Doktor ekonomskih znanosti, nekadašnji uspješni korporativni direktor i gostujući profesor na prestižnim svjetskim sveučilištima, dr. Kenan Crnkić danas je jedno od naj utjecajnijih imena u području osobnog razvoja, motivacije i liderstva u regiji. Njegova predavanja i nastupi na vodećim podcastima, poput Spotlighta, Ivan Kosogor Podcasta i Biznis Priča, broje milijunske preglede, dok su njegove knjige prodane u više od 300.000 primjeraka i prevedene na nekoliko svjetskih jezika.

Za razliku od klasične motivacijske literature, filozofija dr. Kenana Crnkića temelji se na realnom iskustvu, znanstvenom pristupu i osobnoj transformaciji. Nakon preživljene kliničke smrti u 35. godini, Kenan Crnkić u potpunosti je redefinirao pojam uspjeha — preusmjerivši fokus s puke akumulacije materijalnog i titula na traženje svrhe, unutarnjeg mira i upravljanje vremenom kao najvrjednijim resursom.

Netipičan književnik i čovjek Dr. Kenan Crnkić konkretnim znanjem i spoznajama temeljenim na vlastitu iskustvu svojim riječima naprosto inspirira svakoga tko želi krenuti naprijed.

Donosimo vam zanimljiv i inspirativan intervju s dr. Kenanom Crnkićem, autorom tri knjige o samopomoći temeljene isključivo na svom znanju i iskustvu: “7 tajni uspjeha”, “Pazi kojeg vuka hraniš” i “Nadživjeti život”.

Prije nego što se upustio u pisanje životnih priručnika Kenan se u potpunosti ostvario na znanstvenom i poslovnom polju. Pročitajte što ovaj, sveučilišni profesor, doktor ekonomije, uspješan poslovni čovjek i autor knjiga koje mijenjaju živote ima za ispričati.

Ovaj intervju započinjemo njegovom rečenicom: BOGATI SMO ONOLIKO KOLIKO IMAMO VREMENA

W: Vrijeme se više ne mjeri novcem nego isključivo vremenom?

Ključne teme intervjua

Prvo vs. drugo poluvrijeme života: Zašto većina ljudi ostaje zarobljena u „stjecanju“ umjesto u „ispunjenosti“ i kako svjesno preuzeti kontrolu nad vlastitom sudbinom.

Upravljanje vremenom i resursima: Kako rečenica „Bogati smo onoliko koliko imamo vremena“ mijenja perspektivu modernog čovjeka opterećenog informacijskim šumom.

Tajna trajne sreće i uspjeha: Zašto je uspjeh bez unutarnjeg mira i sreće najtužnija formula te kako odabrati „vuka kojeg hranimo“.

Rad na sebi i mentorstvo: Utjecaj legendarnog Johna C. Maxwella te važnost uske specijalizacije u suvremenom svijetu („znati puno o malo“).

„Život je dar, a svaki novi dan predstavlja praznu stranicu. Pitanje je pišemo li svoju priču ili samo čitamo tuđu.“ — dr. Kenan Crnkić

U nastavku pročitajte cjeloviti intervju i saznajte kako praktično primijeniti principe dr. Kenana Crnkića u vlastitom životu.

Apsolutno. Gledajući fizički bogatstvo i novac, bogati smo onoliko koliko imamo vremena. Jer ako nemamo vremena…
Eto ga, a na nama je što ćemo mi s tim našim vremenom. Mi smo se našli u našem vremenu, i hvala vam što ste odvojili za mene trenutke.

W: Krenimo sa Sarajevom, Sarajevo je specifično, zapravo jedan od najzanimljivijih gradova u Europi, pa i u svijetu. Sigurno ljubite jako svoje Sarajevo? Jeste li tamo rođeni?

Ja sam rođen u Zenici, ali eto u Sarajevu živim zadnjih 20 godina. Pitaju me često ljudi na primjer eto kako ti je sad u Zagrebu, kako ti je u Beogradu, u Sarajevu ili u Ljubljani? Pa meni je lijepo, meni je ustvari svugdje lijepo. Svuda gdje idem nosim sebe sa sobom.

I sam grad kao grad, može biti bilo kakav, ako ste vi sami sa sobom unutra posloženi, imate taj neki svoj unutarnji krug unutar kog se krećete, svugdje vam može biti lijepo. Tako je meni i u Sarajevu.
Imam svoju ekipu, jako puno putujem, tako da sam realno jako malo u Sarajevu. Ali kada jesam onda, kako se to ono ovdje kaže, guštam na najjače.

W: Po struci ste ekonomist. Zapravo ste ušli u jednu priču koja je donijela ekonomski uspjeh. Kako je to krenulo?
Jeste li realno bili u nekim teškim životnim situacijama, pa se onda izrodila ova ideja o pisanju ili ste jednog dana odlučili reći nešto što ste sami shvatili?

Da, ja sam u stvari možda nešto što nije toliko medijski popularizirano, dakle ja sam svoj cijeli radni vijek radio i studirao, dakle svoju sam karijeru počeo s nekih najnižih korporativnih razina. Pa sam završio višu, pa sam postao neki direktor filijale, pa opet fakultet, magisterij, pa američki MBA, pa doktorat.

A paralelno postajem direktor uprave nekih velikih korporacija.
Dakle, jedan vrhunac u teorijskom i aplikativnom smislu. Imao sam i šest konkretnih poslova pored redovitog posla.
Zašto to pričam: znači vjerujem da ta neka piramida ispunjenja ima tri kata o mojima ja pišem u mojim knjigama i pričam na predavanjima.

Da, čovjek treba imati svoj posao i poziv…ali i nešto što je više od njega. Taj poziv mi sada doduše fali:)
No, ono što je dosta se pričalo je kako sam doživio kliničku smrt koju sam preživio. Ali nije to bio neki holivudski moment, pa sam ja tad kao nešto kao vidio i tako dalje. Ne ono tipično tunel, pa svjetla, pa čuda već…
To su bili ti znakovi. Bili su i na putu i pored puta i u meni već jako dugo, govorili da se treba nešto promijeniti.

Poželio sam reći ono što nas je dovelo do ovdje i da nas to isto neće odvesti dalje.
Dakle, ja vjerujem inače da život ima dva poluvremena. U prvom poluvremenu živimo kako nam nalaže okolina, a onda oni koji shvate žive život točno onako kako bi ga mogli živjeti.

Samo što ne završe svi u tom drugom poluvremenu. Prvo poluvrijeme ja nazivam kolokvijalno sticanje. Znate, to je ono kako svi danas žive. Idete, završite neki fakultet, kupite stan, pa se zaposlite, napredujete na poslu, nešto uštedite, odete na neki odmor, imate djecu, obitelj. Stičete titule, i sve što uz to ide.

W: Jer moramo, tako su nas naučili? Na neki način moraš završiti školovanje, moraš ovo, moraš ono. Inače, ako tako ne želiš smatramo, u suvremenom društvu, da s tom osobom možda nešto nije u redu, a ustvari nije tako?

Na neki način tako je, bravo. Ja sam bio nedavno na nekom poslovnom druženju i onda sam pričao s ljudima i stvarnost me opet malo zabezeknula.
Dakle ljudi su, a neki imaju po 70 godina, u tom problemu, prvom poluvremenu života, još uvijek. Samo se pričalo oko toga tko je kakvu kuću kupio, tko je kakvo auto kupio, tko je kome preuzeo tvrtku i tako dalje.

Po meni drugo poluvrijeme igraju rijetki. To su ljudi koji su uzeli svjesno stanku u životu.
Silaze svjesno u jednu, neku svlačionicu, da se u njoj malo saberu, i da se preispitaju. I da onda idu u drugo poluvrijeme ono „life on my terms“ .

Dakle, prvo je poluvrijeme, poluvrijeme stjecanja, a drugo poluvrijeme po meni je poluvrijeme ispunjenosti.
Poluvrijeme koje živimo s nekom svrhom, koje igramo zato što mi tako hoćemo. Ne tako da odobravamo nekoga na nekoj našoj tribini, bili to majka, otac, društvo, nego igramo jednostavno onako kako mi mislimo da treba, nastojeći da ostavimo svoj trag.

E, tako su se meni javile neke stvari
Po meni je pravo vrijeme točno ono kad je učenik spreman da se maestro/učitelj pojavi. Ja sam uvijek cijenio, iznimno jako Johna Maxwella.

Jako sam cijenio njegovu literaturu, uvijek me zanimalo zašto je on najbolji, zašto nitko to ne dovodi u pitanje. I onda sam se potrudio da na neki način doprem do tog čovjeka, da prođem njegove sisteme i sve što on tumači. On je na neki način izvukao iz mene moj dar, nešto što ja u tom momentu nisam imao ni na kraj pameti.

A to je da pišem ovakvu vrstu knjiga, da govorim, da pomažem ljudima na način na koji radim i sada je to neka moja misija, neka moja struka.

W: Jeste li imali još, nazovimo ih učitelja ili gurua u svom životu? Jeste li možda savladali i neke od tehnika, konkretne tehnike u praksi? Ljudi pohađaju yogu, pa reiki, ima tu svega. Funkcionirate li i na taj način? Zanima nas koji su Vam gurui, možda nije dobro reći uzori, jer kada je uzor u pitanju onda se može otići u fanatizam, ali neko tko vam se sviđa, netko koga ste slijedili?

Pa pazite, ja sam uvijek jako puno radio na sebi.

W: Što to točno po vama znači raditi na sebi? To je uvijek zanimljivo pitanje.

Znači svrsishodan razvoj. Dakle razvoj sa smislom. Što to u svojoj osnovi znači? To je odlično pitanje. Dakle, ljudi postavljaju neke svoje ciljeve. Jedno je rast, drugo je razvoj. Moraš se razviti da bi mogao taj rast pratiti.
E sad, treba se razvijati s nekakvom namjerom. Je li tako? Evo jedan plastičan primjer: Kaže mi djevojka odlučila sam učiti njemački. Pa dobro, ali zašto? Misliš li raditi u Austriji ili Njemačkoj ili nešto gdje t taj jezik donosi prosperitet?

A ona mi odgovara da baš i ne, ali eto to je dobra stvar, sviđa joj se jezik. Kakve to veze ima s ciljem u tvom životu? Dakle, znati puno o malo, po meni je neka tajna uspjeha. To sam naučio.

W: Da, tu se malo osjeti ta ekonomska struka…

Apsolutno, da. Znati puno o malo. Kad radim neke stvari ja se držim samo onoga što znam. Ja ne pišem o stvarima koje ne znam, koje nisam prošao i za koje iza sebe nemam realne rezultate.

W: Pa to je najpoštenije, zar ne?

Tako je, i inače mislim da budućnost pripada onim ljudima koji su usko specijalizirani. Svi mi znamo tko je sjajan. Ja ne znam koliko ima odvjetnika u Zagrebu, ali uvijek se vrti sve oko nekih četiri do pet poznatih imena. Koliko ima dobrih liječnika? Svi znaju tko je sjajan i svi tog sjajnog traže.

W: To su izvanredni ljudi, ne odlikaši nego izvanredni, jeli tako?

Da, tako je, da bi ste bili izvanredni morate stvarno raditi na sebi.
Gledajući moj put bio sam na tom nekom američkom startu uvijek. Puno sam čitao na engleskom, njemačkom, sve do čega sam mogao doći a što mi je moglo pomoći.

Puno sam slušao i mislim da su mi sve te pročitanje knjige puno pomogle. A sad sam eto i ja u situaciji da s tim istim ljudima o kojima sam čitao, ljudima koji su meni bili uzori, da s njima sada zajedno nastupam u Kataru, Kirgistanu, Americi, i u još mnogim zemljama…

Zapravo mi je teško izdvojiti nekoga tko je imao neki utjecaj osim Johna Maxwella.
Toliki utjecaj u smislu da mi je životnu filozofiju preokrenuo i pomogao mi da krenem jednim putem za koji sam možda ja intuitivno oduvijek znao da je za mene ispravan. I eto, drago mi je da je to tako krenulo.

Moja prva knjiga 7 tajni uspjeha zapravo je nastala nakon moje kliničke smrti

Imao sam neko veliko imanje, kupio sam ga izvan Sarajeva, to je ispao u konačnici elitizam neki. Ali nisam nikad imao vremena da ga potpuno koristim, onda sam se ipak povukao na njega gore na nekih mjesec dana. Teško je međutim nekad i onima koji znaju s riječima spustiti taj osjećaj u riječ. Bilo mi je savršeno.

Sami sebi postavljate puno pitanja, jako puno pitanja, i ja sam sebi.

Međutim ta se sva pitanja na kraju mogu na jedno svesti. Jesam li ja stvarno taj dan dobro?
Kako bi ja ocijenio svoj život?
Meni je glavno pitanje ono ležiš ti sad u grobu, mrtav si i možeš li sam sebi dati peticu ili ne možeš? Drugo nije bitno.

Jeli to bio život kakav si ti želio živjeti ili je to bio tuđi život?
Jesu li to bili tvoji snovi ili tuđe fantazije?

I jesi li stvarno, kad se pogledaš u ogledalo, siguran da si dao sve od sebe da napraviš od svog života možda najveću priču ikada ispričanu? To je otprilike to.

W: A recite nam apropos duša. Zanimaju nas ljudi koji kažu za sebe da su stare duše, jer su to vidjeli nekom praktikumom. Navodno se puno toga zapravo da osvijestiti. Pa nas zanima i vaš stav o tome?

Ja sam što se ono kaže, „personal faith“, ja to na neki način ne krijem, ali pretjerano ni ne populariziram, jer smatram da je to duboko individualna stvar. Ako čovjek vjeruje u Boga onda u principu nema prostora da ide lijevo ili desno kada su u pitanju neka vjerovanja u reinkarnaciju i neke druge stvari. Dakle ja apsolutno vjerujem da postoji neko proživljenje, jer po meni inače svijet ne bi imao nekog smisla.

W: Koju vjeru prakticirate?

Pa onakvu kako se to nalaže. Kada su te stvari u pitanju svako vjeruje u što želi, ja nikad u svojim knjigama, videu niti u bilo čemu drugom nikada o tome ne govorim, jer smatram da je to vrlo osjetljivo. Vjera i politika su dvije stvari koje ja izbjegavam u svojoj priči. Ali ne krijem svoju vjeru. Osvijestio sam je kroz ovo što sam počeo raditi kao nešto što mi pomaže.
Svaka vjera je dobra.
Zato kada postane teško i kad ne možete više to je možda neki zadnji oslonac na koji se možete zakačiti i osloniti.

W: Što kažete općenito, nekako se osjeća u svijetu da su ljudi krenuli prema duhovnom puno više nego prije. Vjerujemo da ste i sami primijetili te trendove?

Jeste, znate zašto? Ja vjerujem da je uspjeh bez sreće i ispunjenosti najtužnija formula uspjeha. Ljudi su sve svjesniji toga. Mi živimo u vremenu koje je užasno kompleksno.
Mene često pitaju pa dobro kako su nekad ljudi živjeli? Pa drugačiji su bili problemi prije 100 godina i danas.

Sve je to bilo puno jednostavnije. Sa brojem informacija i promjena danas dobro smo ikako normalni.
Kažu kad tijelo pati, i kad materija uopće pati, duša zove upomoć.
I ljudi polako shvaćaju da ih brzi život vodi podzemlju puno brže. Svjesni smo toga. To moja prva priča s kojom počinjem svaki dan i svaku noć. Sebe preispitujem kako sam potrošio to vrijeme dato u danu.

Jer pazite, živjeti život znači pisati sedam praznih stranica. Svaki novi dan je novi početak.

Mi pišemo novu stranicu. E sad, ekonomski gledajući, računovodstveno, mi smo svjesni da ta banka života sve brže i brže vrijeme nosi. Ja sam eto osobno bio u toj situaciji s 35 godina, dakle ja nisam bio na ivici. Ja sam prešao ivicu. Stalno pokušavam ljude vrtati da shvate te neke 3 stvari.

Prva stvar da je život suviše kratak, druga stvar da je život dar, veliki dar.
Svaki novi dan je dar.

I treća stvar da podignu svoje standarde. Suviše se svi nekako zadovoljavaju prosječnim. Kada nekome kažemo da je mediokritet on se naljuti. A mediokritet u prijevodu znači prosjek. Dakle klub mediokriteta je klub ljudi koji su prosječni. Koji se nikada nisu odvažili na više.

Dakle, vi ste sjajan portal, vi ste počeli nove stvari raditi, unijeli neko novo svjetlo, donijeli potpuno novu priču. Ja strašno volim s takvim ljudima razgovarati. U isto vrijeme imate ljude koji ne vode svoj život, oni samo čekaju da se taj život desi.

Vjerujem da postoje ljudi koji postoje samo da postoje. Znači jedu, piju, spavaju, nevjerojatna stvar.

Nikakvih ambicija, ništa. A postoje i ljudi koje život potroši. Neka moja definicija takvih ljudi. Dakle, to su ljudi koji ne znam zbog čega žive.

To su ljudi koji kroz ta programiranja i kondicioniranja jednostavno prihvate ulogu žrtve. I onda puste ono što se kod nas u Sarajevu žargonski kaže, da ih taj život satare. Bukvalno.

Gledam mlade osobe koje se tako postaraju, kao da su se prepustili, kao da samo čekaju da se eto i to završi. S druge strane vidite nekog kao vi, ja sam time tako oduševljen. Ta treća vrsta to su tako pozitivni ljudi. Ja sam oduševljen tom populacijom. U svemu vide nešto pozitivno. To su ljudi koji shvaćaju da je život dar i žive ga u punom smislu te riječi.

Svaki dar dolazi s nekom obavezom. A ta je da ispunimo neko svoje poslanstvo. Da ispišemo knjigu koja nam je dana, koja će nam će na kraju života, po mom nekom vjerovanju, biti stavljena u ruke, Pa ćemo je sami čitati.
Najljepšim mislima, najuzvišenijim djelima, dostignućima je treba ispuniti. Dakle trebamo biti autori, da ne budemo samo čitatelji knjige svog života.

Trebamo biti pro aktivni autori i da tako možda naš život postane najljepša priča ikad ispisana. To je neka moja filozofija. Meni je dovoljno da s nekim provedem tri minute kako bih znao u kojoj je on od tih kategorija nalazi.

Čim ljudi počnu pričati, vidite gdje su. Dakle, imate jedan veliki krug. Ja sam to nazvao krug zabrinutosti ili krug brige. U njemu je jedan mali krug koji sam nazvao krug utjecaja.

U tom krugu zabrinutosti su sve stvari na koje mi nemamo utjecaja, ali smo oko njih zabrinuti. Na primjer politika i politička situacija je tu. Brexit, Notre Dame koja se sad desila, sve je to u tom krugu. Što će napraviti Trump, što će napraviti ovaj ili onaj. Šta sad ja po tom pitanju mogu? Da se ubijem? Dakle samo mogu biti zabrinut.

A taj krug utjecaja, mali krug unutar velikog kruga, to je ono što ću raditi danas, kog ću vidjeti, što ću pročitati, zašto ću to raditi? Razumijete, stvari na koje ja imam utjecaj.

Mislite stvari na koje vi imate utjecaj? Ako na takav način funkcionirate, vi počinjete djelovati na okolinu. Političarima, na primjer kao ne možemo ništa, ma možemo, svojim ponašanjem.
Tako je, kada odlučimo da živimo na taj način. Dakle po meni su to neuspješni i nesretni ljudi, jer ja vežem sreću i uspjeh uvijek.

W: Svaki put se za uspjeh trebamo nagraditi, zar ne?

Apsolutno. Neki ljudi provode 80 posto vremena u nekom svom krugu zabrinutosti. Dovoljno je samo da sjednete u kafić i slušate. Evo ja dok sam čekao slušam tim perifernim uhom što ljudi pričaju.

Samo se o tome priča što je ovaj napravio, što je onaj odradio. Razumijete, sjednete primjerice kod taksiste prosječnog, on će vam sve ispričati, on sve zna. On zna sve teorije zavjere koje postoje na svijetu, ali ne radi ništa u onih sat vremena kojih čeka.
On ima rješenje, da, ima rješenje uvijek.
A uspješni i sretni ljudi provode 80 posto svog vremena u krugu utjecaja.

Pazite, ja moram 20 posto vremena provesti u krugu zabrinutosti. Ne mogu živjeti pod staklenim zvonom. Moram znati što se dešava. Ali ne moram cijeli dan to prožvakavati.

Ima jedna priča koju nikad nisam pričao
Jedan profesor je digao čašu i pitao studente koliko je teška ova čaša? I oni počnu nagađati. A on kaže ne, ne, ne, apsolutna težina ove čaše je potpuno nebitna. Ona je teška toliko koliko je jak onaj koji je drži. Ako je držim minutu nije problem, ako je držim sat onda već je problem, ako je držim cijeli dan mogla bi mi ruka ostati ukočena.

E tako je isto i sa brigama i sa stresom u životu
Stres je sasvim normalna stvar. Ja stvarno vjerujem da su moje knjige tako van serijski tražene zato što su realne, brutalno realne. Dakle pisao ih je neko tko se realno realizirao na našim prostorima.
Pošteno, iskreno, da.
Znači nema uljepšavanja, nema ono sve će biti dobro.

W: Što nam možete reći apropos raznih “novokomponiranih učitelja života”

To je sjajna prča, ja volim priče. Priče uspavaju djecu, a probude odrasle. Mi razmišljamo na 3 načina: mislima, osjećajima i slikama. Slike su puno dominantnije od misli i ulaze u podsvijest. A podsvijest je znamo dio svega. Dakle zato ja volim priče.

Profesor je podučavao učenike i u nekom trenutku popeo se na krušku i s nje pao, baš ozbiljno pao. Učenici su htjeli zvati doktora, a profesor kaže ne. Zovite mi nekog tko je pao s kruške. Jer samo on zna kako mi je.

To je dominantno u mojim knjigama, dakle taj moj pad s kruške. Iza mene stoje realni rezultati. Vi ste nekakav doktor znanosti to je teoretski ok i neki vrhunac. Ne da se hvalim, ali treba gledati postoji li rezultat nekog čovjeka. Ja znam što znači imati idiota šefa, znam što je podmetanje, što znači biti odgovaran. Ja sam recimo prodao više od 200 000 knjiga. To je moj realan rezultat.

Ja radim s top ljudima. Kod mene su super uspješni biznismeni i sportaši. Nemam ja reklamu, oni me sami traže. Liderstvo je jako usamljena pozicija, iako je seksi riječ. Ne smijete pokazati sumnje i strahove. Morate biti stijena.

Oni prijatelji koji vas ne mogu pratiti pokušavaju vas svesti na svoj nivo i zato su ti coachevi u Americi postali boom. Ljudi shvaćaju da im treba neko tko im nije prijatelj, a s kim imaju veoma jasan odnos, ali taj neko mora znati što radi! Iza njega mora stajati teorijsko znanje i realni rezultati u praksi.

Meni dođe predsjednica uprave velike firme, ja sam to bio, znam probleme koje ima i onda mi to brzo rješavamo. Kada neko hoće transformaciju, ja sam to bio i mogu pomoći plus imam metodologiju koju je osmislio neko tko je i od mene i on nje 50 puta uspješniji. A istovremeno imam krug eksperata na koje mogu da se oslonim.

Ako bi meni neko došao, a da ja osjetim da ima neki psihički problem, u to ne ulazim. Šaljem dalje, to nije nešto o čemu ja išta znam ili mogu odradit. Isto kao što imam dobe računovođe ili PR za koje mislim da u nekom konkretnom području nekom mogu pomoći. Samo tako se radi ispravno.
isto kao što i poduzetništvo dolazi od riječi poduzeti nešto. Dakle da bi bilo pomaka treba poduzeti nešto.

Također je pitanje koliko je dobrih i loših dana, koji je omjer

Ne možemo svakog momenta biti dobro, nekad moramo biti i down, inače bi to bila histerija. Tko vodi realan život i tko se realno bori u ovoj našoj realnoj džungli – to je život.

Uzmite Tajnu uspjeha, primjeni pa ćeš postići uspjeh. Plati cijenu za to. Cijena je naporan rad, odricanje, pritisak. Bez toga nema ništa! Bar ja ne znam da bez toga ima ništa, možda ima ali ja za to ne znam, a na raznim poljima sam se ostvario. I dan danas i radim i učim non-stop. Svaki dan slušam sat vremena, čitam sat vremena, svaki dan pišem. Ne može drugačije.

W: Zašto radite s ljudima koji su već uspješni?

Njima se puno teže motivirati. Dakle vi kada ste gladni, žedni, kada vam glava ovisi ne treba vam ni Kenan ni video.

Vi se pokrećete taj čas u potrazi za rješenjem, ali kada ste vi već nešto postigli upada se u opasan komfor, a okruženi ste ljudima koji vam samo povlađuju.

Između mojih knjiga je tri godine razlike, to je velika razlika od recimo štampanja po 5 knjiga u tijeku jedne godine. Što je to? Ljudi po pet knjiga u godini napišu, pa to je hiperprodukcija. Treba valjda prvo u čovjeku nešto sazreti da bi imao reći nešto korisno.

Mene je jedno poglavlje mučilo. Nazvao sam ga Zaboravi, ali ne oprosti. Što je suprotno onom oprosti, ali ne zaboravi.

Mučilo me godinu dana. Nisam znao kako reći to što sam htio reći. Ja sam po pitanju društvenih mreža bio oduvijek skeptičan. Jao, kad treba objaviti nešto na to Facebooku, daj pustite me ljudi. Nisam jednostavno bio za to.
A da, ali mora se.

Došao sam u Beograd na sajam, knjiga je bila mali bestseller, ja sam 8 sati potpisivao tamo knjige. Ljudi su autobusima dolazili. Ja sam tad vidio da su ti virtualni prijatelji bitni.

Nakon toga savjeti: odmori malo. Čuj, odmori malo. Je li? Uspori malo. Nevjerojatna stvar. Zašto usporiti ako ideš u pravom smjeru.
Tako i meni kažu uzmi mjesec, dva, odmori malo imaš ljude koji ti rade. Mislim se ja dragi su meni moji ljudi, ali ako ja uzmem mjesec dva, to nikad ne znaš. Svoj posao ja moram raditi.
Liderstvo je težak posao. Ja sam doktorirao na liderstvu i managementu. Liderstvo je jako seksi riječ, svi ga vole. Ali gorka istina je da je liderstvo usamljeno.

A da vam samo nastavim, krenuo sam Hrvatsku. Da vam ne pričam o tim obeshrabrivanjima. Objektivno, bez ikakvog podilaženja, Hrvatska je najzahtjevnije čitalačko tržište.

Dakle, jako je teško proći ovdje. devet izdavača u Hrvatskoj me odbilo. Ja to nisam pričao nikom dok se nisam sa svojim prvim izdavačem dogovorio.

No, evo i u regiji se moje knjige čitaju i u Sloveniji sam uspio. Moje su knjige u prvih 10 najčitanijih.
Moje knjige su i na Amazonu, pa eto došla je i ta američka književna nagrada, sve vuče jedno drugo. A sve ustvari počinje kada povjerujete u sebe. Ali ono baš kada stvarno povjerujete u sebe.

Jako se bitno okružiti s ljudima koji vas guraju prema naprijed. Ljudi će učiniti sve da vas obeshrabre u vašim nastojanjima jer izlazite iz okvira. Ali svijet i jesu promjenili i živote oni koji jesu drugačiji!

W: Od kud nam pravo da taj život tako podrazumijevamo? Što znači život?

Kažu postoji nešto što će živjeti iza vas, neko trajno dobro. Kad čovjek umre sva mu se djela zapečate osim tri: trajno dobro, korisno znanje i dobro dijete koje će ga spominjati.

U mom slučaju su to moje tri knjige prevedene na 10 jezika koje ostaju iza mene i za koje svaki dan od ljudi dobivam poruke koliko su im pomogle u određenom periodu života kada su imali problem. Sad sam počeo snimati i videa. Dugo su me tražili ja nešto nisam htio.

Čovjek vidi da dobro koje radi, da se ono multiplicira kada se dijeli. Ja ga zaista pokušavam multiplicirati, a nema ništa jače nego knjiga. Kako se kaže rečeno leti, zapisano ostaje.

One su tu napisane, moja knjiga je prevedena i na pismo za slijepe, htio sam da bude baš ista, doslovno prevedena. I sad ću to dijeliti.

Da i najljepše je na polici knjigu vidjeti, ja neku koju volim pročitam i po nekoliko puta.
Ljudi se knjizi uvijek vraćaju. Zato ja i volim reći da su moje knjige priručnici, jer se faktički uvijek nekako pri ruci kada zatrebaju. Da joj se možete vratiti nazad kad vam nešto teško padne. Vidite Živjeti život su teme koje su životne. Dakle kako se nositi s probemima, i iskušenjima, s izdajam, razočarenjima…

W: Apropos spolova, ne u smislu kategorizacije ili predrasuda, nego da li vi mislite da je stvarno ženama za nijansu teže nego muškarcima?

Ja mislim da oba spola nose svoj križ i svako misli da je ovom drugom teže ili da je onom drugom lakše. Kad su žene u pitanju, ja ih jako poštujem zato što su puno otvorenije za rad na sebi nego muškarci. Sve studije to pokazuju. Puno su spremnije i hrabrije da kažu što misle. Muškarci su nekako uvjereni da sve znaju i da su svu pamet svijeta popili. Nekako ih je stid reći da nešto ne znaju u životu.

Kod mene se to dešava u knjigama, moje knjige jako puno čitaju i muškarci, a to je zbog poštovanja brutalne realnosti i konkretnih rezultata koje imam u životu.

Onda to kod njih može proći. Generalno mislim da muškarci i žene trebaju biti jednaki u svemu, a žene su po meni puno bolji i iskreniji prijatelje. Imati ženu za prijatelja je sto puta dublje nego s muškarcem, unutarnja snaga žene je puno veća i spremna je braniti svoje pa i u deliktu. To je iskreno prijateljstvo i hrabrije su reći istinu, ali su više samokritične pa im je teže.

Mislim da oboma podjednako treba jako puno ovakvog štiva i sadržaja. Bombardirani smo negativnošću i glupostima. Toksičnim materijalom koji užasno utječe na bolje misli i bolji život. I muškarci su sve više svjesni koliko je potrebno raditi na sebi i sve spremniji da kažu kako im pomoć treba bila to knjiga ili bilo što. Na kraju balade imate dobre i loše ljude. Različite. Svuda ima svega, u svakoj vjeri, rasi kategoriji. Svugdje ima dobrog i lošeg.

W: Treba biti manager sebe i svog okruženja

Prva promocija u regiji moje knjige Nadživjeti život bila je evo upravo u Zagrebu na Svjetsku noć knjige i mislim da je to jako znakovito i važno. Čovjeku je inače teško govoriti o svom radu, ali ja mislim da je ovo daleko moja najbolja knjiga. Puno će se ljudi pronaći u njoj. Svi smo mi bili u situaciji da imamo problem i osviještenje. Ona ima odgovor na to neko pitanje na koje ljudi prije ili kasnije dođu u iskušenje da nađu odgovor. Kako ustvari živjeti život.

Intervju: Diana Mikloš, glavna urednica

Dok njegov novi singl munjevito osvaja publiku i osigurava mu stalno mjesto na streaming playlistama, Josip uspijeva u onom najtežem – ostati čvrsto na zemlji.

U ležernom i iskrenom razgovoru za Wish.hr, ovaj talentirani glazbenik otvorio je dušu o tome kako se nosi s iznenadnom medijskom pažnjom, što se krije iza njegove emotivne strane i kako planira provesti radno, ali uzbudljivo ljeto. Otkrio nam je i svoje najveće glazbene želje, planove za prvu veliku turneju te formulu kojom balansira između discipline i čiste intuicije.

Prije nego što počnete čitati intervju i saznate tko je zapravo dečko koji osvaja scenu, obavezno pojačajte zvučnike i pogledajte njegov službeni videospot za pjesmu “Party” na YouTubeu…

Nova glazbena priča počinje upravo ovdje – u nastavku pročitajte što nam je sve Josip ispričao!

Josip Bačić: “Popularnost je lijepa, ali najvažnije mi je da me ne promijeni”
Novi singl Party posljednjih je tjedana dodatno privukao pažnju publike, a ime Josipa Bačića sve se češće pojavljuje na glazbenim playlistama i u medijima.

Ipak, mladi glazbenik priznaje kako mu je, unatoč sve većoj popularnosti, najvažnije ostati isti onaj dečko koji je zaljubljen u glazbu.
U razgovoru za Wish.hr govori o uspjehu, emocijama, planovima, ljetu koje je pred njim i željama koje tek planira ostvariti.

W: Posljednjih mjeseci o Vama se sve više govori. Kako doživljavate pažnju medija?

Lijep je osjećaj i zahvalan sam na svakoj prilici da predstavim sebe i svoju glazbu. Drago mi je što imam podršku publike i medija, ali trudim se da me to ne promijeni. I dalje sam isti dečko koji voli glazbu. Zapravo, takva pažnja mi je dodatna motivacija da radim još više jer mi pokazuje da sam na dobrom putu.

W: Koliko Vas je uspjeh promijenio privatno?

Rekao bih da me nije promijenio kao osobu, nego mi je dao više samopouzdanja. Utjecao je na to da više cijenim sebe i svoj rad.

W: Što Vas publika još ne zna o Vama?

Možda koliko sam zapravo emotivan. Ljudi to vjerojatno mogu naslutiti kroz moje pjesme, ali privatno me stvarno mogu dirnuti male stvari.

W: Koliko Vam je važan stil i imidž?

Jako. Volim da sve što radim ima svoju priču i da vizualno prati glazbu. Ali najvažnije mi je ostati svoj.

W: Što se uvijek nalazi na Vašoj playlisti?

U posljednje vrijeme sve više slušam akustične verzije pjesama, pogotovo one s gitarom. Takve izvedbe imaju neku posebnu emociju i često me inspiriraju dok stvaram.

W: Imate li neku neostvarenu glazbenu želju?

Puno ih je, ali najveća je jednog dana krenuti na vlastitu turneju i pjevati svoje pjesme pred publikom koja ih zna od riječi do riječi. To je san kojem težim.

W: Kako punite baterije nakon koncerata ili iscrpnih i dugih studijskih snimanja?

Nemam neki poseban ritual. Najviše mi pomaže dobar san, malo mira i vrijeme provedeno s ljudima koje volim. Nekad je upravo to najbolji način da se napunim energijom.

W: Kakvo će ljeto biti za Josipa Bačića?

Rekao bih radno, ali lijepo. Ovo ljeto posvetio sam stvaranju novog repertoara, pripremi novih projekata i puno putujem. Istovremeno pokušavam pronaći vrijeme za more, prijatelje i male trenutke koji me pune energijom. Upravo je to poruka moje pjesme Party – manje analiziranja, više uživanja.

W: Što Vas danas najviše motivira da stvarate novu glazbu?

Najviše me motivira pomisao da bi neka moja pjesma jednog dana nekome mogla uljepšati dan ili postati dio lijepih uspomena. To je osjećaj koji me uvijek tjera da stvaram dalje.

W: Kada biste morali opisati sebe u tri riječi, koje bi to bile?

Iskren, pozitivan i uporan.

W: Jeste li osoba koja unaprijed planira svaki korak karijere ili više vjerujete intuiciji?

Po prirodi sam dosta organiziran i volim imati plan. Volim zapisivati ideje i znati koji mi je sljedeći cilj. Ali kad je glazba u pitanju, često su upravo spontane odluke one najbolje. Vjerujem da je za uspjeh potrebna kombinacija rada, discipline i malo sreće. A nekako mislim da što više radiš, to više prilika i “sreće” stvaraš za sebe.

W: Kada biste mogli surađivati s bilo kojim regionalnim izvođačem, bez obzira na žanr, koga biste odabrali?

Teško mi je izdvojiti samo jedno ime jer na regionalnoj sceni ima puno izvođača koje cijenim. Duet se treba dogoditi spontano i jednostano da kliknemo jer publika uvijek prepozna kad je nešto iskreno.

W: Što biste voljeli da publika prvo pomisli kada čuje ime Josip Bačić?

Volio bih da pomisle na nekoga tko je ostao svoj i širio pozitivu. Ako nekome uspijem izmamiti osmijeh, dati malo nade ili barem malo uljepšati dan, mislim da sam napravio nešto vrijedno.

Intervju : PR 365

Velika Gorica na nekoliko dana postaje apsolutno središte europske i svjetske roštilj-kulture, ugostivši premijerno američko BBQ natjecanje „No smoke, no glory“ s kvalifikacijama za World Cup u Las Vegasu, a slavni kulinarski virtuoz glavni je magnet ovog gastro spektakla.

U Hrvatsku je premijerno sletio Brad, trostruki svjetski BBQ prvak i apsolutni autoritet za revolucionarnu „hot and fast“ metodu.
Dok se najbolji europski timovi, predvođeni našim dečkima iz BBQ Hot Yard, pripremaju za ozbiljno odmjeravanje snaga, on donosi estetiku vrhunskog dima ravno u srce turopoljskog kraja.

Kroz ekskluzivni masterclass o savršenoj pripremi rebarca i piletine, Brad Leighninger će domaćoj publici pokazati kako se tehnika sporog gorenja može integrirati s lokalnim gastronomskim nasljeđem.

Uoči vikenda koji će promijeniti pravila igre na domaćim rešetkama, donosimo vam detaljan uvid u njegove tajne — od toga kako prepoznati idealan trenutak za skidanje mesa s vatre, preko spajanja američkog potpisa sa slavonskim začinima i turopoljskim specijalitetima, pa sve do trikova kako vrhunski BBQ pripremiti kod kuće.

W: Brad, prvi put dolaziš u Hrvatsku na festival „No smoke, no glory“ u Velikoj Gorici. Što te najviše zainteresiralo da dođeš baš ovdje i što očekuješ od hrvatske publike i našeg načina roštiljanja?

B: Jedna stvar koju zaista volim kod BBQ-a je to što okuplja BBQ zajednicu i povezuje ljude diljem svijeta. Američki stil pripreme BBQ-a sve je popularniji u različitim zemljama zbog čega sam imao priliku puno putovati svijetom i održavati edukacije.

Posebno me veseli što sam došao u Hrvatsku, upoznao lokalne BBQ majstore i mnogo ljudi koji s nama dijele ovu strast. Zajedno pripremamo vrhunski BBQ i širimo ljubav prema ovoj kulturi.
Iskreno, ne mogu zamisliti bolji način za provesti vikend nego pripremajući BBQ u prekrasnom parku, u društvu novih prijatelja.

W: Ti si trostruki svjetski prvak i majstor „hot and fast“ metode, a u Velikoj Gorici ćeš držati masterclass o rebrima i piletini. Koje tajne spremaš za hrvatske roštiljaše – hoće li se nešto od toga moći primijeniti uz naše ćevape i pljeskavice?

B: Temelj „Hot and fast“ metode nije poseban okus nego određena tehnika pripreme. BBQ se svodi na nekoliko ključnih načela koja se mogu primijeniti bez obzira na to kakve okuse želite postići.

Cilj je mesu dati malo dima i tanku koricu kako bi razvilo bogat okus. Nakon toga možete dodati začine i arome po vlastitom izboru, zamotati meso i nastaviti ga pripremati dok ne postane savršeno mekano.

Najvažnije je savladati tehniku, postići željenu boju, razviti pravi BBQ okus te znati prepoznati idealan trenutak kada je meso dovoljno mekano da ga možemo maknuti s roštilja prije nego što se isuši. Kada jednom usvojite tehniku, možete se igrati s različitim okusima kako god želite.

W: „No smoke, no glory“ je prvo pravo američko BBQ natjecanje u Hrvatskoj, s kvalifikacijama za World Cup u Las Vegasu. Koliko je ovo natjecanje važno za svjetsku BBQ scenu i što misliš o domaćoj ekipi BBQ Hot Yard koja je trenutno prva u Europi?

B: Mislim da je prvo BBQ natjecanje u nekoj zemlji zapravo jedan izuzetno važan događaj i zato mi je posebno drago što sam ovdje i što mogu dati svoj doprinos.

Organizatore sam upoznao u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje su sudjelovali na nekoliko velikih natjecanja. Veseli me što sam sada u Hrvatskoj i što mogu pomoći festivalu na bilo koji način.

Svjestan sam da se od mene puno očekuje i da svi žele pobijediti upravo mene. Ovdje će nastupiti neke od najboljih BBQ ekipa u Europi, a ništa ih neće više motivirati nego skidanje mene s vrha. Zato znam da moram biti potpuno koncentriran i dati svoj maksimum

W: Kad probaš hrvatsku hranu i roštilj, što te najviše zaintrigira? Imaš li neku ideju kako bi spojio američki BBQ stil s našim lokalnim okusima (npr. s turopoljskim specijalitetima ili slavonskim začinima)?

B: Mislim da se tehnike dimljenja mesa mogu odlično kombinirati s bilo kojim začinima i okusima, a kada pritom postignete savršenu mekoću mesa, mogućnosti su gotovo neograničene. Vjerujem da se takav način pripreme dobro slaže s različitim kuhinjama svijeta.

Dim i lagano zapečena korica prirodno pristaju svinjetini i govedini pa sam uvjeren da će se izvrsno uklopiti i s hrvatskom gastronomskom tradicijom.

W: Brad, Velika Gorica ovog vikenda postaje prava prijestolnica roštilja. Kad bi hrvatskim gurmanima dao samo jedan savjet – kako da kod kuće naprave BBQ koji će barem malo mirisati na tvoja svjetski nagrađivana jela – što bi im rekao?

B: Najvažnije je da se ljudi ne boje isprobati ovaj način pripreme roštilja.

Mnogi vide dimljeno meso i pomisle da je riječ o nečemu kompliciranom, no zapravo nema razloga za strah. Istina je da se koriste nešto tvrđi komadi mesa kojima treba posvetiti malo više pažnje, ali tehnika nije toliko zahtjevna koliko se možda čini.

Kupite rebarca, stavite ih u smoker ili na roštilj i krenite. Princip je isti – potrudite se da dobijete lijepu boju i koricu, dodajte malo tekućine, zamotajte meso i nastavite ga pripremati dok ne postane savršeno mekano. Najvažnije je ne bojati se eksperimentirati i isprobavati nove tehnike.
Upravo će vam to otvoriti vrata novih okusa i omogućiti da pripremate zaista izvrsna jela.

Intervju: Disna Mikloš, glavna urednica

Fotografije: Turistička zajednica grada Velike Gorice

U javnosti je već odjeknula priča o tome kako ga je razdragano grlio svjetski poznat Bono Vox zbog oduševljenja svojih nepaca uživajući u hrani koju je Hrvoje pripremao na otoku Palmižani što je restoranu Laganini donijelo veliki komad dodatne slave, a od srca je besplatno pripremao jela i za humanitarni događaj u organizaciji Udruge Naš mali svijet kada je Goran Karan ugostio u Splitu.

Na taj događaj odazvali su se i Eros Ramazzotti i ostala slavna svjetska svita. No bez obzira na želju da ga također upoznaju i pozdrave njegove vrhunske kulinarske vještine nisu u tome uspjeli jer je Hrvoje Zirojević suptilno “zbrisao” iz kuhinje nakon što je kuhao dva dana, želeći tako doprinijeti što boljem uspjehu akcije namijenjene djeci dnevne bolnice Dječjeg odjela KBC Splita.

W: Relativno nedavno u Zagrebu ste bili jedan od gostujućih priznatih chefova koji su pripremali svoje jelo na jednoj gala večeri. U društvu se našao i legendarni Stevo Karapandža. Da li ste razmijenili neka iskustva, stavove, mišljenja?

Da, mali smo jednu gala večeru u Zagrebu na kojoj je bilo jedno dvjestotinjak ljudi, možda malo manje. Eto, tvrtka Kotany je slavila dvadeset godina poslovanja na hrvatskom tržištu, i eto bio sam odabran kao jedan od kuhara da sudjelujem u pripremi jela.
Što se tiče gospodina Steve Karapandže poznajemo se već jedno izvjesno vrijeme, a zadnjih par godina malo se intenzivnije družimo dapače i razmjenjujemo neka iskustva.
On jako prati moj rad, jako mu sve to sviđa, stoga što je moj pristup kulinarstvu drukčiji od standardnog razlikuje se od svakodnevnog. Ukratko koliko sam uspio shvatiti on gaji velike simpatije prema mom radu.

W: Danas je hrana i njeno ekskluzivno i maštovito serviranje postala ultimativni dio svakog restorana koji želi uspjeti. Gdje ste “izučili” tajne zanata?

Iskreno sam umijeće koje spominjete stvarao sam učeći se i trudeći.
Naravno jedan je dio znanja usvojen od starijih kolega, a onda se to znanje i iskustvo kasnije razvijalo sve više paralelno s mojim osobnim razvojem u kulinarskom smislu. Razvijao sam se u svakom pogledu, no uglavnom sam manje više sam stvarao i kreirao neka jela i imao neku svoju viziju kako nekad tako i danas kroz neka jela.

Danas se kroz određena jela u predstavljanju postavljaju neki viši standardi na hrvatskoj gastronomskoj sceni. Svakako uvijek volim pogledati neke druge radove kako bih vidio što kolege stvaraju no ipak uvijek imam neku svoju filozofiju, svoj “film”, svoj osjećaj, emociju prema onome što stvaram i shodno tome stvaram jela u restoranu Laganini na Palmižani, gdje i radim.

A što se tiče ideja kako ih pronalazim rekao bih da one dolaze jednostavno. Cijeli život živim u Splitu, uz more sam vezan od kada znam za sebe i spletom okolnosti zadnjih par godina baš intenzivno u restoranu gdje radim posebno nudimo ribu tako da imam velike mogućnosti biti fokusiran na pripremu plodova mora i raznih vrsta ribe.

Ideje mi nadolaze svakodnevno kao i razne kombinacije a da bi se stvarale nove nove ideje treba dobro ovladati okusima. Jednostavno kada krenem realizirati neku ideju, priču jela koju sam zamislio u glavi unaprijed znam kakav okus daje određena namirnica koja će povezana u nekoj kombinaciji dati konačan proizvod. U biti ovakvo stvaranje je kao nekakva jednadžba. To za sada jako dobro funkcionira i jednostavno mislim da živim još par života ne bih uspio iskoristiti sve mogućnosti što ih more daje.

W: Kako prenosite svoje znanje mlađim kolegama/generacijama? Što Vam je najbitnije da shvate?

Danas su te mlade kolege odrasli ljudi koji su nekada bili praktikanti a danas su samostalni chefovi.
Cijeli život je rad i poštenje, pošten odnos prema poslu i gostu. Nije samo stvar u nekoj novoj ideji vezano za neki recept, nije cilj pokazati nekakav trik kako bi gosti ostali zadivljeni, to je samo jedan mali segment.

Ima puno bitnijih, važnijih stvari a to je raditi s mladim kolegama na odgoju, ponašanju, pristupu gostu, komunikaciji u timu.
Primjerice kada nekog mladog kolegu zamolim da mi donese neku namirnicu iz komore zahvalim mu se i tražim tu vrstu komunikacije među svojim mladim kolegama.

Učim ih da imaju odnos pun poštovanja jer jedna doza čovječnosti mora biti iznad svega, poštenje, puno rada i truda, jer to su sve glavne kvalitete ne samo u kuhinji nego i u životu. Ima puno mladih kolega koji su danas stvarno dobri ljudi i to mi je jedna velika nagrada u životu.

W: Na Wish hr portalu pisali smo o slavnom francuskom chefu Danielu Bouludu ovjenčanog Michelinovim zvjezdicama čije se kulinarsko carstvo prostire diljem najvećih gradova svijeta.

Upravo je Vas chef Daniel Bouludo pozvao na prestižnu humanitarnu godišnju proslavu Citymeals on Wheels Chef’s Tribute u New Yorku koju posjećuju već 30 godina najveće i najbogatije “glave” svijeta. Dobili ste budžet od 2.500 dolara za 1000 tanjura koliko je bilo uzvanika! Zvuči škrto..

Što ste iskombinirali od namirnica u 2,5 dolara po osobi? Da li se tako posluje i u hrvatskim restoranima, što znači da se ovaj posao itekako isplati?

Priče s chefom Danielom Bouludom krenula je prije malo više od godine dana.
Jedan dan mi je jednostavno došla elektronska poruka, poziv da sudjelujem na humanitarnoj večeri koja se događa u Rockefeller centru za tisuću i nešto uzvanika. Za ovu manifestaciju bilo je odabrano trideset kuhara s Mediterana.

U samoj komunikaciji koja je trajala dva, tri mjeseca oni su tražili fotografije jela, te su shodno tome odabrali jedno jelo. Naravno moralo se paziti na financijsku stranu jer sve što se zaradilo na toj večeri išlo je u humanitarne svrhe za starije ljude.

Ja sam pripremio jednu lijepu svježu priču u predjelu. Radilo se o carpacciu od sabljarke u kombinaciji s gorkom narančom, pepelom crnih malina, sušenom rajčicom i hrvatskim maslinovim uljem, tako da su imali cijelu jednu malu priču, okus Mediterana uspješno smo prenijeli na stol.

Nekoliko dana prije sam dobio obavijest da sam prebačen u VIP dio gdje su bili jako bogati gosti, senatori, guverneri. U toj prostoriji su bila tri stola s oznakama platinum, gold i silver. Platinum stol je bio za deset ljudi a svaka stolica je koštala 30.000 dolara.

Da li se to može prenijeti kao model u hrvatskim restoranima vjerojatno u nekim segmentima može, ali ne nešto previše. Mi imamo neke lokalne namirnice koje se mogu iskoristiti a čija je cijena relativno povoljna, što se tiče financija. Međutim oko jedne ovakve gala večere, poput ove u kojoj sam sudjelovao, morate stvarno imati pokriće kako bi cijelu priču mogli “prodat” odnosno servirati na tanjuru.

W: Amerikanci su prvi brendirali mediteransku kuhinju…Koje je Vaše mišljenje o našim naporima da se što više prepoznamo na svjetskom zahtjevnom tržištu?

Unazad par godina počelo se dosta toga stvarno micati, malo su i poslodavci pustili kočnice. Počelo se dosta ulagati u restorane i u kuhare. Naravno, uvijek je bilo problema i bit će ih ali nekolicina kolega koji stvaraju nove stvari u mediteranskoj kuhinji i još par mladih kolega koji dolaze svako su dobrodošli na tom polju u Hrvatskoj.

Mislim da imamo dobru budućnost što se tiče brendiranja same mediteranske kuhinje a ujedno i dalmatinske kuhinje koja je sastavni dio mediteranskog dijela, a koja ima neki svoj izričaj. Svakako bih naglasio da mislim da moramo biti malo drukčiji. Imamo mi mnogo ribe međutim drukčija je njezina kvaliteta pa su time i drukčiji su pristupi… moramo biti originalni, imati svoj način.

Moja je želja da što manje kopiramo a da što više budemo originalni u svojim izvedbama. Imamo namirnice, imamo ideje tako da mislim da nas čeka dobra budućnost što se tiče prezentacije i prepoznavanja naše dalmatinske kuhinje.

W: Što najviše volite skuhati sebi i svojim prijateljima na opuštenom druženju?

Pa evo, volim dobar roštilj. Radim s ribom ali dosta volim i meso. Pašticada mi je jedno od, ako ne i najdraže, jelo zbog svoga okusa u kombinaciji s domaćim njokima. To je jelo koje iziskuje dosta vremena u pripremi , kuhanju, mariniranju mesa, ali je na kraju slasno i ukusno.. Uglavnom volim takva jela i da ne zaboravim svakako volim dobru peku.

W: Kako za Vas izgleda idealno ljetovanje i odmor te koja je zemlja na Vas ostavila najbolji dojam kako u kulinarstvu tako možda i u druželjubivosti i ljubaznosti ljudi?

Što se tiče idealnog odmora pogotovo po ljeti odgovor ću vam dati za par godina jer jednostavno svako ljeto je radno, moj posao je intenzivan. U natrag devet godina nisam se stigao niti u moru okupati, jednostavno je posvećenost radu u ljeti tolika da od ljeta gotovo nemam ništa.

A što se tiče utjecaja gastronomije izvana ipak mi je ovaj dio Mediterana najdraži. Ako bih trebao izdvojiti onda mi je libanonska kuhinja, a pogotovo grčka kuhinja posebno draga.

Također ne bih htio izostaviti španjolsku, talijansku i francusku mediteransku kuhinju koja mi je izuzetno bliska iako sam probao jako puno različitih jela iz različitih podneblja, ali kada su moje nepce i moj gušt u pitanju onda mi mediteransko kulinarstvo broj jedan.

W: Kako Vam uspijeva biti tako ležeran, a istovremeno svestran s velikim rezultatima na polju gastronomije. Koja je Vaša životna filozofija?

Živim iz dana u dan, idem kroz život uz obaveze i posao svaki dan, a svaki je drukčiji. Uvijek se pojavi neki novi izazov. Nikad nije monotono niti dosadno, a ako i dođe do toga onda odmah krenem raditi nešto. Čvrsto sam na zemlji, rad kod mene dominira. Uz to pokušavam biti ljudima pristupačan, kada i koliko god mogu izaći u susret.

Želim biti čovjek prema svima, učiti ih poštenju kroz moje poštenje, pokazati kako treba živjeti život. I mislim da za sada s ljudima s kojim radim vidim velike rezultate jer i oni počinju tako, postojani su i čvrsto na zemlji, nemaju glavu “u nebu”. Želim da shvate da je pred njima veliki posao, rad i stvaranje a nekakve zasluge će doći s vremenom.

Intervju: Diana Mikloš, glavna urednica
Fotografije: Dean Dubokovič

W: Što biste rekli o sebi i na koji način se definirali. Marijana Dokoza, spisateljica ili novinarka?
Jedno i drugo. Meni je ta smbioza književnosti i novinarstva posve normalna, prirodna. Neki će možda reći kako je novinarstvo posao, a književnost ljubav. No, meni je ljubav i jedno i drugo. Moj način života. Pisanje novinskih članaka može biti zanat kojeg ćete naučiti ponavljanjem, ali biti uistinu novinar, to ne možete naučiti. Novinar se rađa.

Ako ste u stanju prepoznati u svakoj situaciji priču, onda ste novinar. Ako prepoznate dobru priču, ako ste na godišnjem i na plaži uočite nešto što bi mogla biti priča, onda je novinar u vama. Novinarstvo jednostavno ne možete ostaviti i otići na godišnji odmor. Ono ide s vama. Ako prepoznate neku priču i možete je propustiti, niste novinar. I proza je ljubav, u nju je utkano sve ono što autor jeste. Jedno s drugim je dobra kombinacija, jer ako imate prozu u sebi, možete je unijeti u neke novinarske priče i time dodirnuti veći broj ljudi.

W: Spisateljica prije svega žena koja uspješno gradi i svoju novinarsku karijeru. Kao Hrvatica koja živi u Frankfurtu vrlo brzo postali ste glavna urednica Fenixa. Kakav je to mjesečnik i zbog čega je utemeljen?
Fenix Magazin je hrvatsko-njemački mjesečnik koji se u tri godine od izlaska svog prvog broja nametnuo kao najčitaniji i najutjecaniji medij u hrvatskom iseljeništvu. Ime Fenix dobio je po uzoru na mitološku pticu koja simbolizira novo rađanje i neuništivost. I naš Fenix je upravo takav. Stvoren je u vrijeme kada je bilo teško pridobiti čitalačku publiku u iseljeništvu, kada i tiskani medij teško opstaje u matičnim zemljama. Hrvatsko iseljeništvo je također zahtjevno i kritično.

A bilo je teško zadobiti povjerenje i osvojiti čitateljstvo, jer se Fenix morao boriti za hrvatsku djecu koja su rođena, odrasla i vrlo dobro integrirana u tuđoj zemlji. U tri godine se u tome dosta uspjelo i danas tiskano izdanje Fenixa redovito jednom mjesečno izlazi u Njemačkoj, Švicarskoj, Austriji i Luxembourgu.

Odabirom tema i informacija nastoji se napraviti zanimljiv sadržaj u kojem će svatko moći pronaći nešto za sebe. Svojim čitateljima nudi priliku da kroz povezane, ali različite, teme upoznaju široko lice hrvatskog, njemačkog, austrijskog i švicarskog javnog života. Fenix ima i svoj portal www.fenix-magazin.com koji je prepoznat kao hrvatski portal s najviše informacija o iseljeništvu. Drago nam je da nas prate i kolege u domovini te često prenose različite sadržaje sa stranica Fenixa.

W: Važnost medija velika je kako u domovini tako i u iseljeništvu. Primjer ste jedne idealne spojnice. Na koji i način mogli ostvariti i jaču vezu s Hrvatskim medijima, prije svega sveprisutnim web portalima?
Fenix donosi zanimljive reportaže, priče o poznatima, showbbizu, modi i lifestyleu, …, prati politička i sportska zbivanja, te naravno i živote i karijere poznatih i slavnih ili onih koji će to tek postati.

Novinari i fotoreporteri Fenixa biljeze zanimljive životne priče koje su dokaz da čovjeka zanima čovjek. Ono što je i u Fenixu najčitanije jesu sudbine, sretne i manje sretne sudbine, naših ljudi izvan domovine. I upravo to zanima i čitatelje u domovini.

Često nas prenose mediji iz domovine. Imamo dobru suradnju i s portalom Moja Hrvatska. Ima portala i u iseljeništvu i domovini koji imaju senzacionalističan, ali nerealan pristup iseljeništvu. Oni otežavaju vezu iseljeništva i domovine. Najveći zadatak leži na novinarima koji znaju donijeti priču, a da je dobra, istinita, realna. I to vrijedi i za nas u iseljeništvu i za medije u domovini. Tek tada ćemo moći ojačati vezu.

W: U modernim vremenima sve više se baca težište na ulogu žena. Kako vidite žene, njihov utjecaj u Hrvatskom iseljeništvu? Nije li se tu puno toga promijenilo?
Ako pitate od prve generacije iseljenika pa do danas, onda se doista puno toga promijenilo. Od položaja žene u društvu pa do njene uloge žene s karijerom zemlji u kojoj živi, a kroz čiju se karijeru i opet proteže to migrantsko podrijetlo i ljubav prema domovini. Puno je žena koje su predsjednice hrvatskih kulturnih zajednica u iseljeništvu i koje rade na povezivanju ne samo domovine i iseljeništva već i gradskih institucija gradova u kojima žive s Hrvatskom.

Doista ih ima puno koje su kroz kulturu dosta učinile na očuvanju hrvatskog identiteta u tuđini. Ima i onih koje su, nešto drugačije dale svoj obol hrvatskom iseljeništvu. Puno je medijski eksponiranih Hrvatica u Njemačkoj, Švicarskoj, Austriji koje često ističu ponos jer su Hrvatice. Spomenimo samo Mirandu Čondić Kadmenović u njemačkoj poznatu glumicu pod pseudonimom Mimi Fiedler.

Ona prilikom gotovo svakog televizijskog intervjua u Njemačkoj na njihovim najpopularnijim TV kanalima pozdravi Hrvate u iseljeništvu na hrvatskom jeziku, ispriča neku hrvatsku anegdotu… To možda ne izgleda kao nešto veliko, ali Hrvatima u iseljeništvu jako puno znači, a Nijemci kroz takve i slične “sitnice” bolje upoznaju i svoje hrvatske susjede i hrvatsku zemlju.

W: Pri dolasku u Njemačku zasigurno se pojavljuje puno problema. Ovih je dana to i jedna od glavnih tema u hrvatskim medijima. Kakvim Vam se čini dolazak jedne prosječne hrvatske obitelji primjerice u Frankfurt?
Čini mi se da Hrvati prilikom dolaska u Njemačku previše očekuju. Naravno, ima i iznimki, ljudi koji se dobro pripreme prije samo odluke, a kamoli dolaska u Njemačku, oni će i uspjeti.

No, ima i onih koji povedu cijelu obitelj u nepoznato, jer im je neki susjed obećao posao u nekom restoranu, na nekoj građevini i sl. Potom dođu, vide da to nije baš tako kako im je obećano, često i ne uspiju ostvariti osnovne uvjete za život, a onda im je glavna adresa hrvatska katolička misija. Gotovo svaka misija u Njemačkoj ima makar jednu takvu priču mjesečno. Činjenica jest da misije ne mogu pomoći nekome urediti život u tuđini.

Mogu im pomoći kratkoročno, ali srediti život, teško. Naravno, nije toliko problem posao naći, ako koliko toliko znate njemački jezik, ako želite raditi, ako ne uspoređujete rad u Hrvatskoj i rad u Njemačkoj. Morate imati na umu da je ovdje najam stanarina jako skup, a plaće nisu tako velike koliko ljudi misle. Ovdje je sve ubrzano i vrijeme je novac. Naravno, može se uspjeti, ali ne na brzinu i ako imate nerealna očekivanja. Svaki prvi iseljenik će vam to reći. I oni su uspjeli, ali trebala su im desetljeća.

W: Rođena ste Zadranka i samim time vidljiva je ljepota dalmatinskog duha u Vašem spisateljstvu. Koje su teme Vaših dosadašnjih knjiga?
Ja volim pisati o životu, o sudbinama pa se one protežu i kroz moje romane. Naranyjin plač je psihološki roman koji govori o otmici tek rođenog djeteta i majci kojoj su rekli da joj je dijete umrlo, a ona vođena majčinskom intuicijom ide na put boli koji će je na kraju dovesti do istine. Roman Grijesi je temeljen na istinitoj priči o ženi koja je u djetinjstvu bila verbalno zlostavljana od svog oca, o svim njenim tajnama koje su dovele do života kakvog nije htjela.

O ženi koja želi pobjeći od prošlosti te započeti novi život daleko od problema, ne znajući da se od grijeha prošlosti ne može sakriti. Taj će roman izaći u Njemačkoj, na njemačkom jeziku u ožujku iduće godine. Imam još dva koja su u pripremi i koja bi uskoro trebala izaći na tržište.

W: Teško je reći koja Vam je knjiga draža, ali kada bi mogli birati koju biste knjigu predložili da se recimo snimi film ili uprizori predstava?
Već su mi rekli da bi valjalo ekranizirati Naranyjin plač jer pisan takvom dinamikom da je odličan predložak za filmsko platno. No, osim tog romana, meni je srcu prirastao roman koji bi trebao uskoro izaći a, zove se Tragovi, i govori o dvoje ljudi kojima se dogodila zabranjena ljubav. To je priča o strasti, čežnji, velikoj ljubavi, pa i erotici, ali i patnji, roman o dvoje ljudi koji se prepuštaju sudbini, muškarcu i ženi koji se neizmjerno vole, ali ona je u braku dok on nije.

Kroz taj se roman konstantno preispituju osjećaji, krivnja, sudbina, bol, sreća. Pritom se ne odobrava zabranjeno, ali tu je priznanje da je čovjek nemoćan pred ljubavi, da je ono što prožima cijelo tijelo, dušu i srce neuništivo. Nitko ne može uništiti istinsku ljubav. U tom romanu će se mnogi pronaći, mislim da će dotaknuti srca mnogih.

W: Osim proze koja je prema mom mišljenju utemeljena na istinskim i čvrstim životnim situacijama pišete i na neki način pomalo provokativnu poeziju. Čini mi se da se tu osjeća jedna posebna Marijana Dokoza…
Jest, moglo bi se reći. Poezija je je odraz mene, onako kako se osjećam u trenutku. Zapravo, poezija je moje utočište, ono što ne mogu izreći na glas, ja napišem, pustim u svijet kroz stihove. Nikad ne pišem poeziju, a da je ne osjećam. Ona je poput suza, kad se isplačete lakše vam je….kad stavite na papir ono što osjećate, pretočeno u stih, lakše je.

Pred poezijom ne skrivate ništa, ne važete život i situacije, na pravite sliku sebe onakvu kakvu želite da je drugi vide. Poeziji dajete svoju dušu, razgolitite se do kraja, i to čitatelji prepoznaju. Ponekad objavim pjesmu na Facebooku i bude jako puno komentara ljudi koje je dotaknula, a da ni sami nisu znali da hoće, ljudi koje ja uopće ne poznajem. To se događa jer je ljudska i istinska i ako dotiče drugog čovjeka, meni je drago.

W: Ne volim postavljati pitanje za kraj, ali jednostavno moram se zapitati na koji način je tako dobro spojena žena, majka, novinarka i spisateljica?
Potrebna je pomoć ljudi okolo vas, ljudi koji će vas shvatiti, ali i nekog tko će vas razumjeti, dati podršku kad vam najviše treba , znati što osjećate i kad ništa ne govorite i moći vam dati snagu.

Intervju: Diana Mikloš, glavna urednica

U svijetu koji se stalno ubrzava, Srećko Kukić bira život u skladu s prirodom, dijeleći svoje imanje s konjima, paunovima i psima koji su obilježili njegov životni put od 1964. godine.
Kao “all-around” kinološki sudac s licencama za sve FCI skupine, Srećko je tijekom karijere ocjenjivao najljepše primjerke pasmina širom Europe – od Austrije do Luksemburga.

S njim smo razgovarali o onome što nas sve najviše zanima: kako prepoznati idealnu pasminu za svoj životni stil, koji su stvarni kriteriji na prestižnim izložbama poput Cacib-a Zagreb, te zašto je pravilna prehrana ključ dugovječnosti naših četveronožnih prijatelja.

Veliki ljubitelj životinja profesionalno se bavi kinologijom već više od četrdeset i pet godina te posjeduje licencu za sve FCI skupine pasa.
Što nam je sve otkrio o kriterijima na izložbama te odabiru prave hrane za pse, pročitajte u nastavku.

W: Kako ste se odlučili baviti ovim poslom ?

Potpun odgovor na ovo pitanje bio bi prilično dug, no kao i sve važne životne smjernice i moja profesionalna orijentacija korijene vuče iz ranog djetinjstva. Od malih nogu sam obožavao životinje, posebno pse koji su,osvrnem li se unatrag, doslovno obilježili čitav moj život, i privatno i poslovno. Kinologijom sam se profesionalno počeo baviti još 1964. Godine, a šest godina kasnije postao sam kinološki sudac. Danas sam internacionalni „all-around“ kinološki sudac s licencom za sve FCI skupine pasa. Osim kod nas u Hrvatskoj, sudio sam i sudim na izložbama u Italiji, Austriji, Mađarskoj, Bugarskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji, Crnoj Gori i Luksemburgu.

Zbog ljubavi prema psima preselio sam se iz centra Zagreba, gdje sam rođen i odrastao, u Sesvetski Kraljevac gdje se sa suprugom Anom, Nikolinom, Marijom Karlom i Brunom, bavim i uzgojem njemačkih ovčara, toy i patuljastih pudli te maltezera. Naša uzgajivačnica Crven Mayestoso ima preko tri desetljeća dugu tradiciju i nebrojeno mnogo titula koje su naši psi osvojili na izložbama. No, osim pasa, na imanju imamo i konje, paunove,ptice, ukratko doslovno živimo u prirodi i s prirodom, daleko od gradske vreve

W: Da li se i u čemu razlikuju izložbe pasa u Europi i u SAD u usporedbi s Hrvatskom?

Što se tiče međunarodnih izložbi pasa, u tome se Hrvatska već odavno približila europskim standardima. S ponosom mogu reći da se europske izložbe ne razlikuju mnogo od naših, osim eventualno po broju prijavljenih pasa. Hrvatski kinološki savez, na čijem je čelu predsjednik HKS-a dr.med vet Damir Skok, ima dugogodišnju tradiciju uspješnog organiziranja izložbi na svjetskom nivou, prije svega zahvaljujući stručnoj ekipu koja u korak prati sve trendove u svjetskoj kinologiji.

W: Koji su najbitniji kriteriji na izložbi pasa po kojima se proglašavaju najbolji, najljepši psi? Na što vlasnici pasa najviše trebaju obratiti pažnju?

Svaka pasmina ima svoj standard koji je propisan uredbom FCI-a te kinološki sudac kod ocjenjivanja traži najidealniji tip psa, dakle psa koji je svojim karakteristikama, anatomijom, kretanjem, kvalitetom dlake i sl. najbliži tom propisanom standardu. Različite se pasmine u ringu prezentiraju na različit način, no ono što je za sve pasmine jednako važno i na što vlasnici-izlagači trebaju obratiti pažnju je socijalizacija psa.

W: Što se čini u trenutku kada se dogodi sukob sudaca na izložbi?

Možda zvuči nevjerojatno,ali sukoba između sudaca nema, no, iako to nije dozvoljeno, ponekad dolazi do sukoba među izlagačima pasa kao i do sukoba između izlagača i suca. Naime, zbog ljubavi prema psu, ali i zbog takmičarskog duha, vlasnici pasa nerijetko su subjektivni i nerealni te svaki od njih misli da je upravo njegov pas najbolji, no samo jedan od četveronožnih ljepotana može ponijeti pobjedničku titulu.

W: Kada Vas netko zamoli da mu pomognete oko izbora pasmine koji su Vaši kriteriji i savjeti?

Kada se ljudi odluče nabaviti psa, najčešće se vode kriterijem – „e, ova mi se pasmina najviše sviđa“, no to često nije u skladu s njihovim mogućnostima niti s uvjetima koji su potrebni za držanje te pasmine. Kada mi se obrate za savjet, upravo im na to skrenem pažnju te kroz razgovor shvate imaju li ili ne uvjete za držanje psa kojeg žele te da li je pas kojeg su odabrali u leglu pas za izložbe i uzgoj ili je kućni ljubimac.

W: Koji su najbitniji elementi koji se trebaju uzeti u obzir pri izboru pseće hrane?

Izbor hrane je vrlo delikatan i ovisi o velikom broju faktora – o pasmini, o starosnoj dobi, aktivnosti i o specifičnim zdravstvenim potrebama psa o čemu se treba posavjetovati s veterinarom. Danas na tržištu imamo cijelu paletu različitih brandova pseće hrane te je vlasnicima mnogo lakše nego prije odabrati dobro izbalansiranu hrana za njihovog ljubimca, pri čemu treba imati na umu da su psi mesojedi te im je svakako preporučljivo, uz suhu ili konzerviranu hranu, ponuditi i pileće ili goveđe meso.

W: Kako gledate na azile za pse u Hrvatskoj i kako ih uspoređujete s onima na zapadu?

Svakako je dobro da azili za pse postoje no ono što je loše je to što u njima, na žalost, postaje sve tjesnije jer je sve više napuštenih pasa. Nikako se ne bih složio s postavkom da su napušteni psi problem, jer problem su ljudi koji uzmu psa i onda ne vode brigu o njemu te on završi na ulici i potom, ako ima sreće, u azilu. Upravo zbog takve tužne sudbine napuštenih pasa moja je preporuka da se svi psi koji nisu u registriranom uzgoju steriliziraju i kastriraju, kao što je slučaj u Americi.

Autor: Diana Mikloš
Fotografija: Ana-Marija Pavić

Nakon što je svoj podcast snimala u Sjedinjenim Američkim Državama i time otvorila novo poglavlje međunarodne produkcije, Ana Radišić zaključila je New York edition epizodom s Dennisom Turčinovićem, hrvatskim poduzetnikom koji danas vodi Delmonico’s, restoran koji se smatra prvim modernim restoranom u Americi.

Treća, ujedno i posljednja epizoda njujorškog serijala donosi priču o čovjeku čiji su roditelji iz Istre u SAD stigli 1974. godine bez kapitala, a koji danas stoji iza restorana čija povijest seže u 1837. godinu i koji je, među ostalima, bio mjesto okupljanja i Nikole Tesle.

Turčinović u razgovoru otvoreno govori o svom putu u ugostiteljstvu koji je započeo vrlo rano

„Imam 47 godina, a počeo sam raditi s 21. Moj otac je bio u ugostiteljstvu i išao sam s njim u restorane od najmanjih nogu, tako da sam od početka bio u ovom poslu“, kaže, prisjećajući se kako je prilika za rad u Delmonico’su bila prekretnica u njegovoj karijeri.
Njegova obiteljska priča počinje u skromnim uvjetima.

„Roditelji su u Ameriku došli iz Istre, bez novca. Nas petero-šestero živjelo je u jednoj kući, baka je bolovala od raka, s nama je živio i očev brat. Roditelji su stalno radili. Nije bilo jednostavno, ali su bili veliki radnici, željeli su ostvariti američki san i uspjeli su.“

Danas vodi ugostiteljsku grupu koja obuhvaća oko deset restorana, sudjeluje u radu nekoliko startup tvrtki te ulaže unutar industrije koju najbolje poznaje.

„Zanimaju me startupovi, ali većinu investicija zadržavam unutar ugostiteljskog biznisa“, kaže. Dio poslovnih aktivnosti veže i uz Hrvatsku, partner je u projektu pekare Boogie Lab, koji sada razvijaju i na američkom tržištu.

Ani je otkrio i sve o izazovima s kojima se susretao, uključujući razdoblje pandemije, kada je restoran ponovno pokretan gotovo od početka, a pričao je i o svakodnevnim navikama koje mu pomažu nositi se sa stresom.
„Svako jutro meditiram, to mi pomaže u stresnim situacijama“, ističe.

Unatoč životu i karijeri u SAD-u, Dennis Turčinović naglašava koliko mu je važna povezanost s Hrvatskom

„Dolazim svaka tri mjeseca. Imam kuću u Istri, u Pješčanoj uvali, tamo provodim ljeta. Volim i Dalmaciju, Hrvatska je prekrasna zemlja i jako sam ponosan što imam korijene tamo.“

Dodaje i kako je okružen ljudima iz Hrvatske: „Radim s puno Hrvata, odrastao sam s Hrvatima, pa se nekad i posvađamo na hrvatskom.“
Epizoda s Dennisom Turčinovićem, u kojoj otkriva i zašto je ugasio društvene mreže, koji su im daljnji planovi s Delmonico’som te zašto mu djeca imaju hrvatska imena, zatvara serijal Putem oblaka – New York edition, u kojem je Ana Radišić kroz tri razgovora donijela priče o karijerama izgrađenima u jednom od najzahtjevnijih profesionalnih okruženja na svijetu.

Pogledajte cijelu epizodu OVDJE

Poslušati možete i na platformama poput Spotifyja, Apple Podcasta i Deezera.

Uz dopuštenje: PR 365

Njegovi britki crteži i karikature, legendarni Pero, Klara i Štefek, desetljećima su bili prva stvar koju bismo potražili u jutarnjim novinama uz kavu. No, što se dogodi kada tisuće tih genijalnih skica, briljantnih društvenih komentara i intimnih obiteljskih crteža završe u kutijama, čekajući da ih netko ponovno oživi?

Odgovor smo pronašli u samom srcu zagrebačkog Gornjeg grada, u Radićevoj ulici, gdje je obitelj Reisinger odlučila viziju o “djedovoj špici” pretvoriti u stvarnost. Kuća karikature Oto Reisinger nije samo još jedan u nizu zagrebačkih muzeja već je to prostor koji odbacuje uštogljenost i poziva vas da uđete, raskomotite se u dvorištu na ležaljci i uz čašu vina ili kavu saberete impresije nakon što ste prolistali i razgledali povijest kroz prizmu humora koji, pokazalo se, uopće nema rok trajanja.

Razgovarali smo s nasljednikom, Otovim unukom, Markom Resigingerom koji stoji iza ovog hrabrog privatnog projekta. Pričali smo o tome kako je bilo otvarati muzej usred pandemije i potresa, zašto je djed završio na sudu zbog jedne brijačnice i kako su uspjeli stvoriti najpristupačniju godišnju kartu za posjet ovom jedinstvenom muzeju u gradu Zagrebu.

W: Kada ste prvi put shvatili da biste htjeli otvoriti ovakav prostor u srcu starog dijela zagrebačkog Gornjeg grada? Je li to bila neka konkretna uspomena na djeda, njegova posljednja želja ili nešto što se postupno razvijalo godinama?

Ideja je nastala oko 2015. Godine, kada su nas okolnosti nakon bakine i tatine smrti i Otinog zdravstvenog stanja prisilile da se djed smjesti u dom za starije. Kao izrazito društvenoj osobi teško mu je pao dnevni izostanak za “špice” i ideja da popije kavu sa svojim prijateljima u nekom prostoru okružen svojim crtežima se nametnula sama od sebe. Oto nas je nažalost napustio 2016. I nije doživio realizaciju te ideje, ali sestra, mama i ja smo odlučili da ne možemo dopustiti da ti genijalni crteži padnu u zaborav.

Osim što smo ga voljeli kao djeda, bio je zaista vrhunski umjetnik cijenjen i nagrađivan po svijetu. Kada smo vidjeli slične muzeje po europskim gradovima koji se diče kulturom stripa i karikature, shvatili smo da su Otini radovi često i kvalitetniji i htjeli smo i da prostor bude reprezentativan i prati taj nivo. Kuću u Radićevoj u kojoj su bila 3 stančića našli preko smo oglasnika i bacili se na posao.

W: Koliko ste dugo prikupljali materijal – originale, negative, skice, osobne predmete i gdje je sve to stajalo prije nego je postao postav muzeja Oto Reisinger?

Deda je sve originalne crteže sam čuvao doma u kutijama i mapama, uključujući i nagrade, isječke iz novina i sl. pa nam je zapravo olakšao stvar po pitanju same građe. Uvijek se zezao da se uz tu količinu papira možemo grijati cijelu zimu i da ih je zato najbolje sve spaliti. Jedini prigovor na njegovo marljivo čuvanje karikatura se može odnositi na datiranje jer većinu posjetitelja zanima točna godina nastanka, no gotovo je nemoguće ući u trag svakom crtežu u tako velikom opusu.

W: Koji je bio najteži trenutak u procesu otvaranja – financije, pronalaženje lokacije, digitalizacija tisuća crteža ili nešto treće?

Nakon što smo godinama tražili i napokon kupili adekvatan prostor, u radove i prenamjenu smo krenuli u najgorem mogućem trenutku- u vrijeme početka pandemije i prvog zagrebačkog potresa. Uz takav financijski teret i količinu problema i pehova koji su nas zadesili vjerujem da bi većina ljudi u potpunosti odustala od projekta. Najviše se možemo zahvaliti našoj mami koja nam je bila i moralna i financijska podrška. O svim nedaćama i bizarnostima se knjiga može napisati, a vjerujem da bi Oto imao nepresušan materijal i inspiraciju za svoje karikature.

W: Djed je radio i političke karikature u vrlo osjetljivim vremenima (Jugoslavija 60-ih, 70-ih, 80-ih, pa i 90-ih). Je li ikada imao problema s cenzurom zbog nekog crteža?

Prvi susret s cenzurom 1950-ih dogodio se za vrijeme zategnutih odnosa sa Sovjetskim savezom kada je završio na sudu zbog karikature Hruščova u brijačnici gdje ga brijač ispituje želi li brkove kao Staljin, Rusi su protestirali i htjeli povlačenje već rasprodanog broja iz prodaje zbog percipirane provokacije. Znao je da radi u sistemu gdje kada vam jednom mediji zatvore vrata povratka nema pa je vrlo rano shvatio limite svojeg izražavanja shvaćajući nužnost povremene autocenzure.

Ali također je bio svjestan svoje popularnosti kao humorista u prilično dosadnom medijskom prostoru i da je otkaz karikaturistu loš imidž. Rekao bih da je bio majstor u načinu suptilnog izražavanja kritike i ironije bez otvorene provokacije.

W: Slavni karikaturist Oto Reisinger poznat je i po erotskim i šaljivim crtežima te po karikaturama o međuljudskim odnosima koje je sjajno prikazivao. Kako je publika to doživljavala tada, a kako danas?

Najčešći komentar koji dobivamo od posjetitelja je da su njegove karikature bezvremenske i da se gotovo ništa nije promijenilo u zadnjih pola stoljeća. Te karikature su i testament jednom vremenu, a jako nam je drago i da stranci također jako dobro reagiraju pa nas veseli univerzalnost poruke i humora.

Da, manji dio opusa koji uključuje humor vezan za seks i golotinju smjestili smo u podrum i odvojili od ostatka, ali Oto nikad nije prelazio granice dobrog ukusa pa niti u njegovo vrijeme, niti sada nikad nisu smatrani ništa više od duhovite opservacije muško-ženskih odnosa i nudizma. U vrijeme školskih posjeta najviše smijeha čujemo upravo iz podruma

W: Je li postojao neki crtež ili serija za koju je djed bio posebno ponosan, a koja nije toliko poznata široj publici?

Doma čuvamo njegove portrete nas kao djece, kao uspomene na druženja i nedjeljne ručkove. Naravno takve stvari ne zanimaju posjetitelje i imaju isključivo sentimentalnu vrijednost.

W: Zašto ste odabrali baš koncept „kuće“ umjesto klasičnog muzeja i kako to utječe na doživljaj posjetitelja? Posebno je zanimljiv koncept intimnog gornjogradskog dvorišta s ležaljkama, na kojima su naslikane djedove karikature, gdje se može sjesti, popiti kavica, pjenušac i “detoksirati” se gledajući postav kroz velike prozore…?

Pravilnici su pisani na način da većina privatnika ne može jednostavno otvoriti i registrirati muzej jer je proces preskup i prekompliciran, a riječ muzej nije zakonski zaštićena niti ograničena za upotrebu, stoga većina privatnih muzeja to zapravo i nisu a imaju istoimeni naziv pa smo htjeli izbjeći negodovanje struke.

Iako smo u procesu otvaranja angažirali i konzultirali stručnjake i samo poslovanje se bitno ne razlikuje od muzeja, vjerujemo da naziv Kuća karikature djeluje nepretenciozno i privlačno jer prostor fizički zaista i jest kuća, iako naravno nismo fokusirani isključivo na karikature nego sve srodne grane likovne umjetnosti kao što su i strip, animacija i ilustracija generalno.

Želimo da svi gosti u našoj ‘kući’ osjećaju kao doma i da se nakon razgledavanja mogu opustiti uz kavu ili čašu vina uz sunčanje na ležaljkama listajući neku staru knjigu karikatura. Cilj nam je da ljudi napune baterije i odu doma uz dobro raspoloženje i lijepe uspomene.

W: Cijene ulaznica su prilično diferencirane (odrasli 8 €, djeca/studenti 7 €, umirovljenici i grupe 6,50 €), a postoji i vrlo popularna godišnja ulaznica za samo 13 € s neograničenim ulazom cijele godine i još nekim zanimljivim detaljima oko nje. Kako ste došli na ideju za tako pristupačnu godišnju kartu, je li limitirana i kakav je interes za nju?

Nikada nismo htjeli biti muzej koji hladno naplati skupu ulaznicu i nikada svoje posjetitelje više ne želi vidjeti. Mi vjerujemo da je Oto bio simbol grada i da su nam upravo naši sugrađani glavna pomoć u privlačenju novih posjetitelja.

Zato smo i uveli godišnju člansku iskaznicu za svega 13 eura (1,08 eura mjesečno), koja osigurava neograničen ulazak godinu dana na sve naše izložbe od datuma kupovine. Uz nju imate popust na kupovinu knjiga, ali funkcionira i kao svojevrsni loyalty card-ako dovedete 5 novih posjetitelja imate pravo na poklon iz suvenirnice koji sami odaberete.

Također, imamo u vidu socioekonomsko stanje nacije, osobito starije populacije koje se Ote najviše i sjeća pa smo za skoro sve izložbe do sada osigurali bar jednom besplatan ili 50% snižen ulaz na određene datume. Jednokratne ulaznice imaju svoju fiksnu cijenu jer je naravno teško predvidjeti količinu dnevnih dolazaka, ali svejedno spadamo u jeftinije privatne muzeje u gradu.

W: Planirate li u budućnosti proširiti koncept – npr. radionice za djecu, suradnje s drugim karikaturistima ili gostujuće izložbe?

Do sada smo već imali brojne suradnje- dio smo organizacije Museums,Maybe? Turističke zajednice, međunarodna godišnja izložba Hrvatskog društva karikaturista se održava svake godine,ugostili smo Animafest, gornjogradski festival Dvorišta, promociju autorskog stripa u organizaciji udruge Hrvatski autorski strip, dio smo zagrebačkog Adventa, organizirali smo brzopotezno crtanje karikaturalnih portreta s Krešimirom Kveštekom, a ove godine nas očekuje i suradnja s Hrvatskim športskim muzejom i Muzejskom memorijalnim centrom Dražen Petrović.

Imamo u planu i radionice stripa za djecu te brojne druge planove. Također, prostor je moguće unajmiti za team buildinge, korporativne evente i ostala privatna događanja. Pratite nas na društvenim mrežama za sve dodatne informacije i budite u toku sa svim našim događanjima, vjerujemo da nećete požaliti

Intervju: Diana Mikloš, glavna urednica

Njezina platforma Experience All nije samo još jedan servis za rezervaciju, već manifest nove filozofije putovanja u kojoj je luksuz definiran intimnošću, a ne cijenom.

S Marijom smo razgovarali o tome zašto su mala lokalna iskustva postala moćnija od velikih hotelskih sustava i kako je od hrabre ideje iz 2019. godine stvorila digitalnu adresu za sve one koji žele putovati sporije, svjesnije i – hrabrije.
Od mita o skupim iskustvima do lekcija koje je naučila „u hodu“, Marija nam otkriva kako u 2026. godini doista živjeti punim plućima.

W: Što za tebe osobno znači „živjeti punim plućima“ u 2026. godini i je li se ta misao vodilja promijenila u posljednjih 5 godina?

Za mene osobno život punim plućima znači slobodu i hrabrost da budeš svoj i potpuno prisutan u vlastitom životu.

W: Koji je najveći mit o „luksuznim“ ili „posebnim“ iskustvima koji bi vrlo rado razotkrila?

Jedan od najvećih mitova je da luksuzna ili posebna iskustva moraju biti skupa i pristupačna samo malom broju ljudi.

Luksuz na našoj platformi znači autentičnost, osobni pristup i intimnija iskustva. Ljudi žele iskustva koja su pažljivo osmišljena, intimna i potpuno drukčija od masovnog turizma.
Upravo zato mala lokalna iskustva često pružaju osjećaj luksuza koji veliki sustavi ne mogu isporučiti.

W: Gdje vidiš Experience All za 5 godina? Jesmo li još uvijek u fazi „otkrivanja“, ili već ulazimo u eru kad će ovakve platforme biti jednako normalne kao Booking ili Airbnb?

Mislim da se upravo nalazimo na prijelazu između te dvije faze. Još uvijek postoji element otkrivanja, jer tržište iskustava tek nekoliko zadnjih godina dobiva ozbiljnu digitalnu infrastrukturu.

Istovremeno vidimo jasnu promjenu u ponašanju korisnika. Ljudi sve više putuju zbog doživljaja, a ne samo zbog destinacije.
U sljedećih 5 godina očekujem da će platforme za iskustva postati jednako prirodan dio planiranja putovanja kao što su danas platforme za smještaj.

Naš cilj je izgraditi platformu koja povezuje autentična lokalna iskustva s publikom koja ih aktivno traži.
Vjerujem da će upravo takve platforme igrati sve veću ulogu u turizmu jer pomažu otkriti ljude, znanja i male priče koje često ostaju izvan klasične turističke ponude.

W: Koja su top 3 iskustva koja bi svatko trebao probati barem jednom u životu (ne moraju biti s vaše platforme, ali slobodno ih ubaci ako jesu

Teško je izdvojiti samo tri ali postoje neka iskustva koje mijenjaju način na koji gledamo svijet.
Prvo putovanje na kojem svjesno usporimo tempo i zaista upoznajete lokalni život.
Drugo je iskustvo stvaranja nečega vlastitim rukama, bilo da je riječ o kuhanju, umjetnosti ili nekom zanatu.
Takvi nas trenuci često povežu s kulturom i ljudima oko nas.
Treće je izlazak iz vlastite zone komfora. To može biti avantura u prirodi, volontiranje ili putovanje na mjesto koje je potpuno drugačije od svega što poznajemo.

W: I za kraj – da možeš poručiti svojoj verziji iz 2019. (kad si tek kretala s idejama), što bi joj rekla?

Rekla bi joj: bravo stara! Ja bih na tvom mjestu odustala., šalim se. Rekla bi ne čekaj da budeš spremna, nikad nećeš imati 100% znanja i samopouzdanja i savršen plan. Samo kreni i uči u hodu.
Bit će teže nego što misliš, ali to putovanje je tvoja destinacija…

Intervju: Diana Mikloš, glavna urednica
Fotografije: privatni album Marija Jerić

Ovogodišnja proslava sedam godina rada za njega nije bila samo brojka, već potvrda statusa na sceni – od gostovanja na doktorskom studiju povijesti umjetnosti u Zagrebu do sudjelovanja na velikoj izložbi „Moja koža – kultura tetoviranja“ u Etnografskom muzeju.

View this post on Instagram

A post shared by Donadini ink - Tattoo Zagreb (@donadini.ink)

Priča Mladena Donadinia počinje u Splitu 60-ih, odrastanjem uz oca čije su tetovaže bile vizualni raritet tog vremena, a nastavlja se kroz obrazovanje na Akademiji likovnih umjetnosti. Danas Mladen u svom radu oživljava preciznost Dürera i dramatiku Goye, pretvarajući svaku tetovažu u autorsko djelo koje nadilazi puko ukrašavanje tijela.

U velikom intervjuu za Wish portal za kulturu žvljenja, Mladen Donadini nam otkriva zašto je odbijanje klijenta ponekad nužan čin profesionalnog integriteta, kako balansira između Pinterest referenci i originalnih crteža te zašto bi, da može birati samo jednu osobu na svijetu, tetovirao legendarnu Kate Moss.

W: Nakon 7+ godina tetoviranja, koliko si proslavio 2025., što ti je trenutno najveći izazov u poslu – tehnički dio, kreativna rješenja, nešto poslovno ili nešto sasvim drugo?

Najveći izazov svih ovih godina bio je pozicionirati se na tattoo sceni i stvoriti vlastitu nišu. Moj rad polazi od crteža i načina na koji o njemu razmišljam: od trenutka kada nastaje na papiru, preko razrade tintom, pa sve do prilagodbe samoj formi tijela. Tetovažu zapravo doživljavam kao nastavak crteža na koži. Danas mogu reći da sam uspio izgraditi prepoznatljiv rukopis, a činjenica da sam pozvan sudjelovati na izložbi u Etnografskom muzeju to na neki način i potvrđuje.

W: Odrastao si uz oca čija je koža bila gotovo u potpunosti tetovirana u Splitu 60-ih. Kako je to iskustvo oblikovalo tvoj odnos prema tetovažama prije nego što si ih sam počeo raditi? Je li ti to bilo više trauma, fascinacija ili nešto treće?

Odrastanje uz tetoviranog oca za mene je bilo potpuno prirodno, jer sam ga takvog poznavao cijeli život. Njegove tetovaže su za svoje vrijeme bile vrlo lijepe i neobične. Tetovirao ga je tijekom tadašnje dvogodišnje vojske jedan kolega koji je, očito, bio iznimno talentiran za crtanje. Motivima su dominirale životinje izvedene na jedan poseban način koji nije bio tipičan za to vrijeme.

Danas čak ponekad pomislim da možda postoje i neke suptilne poveznice između mog crtačkog rukopisa i onoga što sam godinama gledao na njegovoj koži. Tetovaže su, na neki način, oduvijek bile prisutne u mom vizualnom svijetu.
Nažalost otac je preminuo prije nego što sam postao tetovirač. Ipak, vidio je moj kreativni put, moje obrazovanje i crtanje, koje je bilo prisutno cijeli moj život, i to ga je činilo jako sretnim.

W: Često spominješ utjecaj drvoreza i bakropisa – koji su konkretni umjetnici ili razdoblja (npr. Dürer, Goya, japanski ukiyo-e, ili možda nešto drugo) najviše utjecali na tvoj linearni rukopis?
Jesi li ikada odbio tetovirati nečiji motiv iz ideoloških, estetskih ili etičkih razloga – i kako je izgledao takav trenutak?

Grafičke tehnike starih majstora definitivno su utjecale na razvoj mog crtačkog rukopisa. U srednjoj likovnoj školi završio sam grafički smjer, a i na Akademiji sam sve četiri godine bio usmjeren na grafiku, tako da je to nešto što me pratilo kroz cijelo obrazovanje.

Kada govorimo o konkretnim umjetnicima, naravno da je Dürer jedan od velikih primjera – njegova preciznost i linearna disciplina uvijek me fasciniraju. No jednako snažan dojam na mene ostavljaju i grafike Goye. Često boravim u Madridu i imao sam priliku više puta vidjeti Goyine radove u kabinetu grafike njihove Akademije, što je za mene uvijek posebno iskustvo.

Općenito me jako privlači sama ideja grafike kao medija – ta fascinantna mogućnost da se crtež umnožava kroz tehniku tiska. Danas, kada se spomene riječ ‘grafika’, mnogi odmah pomisle na grafički dizajn ili nešto što postoji na ekranu, ali zapravo govorimo o mediju koji je duboko povezan s poviješću crteža i počecima tiska.

Kao i većina mojih kolega, i ja sam tijekom rada imao situacije u kojima sam odbio napraviti tetovažu. Razlozi mogu biti različiti – ponekad se radi o samom motivu, ponekad o kontekstu u kojem ga osoba želi nositi, a ponekad jednostavno o dinamici u komunikaciji s klijentom.

Mislim da je važno postaviti granice. Tetovaža je ipak nešto što nosi i moj potpis i moj rad, pa je prirodno da želim stati iza onoga što radim. U tom smislu ponekad je potrebno odbiti potencijalnog klijenta kako bi se sačuvala profesionalna i osobna integritet rada.

W: Što misliš o trendu da ljudi dolaze s gotovo gotovim Pinterest / Instagram referencama naspram onih koji ti daju samo ključnu riječ ili emociju i prepuste ti da stvoriš nešto svoje?
Kako balansiraš želju za autorskim izrazom („author tattoo / original drawing“) s time da tetovaža ipak mora biti nešto što osoba želi nositi do kraja života?

Nemam nikakav problem s time da ljudi dolaze s Pinterest ili Instagram referencama. Mnogi ljudi jednostavno teško mogu zamisliti kako bi tetovaža izgledala na tijelu dok ne vide fotografiju ili primjer na nekome drugome. Zbog toga ponekad u studiju fotografiram dio tijela koji ćemo tetovirati, pa nakon što napravim crtež napravim i malu simulaciju u Photoshopu kako bi osoba dobila jasniju sliku.

Uostalom, ideja ‘gotovih’ motiva nije ništa novo. Još u ranim danima tattoo salona postojali su takozvani flash listovi – crteži koji su visjeli na zidovima studija i iz kojih su ljudi birali motive: sidra, pin up žene, srca s lentom u koju bi se upisalo ‘mama’ ili ‘tata’. U tom smislu Pinterest je samo suvremena verzija iste stvari.

Što se tiče balansa između mojeg autorskog izraza i želja klijenta, mislim da tu postoji dobar odnos. Čak i kada ljudi dođu s referencom, ja obično napravim svoj ‘twist’ i nacrtam motiv na način koji je blizak mom rukopisu.

S druge strane, ima i puno ljudi koji dolaze upravo zato što žele isključivo moj crtež i moju ideju. Taj dijalog između želje klijenta i mog autorskog pristupa zapravo je jedan od zanimljivijih dijelova ovog posla.

W: Izložba „Moja koža – kultura tetoviranja“ u Etnografskom muzeju predstavlja tetoviranje kao identitet, ritual, tradiciju, modu, umjetnost i zapis vremena – koji aspekt tetoviranja ti je najzanimljiviji u etnografskom pristupu i zašto si se odlučio sudjelovati baš u tom okruženju?

Za mene je velika čast biti dio ove izložbe. Zahvalio bi se Tei Rittig, višoj kustosici Etnografskog muzeja, koja je kurirala ovu izložbu i pozvala me da budem dio iste.

Dodatnu težinu daje činjenica da su neki od tetovirača koji sudjeluju na izložbi ljudi koje sam godinama gledao kao uzore. Neki od njih su me čak tetovirali još u vrijeme kada se ja uopće nisam bavio tetoviranjem.

Biti dio tog relativno uskog kruga autora za mene je posebno iskustvo. Ujedno mi je važan i muzeološki kontekst cijelog projekta. Cijeli život provodim puno vremena u muzejima diljem svijeta i uvijek sam osjećao snažnu povezanost s tim prostorima kulture i interpretacije umjetnosti.

Zato mi je posebno značajno što se upravo sada, u ovom trenutku, dogodila prva takva izložba tetoviranja u Hrvatskoj. Ne znamo kada će se ponovno dogoditi nešto slično, pa mi je tim više važno što sam imao priliku biti dio tog projekta.

W: Kako vidiš spoj tetoviranja, kao suvremene, urbane prakse s etnografskim muzejem koji tradicionalno istražuje folklor i kulturnu baštinu? Jesi li tijekom priprema za razgovor pronašao neke neočekivane paralele između povijesnih tetovaža (npr. u Hrvata ili susjednih kultura) i onoga što danas radiš u Zagrebu?

Tetovaža se danas često doživljava kao urbana praksa, ali povijesno gledano to nije nešto novo. Tetoviranje postoji stoljećima u različitim kulturama, samo je u posljednjih pedesetak godina prošlo kroz snažnu transformaciju i evoluciju u suvremenom društvu. Upravo zato mi se čini da je Etnografski muzej vrlo logično i važno mjesto za ovakvu izložbu – da podsjeti ljude kako tetovaža ima dubok povijesni i kulturni kontekst, a nije fenomen koji se pojavio tek nedavno.

Mislim da je posebno važno da mlađe generacije dobiju taj širi pogled i razumiju da tetoviranje ima svoje mjesto u povijesti vizualne kulture.

Što se tiče mog osobnog rada, ja nemam izravan fokus na tradicionalne hrvatske tetovaže, iako sam radio i neke motive iz tog konteksta. Postoje autori koji se tome sustavno posvećuju, dok je moj pristup više usmjeren na širi vizualni i ikonografski svijet iz kojeg crpim motive.

W: Razgovor u Etnografskom bio je dio neformalnog druženja s publikom „Mladi četvrtkom“ gdje se potiče razmjena iskustava, pitanja i dijeljenje priča o prvim tetovažama, sumnjama i promjenama – što je publika najviše pitala prve večeri i je li te nešto iznenadilo u njihovim reakcijama ili pričama?

Kada radite ovaj posao niz godina, već pomalo znate kakva pitanja možete očekivati. Ipak, uvijek je zanimljivo i zabavno razgovarati s ljudima o tim temama. Ljudi često reagiraju s iznenađenjem kada im objasnite neke stvari o tetoviranju ili kada im date širi kontekst motiva i same prakse.

U tom smislu, razgovor u Etnografskom muzeju bio mi je vrlo blizak onome što se zapravo redovito događa i u mom studiju. Gotovo svaki tjedan dolaze ljudi koji se još nikada nisu tetovirali, pa ih kroz razgovor polako upoznajem s procesom, motivima i načinom na koji nastaje jedna tetovaža. Taj dijalog i razmjena iskustava zapravo su vrlo važan dio ovog posla.

W: Jedan od ciljeva serijala je otvaranje prostora za promišljanje tetoviranja kao društvenog fenomena – je li ti taj format (muzej + otvoreni razgovor) dao neke nove ideje za buduće projekte, suradnje ili čak motive koje bi htio istražiti u radu?

Suradnja na ovoj izložbi jako mi se svidjela i volio bih u budućnosti sudjelovati i u drugim suvremenim umjetničkim projektima. Nadam se da će ova izložba potaknuti interes i drugih kustosa te otvoriti prostor za slične inicijative u institucijama poput Muzeja suvremene umjetnosti ili u nezavisnim umjetničkim platformama.

Primjerice, prošle godine Biro suvremene umjetničke prakse KONTEJNER imao je vrlo zanimljivu izložbu “SKIN(S)CARE” , koju je radio Silvio Vujičić, a koja se također bavila temom kože. Takvi projekti pokazuju koliko je ta tema široka i koliko se može interpretirati iz različitih umjetničkih perspektiva.

U tom smislu vidim prostor za daljnje povezivanje tetoviranja sa suvremenom umjetničkom scenom, što me osobno jako zanima i rado bih u budućnosti istraživao takve suradnje.

W: Gostovao si 2025. na doktorskom studiju povijesti umjetnosti – što su studenti najviše htjeli znati i koje predrasude o tetoviranju si najviše pokušao razbiti?

Studenti doktorskog studija povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu bili su izrazito zainteresirani za razgovor, što je i razumljivo jer se i oni bave vizualnim fenomenima. Ono što im je bilo posebno zanimljivo jest način na koji povijest umjetnosti, ikonografija i ikonologija utječu na moj rad.
Mnogi su vrlo brzo prepoznali simbole i motive koje koristim, jer su oni često povezani s mitologijom, povijesnim prikazima i širim vizualnim imaginarijem koji i sami proučavaju.

Zbog toga je razgovor bio vrlo lijep i poticajan, jer smo zapravo govorili istim ‘vizualnim jezikom’.
Što se tiče pitanja studenata, ona su bila kombinacija teorijskih interesa i vrlo praktičnih stvari. S jedne strane zanimao ih je koncept i simbolika motiva, a s druge su se pojavila i ona klasična pitanja koja često dolaze od ljudi koji se još nisu tetovirali – kako izgleda proces, koliko traje i, naravno, ono neizbježno pitanje: koliko tetoviranje zapravo boli.

W: Misliš li da tetovaža danas može imati status „visoke umjetnosti” ili je to ipak uvijek nešto drugo – primijenjena, intimna, efemerna?

Smatram da tetovaža može imati status visoke umjetnosti, ali u određenim okolnostima. Jedan od zanimljivih primjera jest tetovaža koju je početkom 2000-ih na Kate Moss napravio britanski slikar Lucian Freud, jedan od najvažnijih umjetnika 20. stoljeća.

Koliko se sjećam, napravio je dvije male lastavice. Ta mala tetovaža postala je gotovo legendarna jer je spojila tijelo jedne od najpoznatijih manekenki na svijetu s radom umjetnika koji inače uopće nije bio tetovirač. U jednom trenutku kružila je i priča da su Kate Moss nudili milijun funti da kirurški ukloni taj komad kože I proda ga kao art work, što je ona odbila uz komentar da je to najvrjednija stvar koju posjeduje.

Ta anegdota dobro pokazuje kako tetovaža može ući u prostor visoke umjetnosti kada se susretnu određeni konteksti – autor, kulturna vrijednost i simbolički značaj.

W: Ako bi sutra mogao tetovirati samo jednu osobu na svijetu (živu ili povijesnu ličnost), koga bi izabrao i koji motiv?

Kate Moss. Na taj bi način završio na istoj koži na kojoj je već radio Lucian Freud. To bi mi bilo izrazito zabavno uz to što bi mi donijelo svjetski publicitet. Zapravo bi me zanimalo čuti što Kate željeli tetovirati.
Uvijek mi je zanimljivo vidjeti kakav motiv osoba odabire, jer tetovaža često govori nešto vrlo osobno o onome tko je nosi.

Intervju: Diana Mikloš, glavna urednica
Fotografije: Mladen Donadini – privatni album
Fotografije Mladena Donadinija – potpisuje fotograf Ivan Slipčević