U neka prijašnja (ne nužno sretnija) vremena, redatelj Oliver Frljić (1976.) je intenzivnije bivao u hrvatskom kazališnom životu i kada sam ga jednom upitala, zašto oko svake svoje predstave radi dar – mar umjesto da se usredotoči na sam kazališni čin, on mi je šeretski odgovorio da je sve ono oko kazališta također kazalište.
Pri tome zasigurno nije mislio na Bardovu tezu o svijetu kao pozornici nego, skoro sam posve sigurna, na činjenicu da inspiracija navire iz stvarnosti i da valja toj istoj stvarnosti dostojno uzvratiti: pokazalo se da je, nažalost, bio u pravu (moramo uvažavati kazališne autsajdere koji pogubno utječu na naše živote poput Johna Barrona, vrlog dobitnika nagrada Golden Raspberry /Zlatna malina, Foot in Mouth /Noga u ustima i Ig Nobel Prize za medicinu).
U sedamdesetoj sezoni ljubljanskog Slovenskog mladinskog gledališča Frljić je režirao predstavu „Inkubator“ (Uspavanka za djecu koja su, prije nego što su naučila govoriti, savladala gramatiku smrti) prema tekstovima „ansambla i suradnika“ (dramaturgija Goran Injac) o bolnici al Shifa u pojasu Gaze.
Predstavom je nepobitno potvrdio da mu pripada naziv „mag angažiranog gledališča“ jer je ponovo „uzrujao“ publiku na raznim festivalima i u svim gostujućim sredinama pa tako i u Zagrebačkom kazalištu mladih (16.12. 2025.).
Iako sukob između Židova i Arapa na tlu Palestine traje više od jednog stoljeća, do zaoštravanja je došlo nakon uspostave države Izrael (1948.) a neposredni povod Frljićeve predstave „Inkubator“ jest napad IDF (Izraelske obrambene snage) na bolnicu u studenom 2023. pod izlikom da se u tunelima ispod zgrade skrivaju velike količine oružja i borci Hamasa (Islamski pokret otpora) što nikada nije doista dokazano.
Bolnica je, uz brojne bolesne i ranjene, udomljavala i nedonoščad , no kako je obustavljeno gorivo, inkubatori su postali beskorisni (djeca su zamatana i nagurana jedno do drugog da bi se ugrijala) i njihovo nefunkcioniranje simbolizira okrutnost države Izrael prema palestinskom stanovništvu (neka su djeca umrla a ona koja su preostala, odvezena su u Egipat i ovih su se dana vra-tila kućama; bolnica je u međuvremenu još devastirana).
Frljić je okupio energičan i na sve spreman ansambl (Lina Akif, Daša Doberšek, Klemen Kovačič, Draga Potočnjak, Matej Recer, Blaž Šef, Vito Weis) kako bi publici pokazao „brutalnu sadašnjost rata u Gazi“ pa se na pozornici (scenografija Igor Pauška, dizajn svjetla Kristina Kokalj) izmjenjuju mučne i „zabavne“ scene (izbor glazbe Oliver Frljić, scenski pokret Draga Alfirević) u kojima se ratni zločin opravdava strategijom a oni koji osuđuju razaranja prozivaju zbog antisemitizma (?!).
Nakon što su se glumci predstavili osobnim imenima, ulaze u temu (u koju upliću svoja iskustva) a prebacivanja iz situacije u situaciju se očituju i odjećom (Slavica Janošević) u čemu dominiraju uniforme i liječničke kute.
Mučne scene u bolnici (kopulacija vojnika s inkubatorima) prate zvukovi dječjeg plača i eksplozija (dizajn zvuka Sven Horvat), ironiju o većoj vrijednosti Izraelaca prema Palestincima i „dostupnijim“ palestinskim unutarnjim organima „ublažava“ slučaj Izraelke koja je preživjela zahvaljujući doniranom palestinskom srcu (nije izostao ni selfie), Akifino pripovijedanje gnjusnih viceva na račun Palestinaca uz histeričan smijeh djelovalo je tako iritantno da je izazvalo protestne povike iz publike (kasnije je njezini suigrači provociraju: „Lina, kaj si ti crnkinja ili Arapka?“) i dok je miris pečenog mesa priređivanog u kulinarskom Tv-šou draškao nosnice publike a na glumčevim leđima se crtala granica među teritorijima, bebe su umirale, umirale, umirale.
Frljić je u ovaj svoj mozaik o nečovječnosti i bespomoćnosti uvrstio, uz ogorčenje i ironiju (izraelski političari Peres i Rabin dobili su 1994. Nobelovu nagradu za mir, a Netanyahua svijet optužuje za zločin protiv čovječnosti) sve što ilustrira zbivanja u Gazi.
Budući da svijet ne pokušava spriječiti razaranja niti osuditi vođe, suđenje će morati preuzeti nedonoščad ubijena u Gazi jer će puko promatranje odvesti apokaliptičnom kraju.
Oliver Frljić nas je opet udario šakom u pleksus jer drugačije ne umije („Kazalište mi pomaže da preživim u ovom svijetu“ ) ali ljudi su žilavi i brzo zaboravljaju jer mare samo za zbivanja na vlastitom kućnom pragu. I zato bi ih trebalo udarati češće i jače. Dok se ne pokrenu. Čak i kada od toga nema vajde…
Fotografije: Matej Povše
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
