Usamljenost, tjeskoba i anksioznost nisu znak slabosti već su takvi osjećaji prirodan odgovor našeg mozga na stres i životne izazove. Neuroznanstvena istraživanja potvrđuju da se svi ponekad osjećamo izgubljeno i izolirano, baš kao Pale u poznatoj priči.
Navike koje smo njegovali do prije koji mjesec su utihnule, a zbog nepredvidljivosti pandemije možemo posumnjati da su do daljnjega obrisane nekom neshvatljivom gumicom.
No, umjesto da nas te emocije preplave, važno je razumjeti njihove korijene i pronaći načine kako ih ublažiti. Što ako rješenje nije u bijegu od tih osjećaja, već u boljoj povezanosti sa sobom i s drugima?
Da nismo ludi i da su tjeskoba, usamljenost i anksioznost u različitim životnim trenucima potpuno razumljivi, potvrđuje i neuroznanstvenica Stephanie Cacioppo napominjući kako se radi o prirodnom odgovoru mozga na stres.
“Nemojte dopustiti glavi da promišlja o budućim događajima. Sada se možete usredotočiti na svoj okoliš – hranu koju ćete jesti, glazbu koju ćete slušati, to pruža stabilnost”, kaže Stephanie te dodaje kako je disanje jednostavni alat kojim se možemo vratiti u sadašnji trenutak i osjetiti ga.
Ako su vas prolazile srsi dok ste čitali kako se Pale snalazi sam po svijetu, niste sami. Razlog tome je duboko isprepleten s našim bićem još od prvih dana čovječanstva, kad je gubitak plemena značio sigurnu smrt jer da se pobijede divlje životinje i preskoče ostale prepreke tog vremena trebalo je imati “prijatelje”.
Nakon što je Pale smazao mliječnu čokoladu u slastičarnici, pokupio dvije naranče iz trgovine i provozao se tramvajem, shvatio je kako mu nožić i usna harmonika, koje je oduvijek priželjkivao, kao ni dizalica, bicikl, avion ništa ne znače u takvom svijetu.
Zbog straha od samoće razumljivo je zapeti u crnim mislima, no najgore je što možemo napraviti za sebe je upravo razvijanje takvog, nesretnog scenarija.
“Usamljenost je kao santa leda, svjesni smo kako izgleda iznad površine, ali psihogenetski je puno dublja”, rekao je znanstvenik i autor John Cacioppo koji je tvrdio da osjećaj usamljenosti nije tek stvar psihe nego djeluje i na tijelo jer može oslabjeti imunitet te štetno djelovati na organizam poput pretilosti ili pušenja. Prema nekim istraživanjima kronična usamljenost može povećati rizik od bolesti za 26 posto.
No postoji razlika između samoće i usamljenosti
John je potvrdio da se braku partneri mogu osjećati usamljenije nego samci, a oni supružnici koji ne mogu naći zajednički jezik nerijetko upadaju u ozbiljna stanja poput tuge i anksioznosti.
I koji je onda lijek za usamljenost?
Stručnjaci tvrde da trebamo biti manje egocentrični, odnosno ne davati toliko važnosti vlastitim mislima već ustupiti prednost osjećajima.
Lijek je probuditi empatiju, ljubav i pozitivu pomaganjem drugima. Ako možemo, uključiti se u neku od akcija kojom ćemo se osjećati korisnima.
Možda obaviti kupovinu nepokretnoj susjedi na četvrtom katu?
Otvoriti grupu za susjede mailom ili chatom, spojiti ih i doznati kako se kome može pomoći?
Naučiti neku novu, kreativnu ili socijalno korisnu vještinu na YouTubeu i primijeniti je?
Ako se ne osjećamo korisnima društvu tada nastupa strah kako smo zapravo, prognanici zajednice u kojoj živimo.
Iako usamljenost može biti teška, ona ne mora biti trajna. Ključ leži u malim, ali značajnim koracima, iskrenom razgovoru, empatiji i povezivanju s ljudima oko nas.
Kada se otvorimo drugima i aktivno sudjelujemo u zajednici, smanjujemo osjećaj izoliranosti i jačamo vlastitu otpornost. Ponekad je dovoljno pružiti ruku, nekome u susjedstvu, prijatelju ili čak neznancu kako bismo se podsjetili da nismo sami.
Tekst: neuroznanstvenica Stephanie Cacioppo
