Dok se tattoo scena neprestano mijenja pod naletom trendova, Mladen Donadini uspio je izgraditi prepoznatljiv rukopis koji spaja strogu disciplinu klasične grafike i suvremenu urbanu kulturu.
Ovogodišnja proslava sedam godina rada za njega nije bila samo brojka, već potvrda statusa na sceni – od gostovanja na doktorskom studiju povijesti umjetnosti u Zagrebu do sudjelovanja na velikoj izložbi „Moja koža – kultura tetoviranja“ u Etnografskom muzeju.
Priča Mladena Donadinia počinje u Splitu 60-ih, odrastanjem uz oca čije su tetovaže bile vizualni raritet tog vremena, a nastavlja se kroz obrazovanje na Akademiji likovnih umjetnosti. Danas Mladen u svom radu oživljava preciznost Dürera i dramatiku Goye, pretvarajući svaku tetovažu u autorsko djelo koje nadilazi puko ukrašavanje tijela.
U velikom intervjuu za Wish portal za kulturu žvljenja, Mladen Donadini nam otkriva zašto je odbijanje klijenta ponekad nužan čin profesionalnog integriteta, kako balansira između Pinterest referenci i originalnih crteža te zašto bi, da može birati samo jednu osobu na svijetu, tetovirao legendarnu Kate Moss.
W: Nakon 7+ godina tetoviranja, koliko si proslavio 2025., što ti je trenutno najveći izazov u poslu – tehnički dio, kreativna rješenja, nešto poslovno ili nešto sasvim drugo?
Najveći izazov svih ovih godina bio je pozicionirati se na tattoo sceni i stvoriti vlastitu nišu. Moj rad polazi od crteža i načina na koji o njemu razmišljam: od trenutka kada nastaje na papiru, preko razrade tintom, pa sve do prilagodbe samoj formi tijela. Tetovažu zapravo doživljavam kao nastavak crteža na koži. Danas mogu reći da sam uspio izgraditi prepoznatljiv rukopis, a činjenica da sam pozvan sudjelovati na izložbi u Etnografskom muzeju to na neki način i potvrđuje.
W: Odrastao si uz oca čija je koža bila gotovo u potpunosti tetovirana u Splitu 60-ih. Kako je to iskustvo oblikovalo tvoj odnos prema tetovažama prije nego što si ih sam počeo raditi? Je li ti to bilo više trauma, fascinacija ili nešto treće?
Odrastanje uz tetoviranog oca za mene je bilo potpuno prirodno, jer sam ga takvog poznavao cijeli život. Njegove tetovaže su za svoje vrijeme bile vrlo lijepe i neobične. Tetovirao ga je tijekom tadašnje dvogodišnje vojske jedan kolega koji je, očito, bio iznimno talentiran za crtanje. Motivima su dominirale životinje izvedene na jedan poseban način koji nije bio tipičan za to vrijeme.
Danas čak ponekad pomislim da možda postoje i neke suptilne poveznice između mog crtačkog rukopisa i onoga što sam godinama gledao na njegovoj koži. Tetovaže su, na neki način, oduvijek bile prisutne u mom vizualnom svijetu.
Nažalost otac je preminuo prije nego što sam postao tetovirač. Ipak, vidio je moj kreativni put, moje obrazovanje i crtanje, koje je bilo prisutno cijeli moj život, i to ga je činilo jako sretnim.
W: Često spominješ utjecaj drvoreza i bakropisa – koji su konkretni umjetnici ili razdoblja (npr. Dürer, Goya, japanski ukiyo-e, ili možda nešto drugo) najviše utjecali na tvoj linearni rukopis?
Jesi li ikada odbio tetovirati nečiji motiv iz ideoloških, estetskih ili etičkih razloga – i kako je izgledao takav trenutak?
Grafičke tehnike starih majstora definitivno su utjecale na razvoj mog crtačkog rukopisa. U srednjoj likovnoj školi završio sam grafički smjer, a i na Akademiji sam sve četiri godine bio usmjeren na grafiku, tako da je to nešto što me pratilo kroz cijelo obrazovanje.
Kada govorimo o konkretnim umjetnicima, naravno da je Dürer jedan od velikih primjera – njegova preciznost i linearna disciplina uvijek me fasciniraju. No jednako snažan dojam na mene ostavljaju i grafike Goye. Često boravim u Madridu i imao sam priliku više puta vidjeti Goyine radove u kabinetu grafike njihove Akademije, što je za mene uvijek posebno iskustvo.
Općenito me jako privlači sama ideja grafike kao medija – ta fascinantna mogućnost da se crtež umnožava kroz tehniku tiska. Danas, kada se spomene riječ ‘grafika’, mnogi odmah pomisle na grafički dizajn ili nešto što postoji na ekranu, ali zapravo govorimo o mediju koji je duboko povezan s poviješću crteža i počecima tiska.
Kao i većina mojih kolega, i ja sam tijekom rada imao situacije u kojima sam odbio napraviti tetovažu. Razlozi mogu biti različiti – ponekad se radi o samom motivu, ponekad o kontekstu u kojem ga osoba želi nositi, a ponekad jednostavno o dinamici u komunikaciji s klijentom.
Mislim da je važno postaviti granice. Tetovaža je ipak nešto što nosi i moj potpis i moj rad, pa je prirodno da želim stati iza onoga što radim. U tom smislu ponekad je potrebno odbiti potencijalnog klijenta kako bi se sačuvala profesionalna i osobna integritet rada.
W: Što misliš o trendu da ljudi dolaze s gotovo gotovim Pinterest / Instagram referencama naspram onih koji ti daju samo ključnu riječ ili emociju i prepuste ti da stvoriš nešto svoje?
Kako balansiraš želju za autorskim izrazom („author tattoo / original drawing“) s time da tetovaža ipak mora biti nešto što osoba želi nositi do kraja života?
Nemam nikakav problem s time da ljudi dolaze s Pinterest ili Instagram referencama. Mnogi ljudi jednostavno teško mogu zamisliti kako bi tetovaža izgledala na tijelu dok ne vide fotografiju ili primjer na nekome drugome. Zbog toga ponekad u studiju fotografiram dio tijela koji ćemo tetovirati, pa nakon što napravim crtež napravim i malu simulaciju u Photoshopu kako bi osoba dobila jasniju sliku.
Uostalom, ideja ‘gotovih’ motiva nije ništa novo. Još u ranim danima tattoo salona postojali su takozvani flash listovi – crteži koji su visjeli na zidovima studija i iz kojih su ljudi birali motive: sidra, pin up žene, srca s lentom u koju bi se upisalo ‘mama’ ili ‘tata’. U tom smislu Pinterest je samo suvremena verzija iste stvari.
Što se tiče balansa između mojeg autorskog izraza i želja klijenta, mislim da tu postoji dobar odnos. Čak i kada ljudi dođu s referencom, ja obično napravim svoj ‘twist’ i nacrtam motiv na način koji je blizak mom rukopisu.
S druge strane, ima i puno ljudi koji dolaze upravo zato što žele isključivo moj crtež i moju ideju. Taj dijalog između želje klijenta i mog autorskog pristupa zapravo je jedan od zanimljivijih dijelova ovog posla.
W: Izložba „Moja koža – kultura tetoviranja“ u Etnografskom muzeju predstavlja tetoviranje kao identitet, ritual, tradiciju, modu, umjetnost i zapis vremena – koji aspekt tetoviranja ti je najzanimljiviji u etnografskom pristupu i zašto si se odlučio sudjelovati baš u tom okruženju?
Za mene je velika čast biti dio ove izložbe. Zahvalio bi se Tei Rittig, višoj kustosici Etnografskog muzeja, koja je kurirala ovu izložbu i pozvala me da budem dio iste.
Dodatnu težinu daje činjenica da su neki od tetovirača koji sudjeluju na izložbi ljudi koje sam godinama gledao kao uzore. Neki od njih su me čak tetovirali još u vrijeme kada se ja uopće nisam bavio tetoviranjem.
Biti dio tog relativno uskog kruga autora za mene je posebno iskustvo. Ujedno mi je važan i muzeološki kontekst cijelog projekta. Cijeli život provodim puno vremena u muzejima diljem svijeta i uvijek sam osjećao snažnu povezanost s tim prostorima kulture i interpretacije umjetnosti.
Zato mi je posebno značajno što se upravo sada, u ovom trenutku, dogodila prva takva izložba tetoviranja u Hrvatskoj. Ne znamo kada će se ponovno dogoditi nešto slično, pa mi je tim više važno što sam imao priliku biti dio tog projekta.
W: Kako vidiš spoj tetoviranja, kao suvremene, urbane prakse s etnografskim muzejem koji tradicionalno istražuje folklor i kulturnu baštinu? Jesi li tijekom priprema za razgovor pronašao neke neočekivane paralele između povijesnih tetovaža (npr. u Hrvata ili susjednih kultura) i onoga što danas radiš u Zagrebu?
Tetovaža se danas često doživljava kao urbana praksa, ali povijesno gledano to nije nešto novo. Tetoviranje postoji stoljećima u različitim kulturama, samo je u posljednjih pedesetak godina prošlo kroz snažnu transformaciju i evoluciju u suvremenom društvu. Upravo zato mi se čini da je Etnografski muzej vrlo logično i važno mjesto za ovakvu izložbu – da podsjeti ljude kako tetovaža ima dubok povijesni i kulturni kontekst, a nije fenomen koji se pojavio tek nedavno.
Mislim da je posebno važno da mlađe generacije dobiju taj širi pogled i razumiju da tetoviranje ima svoje mjesto u povijesti vizualne kulture.
Što se tiče mog osobnog rada, ja nemam izravan fokus na tradicionalne hrvatske tetovaže, iako sam radio i neke motive iz tog konteksta. Postoje autori koji se tome sustavno posvećuju, dok je moj pristup više usmjeren na širi vizualni i ikonografski svijet iz kojeg crpim motive.
W: Razgovor u Etnografskom bio je dio neformalnog druženja s publikom „Mladi četvrtkom“ gdje se potiče razmjena iskustava, pitanja i dijeljenje priča o prvim tetovažama, sumnjama i promjenama – što je publika najviše pitala prve večeri i je li te nešto iznenadilo u njihovim reakcijama ili pričama?
Kada radite ovaj posao niz godina, već pomalo znate kakva pitanja možete očekivati. Ipak, uvijek je zanimljivo i zabavno razgovarati s ljudima o tim temama. Ljudi često reagiraju s iznenađenjem kada im objasnite neke stvari o tetoviranju ili kada im date širi kontekst motiva i same prakse.
U tom smislu, razgovor u Etnografskom muzeju bio mi je vrlo blizak onome što se zapravo redovito događa i u mom studiju. Gotovo svaki tjedan dolaze ljudi koji se još nikada nisu tetovirali, pa ih kroz razgovor polako upoznajem s procesom, motivima i načinom na koji nastaje jedna tetovaža. Taj dijalog i razmjena iskustava zapravo su vrlo važan dio ovog posla.
W: Jedan od ciljeva serijala je otvaranje prostora za promišljanje tetoviranja kao društvenog fenomena – je li ti taj format (muzej + otvoreni razgovor) dao neke nove ideje za buduće projekte, suradnje ili čak motive koje bi htio istražiti u radu?
Suradnja na ovoj izložbi jako mi se svidjela i volio bih u budućnosti sudjelovati i u drugim suvremenim umjetničkim projektima. Nadam se da će ova izložba potaknuti interes i drugih kustosa te otvoriti prostor za slične inicijative u institucijama poput Muzeja suvremene umjetnosti ili u nezavisnim umjetničkim platformama.
Primjerice, prošle godine Biro suvremene umjetničke prakse KONTEJNER imao je vrlo zanimljivu izložbu “SKIN(S)CARE” , koju je radio Silvio Vujičić, a koja se također bavila temom kože. Takvi projekti pokazuju koliko je ta tema široka i koliko se može interpretirati iz različitih umjetničkih perspektiva.
U tom smislu vidim prostor za daljnje povezivanje tetoviranja sa suvremenom umjetničkom scenom, što me osobno jako zanima i rado bih u budućnosti istraživao takve suradnje.
W: Gostovao si 2025. na doktorskom studiju povijesti umjetnosti – što su studenti najviše htjeli znati i koje predrasude o tetoviranju si najviše pokušao razbiti?
Studenti doktorskog studija povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu bili su izrazito zainteresirani za razgovor, što je i razumljivo jer se i oni bave vizualnim fenomenima. Ono što im je bilo posebno zanimljivo jest način na koji povijest umjetnosti, ikonografija i ikonologija utječu na moj rad.
Mnogi su vrlo brzo prepoznali simbole i motive koje koristim, jer su oni često povezani s mitologijom, povijesnim prikazima i širim vizualnim imaginarijem koji i sami proučavaju.
Zbog toga je razgovor bio vrlo lijep i poticajan, jer smo zapravo govorili istim ‘vizualnim jezikom’.
Što se tiče pitanja studenata, ona su bila kombinacija teorijskih interesa i vrlo praktičnih stvari. S jedne strane zanimao ih je koncept i simbolika motiva, a s druge su se pojavila i ona klasična pitanja koja često dolaze od ljudi koji se još nisu tetovirali – kako izgleda proces, koliko traje i, naravno, ono neizbježno pitanje: koliko tetoviranje zapravo boli.
W: Misliš li da tetovaža danas može imati status „visoke umjetnosti” ili je to ipak uvijek nešto drugo – primijenjena, intimna, efemerna?
Smatram da tetovaža može imati status visoke umjetnosti, ali u određenim okolnostima. Jedan od zanimljivih primjera jest tetovaža koju je početkom 2000-ih na Kate Moss napravio britanski slikar Lucian Freud, jedan od najvažnijih umjetnika 20. stoljeća.
Koliko se sjećam, napravio je dvije male lastavice. Ta mala tetovaža postala je gotovo legendarna jer je spojila tijelo jedne od najpoznatijih manekenki na svijetu s radom umjetnika koji inače uopće nije bio tetovirač. U jednom trenutku kružila je i priča da su Kate Moss nudili milijun funti da kirurški ukloni taj komad kože I proda ga kao art work, što je ona odbila uz komentar da je to najvrjednija stvar koju posjeduje.
Ta anegdota dobro pokazuje kako tetovaža može ući u prostor visoke umjetnosti kada se susretnu određeni konteksti – autor, kulturna vrijednost i simbolički značaj.
W: Ako bi sutra mogao tetovirati samo jednu osobu na svijetu (živu ili povijesnu ličnost), koga bi izabrao i koji motiv?
Kate Moss. Na taj bi način završio na istoj koži na kojoj je već radio Lucian Freud. To bi mi bilo izrazito zabavno uz to što bi mi donijelo svjetski publicitet. Zapravo bi me zanimalo čuti što Kate željeli tetovirati.
Uvijek mi je zanimljivo vidjeti kakav motiv osoba odabire, jer tetovaža često govori nešto vrlo osobno o onome tko je nosi.
Intervju: Diana Mikloš, glavna urednica
Fotografije: Mladen Donadini – privatni album
Fotografije Mladena Donadinija – potpisuje fotograf Ivan Slipčević
