Oči u oči s planinskim gorilama: moje srce ostalo je u maglama Ruande

Afrika, glavni grad Kigali, Ruanda – stajala sam na aerodromu s koferom u rukama i srcem koje je lupalo kao da sam već u planinama Ruande. Kao novinarka koja sam proputovala dosta svijeta, Ruanda me zvala još jednom zbog jednog – zbog predivnih životinja.

Ne zbog fotki s Instagramom, nego zbog onog dubokog, sirovog susreta s divljinom koji te promijeni. I nije me razočarala. Od prvih trenutaka u Nacionalnom parku Akageri do onog magičnog sata među planinskim gorilama u Volcanoes National Parku, ovo putovanje bilo je priča o životu, opstanku i čistom čudu prirode.

Počelo je u Akageri National Parku, jedinom pravom safari-rajskom parku u Ruandi

Ogromnim Land Cruiserom probijali smo se kroz najveće sačuvano afričko močvarno područje uz jezero Ihema. Tu sam prvi put osjetila taj adrenalin – krda zebri i žirafa Rothschilda pasu tik uz cestu, bivoli ljenčare u blatu, a u daljini se čuje rika lava.

Vidjeli smo i slonove usred prašumske šume, a naši vodiči i čuvari pomno su nas čuvali, jer slonovi nikako nisu bezazlene životinje nađete li se na njihovom put.

Akagera je vratila Big Five – lavove, leoparde, slonove, bivole i nosoroge – nakon godina konzervacije, i to se osjeti u svakom pogledu. Ali iako je safari bio spektakularan, znala sam da me čeka vrhunac.

Sljedeća stanica bio je Volcanoes National Park, dom onih legendarnih planinskih gorila

Zahvaljujući Dian Fossey, koja je svoj život posvetila njihovoj zaštiti, danas u Ruandi živi jedna od najvećih populacija ovih kritično ugroženih divova. Dozvola za trekking košta 1500 dolara, ali vjerujte mi – svaki cent je uložen u trenutak koji se ne može kupiti.

Ustali smo u zoru u Musanzeu. Kiša je sipila, magla se spuštala niz vulkanske obronke Virunga. S grupom od osam ljudi i rangerima krenuli smo u šumu. Trekking traje od 30 minuta do pet sati – ovisno o tome gdje je obitelj tog dana.
Naša je bila Susa grupa, jedna od najvećih obitelji gorila.

Ustali smo u rano jutro u Musanzeu. Kiša je sipila, a gusta magla se spuštala niz obronke vulkana Virunga. S grupom od osam ljudi i iskusnim rangerima krenuli smo u šumu. Nakon sat i pol strmog uspona ranger je naglo podigao ruku. „Tu su.“

I evo ih, jedna od obitelji planinskih gorila u Ruandi. Jedna od najstarijih obitelji planinskih gorila formirana još 1974. godine za vrijeme Dian Fossey, nekad je brojala čak 42 člana. Danas ih je oko 18.

Najmoćniji u ovoj obitelji gorila je dominantni Impuzamahanga, srebrnih leđa i težak preko 200 kilograma. Do njega majka s malenom bebom na leđima, dok su se razigrani mladunci kotrljali po zemlji kao da smo u njihovom svijetu.

Sat vremena koji nam je dopušten za prisustvo u ovom dijelu palnine za promatranje prošao je u sekundi. Gorile se ne smiju gledati ravno u oči, jer to smatraju izazovom za preuzimanje dominacije na njihovom terenu, ali na sekundu sam uočila one duboke, smeđe oči, gotovo ljudske i osjetila sam nešto što se ne može objasniti riječima.

Nismo bili turisti. Bili smo gosti. Jedan mladi gorila mi se približio na samo tri metra, zagledao se i onda mirno nastavio dalje. Suze su mi navrle. To nije bio samo susret sa životinjom. To je bio susret s našim zajedničkim precima.

Nakon tog magičnog sata sve ostalo u Ruandi postalo je predivan bonus

Nakon Volcanoesa krenuli smo prema Nyungwe Forest National Parku.Tu sam hodala po canopy walku – visećem mostu 60 metara iznad šume – i slušala čimpanze kako se dozivaju u krošnjama. Nyungwe je raj za primatiste od 13 vrsta majmuna, uključujući one rijetke do gigant mrava, neobičnih ptica do insekata za koje ne znam kako se zovu .

Ali nakon adrenalinskog iskustva s gorilama, ova šuma mi je dala mir. Ptice, leptiri, gigantski mravi, zelenilo koje se proteže do neba – Ruanda nije samo „zemlja tisuću brežuljaka“, ona je zemlja tisuću života.

Ali naravno, Ruanda je puno, puno više od predivnih i neobičnih životinja

Kultni Dian Fossey muzej u Musanzeu bio je pravo iznenađenje. Razgledala sam tako skromnu i majušnu sobu u kojoj je živjela ova sjajna američka zoologinja dok je strastveno proučavala gorile…sobica u kojoj se gotovo mogla osjetiti Dianina strast i borba za ov plemenite životinje koje su nemilosrdno ubijali krivlovci koji su Dianu konačno stajali i glave.

Letjela sam helikopterom iznad jezera Kivu i raskošnih brežuljaka zelenog čaja koji se u Ruandi proizvodi najviše od kultura koje se izvoze po cijelom svijetu, bila u tradicionalnom selu Batwa naroda koji me opčarao svojim stilom života koji je praktički ostao ne promijenjen od davnina i shvatila koliko je sve to povezano – ljudi i priroda ovdje žive u simbiozi.

Ali kad me netko pita što nosim kući iz Ruande, ne pričam o hotelima ni hrani. Pričam o onom dodiru punog mjeseca nad prašumom, mirisima sela kroz koje smo proši u kojima na svakom koraku rastu banane i nepreglednih polja zelenog čaja u kojem majke s bebama na leđima pjevaju dok ga beru, zlatnih majmunčića koji me gledaju ravno u dušu.

O mirisu vlažne šume, o zvuku grlenih prašumskih zvukova i o spoznaji da moramo zaštititi ovo što je ostalo.
Ako ikad budete planirali put u Afriku, ne idite samo na razvikani safari u Keniju ili Tanzaniju. Idite u Ruandu. Idite među gorile i predivne ljude koji će vam ispričati povijest i današnji stil života kroz zvukove ratnih bubnjeva ili uz domaću hranu sa tradicijonalog ognjišta. I pustite da vas u afričkoj Ruandi priroda podsjeti tko smo zapravo.

Tekst: Marija Bačko