Poštujem kazališni repertoar s kanonskim tekstovima (i drago mi je kada su izvorno napisani u dramskoj formi jer me svaka dramatizacija sjeti, nepotvrđenog ali predajom sačuvanog Marinkovićevog odgovora redatelju Georgiju Paru, na pitanje kako mu se sviđa dramatizacija njegovog romana „Kiklop“: „Da sam htio dramu, napisao bih dramu“) ali me jednako zanimaju dramski tekstovi mladih autora.
Teatar ITD prati potonju dramsku produkciju pa je na repertoar postavljena predstava „Zeitnot“ Vida Leža i Filipa Rutića (autori teksta i dramaturgija) u režiji Patrika Sečena i Tome Serdarevića koja se usporedno izvodi u kazališnom kafiću ITD-a (predstavlja kafić) i u Polukružnoj dvorani (predstavlja iznajmljeni stan).
Nakon izvedbe u pojedinom prostoru, nastaje stanka u kojoj se publika seli iz jednog prostora u drugi.
Završnica predstave je u nekadašnjoj garderobi (predvorje Velike dvorane) gdje glumci zajedno stojeći na pultu objavljuju podatke o vlastitim stambenim situacijama koje se, prilično očekivano, nerijetko podudaraju s onima njihovih likova (14.4.2026.).
Radi se o generacijskoj predstavi (raspon godina glumaca je od 22 do 33 godine) u kojoj se, na duhoviti i pomalo bolan način, pokazuje da mladi ljudi praktički nemaju mogućnost izbora oko stanovanja jer su, zbog pretjerano visokih cijena stanova, prisiljeni živjeti ili kod roditelja ili s „cimerom“, pri čemu su im obje opcije, nerijetko, „nužno zlo“.
Predstava je razdijeljena na dva djela pri čemu publika bira redoslijed , pa iako se po definiciji uvijek „izabere gore“ , na kraju sve „dođe na svoje“ jer se „pohvataju“ odnosi i radnja (doduše, izvedbe ne traju jednako dugo pa izbor diktira koji će se dio dulje gledati).
Predstavu sam počela gledati u kazališnom kafiću koji je i dalje sačuvao svoj osnovni izgled (iznad šanka znakovito piše „Više svjetla“), pri čemu je dio uz šank namijenjen izvedbi (scenografija Karla Mesek, dizajn svjetla Martin Šatović, scenska glazba Patrik Sečen, Vid Lež) dok publika sjedi za stolovima u preostalom prostoru, kako je i red u kafićima.
Kafić nema izrazitih stilskih obilježja i predstavlja okupljalište gostiju različitih profila, pa iako ima onih koji tu svakodnevno zalaze poput stanodavca (Nikola Nedić), većina sporadično navrati poput dostavljača hrane (Luka Slišković), povratnika iz Njemačke Valtera (Jakov Zovko) ili Lune (Lucija Rukavina) koja je došla isključivo zbog sastanak s konobarom (Bruno Vršćak).
Njihovi razgovori od bezazlenih čavrljanja prelaze u „ozbiljna“ razmišljanja o svjetskoj situaciji, pa kada je radio počeo krčati a svjetlo se nenadano ugasilo, oni su u tim pojavama odmah prepoznali znakove „teorije zavjere“ (jako mi je bilo smiješno kada su se šuljali uokolo po kafiću osvjetljavajući ga stolnim lampicama koje se inače koriste za romantično ozračje!).
Komentari koje jako dobro znamo iz „svakodnevice“, ovako „zgusnuti“ dobili su malignu notu, ali glumački pristup je dao naslutiti da je netrpeljivost posljedica nezadovoljstvo a ne istinske zloće (ili se meni tako činilo?!).
U usputnim dijalozima uporno se nameće pitanje zagubljenog stanodavčevog sata pa glavna figura postaje „poslovni“ čovjek kojeg neodoljivo interpretira Nikola Nedića (za mene je on primjer odličnog glumca koji je u potpunosti „raširio krila“ od kada se „oteo“ iz zagrljaja nacionalnog kazališta).
Polukružna dvorana udomljuje mali stan u kojem živi par, Ivan (Luka Slišković) koji juri uokolo na biciklu dostavljajući hranu i Marta (Anja Jogunica) koja radi od kuće a njihovi nesporazumi su posljedica nesigurnosti oko namicanja novaca za stanarinu i pokušaja da koliko- toliko održe kvalitetu života.
Situacija postaje složenija kada se k njima doseljava Martina prijateljica Luna (Lucija Rukavina) koja je studirala u Nizozemskoj (i koja Marti predbacuje kukavičluk što nije otišla s njom) ali nije baš jasno u čemu je profitirala, osim što je „vidjela svijeta“- divan u malom stanu Marte i Ivana je njezino jedino utočište ( što stanodavac, naravno, ne zna).
Ivan je iznuren (i od posla i od vrebanja na posao) i nezadovoljan (Luna mu baš jako, jako ide na živce) što dovodi do svađa s Martom (koja je također vrlo nezadovoljna).
Epizode se smjenjuju nakon udarca batića o tibetansku zdjelu (asocijacija na Lunine sklonosti), Slišković i Jogunica su neodoljivi u svojim „prepucavanjima“ i mada je cijela izvedba prilično tradicionalna (nije zamjerka nego samo obavijest) potpuno neočekivan iskorak je posjet stanodavca (Nedić): osim što je bezobzirno ušao dok ih nije bilo doma (s namjerom da poslika stan kako bi njegov rođak vidio kakve će preinake učiniti kada će stan iznajmiti „stranim radnicima“), poslužio se njihovim toaletom (potpuno apsurdna scena) i svi smo napeto čekali kako će opravdati svoj izlazak iz zahoda budući da su se Ivan i Marta u međuvremenu vratili – dakako, došao je potražiti svoj sat?!
Problem ove predstave je okolišanje iako se iz teksta lako prepoznaje o čemu se radi (nesklonost kraćenju teksta se, statistički gledano, nerijetko susreće kada je autor teksta istovremeno dramaturg) a odlike predstave su inteligentno propitivanje gorućeg problema i neobično predani glumci.
Fotografije: Luka Dubroja
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
