Ruski književnik Evgenij Švarc (1896.-1958.) bio je sklon pisanju bajki, ali za razliku od drugih autora sličnih sklonosti, on je bio zabranjivan, posebno nakon što je u Moskvi 1944. izvedena njegova najpoznatija bajka u tri čina „Zmaj“ (1943.).
Bajka se bavi tiranijom Zmaja nad poslušnim podanicima pa iako je formalni povod za pisanje bajke bila osuda njemačkog nacizma, sovjetski su je cenzori odmah skinuli s repertoara jer su zaključili da „nije ideološki dovoljno jasna“ i da bi moglo doći do „pogrešnih tumačenja“.
Oznaka „bajka“ referira se na likove (zmaj, vitez, žrtvovana djeva, zatočeni podanici) i okvir priče (fantastika) ali su dušobrižnici u dijelu priče koji slijedi nakon zmajeve smrti prepoznali „opasnu“ političku satiru.
Uspoređivala sam ovaj relativno davni Švarcov tekst (prijevod Jure Kaštelan) s današnjicom i odjednom sam prestravljena spoznala da su „zmajevi“ svugdje oko nas, možda čak opakiji i opasniji od onog Švarcovog, jer podanike i dalje čini poslušna većina, baš kao što je prepoznao (i poručio) Mačak: „Kad ti je toplo i mekano, mudrije je dremuckati i šutjeti, mileni moj“.
U duhu s destaljinizacijom i „otopljavanjem“ sovjetskih krutih političkih stajališta, „Zmaj“ je šezdesetih godina počeo slijetati na ruske pozornice , a u Zagrebačko dramsko kazalište doletio je već 1965. gdje ga je režirao Vanča Kljaković.
Sljedeći susret s ovim sjajnim tekstom bio je 2016. u SK „Kerempuh“ kada ga je postavio Aleksandar Popovski a zadnji hrvatski „Zmaj“ bio je izveden 2025. na OLJK-u u režiji Dražena Ferenčine (HNK Osijek, Dječje kazalište „Branko Mihaljević“ Osijek i AUKOS).
Poticaj za ovaj uvod bila je predstava „Drakon“ u režiji i adaptaciji Ljudmile Fedorove i produkciji Pozorišta mladih Novi Sad u sklopu Novosadskih pozorišnih igara 2025. (9.5.).
Ostavljajući predstavi originalni naslov (nije navedeno ime prevoditelja) nije se samo izravno ukazalo na autora već se usput (smišljeno ili nehotice) podsjetilo na zakonodavca Drakona koji je 621. pr.n.e. u Ateni ispisao zakone (do tada su bili usmeni) prema kojima se većina krivica kažnjavala smrću (otuda naziv „drakonski“ zakoni) a budući da je Zmaj/Drakon gospodar života i smrti svojih podanika, asocijacija je donekle logična (čak i ako je izmaštana).
Troglavi Drakon 400 godina vlada građanima (sve im otima ali ih čuva od zala!) koji trpe bespogovorno njegovu tiraniju i ispunjavaju mu želje („ Ali mi smo se sasvim privikli na njega“) među kojima je i davanje najljepše djevojke svake godine: ove je godine na redu Elza, lijepa kći arhivara Šarlemanja („…jedini je način da se izbaviš od ostalih zmajeva – imati svog vlastitog“).
Ni otac ni Elza ne protestiraju jer je Drakon njihov gospodar i ima pravo na nju pa kada odnekuda bane vitez Lancelot namjeravajući se sukobiti s Drakonom, građani se istinski izbezume („Odlazite dalje! Brže! Još danas!“).
Usprkos smicalicama koje dovode Lancelota u nepovoljan položaj, nađu se pomagači i Lancelot u dvoboju ubija Drakona (koji mu poručuje: „Tješim se što ti ostavljam pokvarene duše, načete duše, mrtve duše…“) ali kako je vitez i sam je ranjen, odlazi iz grada uvjeren da je oslobodio građane velikog zla.
Do ovog trenutka se uočava struktura bajke, no sada nastaje ono daleko od bajkovitog.
Prije nego nastavim, moram napomenuti da je novosadska adaptacija „obojena“ suvremenim političkim zbivanjima te da su nastale neke preinake u odnosu na dostupni hrvatski tekst ali priča i poruka nisu doživjele nikakve suštinske promjene.
Gradonačelnik je razglasio da je on ubio Drakona (dok ga je Lancelot samo razdražio i malo ranio iako su svi vidjeli što se doista dogodilo) i proglasio se vlastodršcem (a sina Henrika gradonačelnikom) čime je zauzeo Drakonovo mjesto („U ruke mi je upala vlast sama od sebe“) bez da su se građani pobunili („Drakon ih je dresirao“).
Budući da je ustoličeni vlastodržac odlučio nastaviti gdje je Drakon stao („Od vlasti bolje stvarce nema“), odlučuje se oženiti Elzom… ona se slabašno buni jer je uvjerena da je njen ljubljen Lancelot mrtav (ona se jedina usprotivila Drakonu pa je buntovna i sada).
Ali, Lancelot se vraća i zgrožen shvaća da građani sada robuju novoj vlasti.Usprkos molbama da „ih pusti da žive kako su navikli“ on se odlučuje ostati i natjerati svakoga od njih da „ubije Drakona u sebi“. Eto ipak donekle sretnog kraja!
Andrej Zaporoški je scenograf, kostimograf i idejni autor lutaka pa je građane smjestio (logično) u kavez i odjenuo ih u bezobličnu odjeću neizražajne boje (s posmrtnim maskama), dok je tri Drakonove glave prikazao pomoću lutaka i maski pri čemu je prva u liku grotesknog starca (Marija Radovanov, Ivan Đurić), druga je mrtvačka glava (Slobodan Ninković, Uroš Lazović) a treću (najstrašniju) utjelovljuje glumac Ivan Đurić.
Vrtnja djevojačkih portreta (video Anastasija Kuznjecova) ponukala je Drakona da izabere Elzu (Ksenija Mitrović) koja je postala „sretna žrtva“ pa se skutrila u kavezu oblikovanom poput suknje koja se u gornjem djelu preinačuje u djevojku koju pokreću vješte ruke njenih prijateljica (Neda Danilović, Slavica Vučetić) što pokazuje funkcionalnu primjenu dramskih i lutkarskih elemenata (maske, lutke, teatar sjena, projekcije) u ovoj predstavi (samo se prisjetimo predstava Fedorove u hrvatskim kazalištima koja istinski njeguju lutkarsko umijeće).
Pojava Lancelota (Aleksa Ilić) ozbiljno će uzdrmati poslušne građane ali ne u njihovoj odanosti Drakonu ili gradonačelniku, glavnom Drakonovom pomoćniku (Saša Latinović) te njegovu sinu Henriku (Uroš Lazović) nego zbog bojazni da bi se mogla narušiti njihova komocija (mada je temeljena na tiraniji).
U nastaloj pomutnji, arhivar Šarlemanj (Slobodan Ninković) se drži pravnih normi i ne dozvoljava Drakonu, usprkos bojazni od njega, da se bori s Lancelotom na nedozvoljen način (što Drakon prihvaća posve uvjeren u svoju nadmoć).
Vješto korištenje raznih elemenata (scenski pokret Ista Stepanov, glazba Aljbert Halmurzajev, dizajner svjetla Ratko Jerković) kojima Fedorova prikazuje nijanse u odnosima pojedinaca i gomile/ naroda (Aleksandar Milković i glumci iz predstave) daje napetost, dinamiku i emocionalnu snagu ovoj izvedbi.
Mada predstava nosi naslov prema opakom tiraninu, ništa manje zastrašujući nije ni gradonačelnik u što nas potpuno uspijeva uvjeriti Saša Latinović – njegovo „prenemaganje“ kako bi kamuflirao istinsko zlo je toliko uvjerljivo da odgovara razini svakodnevnih „breaking news“!
Upozoravajući glasi iz davnine očito nisu dovoljno ni glasni ni jasni jer se ljudi i dalje ponašaju poput poslušnika iz Švarcove bajke, koju je glumica Ksenija Mitrović pronicljivo prozvala horor – bajkom, i ako Repetitio est mater studiorum valjalo bi svaki čas izvoditi ovu Švarcovu bajku jer se radi o preciznoj dijagnozi patološkog odnosa vlasti i podčinjenih.
Iako se autor odlučio za optimističan kraj, gledajući svijet oko sebe, prilično sam sumnjičava u točnost njegove prognoze. Doduše, govorila je moja srednjoškolska profesorica povijesti: „Sa slobodom valja znatI“ a da bi se nešto znalo, valjalo bi o tome učiti.
Predstava „Drakon“ je dobra i pametna predstava i mogla bi biti prva lekcija u osvajanju slobode.
Fotografije: Nemanja Banović, Vladimir Veličković
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
