Cerovačke špilje čuvaju tragove života stare tisućama godina: podzemni svijet koji fascinira

Na južnom Velebitu, iznad Gračačkog polja, skriva se jedan od najvrjednijih podzemnih kompleksa u Hrvatskoj: Cerovačke špilje impresivan splet stalaktita i stalagmita čiji hodnici čuvaju tragove špiljskih medvjeda, drevnog čovjeka i prapovijesnih stanovnika, a njihova je moderna priča počela zahvaljujući gradnji željezničke pruge prema Splitu.

Na prvi pogled, put prema Cerovačkim špiljama vodi kroz miran velebitski krajolik, daleko od velikih turističkih središta. No nekoliko desetaka metara ispod površine počinje svijet koji je milijunima godina nastajao bez ljudske ruke.

U tami Crnopca voda je polako oblikovala vapnenačke stijene, otvarala hodnike i dvorane te stvarala podzemni labirint koji ni danas nije u cijelosti istražen.

Oni koji ne poznaju dobro Velebit u posjet Cerovačkim špiljama mogli bi doći nepripremljeni, zavarani toplim ljetnim jutrom

Naime, mnogi ne znaju da se u Cerovačke špilje, bez obzira na godišnje doba, mora ući dobro odjeven. Temperatura u špiljama ne prelazi 6 °C. Vodiči svakodnevno svjedoče turistima koji nisu svjesni što ih čeka pod zemljom, ali i djevojkama koje su se, zbog što bolje fotografije za društvene mreže, odjenule kao da idu na ljetni izlet, a ne u špilju u kojoj temperatura ne prelazi 6 °C.

Neke će, kažu vodiči, stisnuti zube i izdržati sat do sat i pol obilaska na hladnoći. Vodiči pritom procijene situaciju – djevojke ponekad i puste, no s djecom nema pregovora. Njih, bez obzira na ljetne temperature vani, u špilju neprikladno odjevene ne puštaju.

Špilju je otkrila željeznica

Cerovačke špilje nalaze se oko četiri kilometra jugoistočno od Gračaca, na sjeveroistočnim padinama Crnopca, u južnom dijelu Parka prirode Velebit. Poznate su tri špilje – Gornja, Srednja i Donja, a Gornja i Donja među najvažnijim su hrvatskim speleološkim i paleontološkim lokalitetima.

Zanimljivo je da je za moderno otkrivanje Cerovačkih špilja zaslužna – željeznica

Donja špilja otkrivena je 1913. godine, tijekom radova na izgradnji pruge prema Splitu. Za njezino istraživanje, promociju i zaštitu osobito je zaslužan inženjer Nikola Turkalj, po kojemu je Donja špilja poznata i kao Turkaljeva pećina. Gornja je špilja, međutim, lokalnom stanovništvu bila poznata i prije toga kao Kesića pećina.

Sam naziv Cerovačke špilje povezan je s obližnjom željezničkom postajom Cerovac

Tako je gradnja pruge, koja je trebala povezati unutrašnjost Hrvatske s Dalmacijom, nehotice otvorila vrata jednog od najzanimljivijih podzemnih prostora Hrvatske.

Tragovi golema špiljskog medvjeda

U dubini špilje najzanimljiviji tragovi pripadaju životinji koja je danas izumrla – špiljskom medvjedu, Ursus spelaeus.
Cerovačke špilje jedno su od najznačajnijih hrvatskih nalazišta njegovih ostataka. Prvi koštani ostaci špiljskog medvjeda iz Cerovačkih špilja objavljeni su još 1947. godine.

Špiljski medvjed nije bio običan medvjed – rekao nam je vodič. U našoj grupi od desetak ljudi upravo su oni posebno zaokupili 11-godišnju Donatelu, koja je, istini za volju, o špiljskim medvjedima znala gotovo više od svih nas zajedno.

Bio je približno 30 posto veći od današnjeg smeđeg medvjeda, a najveći primjerci mogli su težiti i do tisuću kilograma. Živio je u pleistocenu, u razdoblju koje je obilježilo posljednje ledeno doba, i dijelio prostor s ljudima. Na pojedinim dijelovima stijena sačuvani su tragovi poznati kao medvjeđe brušenje – zaglađene površine nastale dugotrajnim trljanjem medvjeda o stijenu.
– Ne znam baš je li to tako – sumnjičavo je komentirala djevojčica.

Vodič se nasmijao. – A kako drugačije? Davno, davno medvjed je ostavio svoj potpis u kamenu.

Ljudska kost

No špilje nisu bile samo utočište životinjama. U njima su pronađeni i tragovi ljudske prisutnosti, uključujući ljudsku kost iz pleistocena, koštane i kamene predmete te druge arheološke nalaze. U Gornjoj Cerovačkoj špilji nalazi se i Dvorana paleolitskog lovca, koja podsjeća da je čovjek u ovom podzemnom prostoru ostavio trag mnogo prije nego što je on postao turistička atrakcija.

Posebna vrijednost Cerovačkih špilja upravo je u tome što se u njihovim slojevima susreću različita poglavlja prošlosti. Tu su tragovi pleistocenskih životinja, čovjeka i kasnijih prapovijesnih zajednica.

U špiljama su tragove ostavili i Japodi

Arheološka istraživanja pokazala su da je prostor bio zanimljiv ljudima i mnogo kasnije. U Cerovačkim špiljama pronađeni su ulomci keramičkih posuda koji se povezuju s Japodima, prapovijesnim stanovništvom ovog dijela Hrvatske. Zbog toga Cerovačke špilje nisu samo prirodni fenomen. One su istodobno paleontološko i arheološko nalazište prepuno kamena, sedimenta i kostiju.

Golem podzemni svijet

Iako posjetitelji danas mogu obići uređene dijelove špilja, ono što vide samo je mali dio. Gornja Cerovačka špilja duga je oko 4.035 metara, a Donja oko 4.058 metara prema novijim podacima službene stranice. Hrvatska enciklopedija također ih svrstava među najdulje istražene pojedinačne špiljske objekte u Hrvatskoj. No podzemni svijet Crnopca mnogo je veći.

Na tom području nalazi se više velikih speleoloških sustava, među kojima je i Jamski sustav Crnopac, jedan od najvažnijih i najduljih speleoloških sustava hrvatskog krša. Zato ono što posjetitelj vidi tijekom turističkog obilaska zapravo predstavlja tek mali prozor u golem podzemni svijet.

Ljeti bijeg od vrućine, ali uz jaknu

U špilji vrijede sasvim druga pravila nego na površini. Dok ljetne temperature na Velebitu mogu biti visoke, u unutrašnjosti špilje vlada hladnoća i vlaga. Posjetitelj tako nakon kratke šetnje iz velebitskog ljeta ulazi u prostor u kojem priroda kao da je zaustavila vrijeme.
Stalaktiti, stalagmiti i druge sige nastajali su vrlo polako, tijekom dugih geoloških razdoblja. Zbog toga svaki dodir ljudske ruke može oštetiti osjetljive površine koje su prirodi trebale tisuće godina za stvaranje.

Vrijednost Cerovačkih špilja prepoznata je još sredinom 20. stoljeća. Zaštićene su kao geomorfološki spomenik prirode 1961. godine, a špilje su elektrificirane 1976. godine. Oko 700 metara Gornje i Donje špilje uređeno je za turističke posjete. No danas njihova vrijednost nadilazi turizam. Cerovačke špilje dio su prirodne i kulturne baštine koja povezuje geologiju, paleontologiju, arheologiju i povijest čovjeka.

Čovječja ribica – „prozirni gušter“ koji nije gušter

Na samom ulasku u špilju jedan je posjetitelj vodiča znatiželjno upitao hoćemo li vidjeti onog „prozirnog guštera koji nije gušter“. Vodič se nasmijao i, čini se, odlučio da će mu to pitanje obilježiti cijelu turu. „Prozirnog guštera“ spomenuo je još nekoliko puta, svaki put uz smijeh.

Vjerojatno će ga se sjetiti i ubuduće, kad god povede novu grupu posjetitelja i počne pričati o čovječjoj ribici. Jer teško je zaboraviti životinju koja, barem u jednom posjetu, postane – prozirni gušter.

Naime, u špiljama je ove godine uspostavljeno oporavilište za čovječje ribice, jednu od najugroženijih i najposebnijih podzemnih životinja Europe. Riječ je o još jednom koraku u zaštiti podzemne bioraznolikosti ovog područja.

Tako se u Cerovačkim špiljama susreću gotovo nevjerojatno različita vremena: životinja koja je izumrla prije više tisuća godina, čovjek koji je ovdje boravio u davnoj prošlosti, prapovijesni stanovnici koji su ostavili keramiku, inženjer koji je početkom 20. stoljeća prepoznao vrijednost špilje i današnji znanstvenici koji pokušavaju sačuvati njezin podzemni svijet.

I tako su na kraju obilaska jedni sa sobom ponijeli priču o „prozirnom gušteru“, a drugi spoznaju da ove špilje čuvaju tragove onih koji su odavno nestali.

Špiljski je medvjed ostavio tragove svojih šapa u stijeni. Čovjek za sobom oruđe i kosti. Japodi komadiće keramike. Željezničari su, mnogo poslije, otvorili put u novo poglavlje njihove povijesti.

Danas kroz polumrak dvorana prolaze posjetitelji i gledaju iste one stijene koje su nekoć gledale život kakav više ne postoji.
Možda je upravo u tome posebnost Cerovačkih špilja, čarobnog podzemlja Velebita. Rekla bih da u tom podzemlju vrijeme nije prošlo, već se taložilo – sloj po sloj, trag po trag.

Nevjerojatan je osjećaj znati da, dok hodate špiljskim hodnicima i prolazite tek nekoliko stotina metara podzemne staze, zapravo prolazite kroz milijune godina prirode i tisuće godina ljudske povijesti.

Čak i oni koji dođu samo kako bi pronašli materijal za društvene mreže ostanu zatečeni prizorima i pričama o čarima utrobe ponosnog Velebita te sa sobom ponesu mnogo više od običnih fotografija. A oni koji dolaze iz tuđine još jednom shvate koliko je njihova domovina posebna.

Tekst: Marijana Dokoza