene na druženja i nedjeljne ručkove. Naravno takve stvari ne zanimaju posjetitelje i imaju isključivo sentimentalnu vrijednost.
W: Zašto ste odabrali baš koncept „kuće“ umjesto klasičnog muzeja i kako to utječe na doživljaj posjetitelja? Posebno je zanimljiv koncept intimnog gornjogradskog dvorišta s ležaljkama, na kojima su naslikane djedove karikature, gdje se može sjesti, popiti kavica, pjenušac i “detoksirati” se gledajući postav kroz velike prozore…?
Pravilnici su pisani na način da većina privatnika ne može jednostavno otvoriti i registrirati muzej jer je proces preskup i prekompliciran, a riječ muzej nije zakonski zaštićena niti ograničena za upotrebu, stoga većina privatnih muzeja to zapravo i nisu a imaju istoimeni naziv pa smo htjeli izbjeći negodovanje struke.
Iako smo u procesu otvaranja angažirali i konzultirali stručnjake i samo poslovanje se bitno ne razlikuje od muzeja, vjerujemo da naziv Kuća karikature djeluje nepretenciozno i privlačno jer prostor fizički zaista i jest kuća, iako naravno nismo fokusirani isključivo na karikature nego sve srodne grane likovne umjetnosti kao što su i strip, animacija i ilustracija generalno.
Želimo da svi gosti u našoj ‘kući’ osjećaju kao doma i da se nakon razgledavanja mogu opustiti uz kavu ili čašu vina uz sunčanje na ležaljkama listajući neku staru knjigu karikatura. Cilj nam je da ljudi napune baterije i odu doma uz dobro raspoloženje i lijepe uspomene.
W: Cijene ulaznica su prilično diferencirane (odrasli 8 €, djeca/studenti 7 €, umirovljenici i grupe 6,50 €), a postoji i vrlo popularna godišnja ulaznica za samo 13 € s neograničenim ulazom cijele godine i još nekim zanimljivim detaljima oko nje. Kako ste došli na ideju za tako pristupačnu godišnju kartu, je li limitirana i kakav je interes za nju?
Nikada nismo htjeli biti muzej koji hladno naplati skupu ulaznicu i nikada svoje posjetitelje više ne želi vidjeti. Mi vjerujemo da je Oto bio simbol grada i da su nam upravo naši sugrađani glavna pomoć u privlačenju novih posjetitelja.
Zato smo i uveli godišnju člansku iskaznicu za svega 13 eura (1,08 eura mjesečno), koja osigurava neograničen ulazak godinu dana na sve naše izložbe od datuma kupovine. Uz nju imate popust na kupovinu knjiga, ali funkcionira i kao svojevrsni loyalty card-ako dovedete 5 novih posjetitelja imate pravo na poklon iz suvenirnice koji sami odaberete.
Također, imamo u vidu socioekonomsko stanje nacije, osobito starije populacije koje se Ote najviše i sjeća pa smo za skoro sve izložbe do sada osigurali bar jednom besplatan ili 50% snižen ulaz na određene datume. Jednokratne ulaznice imaju svoju fiksnu cijenu jer je naravno teško predvidjeti količinu dnevnih dolazaka, ali svejedno spadamo u jeftinije privatne muzeje u gradu.
W: Planirate li u budućnosti proširiti koncept – npr. radionice za djecu, suradnje s drugim karikaturistima ili gostujuće izložbe?
Do sada smo već imali brojne suradnje- dio smo organizacije Museums,Maybe? Turističke zajednice, međunarodna godišnja izložba Hrvatskog društva karikaturista se održava svake godine,ugostili smo Animafest, gornjogradski festival Dvorišta, promociju autorskog stripa u organizaciji udruge Hrvatski autorski strip, dio smo zagrebačkog Adventa, organizirali smo brzopotezno crtanje karikaturalnih portreta s Krešimirom Kveštekom, a ove godine nas očekuje i suradnja s Hrvatskim športskim muzejom i Muzejskom memorijalnim centrom Dražen Petrović.
Imamo u planu i radionice stripa za djecu te brojne druge planove. Također, prostor je moguće unajmiti za team buildinge, korporativne evente i ostala privatna događanja. Pratite nas na društvenim mrežama za sve dodatne informacije i budite u toku sa svim našim događanjima, vjerujemo da nećete požaliti 
Intervju: Diana Mikloš, glavna urednica
Saznajte još:
Zaboravite na Booking, traže se iskustva: Marija Jerić otkriva budućnost putovanja uz Experience All
Upoznali smo Mladena Donadinija, umjetnika tetovaža čiji rukopis ne poznaje rok trajanja
Poznati glumac Jerko Marčić o životu u Zagorju – pronašao sam sreću u Klanjcu
Iris Pinjuh ispunjava svaki interijer istinskom ljepotom življenja
