Upravo takve crtice skupljaju se za barske kvizove ili opuštene razgovore uz kavu.
Jeste li znali da pilot i kopilot u zrakoplovu iz sigurnosnih razloga nikada ne jedu isti obrok kako bi se izbjeglo istovremeno trovanje hranom?
Ili da je najdulje neprekinuto putovanje vlakom na svijetu moguće odvoziti od Portugala preko Rusije sve do Vijetnama, u dužini od čak 17.000 kilometara?

Priroda ima jednako impresivne adute. Ljudi i žirafe dijele točno isti broj vratnih kralježaka, svaka osoba na svijetu ima potpuno jedinstven otisak jezika, a puževi mogu provesti u snu nevjerojatne tri godine. Voćni svijet krije podatak da bademi i breskve botanički pripadaju porodici ruža, dok se avokado ističe kao nutritivno najbogatiji plod.

U nastavku donosimo pregled najzanimljivijih provjerenih činjenica koje dokazuju koliko je svakodnevica oko nas zapravo neobična.

Malo manje poznate činjenice o životu oko nas

• Istraživanje provedeno 2008. godine pokazalo je da 58% britanskih maloljetnika vjeruje da je Sherlock Holmes bio stvarna osoba.

• Bademi i breskve spadaju u porodicu ruža.

• Najduže putovanje s vlakom moguće je ostvariti od Portugala preko Rusije do Vijetnama u dužini od 17.000 kilometara.

• Prerijski psi se pozdravljaju poljupcem.

• Avokado je najnutritivnije voće.

• Pilot i kopilot aviona iz sigurnosnih razloga nikada ne jedu isto jelo.

• Rukovanje datira iz petog stoljeća kada su vitezovi tom gestom pokazivali svoju miroljubivost.

• Hector je ime olujnog oblaka koji se svaki dan, skoro u isto vrijeme, formira na otoku Tiwi u Australiji.

• Kineski car Kao Yang iz zabave je vezao ljude za zmaja te ih bacao ih s tornja. Jedan sretnik je sigurno prizemljio te se smatra prvim čovjekom koji je letio uz pomoć umjetnih krila. Događaj se zbio u šestom stoljeću.

• 1506. godina na dvoru kraljice Elizabete radio je tajni agent Dr. John Dee poznatiji po kodnom imenu 007.

• Najveći toranj od Lego kockica (34,76 m) napravljen je u Budimpešti 2014. godine.

• Tajvan je prva zemlja koja je ponudila slobodnu wi-fi mrežu svojim stanovnicima i turistima.

• Osam pčela u tijeku cijelog svog života proizvede jednu čajnu žlicu meda.

• Ljudi i mravi su jedine vrste koja uzgajaju neke druge vrste.

• Sve pande su vlasništvo Kine.

• Na velikim visinama okusni pupoljci ne funkcioniraju jednako kao na zemlji.

• Ljudi i žirafe imaju isti broj vratnih kralježaka.

• Puževi mogu spavati tri godine.

• Pink Floyd je nazvan po stvarni glazbenicima Pinku Andersonu i Floydu Councilu.

• Prosječna osoba je pola centimetra viša po noći dok spava.

• Svaka osoba ima jedinstveni otisak jezika.

• Deve imaju tri kapka.

• Plavokose osobe imaju veći broj vlasi nego crnokose.

Autor: Borna Marić

Na prvi pogled, put prema Cerovačkim špiljama vodi kroz miran velebitski krajolik, daleko od velikih turističkih središta. No nekoliko desetaka metara ispod površine počinje svijet koji je milijunima godina nastajao bez ljudske ruke.

U tami Crnopca voda je polako oblikovala vapnenačke stijene, otvarala hodnike i dvorane te stvarala podzemni labirint koji ni danas nije u cijelosti istražen.

Oni koji ne poznaju dobro Velebit u posjet Cerovačkim špiljama mogli bi doći nepripremljeni, zavarani toplim ljetnim jutrom

Naime, mnogi ne znaju da se u Cerovačke špilje, bez obzira na godišnje doba, mora ući dobro odjeven. Temperatura u špiljama ne prelazi 6 °C. Vodiči svakodnevno svjedoče turistima koji nisu svjesni što ih čeka pod zemljom, ali i djevojkama koje su se, zbog što bolje fotografije za društvene mreže, odjenule kao da idu na ljetni izlet, a ne u špilju u kojoj temperatura ne prelazi 6 °C.

Neke će, kažu vodiči, stisnuti zube i izdržati sat do sat i pol obilaska na hladnoći. Vodiči pritom procijene situaciju – djevojke ponekad i puste, no s djecom nema pregovora. Njih, bez obzira na ljetne temperature vani, u špilju neprikladno odjevene ne puštaju.

Špilju je otkrila željeznica

Cerovačke špilje nalaze se oko četiri kilometra jugoistočno od Gračaca, na sjeveroistočnim padinama Crnopca, u južnom dijelu Parka prirode Velebit. Poznate su tri špilje – Gornja, Srednja i Donja, a Gornja i Donja među najvažnijim su hrvatskim speleološkim i paleontološkim lokalitetima.

Zanimljivo je da je za moderno otkrivanje Cerovačkih špilja zaslužna – željeznica

Donja špilja otkrivena je 1913. godine, tijekom radova na izgradnji pruge prema Splitu. Za njezino istraživanje, promociju i zaštitu osobito je zaslužan inženjer Nikola Turkalj, po kojemu je Donja špilja poznata i kao Turkaljeva pećina. Gornja je špilja, međutim, lokalnom stanovništvu bila poznata i prije toga kao Kesića pećina.

Sam naziv Cerovačke špilje povezan je s obližnjom željezničkom postajom Cerovac

Tako je gradnja pruge, koja je trebala povezati unutrašnjost Hrvatske s Dalmacijom, nehotice otvorila vrata jednog od najzanimljivijih podzemnih prostora Hrvatske.

Tragovi golema špiljskog medvjeda

U dubini špilje najzanimljiviji tragovi pripadaju životinji koja je danas izumrla – špiljskom medvjedu, Ursus spelaeus.
Cerovačke špilje jedno su od najznačajnijih hrvatskih nalazišta njegovih ostataka. Prvi koštani ostaci špiljskog medvjeda iz Cerovačkih špilja objavljeni su još 1947. godine.

Špiljski medvjed nije bio običan medvjed – rekao nam je vodič. U našoj grupi od desetak ljudi upravo su oni posebno zaokupili 11-godišnju Donatelu, koja je, istini za volju, o špiljskim medvjedima znala gotovo više od svih nas zajedno.

Bio je približno 30 posto veći od današnjeg smeđeg medvjeda, a najveći primjerci mogli su težiti i do tisuću kilograma. Živio je u pleistocenu, u razdoblju koje je obilježilo posljednje ledeno doba, i dijelio prostor s ljudima. Na pojedinim dijelovima stijena sačuvani su tragovi poznati kao medvjeđe brušenje – zaglađene površine nastale dugotrajnim trljanjem medvjeda o stijenu.
– Ne znam baš je li to tako – sumnjičavo je komentirala djevojčica.

Vodič se nasmijao. – A kako drugačije? Davno, davno medvjed je ostavio svoj potpis u kamenu.

Ljudska kost

No špilje nisu bile samo utočište životinjama. U njima su pronađeni i tragovi ljudske prisutnosti, uključujući ljudsku kost iz pleistocena, koštane i kamene predmete te druge arheološke nalaze. U Gornjoj Cerovačkoj špilji nalazi se i Dvorana paleolitskog lovca, koja podsjeća da je čovjek u ovom podzemnom prostoru ostavio trag mnogo prije nego što je on postao turistička atrakcija.

Posebna vrijednost Cerovačkih špilja upravo je u tome što se u njihovim slojevima susreću različita poglavlja prošlosti. Tu su tragovi pleistocenskih životinja, čovjeka i kasnijih prapovijesnih zajednica.

U špiljama su tragove ostavili i Japodi

Arheološka istraživanja pokazala su da je prostor bio zanimljiv ljudima i mnogo kasnije. U Cerovačkim špiljama pronađeni su ulomci keramičkih posuda koji se povezuju s Japodima, prapovijesnim stanovništvom ovog dijela Hrvatske. Zbog toga Cerovačke špilje nisu samo prirodni fenomen. One su istodobno paleontološko i arheološko nalazište prepuno kamena, sedimenta i kostiju.

Golem podzemni svijet

Iako posjetitelji danas mogu obići uređene dijelove špilja, ono što vide samo je mali dio. Gornja Cerovačka špilja duga je oko 4.035 metara, a Donja oko 4.058 metara prema novijim podacima službene stranice. Hrvatska enciklopedija također ih svrstava među najdulje istražene pojedinačne špiljske objekte u Hrvatskoj. No podzemni svijet Crnopca mnogo je veći.

Na tom području nalazi se više velikih speleoloških sustava, među kojima je i Jamski sustav Crnopac, jedan od najvažnijih i najduljih speleoloških sustava hrvatskog krša. Zato ono što posjetitelj vidi tijekom turističkog obilaska zapravo predstavlja tek mali prozor u golem podzemni svijet.

Ljeti bijeg od vrućine, ali uz jaknu

U špilji vrijede sasvim druga pravila nego na površini. Dok ljetne temperature na Velebitu mogu biti visoke, u unutrašnjosti špilje vlada hladnoća i vlaga. Posjetitelj tako nakon kratke šetnje iz velebitskog ljeta ulazi u prostor u kojem priroda kao da je zaustavila vrijeme.
Stalaktiti, stalagmiti i druge sige nastajali su vrlo polako, tijekom dugih geoloških razdoblja. Zbog toga svaki dodir ljudske ruke može oštetiti osjetljive površine koje su prirodi trebale tisuće godina za stvaranje.

Vrijednost Cerovačkih špilja prepoznata je još sredinom 20. stoljeća. Zaštićene su kao geomorfološki spomenik prirode 1961. godine, a špilje su elektrificirane 1976. godine. Oko 700 metara Gornje i Donje špilje uređeno je za turističke posjete. No danas njihova vrijednost nadilazi turizam. Cerovačke špilje dio su prirodne i kulturne baštine koja povezuje geologiju, paleontologiju, arheologiju i povijest čovjeka.

Čovječja ribica – „prozirni gušter“ koji nije gušter

Na samom ulasku u špilju jedan je posjetitelj vodiča znatiželjno upitao hoćemo li vidjeti onog „prozirnog guštera koji nije gušter“. Vodič se nasmijao i, čini se, odlučio da će mu to pitanje obilježiti cijelu turu. „Prozirnog guštera“ spomenuo je još nekoliko puta, svaki put uz smijeh.

Vjerojatno će ga se sjetiti i ubuduće, kad god povede novu grupu posjetitelja i počne pričati o čovječjoj ribici. Jer teško je zaboraviti životinju koja, barem u jednom posjetu, postane – prozirni gušter.

Naime, u špiljama je ove godine uspostavljeno oporavilište za čovječje ribice, jednu od najugroženijih i najposebnijih podzemnih životinja Europe. Riječ je o još jednom koraku u zaštiti podzemne bioraznolikosti ovog područja.

Tako se u Cerovačkim špiljama susreću gotovo nevjerojatno različita vremena: životinja koja je izumrla prije više tisuća godina, čovjek koji je ovdje boravio u davnoj prošlosti, prapovijesni stanovnici koji su ostavili keramiku, inženjer koji je početkom 20. stoljeća prepoznao vrijednost špilje i današnji znanstvenici koji pokušavaju sačuvati njezin podzemni svijet.

I tako su na kraju obilaska jedni sa sobom ponijeli priču o „prozirnom gušteru“, a drugi spoznaju da ove špilje čuvaju tragove onih koji su odavno nestali.

Špiljski je medvjed ostavio tragove svojih šapa u stijeni. Čovjek za sobom oruđe i kosti. Japodi komadiće keramike. Željezničari su, mnogo poslije, otvorili put u novo poglavlje njihove povijesti.

Danas kroz polumrak dvorana prolaze posjetitelji i gledaju iste one stijene koje su nekoć gledale život kakav više ne postoji.
Možda je upravo u tome posebnost Cerovačkih špilja, čarobnog podzemlja Velebita. Rekla bih da u tom podzemlju vrijeme nije prošlo, već se taložilo – sloj po sloj, trag po trag.

Nevjerojatan je osjećaj znati da, dok hodate špiljskim hodnicima i prolazite tek nekoliko stotina metara podzemne staze, zapravo prolazite kroz milijune godina prirode i tisuće godina ljudske povijesti.

Čak i oni koji dođu samo kako bi pronašli materijal za društvene mreže ostanu zatečeni prizorima i pričama o čarima utrobe ponosnog Velebita te sa sobom ponesu mnogo više od običnih fotografija. A oni koji dolaze iz tuđine još jednom shvate koliko je njihova domovina posebna.

Tekst: Marijana Dokoza

Veternica je smještena na jugozapadnim obroncima Parka prirode Medvednica (iznad Gornjeg Stenjevca i blizu Planinarskog doma Glavica), ova šesta najdulja špilja u Hrvatskoj s više od 7.200 metara istraženih kanala predstavlja zaštićeni geomorfološki spomenik prirode i jedno od najvažnijih prapovijesnih nalazišta u ovom dijelu Europe.

Bilo da planirate jednodnevni izlet u prirodu, tražite savršenu vikend destinaciju za obitelj ili istražujete tajne zagrebačkog podzemlja, Veternica nudi jedinstveno iskustvo. U unutrašnjosti špilje, gdje se temperatura stalno kreće oko ugodnih 10 °C, posjetitelji uz stručno vodstvo mogu otkriti fascinantne sige, tragove izumrlog špiljskog medvjeda (Ursus spelaeus), fosilne ostatke neandertalaca te zaštićeno stanište čak 18 vrsta šišmiša.

U nastavku donosimo sve ključne informacije: kako doći do špilje Veternica, radno vrijeme i cijene ulaznica, dužinu turističke rute te savjete kako se pravilno pripremiti za posjet ovom podzemnom dragulju Zagrebačke gore.

Špilja Veternica jedna je od značajnijih geomorfoloških parkova prirode na području Republike Hrvatske

Službeno je postala spomenikom prirode 11.srpnja 1979.godine. Za one koji ne znaju ili su samo okvirno čuli za ovaj posebni prirodni fenomen, Špilja Veternica nalazi se u jugozapadnom dijelu Parka prirode Medvednica.

Mnogim speleolozima ovo mjesto je jedno od najdražih za istraživanje budući da se na svakodnevnoj bazi otkrivaju novi prolazi, putevi i hodnici tako da se prava duljina špilje još uvijek ne zna.

Kako je špilja Veternica dobila ime

Sama špilja Veternica dobila je ime zbog same prirodne regulacije vjetra unutar špilje (veter-Veternica). Zanimljiva je informacija da sam naziv špilje dobio naziv po struji vjetra koja se javlja na samom ulazu špilje zbog razlike u temperaturi zraka. Također je važno napomenuti da ovisno o periodu godine ovisi i sama struja vjetra. Dok je ljetno razdoblje iz špilje izlazi struja hladnog zraka, a za vrijeme hladnog razdoblja topla struja zraka.

Osnovne informacije o špilji

Kao što smo bili i napomenuli Špilja Veternica važan je geomorfološki park prirode. Prema sadašnjim podacima njezina duljina iznosu oko 7.200 m, a ulaz u špilju nalazi se na nadmorskoj visini od 380m dokle je predviđen ulaz za posjetitelje. Čine ju brojni kanali, a neki od najvažnijih su sljedeći: Majmunski prolaz, Kristalni kanal, Darijev kanal, Željezničarski kanal, Velebitaški kanal i mnogi manji.

Nastala je poniranjem vode s područja Ponikvi duž pukotina u stijenama. Osim osnovnog primjera pravog krškog reljefa specifična je kao paleontološko i arheološko nalazište.

U odnosu na ostale špilje u Hrvatskoj, Špilja Veternica je po duljini četvrta u Hrvatskoj. Nastala je za vrijeme pleistocena koje je započelo prije 1.8 milijuna godina, a završili prije 10.000 godina. U samoj unutrašnjosti špilje posjetitelji mogu vidjeti sige koje vise sa stropa špilje te onih kojih ima nešto manje, a rastu s poda.

Što se može vidjeti u špilji

Za početak potrebno je naglasiti da je Špilja Veternica jedna od značajnijih europskih paleontoloških nalazišta. Vidljiva su brojna nalazišta iz raznih vremenskih razdoblja poput neolitika, brončanog doba, željeznog doba, rimskog perioda, a pronađeni su i nalazi špiljskog medvjeda.

Osim toga postoje i brojni dokazi ljudskog života unutar špilje te oruđa kojima su se koristili. Što se tiče životinjskih vrsta tamo žive mnoge vrste dvokrilaca, špiljski konjici, skokuni, babure, Šubartovu špiljsku dvojenogu, veternički lažni štipavac, špiljski trčak, rakušci i dr. Kao najvažnije životinje izdvojili bih šišmiše koji su na neki način simbol špilje Veternice.

Špilja Veternica

Autor: Marina Jakšić

Himba, zaboravljen narod bantunskog podrijetla koji žive u polupustinjskom prostoru na sjeveru Namibije možda su bili inspiracija redatelju filma Peti element, Luca Bessonau, kad je frizura Dive Plava laguna u pitanju, jer asocijacija je očita .

U našem studijskom proputovanju Afrikom jedno od odredišta bila je i Namibija i obvezan obilazak srdačnog naroda Himbe.
Himbe su narod bantuskog podrijetla koji žive u polupustinji na sjeveru Namibije.

Krajem 19. st. bili su protjerani od drugih afričkih naroda u Angolu gdje su jako osiromašili. Tako su ih počeli zvati Himbe što znači „zaboravljen“ ili „prosjak“.  
Na svoja stara mjesta u polupustinji Namibije vratili su se oko 1920. godine, te započeli tradicionalni pastirski život.

Posjećujemo njihovo selo na nekoliko sati u organizaciji lokalne turističke agencije, jer je drugačije gotovo nemoguće. S dolaskom u selo djeca mi veselo trče ususret u znak dobrodošlice.
Ne govorim njihovim jezikom, pa se sporazumijevamo mimikom. Afrikanci se ne vole fotografirati, obično sklanjaju glavu ili traže novac kao kompenzaciju. U ovom selu situacija je drugačija. Poziraju bez pogovora, jer je agencija za nas platila „ulaz“.

Primjećujem da je u sredini sela ograđen prostor rezerviran za stoku, dok se oko njega prostiru kupolaste kolibe od blata i pruća. Životni prostor Himba prepun je rupa. Oni spavaju na prostirkama na zemljanom podu, a za krevet vjerojatno nikada nisu čuli. Nemaju niti električne energije.

Što jede Himba narod

U pustinji Kalahari uvjeti za razvoj poljoprivrednih dobara iznimno su skromni, pa se prehrana Himba temelji uglavnom na mesu što se priprema u nekoliko lonaca na otvorenoj vatri. Muškarci vode brigu o stoci, dok žene imaju – kao što je to slučaj u cijelome svijetu – mnogo više obaveza.

One odgajaju djecu, vode „kućanstvo“, ali i izrađuju tradicijski nakit, koji potom prodaju turistima. Ogrlica koju sam kupio svoje je mjesto zauvijek zauzela na mom zagrebačkom balkonu. Naime, predivna je i jako lijepa uspomena, ali se osjeća jak miris životinjskog loja, kojom je premazana pa sam je zato smjestio na otvorenom .

Jednaka, posebna mješavina žute zemlje i masti koristi se i za premazivanje stanovnika. Ta posebna smjesa vrlo je korisna jer štiti njihova polugola tijela od prašine i sunca, a ima i estetsku funkciju jer koži daje prekrasan crvenkast sjaj.
Mi nismo naravno jedni posjetitelji već jedni od mnogih znatiželjnika koja susreće Himba narod, pa se stoga ponašaju vrlo opušteno i prirodno.

Ipak, lokalni vodič me obavještava da to nije uvijek slučaj. Primjerice, kad žene Himbe odlaze u trgovinu, kilometrima udaljenu od sela, zamotane su u deke.

Himbe su izuzetno ljubazni i vedri. Zapravo, još uvijek pamtim njihov osmijeh. Na svojim putovanjima otkrio sam da što je zajednica siromašnija u materijalnom smislu, to su njeni pripadnici veseliji i više se raduju životu.

TEKST I FOTOGRAFIJE: PROF. ZORAN STIPERSKI

Na sreću, sada je u Hrvatskoj, ali i u zemljama oko nas, već zaista velika ponuda izvrsnih glamping lokacija, campinga s 5 zvjezdica, kućica na drvetu sa svim blagodatima ugodnog boravka ili koliba u prirodi.

Pogledajte i saznajte za neke sjajne lokacije za boravak u prirodi i mjesta gdje ćete moći nesmetano boraviti u vrijeme odmora

Jeste li ikada sanjali o boravku u kolibi ili posve prozirnoj kupoli kako biste mogli promatrati životinje u njihovu prirodnom okruženju?
Ili pak o odmoru u idiličnoj seoskoj kući kako biste se ponovno povezali s prirodom?

Odlične ideje za glamping u Sloveniji: kampiranje iz snova
OVDJE saznajte gdje možete pronaći mjesta za kampiranje i glamping u Hrvatskoj na najljepšim morskim predjelima
Kamping postaje zvijezda ljetovanja i ove godine

Interesantno je za znati da sve veći broj ljudi, globalno gledajući prema istraživanjima, planira boravak u jednom od prethodno spomenutih mjesta ili smještaja u kojima mogu bezbrižno uživati sami, s prijateljima ili obitelji u idiličnom i sigurnom okruženju.

Otkrijmo što nas je inspiriralo u potrazi za nečim novim i neobično lijepim te što smo odabrali kao alternativni smještaj za idući odmor.

Želja da vam boravak i smještaj budu drugačiji, ali i ugodi i sigurni

Odmor je prilika da prekinete svoju uobičajenu rutinu, isprobajte nešto novo i promijenite perspektivu. Ne iznenađuje kako više od trećine globalnih putnika u ovoj godini planira barem jednom boraviti u jedinstvenom smještaju kao što je čak i dvorac, kuća na drvetu, luksuzna kamp kućica ili glamurozni šator.

Ako želite biti potpuno sami i doista odmoriti dušu i tijelo možda poželite čarobni odmor na pustom otoku koji se nalazi u našoj Hrvatskoj. Naime, prvu hrvatsku glamping kupolu KingDome od danas je moguće unajmiti za ljetovanje o kakvom ste samo sanjali.

Ljudi danas žele biti nadahnuti, ali i zaštićeniji zbog pandemije korona virusa pa se upravo zato mnogi od nas okreću alternativnim smještajima kao načinu sigurnijeg i bezbrižnijeg odmora. Naravno, neki od nas biraju jedinstveni smještaj kako bi se osjećali i djelovali kao trendseteri ili zadivili svoje prijatelje i poznanike

Živjeti poput lokalnog stanovništva želja je mnogih od nas

Ljudi i obitelji naprosto kroz neki jedinstveni ili neobični smještaj mijenjaju svoju svakodnevnu perspektivu i doživljavaju inspirativnu promjenu svakodnevice.

U obiteljskim kućama, samostalnim apartmanima, glam šatorima ili kućicama usred šume ljudi za vrijeme odmora lakše otkrivaju tajne destinacije na kojoj se nalaze, a koje znaju samo lokalni stanovnici. Većina koja voli putovati se slaže da im boravak u ovako jedinstvenom smještaju omogućuje da dožive dijelove obližnjeg grada, sela ili zemlje koje inače ne bi istražili.

Smještaj za odmor za svaki budžet

Osim što možete istraživati destinaciju kao lokalni stanovnici, alternativne vrste smještaja također mogu pružiti priliku da se putuje unutar skromnijeg budžeta što sa sobom donosi osjećaj dobivanja najboljeg omjera uloženog i dobivenog.

U svakom slučaju trend iskušavanja jedinstvene vrste smještaja za svakog znači nešto drugo. Stoga, bilo da tražite ledeni iglu, udobnu kolibu ili luksuznu vilu rezervirajte smještaj na vrijeme kako biste sigurno i bezbrižno iskoristili vaše vrijeme za odmor.

Uz dopuštenje Dialog komunikacije

Smješten u sjeverozapadnom dijelu Pacifiku, u saveznoj državi Oregon, Thorov bunar čine pjenušavi valovi koji se javljaju tijekom plime ili za vrijeme zimske oluje.

Thorov bunar se može vidjeti i sa parkirališta koje je smješteno na sjevernoj strani Cook Chasma. Iako se na prvi pogled čini jako zanimljivim i uzbudljivim mjestom, zbog siline koju posjeduje to je jako opasno mjesto.

Fotografi se ne smiju previše približavati, te svoja djela i odlične fotografije mogu snimiti samo iz daleka. Oni najhrabriji snimaju Thorov bunar sa oštrih i opasnih stijena koje se nalaze svuda oko njega. Osim stijena, opasnost predstavljaju i veliki valovi koji mogu u trenu oka zarobiti te jako ozlijediti neopreznu osobu.

Na prvi pogled to je obična rupa, no rupa koja ima odvod ispod razine mora i koja prkosi svim zakonima fizike. Znanstvenici ne mogu dokučiti koliko je dubok bunar, i gdje se nalazi odvod koji siše svu vodu koja daje izvanjski izgled same rupe, no mjesto je toliko opasno da za sada možemo samo promatrati i nagađati.

Postoje mnogobrojne legende o Thorovom bunaru

Jedna legenda govori kako koristi svoju ljepotu ne bi li privukao prolaznike te ih odveo daleko od ovoga svijeta.
Druga legenda, temeljena na mitologiji, govori kako je glavni izvor opasnosti Zemlja divova i posebni Thorov zadatak jest da neprestano nadzire divove.
Svijet bogova i ljudi je nesiguran, prijete mu razne neprijateljske sile a Thor na ovom mjestu drži zlikovce podalje od svih.

Piše: Wish.hr
Slike: Shutterstock

Ne zbog fotki s Instagramom, nego zbog onog dubokog, sirovog susreta s divljinom koji te promijeni. I nije me razočarala. Od prvih trenutaka u Nacionalnom parku Akageri do onog magičnog sata među planinskim gorilama u Volcanoes National Parku, ovo putovanje bilo je priča o životu, opstanku i čistom čudu prirode.

Počelo je u Akageri National Parku, jedinom pravom safari-rajskom parku u Ruandi

Ogromnim Land Cruiserom probijali smo se kroz najveće sačuvano afričko močvarno područje uz jezero Ihema. Tu sam prvi put osjetila taj adrenalin – krda zebri i žirafa Rothschilda pasu tik uz cestu, bivoli ljenčare u blatu, a u daljini se čuje rika lava.

Vidjeli smo i slonove usred prašumske šume, a naši vodiči i čuvari pomno su nas čuvali, jer slonovi nikako nisu bezazlene životinje nađete li se na njihovom put.

Akagera je vratila Big Five – lavove, leoparde, slonove, bivole i nosoroge – nakon godina konzervacije, i to se osjeti u svakom pogledu. Ali iako je safari bio spektakularan, znala sam da me čeka vrhunac.

Sljedeća stanica bio je Volcanoes National Park, dom onih legendarnih planinskih gorila

Zahvaljujući Dian Fossey, koja je svoj život posvetila njihovoj zaštiti, danas u Ruandi živi jedna od najvećih populacija ovih kritično ugroženih divova. Dozvola za trekking košta 1500 dolara, ali vjerujte mi – svaki cent je uložen u trenutak koji se ne može kupiti.

Ustali smo u zoru u Musanzeu. Kiša je sipila, magla se spuštala niz vulkanske obronke Virunga. S grupom od osam ljudi i rangerima krenuli smo u šumu. Trekking traje od 30 minuta do pet sati – ovisno o tome gdje je obitelj tog dana.
Naša je bila Susa grupa, jedna od najvećih obitelji gorila.

Ustali smo u rano jutro u Musanzeu. Kiša je sipila, a gusta magla se spuštala niz obronke vulkana Virunga. S grupom od osam ljudi i iskusnim rangerima krenuli smo u šumu. Nakon sat i pol strmog uspona ranger je naglo podigao ruku. „Tu su.“

I evo ih, jedna od obitelji planinskih gorila u Ruandi. Jedna od najstarijih obitelji planinskih gorila formirana još 1974. godine za vrijeme Dian Fossey, nekad je brojala čak 42 člana. Danas ih je oko 18.

Najmoćniji u ovoj obitelji gorila je dominantni Impuzamahanga, srebrnih leđa i težak preko 200 kilograma. Do njega majka s malenom bebom na leđima, dok su se razigrani mladunci kotrljali po zemlji kao da smo u njihovom svijetu.

Sat vremena koji nam je dopušten za prisustvo u ovom dijelu palnine za promatranje prošao je u sekundi. Gorile se ne smiju gledati ravno u oči, jer to smatraju izazovom za preuzimanje dominacije na njihovom terenu, ali na sekundu sam uočila one duboke, smeđe oči, gotovo ljudske i osjetila sam nešto što se ne može objasniti riječima.

Nismo bili turisti. Bili smo gosti. Jedan mladi gorila mi se približio na samo tri metra, zagledao se i onda mirno nastavio dalje. Suze su mi navrle. To nije bio samo susret sa životinjom. To je bio susret s našim zajedničkim precima.

Nakon tog magičnog sata sve ostalo u Ruandi postalo je predivan bonus

Nakon Volcanoesa krenuli smo prema Nyungwe Forest National Parku.Tu sam hodala po canopy walku – visećem mostu 60 metara iznad šume – i slušala čimpanze kako se dozivaju u krošnjama. Nyungwe je raj za primatiste od 13 vrsta majmuna, uključujući one rijetke do gigant mrava, neobičnih ptica do insekata za koje ne znam kako se zovu .

Ali nakon adrenalinskog iskustva s gorilama, ova šuma mi je dala mir. Ptice, leptiri, gigantski mravi, zelenilo koje se proteže do neba – Ruanda nije samo „zemlja tisuću brežuljaka“, ona je zemlja tisuću života.

Ali naravno, Ruanda je puno, puno više od predivnih i neobičnih životinja

Kultni Dian Fossey muzej u Musanzeu bio je pravo iznenađenje. Razgledala sam tako skromnu i majušnu sobu u kojoj je živjela ova sjajna američka zoologinja dok je strastveno proučavala gorile…sobica u kojoj se gotovo mogla osjetiti Dianina strast i borba za ov plemenite životinje koje su nemilosrdno ubijali krivlovci koji su Dianu konačno stajali i glave.

Letjela sam helikopterom iznad jezera Kivu i raskošnih brežuljaka zelenog čaja koji se u Ruandi proizvodi najviše od kultura koje se izvoze po cijelom svijetu, bila u tradicionalnom selu Batwa naroda koji me opčarao svojim stilom života koji je praktički ostao ne promijenjen od davnina i shvatila koliko je sve to povezano – ljudi i priroda ovdje žive u simbiozi.

Ali kad me netko pita što nosim kući iz Ruande, ne pričam o hotelima ni hrani. Pričam o onom dodiru punog mjeseca nad prašumom, mirisima sela kroz koje smo proši u kojima na svakom koraku rastu banane i nepreglednih polja zelenog čaja u kojem majke s bebama na leđima pjevaju dok ga beru, zlatnih majmunčića koji me gledaju ravno u dušu.

O mirisu vlažne šume, o zvuku grlenih prašumskih zvukova i o spoznaji da moramo zaštititi ovo što je ostalo.
Ako ikad budete planirali put u Afriku, ne idite samo na razvikani safari u Keniju ili Tanzaniju. Idite u Ruandu. Idite među gorile i predivne ljude koji će vam ispričati povijest i današnji stil života kroz zvukove ratnih bubnjeva ili uz domaću hranu sa tradicijonalog ognjišta. I pustite da vas u afričkoj Ruandi priroda podsjeti tko smo zapravo.

Tekst: Marija Bačko

Dovoljno je blizu ako na raspolaganju imate samo jedan dan, međutim sadržaja i ljepote je dovoljno ako poželite ostati i cijeli vikend, pa i koji dan duže.

Idrija je geopark UNESCO-ove mreže koju čine područja sa značajne baštinom, a najveća pažnja posvećena geološkim lokalitetima te biološkoj, kulturnoj i nematerijalnoj baštini, uz suradnju s lokalnim stanovništvom i njihovih djelatnosti. Zaokruženi pristup čini koncept geoparka cjelovitim i dobrim kako za zajednicu, tako i za prirodu.

Izlet u Idriju može lijepo je iskustvo vrijedno pažnje, ali i izvor odmora, učenja i zabave

Gradić u blizini skijališta Cerkno, slobodno možemo zvati Venecijom na suhom jer tone oko 1,5 cm godišnje. Uzrok tome je nekadašnji, jedan od najstarijih rudnika živog srebra u Europi.

Upravo zahvaljujući ovom rudniku žive Idrija je stekla međunarodnu prepoznatljivost. Jednom davno bogato nalazište jedinog tekućeg metala u prirodi, idrijski rudnik nakon pet stotina godina neprekidnog rada zatvoren je 80-ih. Danas je Antonijev rov kao najstariji očuvani ulaz u neki europski rudnik, nezaobilazno mjesto posjetitelja ovog gradića.

Za sve spremne na avanturu rudnik iz 15. stoljeća otvoren je za obilazak. Uređen je za razgled kako bi posjetitelji osjetili duh prošlosti, obzirom da je ovaj kraj dugo živio isključivo od prodaje ovdje crpljene sirovine. Ne čudi što je UNESCO ovaj rudnik stavio pod svoju zaštitu.

Pitoreskno mjesto Idrija smjestilo se u prekrasnoj dolini okruženoj bogatim i lijepim zelenim gorjem u kojem se smjestio Geopark uključen na UNESCO-ov popis 73 europska geo parka. Tematski putevi vodit će vas razigranim prirodnim bogatstvima geo parka Idrija prepunog neopisivih ljepota.

Uživanje na svježem zraku, šetnja uz rijeku Idrijcu, do divnog tirkiznog Divjeg jezera u kojem voda izvire pod pritiskom približit će vas prirodi i makar na kratko natjerati da zaboravite na užurbanost i vrevu svakodnevice u gradu.

Divje jezero zaista je raskošne ljepote, krase ga veseli slapići, zrak je svjež, a tišina koju prekida tek cvrkut ptica te stari dvorac u blizini, u kojem možete i prespavati, učinit će posjet Idriji nezaboravnim. Na trenutke vas može iznenaditi prizor zbog kojeg ćete pomisliti da jezero vrije.

Uzvodno od Divjeg jezera nalaze se idrijske kavže ili slovenske piramide, brane na rijeci koje su akumulirale vodu. Nakon otvaranja brana voda bi transportirala drvene trupce više od 10 km nizvodno, gdje su ih rudari izvlačili na obalu i koristili za gradnju rovova u rudniku.

Nekoć su dok su muškarci radili u rudniku žene izrađivale najfiniju čipku istančanih uzoraka

Idrijska čipka i danas plijeni svojom ljepotom što potvrđuje i UNESCO-va zaštita ove nježne ukrasne ljepotice. Postoji i škola izrade idrijska čipke kako bi tradicija ostala očuvana i za buduće naraštajima.

Volite li planinarenje, uputite se na vrhove iznad gradića odakle puca prekrasan pogled na slovenske i talijanske Alpe. Putem ćete naletjeti i na kmetije, obiteljska gospodarstva, u kojima možete kušati izvrsne planinske čajeve i domaće mliječne proizvode.

Što pojesti nakon izleta, hodanja i planinarenja?

Nakon obilaska jedinstvene Idrije svakako se odmorite uživajući u domaćim specijalitetima poput meda, kolača i sira.
Posebno će vas oduševiti idrijski žlikrofi, delicija od tijesta, krumpira i posebnog punjenja, u obliku Napoleonove kape.

Naime, legenda kaže da je Napoleonova ljubavnica, koja je rođena Idrijanka, svom dragom s posebnom ljubavlju osmislila i izradila žlikrofe u obliku njegove kape i tada je zaživjela ova ukusna delicija koja i dan danas oduševljava svakoga tko je kuša.

U potrazi za finim domaćim zalogajem izvrsno odredište je Gostilna pri Škafar

U ovoj ćete kmetiji moći pojesti pravi domaći čušpajz od zelja, žlikrofe ili neke druge tipične slovenske autohtone specijalitete. Volite li ribu neka vaš izbor bude Gostilišće Barbara. Ovdje ćete pojesti najfiniju pastrvu i ručno rađen specijalitete kraja žlikrofe i domaće štrukle.

Nakon obilaska, ugodne šetnje, planinarenja i slasnih zalogaja treba negdje i prespavati

Kendov dvorac iz 14. stoljeća za svaku je preporuku. Okolica je pitoreskna i ugodna, s pogledom na prirodu koja oduzima dah. Interijer bajkovitog uređenja koje prati prošlost, a vlasnica još uvijek gleda na svoju djedovinu, doduše iz kuće koju je obitelj sagradila pokraj imanja.

Meni u restoranu dvorca bazira se na autohtonoj slovenskoj kuhinji ovog kraja, a chef Franci Pivk poznat je po delicijama na koje se dolazi iz cijelog svijeta. Još jedan chef vlada u kuhinji dvorca Kendov: Klavdij Pirih, a njegov recept za ručno rađene žlikrofi osvojio je i najizbirljivija nepca.

Upravo na tim vrhovima, između zemlje i neba, smjestio se manastir Veliki Meteoron

U srcu grčke Tesalije, nedaleko od gradića Kalabake, uzdižu se gorostasne stijene koje izgledaju kao da su pale s nekog drugog planeta.
Ovaj pravoslavni div predstavlja vrhunac ljudske ustrajnosti i duhovne potrage za mirom, a danas je jedna od onih destinacija koje jednostavno morate vidjeti barem jednom u životu.

Od mreža i užadi do kamenih stepenica

Povijest ovog mjesta vraća nas u 14. stoljeće kada je monah Atanasije Meteorski odlučio da mu je dosta buke i traženja mira u nizinama. Legenda kaže da ga je na vrh stijene visok preko 600 metara donio orao, no realnost je vjerojatno uključivala puno više znoja i opasnog penjanja.

Monah Atanasije je osnovao prvu zajednicu na ovoj nepristupačnoj litici, a stoljećima je jedini način za dostavu hrane, materijala, pa čak i samih monaha, bio sustav mreža i kolotura. Ako ste se pitali kada su mijenjali užad, odgovor starih monaha bio je kratak i jasan – tek kada bi stara pukla.

Srećom za današnje putnike, dvadesete godine prošlog stoljeća donijele su klesanje stepenica u samoj stijeni. Uspon je i dalje solidan kardio trening, no pogled koji puca na dolinu Pineios i susjedne manastire poput Varlaama vrijedi svakog graška znoja.

Cijeli kompleks Meteora zasluženo se nalazi na UNESCO-vom popisu svjetske baštine, a Veliki Meteoron nosi titulu najstarijeg, najvećeg i najposjećenijeg među njima.

Rakija, lubanje i tišina usred gužve

Kada konačno prođete kroz ulazna vrata ovog grčkog manastira, ulazite u svijet u kojem vrijeme teče sporije. Unutrašnjost manastira skriva nevjerojatnu riznicu bizantske umjetnosti. Glavna crkva, Preobraženjska crkva, ispunjena je freskama koje prikazuju biblijske scene s takvom preciznošću da ćete poželjeti ostati satima istražujući detalje.

Posebno upečatljiv, a za neke i pomalo mračan dio, jest kosturnica u kojoj su uredno složene lubanje nekadašnjih monaha. To je snažan podsjetnik na prolaznost života, baš onako kako to nalaže asketska tradicija.

Osim duhovnog dijela, ovdje možete zaviriti i u staru kuhinju koja izgleda kao filmski set, staru vinariju i muzej koji čuva rijetke rukopise. Iako je turizam ovdje u punom zamahu, monasi koji i dalje žive u manastiru uspijevaju zadržati dio svoje intime. Važno je poštovati pravila oblačenja, pa ako dolazite u kratkim hlačama ili majicama bez rukava, budite spremni na posudbu dugih suknji i ogrtača na samom ulazu.

Praktični savjeti za putovanje iz snova

Ako planirate posjet, najbolje je ciljati ranojutarnje sate, idealno odmah u 9 ujutro kada se vrata otvaraju. Tada ćete izbjeći kolone autobusa i imati barem pola sata mira za fotografiranje bez stotinu ljudi u kadru.

Ulaznica košta svega nekoliko eura, što je prava sitnica za iskustvo koje dobijete zauzvrat. Nakon obilaska manastira Velikog Meteora, preporuka je spustiti se pješice stazama koje povezuju manastire kako biste osjetili pravu energiju ovog kamenog labirinta.

Za bazu odaberite selo Kastraki koje nudi autentičniji doživljaj od nešto komercijalnije Kalabake. Tamošnji restorani poslužuju vrhunsku janjetinu i domaće vino, a pogled na osvijetljene stijene Meteora tijekom večere iskustvo je koje se ne zaboravlja.
Grčki Meteora mamastir nije samo usputna stanica na putu do mora, to je destinacija koja mijenja perspektivu i podsjeća nas koliko su male naše svakodnevne brige u usporedbi s vječnošću uklesanom u kamen.

Gastronomija podno stijena i manastirski “hop-on”

Nakon što potrošite kalorije na stotinama stepenica, red je da se nagradite onim najboljim što Tesalija nudi. U selu Kastraki potražite obiteljske taverne koje mirišu na drva i začinsko bilje.
Ovdje obavezno probajte kontosouvli – velike komade svinjetine ili janjetine pečene na ražnju koji ostaju nevjerojatno sočni.

Ako ste ljubitelji variva, domaći fasolada (grah) u ovim krajevima ima poseban okus, pogotovo uz komad domaće fete i masline koje rastu u okolnim nizinama.
Za desert ne propustite halvu od Farsale, lokalnu poslasticu koja će vam ekspresno vratiti šećer u krv nakon planinarenja.

Što se tiče ostalih pet aktivnih grčkih manastira, važno je znati da svaki ima svoj “dan za odmor”

Dok je Veliki Meteoron obično zatvoren utorkom (ili srijedom, ovisno o sezoni), ostali poput Agios Stefanos ili Roussanou imaju svoje rasporede.

Planirajte pametno kako ne biste poljubili zatvorena vrata. Ako nemate vlastiti prijevoz, lokalni autobusi iz Kalabake voze kružno do svih glavnih točaka, no najbolji način za istraživanje su pješačke staze. One vode kroz šumarke i skrivene prolaze koje turisti u autobusima nikada ne vide, a pružaju one kultne kadrove manastira koji kao da lebde u magli.

Tekst: Diana Mikloš, glavna urednica

Mitovi i legende o svecu koji zapravo nije bio Irac

Jedna od najvećih zabluda jest ona o podrijetlu samog zaštitnika Irske.
Sveti Patrik rođen je u Britaniji potkraj četvrtog stoljeća, a u Irsku je dospio kao šesnaestogodišnji rob nakon što su ga oteli pirati. Proveo je šest teških godina čuvajući ovce u divljini prije nego što je uspio pobjeći kući, no glas mu je govorio da se mora vratiti i prosvijetliti narod na “zelenom otoku”.

Legenda kaže da je upravo on protjerao sve zmije iz Irske, ali znanstvenici danas tvrde da taj otok nikada nije ni nastanjivao te gmazove. Vjerojatnije je da su zmije bile metafora za poganske običaje koje je Patrik uspješno iskorijenio.

Simbolika djeteline i neočekivana povijest plave boje

Danas je nezamislivo proslaviti ovaj praznik bez barem jednog zelenog detalja na sebi. Ipak, povijesni izvori otkrivaju da je originalna boja povezana sa svetim Patrikom zapravo bila plava. Zelena je preuzela primat tek tijekom 18. stoljeća kada je postala simbol borbe za irsku neovisnost i neraskidive veze s bujnim krajolicima domovine.

Djetelina s tri lista poslužila je Patriku kao savršen alat za objašnjavanje kompliciranih teoloških pojmova lokalnom stanovništvu. Danas je ona najprepoznatljiviji simbol Irske, dok se ona rjeđa verzija s četiri lista smatra univerzalnim znakom sreće.

Kako najbolje proslaviti Dan svetog Patrika u Hrvatskoj

Ako ove godine ne letite za Dublin, atmosfera u domaćim pubovima nimalo ne zaostaje za onom u inozemstvu. Zagreb, Split i Rijeka redovito organiziraju tematske večeri gdje uz Guinness ili craft piva možete uživati u irskom stewu ili pečenoj govedini.

1. Posjetite autentični irski pub i osjetite duh “craica” – irskog izraza za dobru zabavu i druženje.
2. Odjenite nešto zeleno kako biste izbjegli tradicionalno “štipanje” koje prema legendi slijedi onima koji ignoriraju ovu boju.
3. Istražite lokalne koncerte jer keltski rock i tradicionalna violina najbolje zvuče uživo.

Bez obzira na to vučete li irske korijene ili samo volite dobru atmosferu, 17. ožujka, veseli Dan sv. Patrika, idealna je prilika za opuštanje i slavlje života u dobrom društvu.

Gdje u Zagrebu popiti najbolje pivo i osjetiti duh Irske za Dan sv. Patrika?

Ako ove godine ne letite za Dublin, atmosfera u domaćim pubovima nimalo ne zaostaje za onom u inozemstvu. Zagreb se već tradicionalno pretvara u mali Dublin čim ožujak pokuca na vrata a proslava 2026. godine nudi pregršt opcija za sve generacije.

Sheridan’s Irish Pub na Savskoj cesti smatra se najautentičnijim mjestom u gradu jer ga vodi Irac koji je u Zagreb donio izvorni duh svog otoka. Ovdje možete očekivati tradicionalni doručak i vrhunski izbor piva, dok Harat’s Pub na Opatovini redovito ugošćuje plesne skupine irskog stepa.

Za ljubitelje fantastike tu je kultni Tolkien’s House u kojem se toči legendarno zeleno pivo a Pivana u Ilici često organizira koncerte bendova poput Belfast Fooda.

Zelena Hrvatska od Varaždina do Splita

Osim zabave u pubovima, irsko veleposlanstvo svake godine organizira niz događanja koja slave povezanost Hrvatske i Irske.
Globalno ozelenjavanje obuhvaća osvjetljavanje poznatih zagrebačkih fontana i Klovićevih dvora smaragdno zelenom bojom čim padne mrak.

Izvan glavnoga grada, vrhunsku zabavu nudi varaždinska Medina Škrinja uz koncerte i irsku glazbu.
Pakrac je postao hit destinacija zahvaljujući Pivovari Slavonica koja uz pivo priprema i autentični irski gulaš, dok Karlovac u kinu Edison organizira projekcije filmova u sklopu Mjeseca irske kulture.

Rijeka i Split se redovito pridružuju globalnoj inicijativi proslave Dana sv. Patrika pa svakako posjetite Trsatsku gradinu ili Prokurative koji će ove noći svijetliti posebnim sjajem.

Kratki vodič za preživljavanje 17. ožujka

1. Odjenite nešto zeleno kako biste izbjegli tradicionalno “štipanje” koje prema legendi slijedi onima koji ignoriraju ovu boju.
2. Naučite nazdraviti uz glasan “Sláinte” što je irski izraz za zdravlje i dobru sreću.
3. Istražite lokalne koncerte jer keltski rock i tradicionalna violina najbolje zvuče uživo u dobrom društvu.

Bez obzira na to vučete li irske korijene ili samo volite dobru atmosferu, iskoristite ovaj dan za opuštanje i slavlje života.

Tekst: Borna Marić