U javnosti je već odjeknula priča o tome kako ga je razdragano grlio svjetski poznat Bono Vox zbog oduševljenja svojih nepaca uživajući u hrani koju je Hrvoje pripremao na otoku Palmižani što je restoranu Laganini donijelo veliki komad dodatne slave, a od srca je besplatno pripremao jela i za humanitarni događaj u organizaciji Udruge Naš mali svijet kada je Goran Karan ugostio u Splitu.

Na taj događaj odazvali su se i Eros Ramazzotti i ostala slavna svjetska svita. No bez obzira na želju da ga također upoznaju i pozdrave njegove vrhunske kulinarske vještine nisu u tome uspjeli jer je Hrvoje Zirojević suptilno “zbrisao” iz kuhinje nakon što je kuhao dva dana, želeći tako doprinijeti što boljem uspjehu akcije namijenjene djeci dnevne bolnice Dječjeg odjela KBC Splita.

W: Relativno nedavno u Zagrebu ste bili jedan od gostujućih priznatih chefova koji su pripremali svoje jelo na jednoj gala večeri. U društvu se našao i legendarni Stevo Karapandža. Da li ste razmijenili neka iskustva, stavove, mišljenja?

Da, mali smo jednu gala večeru u Zagrebu na kojoj je bilo jedno dvjestotinjak ljudi, možda malo manje. Eto, tvrtka Kotany je slavila dvadeset godina poslovanja na hrvatskom tržištu, i eto bio sam odabran kao jedan od kuhara da sudjelujem u pripremi jela.
Što se tiče gospodina Steve Karapandže poznajemo se već jedno izvjesno vrijeme, a zadnjih par godina malo se intenzivnije družimo dapače i razmjenjujemo neka iskustva.
On jako prati moj rad, jako mu sve to sviđa, stoga što je moj pristup kulinarstvu drukčiji od standardnog razlikuje se od svakodnevnog. Ukratko koliko sam uspio shvatiti on gaji velike simpatije prema mom radu.

W: Danas je hrana i njeno ekskluzivno i maštovito serviranje postala ultimativni dio svakog restorana koji želi uspjeti. Gdje ste “izučili” tajne zanata?

Iskreno sam umijeće koje spominjete stvarao sam učeći se i trudeći.
Naravno jedan je dio znanja usvojen od starijih kolega, a onda se to znanje i iskustvo kasnije razvijalo sve više paralelno s mojim osobnim razvojem u kulinarskom smislu. Razvijao sam se u svakom pogledu, no uglavnom sam manje više sam stvarao i kreirao neka jela i imao neku svoju viziju kako nekad tako i danas kroz neka jela.

Danas se kroz određena jela u predstavljanju postavljaju neki viši standardi na hrvatskoj gastronomskoj sceni. Svakako uvijek volim pogledati neke druge radove kako bih vidio što kolege stvaraju no ipak uvijek imam neku svoju filozofiju, svoj “film”, svoj osjećaj, emociju prema onome što stvaram i shodno tome stvaram jela u restoranu Laganini na Palmižani, gdje i radim.

A što se tiče ideja kako ih pronalazim rekao bih da one dolaze jednostavno. Cijeli život živim u Splitu, uz more sam vezan od kada znam za sebe i spletom okolnosti zadnjih par godina baš intenzivno u restoranu gdje radim posebno nudimo ribu tako da imam velike mogućnosti biti fokusiran na pripremu plodova mora i raznih vrsta ribe.

Ideje mi nadolaze svakodnevno kao i razne kombinacije a da bi se stvarale nove nove ideje treba dobro ovladati okusima. Jednostavno kada krenem realizirati neku ideju, priču jela koju sam zamislio u glavi unaprijed znam kakav okus daje određena namirnica koja će povezana u nekoj kombinaciji dati konačan proizvod. U biti ovakvo stvaranje je kao nekakva jednadžba. To za sada jako dobro funkcionira i jednostavno mislim da živim još par života ne bih uspio iskoristiti sve mogućnosti što ih more daje.

W: Kako prenosite svoje znanje mlađim kolegama/generacijama? Što Vam je najbitnije da shvate?

Danas su te mlade kolege odrasli ljudi koji su nekada bili praktikanti a danas su samostalni chefovi.
Cijeli život je rad i poštenje, pošten odnos prema poslu i gostu. Nije samo stvar u nekoj novoj ideji vezano za neki recept, nije cilj pokazati nekakav trik kako bi gosti ostali zadivljeni, to je samo jedan mali segment.

Ima puno bitnijih, važnijih stvari a to je raditi s mladim kolegama na odgoju, ponašanju, pristupu gostu, komunikaciji u timu.
Primjerice kada nekog mladog kolegu zamolim da mi donese neku namirnicu iz komore zahvalim mu se i tražim tu vrstu komunikacije među svojim mladim kolegama.

Učim ih da imaju odnos pun poštovanja jer jedna doza čovječnosti mora biti iznad svega, poštenje, puno rada i truda, jer to su sve glavne kvalitete ne samo u kuhinji nego i u životu. Ima puno mladih kolega koji su danas stvarno dobri ljudi i to mi je jedna velika nagrada u životu.

W: Na Wish hr portalu pisali smo o slavnom francuskom chefu Danielu Bouludu ovjenčanog Michelinovim zvjezdicama čije se kulinarsko carstvo prostire diljem najvećih gradova svijeta.

Upravo je Vas chef Daniel Bouludo pozvao na prestižnu humanitarnu godišnju proslavu Citymeals on Wheels Chef’s Tribute u New Yorku koju posjećuju već 30 godina najveće i najbogatije “glave” svijeta. Dobili ste budžet od 2.500 dolara za 1000 tanjura koliko je bilo uzvanika! Zvuči škrto..

Što ste iskombinirali od namirnica u 2,5 dolara po osobi? Da li se tako posluje i u hrvatskim restoranima, što znači da se ovaj posao itekako isplati?

Priče s chefom Danielom Bouludom krenula je prije malo više od godine dana.
Jedan dan mi je jednostavno došla elektronska poruka, poziv da sudjelujem na humanitarnoj večeri koja se događa u Rockefeller centru za tisuću i nešto uzvanika. Za ovu manifestaciju bilo je odabrano trideset kuhara s Mediterana.

U samoj komunikaciji koja je trajala dva, tri mjeseca oni su tražili fotografije jela, te su shodno tome odabrali jedno jelo. Naravno moralo se paziti na financijsku stranu jer sve što se zaradilo na toj večeri išlo je u humanitarne svrhe za starije ljude.

Ja sam pripremio jednu lijepu svježu priču u predjelu. Radilo se o carpacciu od sabljarke u kombinaciji s gorkom narančom, pepelom crnih malina, sušenom rajčicom i hrvatskim maslinovim uljem, tako da su imali cijelu jednu malu priču, okus Mediterana uspješno smo prenijeli na stol.

Nekoliko dana prije sam dobio obavijest da sam prebačen u VIP dio gdje su bili jako bogati gosti, senatori, guverneri. U toj prostoriji su bila tri stola s oznakama platinum, gold i silver. Platinum stol je bio za deset ljudi a svaka stolica je koštala 30.000 dolara.

Da li se to može prenijeti kao model u hrvatskim restoranima vjerojatno u nekim segmentima može, ali ne nešto previše. Mi imamo neke lokalne namirnice koje se mogu iskoristiti a čija je cijena relativno povoljna, što se tiče financija. Međutim oko jedne ovakve gala večere, poput ove u kojoj sam sudjelovao, morate stvarno imati pokriće kako bi cijelu priču mogli “prodat” odnosno servirati na tanjuru.

W: Amerikanci su prvi brendirali mediteransku kuhinju…Koje je Vaše mišljenje o našim naporima da se što više prepoznamo na svjetskom zahtjevnom tržištu?

Unazad par godina počelo se dosta toga stvarno micati, malo su i poslodavci pustili kočnice. Počelo se dosta ulagati u restorane i u kuhare. Naravno, uvijek je bilo problema i bit će ih ali nekolicina kolega koji stvaraju nove stvari u mediteranskoj kuhinji i još par mladih kolega koji dolaze svako su dobrodošli na tom polju u Hrvatskoj.

Mislim da imamo dobru budućnost što se tiče brendiranja same mediteranske kuhinje a ujedno i dalmatinske kuhinje koja je sastavni dio mediteranskog dijela, a koja ima neki svoj izričaj. Svakako bih naglasio da mislim da moramo biti malo drukčiji. Imamo mi mnogo ribe međutim drukčija je njezina kvaliteta pa su time i drukčiji su pristupi… moramo biti originalni, imati svoj način.

Moja je želja da što manje kopiramo a da što više budemo originalni u svojim izvedbama. Imamo namirnice, imamo ideje tako da mislim da nas čeka dobra budućnost što se tiče prezentacije i prepoznavanja naše dalmatinske kuhinje.

W: Što najviše volite skuhati sebi i svojim prijateljima na opuštenom druženju?

Pa evo, volim dobar roštilj. Radim s ribom ali dosta volim i meso. Pašticada mi je jedno od, ako ne i najdraže, jelo zbog svoga okusa u kombinaciji s domaćim njokima. To je jelo koje iziskuje dosta vremena u pripremi , kuhanju, mariniranju mesa, ali je na kraju slasno i ukusno.. Uglavnom volim takva jela i da ne zaboravim svakako volim dobru peku.

W: Kako za Vas izgleda idealno ljetovanje i odmor te koja je zemlja na Vas ostavila najbolji dojam kako u kulinarstvu tako možda i u druželjubivosti i ljubaznosti ljudi?

Što se tiče idealnog odmora pogotovo po ljeti odgovor ću vam dati za par godina jer jednostavno svako ljeto je radno, moj posao je intenzivan. U natrag devet godina nisam se stigao niti u moru okupati, jednostavno je posvećenost radu u ljeti tolika da od ljeta gotovo nemam ništa.

A što se tiče utjecaja gastronomije izvana ipak mi je ovaj dio Mediterana najdraži. Ako bih trebao izdvojiti onda mi je libanonska kuhinja, a pogotovo grčka kuhinja posebno draga.

Također ne bih htio izostaviti španjolsku, talijansku i francusku mediteransku kuhinju koja mi je izuzetno bliska iako sam probao jako puno različitih jela iz različitih podneblja, ali kada su moje nepce i moj gušt u pitanju onda mi mediteransko kulinarstvo broj jedan.

W: Kako Vam uspijeva biti tako ležeran, a istovremeno svestran s velikim rezultatima na polju gastronomije. Koja je Vaša životna filozofija?

Živim iz dana u dan, idem kroz život uz obaveze i posao svaki dan, a svaki je drukčiji. Uvijek se pojavi neki novi izazov. Nikad nije monotono niti dosadno, a ako i dođe do toga onda odmah krenem raditi nešto. Čvrsto sam na zemlji, rad kod mene dominira. Uz to pokušavam biti ljudima pristupačan, kada i koliko god mogu izaći u susret.

Želim biti čovjek prema svima, učiti ih poštenju kroz moje poštenje, pokazati kako treba živjeti život. I mislim da za sada s ljudima s kojim radim vidim velike rezultate jer i oni počinju tako, postojani su i čvrsto na zemlji, nemaju glavu “u nebu”. Želim da shvate da je pred njima veliki posao, rad i stvaranje a nekakve zasluge će doći s vremenom.

Intervju: Diana Mikloš, glavna urednica
Fotografije: Dean Dubokovič

W: Što biste rekli o sebi i na koji način se definirali. Marijana Dokoza, spisateljica ili novinarka?
Jedno i drugo. Meni je ta smbioza književnosti i novinarstva posve normalna, prirodna. Neki će možda reći kako je novinarstvo posao, a književnost ljubav. No, meni je ljubav i jedno i drugo. Moj način života. Pisanje novinskih članaka može biti zanat kojeg ćete naučiti ponavljanjem, ali biti uistinu novinar, to ne možete naučiti. Novinar se rađa.

Ako ste u stanju prepoznati u svakoj situaciji priču, onda ste novinar. Ako prepoznate dobru priču, ako ste na godišnjem i na plaži uočite nešto što bi mogla biti priča, onda je novinar u vama. Novinarstvo jednostavno ne možete ostaviti i otići na godišnji odmor. Ono ide s vama. Ako prepoznate neku priču i možete je propustiti, niste novinar. I proza je ljubav, u nju je utkano sve ono što autor jeste. Jedno s drugim je dobra kombinacija, jer ako imate prozu u sebi, možete je unijeti u neke novinarske priče i time dodirnuti veći broj ljudi.

W: Spisateljica prije svega žena koja uspješno gradi i svoju novinarsku karijeru. Kao Hrvatica koja živi u Frankfurtu vrlo brzo postali ste glavna urednica Fenixa. Kakav je to mjesečnik i zbog čega je utemeljen?
Fenix Magazin je hrvatsko-njemački mjesečnik koji se u tri godine od izlaska svog prvog broja nametnuo kao najčitaniji i najutjecaniji medij u hrvatskom iseljeništvu. Ime Fenix dobio je po uzoru na mitološku pticu koja simbolizira novo rađanje i neuništivost. I naš Fenix je upravo takav. Stvoren je u vrijeme kada je bilo teško pridobiti čitalačku publiku u iseljeništvu, kada i tiskani medij teško opstaje u matičnim zemljama. Hrvatsko iseljeništvo je također zahtjevno i kritično.

A bilo je teško zadobiti povjerenje i osvojiti čitateljstvo, jer se Fenix morao boriti za hrvatsku djecu koja su rođena, odrasla i vrlo dobro integrirana u tuđoj zemlji. U tri godine se u tome dosta uspjelo i danas tiskano izdanje Fenixa redovito jednom mjesečno izlazi u Njemačkoj, Švicarskoj, Austriji i Luxembourgu.

Odabirom tema i informacija nastoji se napraviti zanimljiv sadržaj u kojem će svatko moći pronaći nešto za sebe. Svojim čitateljima nudi priliku da kroz povezane, ali različite, teme upoznaju široko lice hrvatskog, njemačkog, austrijskog i švicarskog javnog života. Fenix ima i svoj portal www.fenix-magazin.com koji je prepoznat kao hrvatski portal s najviše informacija o iseljeništvu. Drago nam je da nas prate i kolege u domovini te često prenose različite sadržaje sa stranica Fenixa.

W: Važnost medija velika je kako u domovini tako i u iseljeništvu. Primjer ste jedne idealne spojnice. Na koji i način mogli ostvariti i jaču vezu s Hrvatskim medijima, prije svega sveprisutnim web portalima?
Fenix donosi zanimljive reportaže, priče o poznatima, showbbizu, modi i lifestyleu, …, prati politička i sportska zbivanja, te naravno i živote i karijere poznatih i slavnih ili onih koji će to tek postati.

Novinari i fotoreporteri Fenixa biljeze zanimljive životne priče koje su dokaz da čovjeka zanima čovjek. Ono što je i u Fenixu najčitanije jesu sudbine, sretne i manje sretne sudbine, naših ljudi izvan domovine. I upravo to zanima i čitatelje u domovini.

Često nas prenose mediji iz domovine. Imamo dobru suradnju i s portalom Moja Hrvatska. Ima portala i u iseljeništvu i domovini koji imaju senzacionalističan, ali nerealan pristup iseljeništvu. Oni otežavaju vezu iseljeništva i domovine. Najveći zadatak leži na novinarima koji znaju donijeti priču, a da je dobra, istinita, realna. I to vrijedi i za nas u iseljeništvu i za medije u domovini. Tek tada ćemo moći ojačati vezu.

W: U modernim vremenima sve više se baca težište na ulogu žena. Kako vidite žene, njihov utjecaj u Hrvatskom iseljeništvu? Nije li se tu puno toga promijenilo?
Ako pitate od prve generacije iseljenika pa do danas, onda se doista puno toga promijenilo. Od položaja žene u društvu pa do njene uloge žene s karijerom zemlji u kojoj živi, a kroz čiju se karijeru i opet proteže to migrantsko podrijetlo i ljubav prema domovini. Puno je žena koje su predsjednice hrvatskih kulturnih zajednica u iseljeništvu i koje rade na povezivanju ne samo domovine i iseljeništva već i gradskih institucija gradova u kojima žive s Hrvatskom.

Doista ih ima puno koje su kroz kulturu dosta učinile na očuvanju hrvatskog identiteta u tuđini. Ima i onih koje su, nešto drugačije dale svoj obol hrvatskom iseljeništvu. Puno je medijski eksponiranih Hrvatica u Njemačkoj, Švicarskoj, Austriji koje često ističu ponos jer su Hrvatice. Spomenimo samo Mirandu Čondić Kadmenović u njemačkoj poznatu glumicu pod pseudonimom Mimi Fiedler.

Ona prilikom gotovo svakog televizijskog intervjua u Njemačkoj na njihovim najpopularnijim TV kanalima pozdravi Hrvate u iseljeništvu na hrvatskom jeziku, ispriča neku hrvatsku anegdotu… To možda ne izgleda kao nešto veliko, ali Hrvatima u iseljeništvu jako puno znači, a Nijemci kroz takve i slične “sitnice” bolje upoznaju i svoje hrvatske susjede i hrvatsku zemlju.

W: Pri dolasku u Njemačku zasigurno se pojavljuje puno problema. Ovih je dana to i jedna od glavnih tema u hrvatskim medijima. Kakvim Vam se čini dolazak jedne prosječne hrvatske obitelji primjerice u Frankfurt?
Čini mi se da Hrvati prilikom dolaska u Njemačku previše očekuju. Naravno, ima i iznimki, ljudi koji se dobro pripreme prije samo odluke, a kamoli dolaska u Njemačku, oni će i uspjeti.

No, ima i onih koji povedu cijelu obitelj u nepoznato, jer im je neki susjed obećao posao u nekom restoranu, na nekoj građevini i sl. Potom dođu, vide da to nije baš tako kako im je obećano, često i ne uspiju ostvariti osnovne uvjete za život, a onda im je glavna adresa hrvatska katolička misija. Gotovo svaka misija u Njemačkoj ima makar jednu takvu priču mjesečno. Činjenica jest da misije ne mogu pomoći nekome urediti život u tuđini.

Mogu im pomoći kratkoročno, ali srediti život, teško. Naravno, nije toliko problem posao naći, ako koliko toliko znate njemački jezik, ako želite raditi, ako ne uspoređujete rad u Hrvatskoj i rad u Njemačkoj. Morate imati na umu da je ovdje najam stanarina jako skup, a plaće nisu tako velike koliko ljudi misle. Ovdje je sve ubrzano i vrijeme je novac. Naravno, može se uspjeti, ali ne na brzinu i ako imate nerealna očekivanja. Svaki prvi iseljenik će vam to reći. I oni su uspjeli, ali trebala su im desetljeća.

W: Rođena ste Zadranka i samim time vidljiva je ljepota dalmatinskog duha u Vašem spisateljstvu. Koje su teme Vaših dosadašnjih knjiga?
Ja volim pisati o životu, o sudbinama pa se one protežu i kroz moje romane. Naranyjin plač je psihološki roman koji govori o otmici tek rođenog djeteta i majci kojoj su rekli da joj je dijete umrlo, a ona vođena majčinskom intuicijom ide na put boli koji će je na kraju dovesti do istine. Roman Grijesi je temeljen na istinitoj priči o ženi koja je u djetinjstvu bila verbalno zlostavljana od svog oca, o svim njenim tajnama koje su dovele do života kakvog nije htjela.

O ženi koja želi pobjeći od prošlosti te započeti novi život daleko od problema, ne znajući da se od grijeha prošlosti ne može sakriti. Taj će roman izaći u Njemačkoj, na njemačkom jeziku u ožujku iduće godine. Imam još dva koja su u pripremi i koja bi uskoro trebala izaći na tržište.

W: Teško je reći koja Vam je knjiga draža, ali kada bi mogli birati koju biste knjigu predložili da se recimo snimi film ili uprizori predstava?
Već su mi rekli da bi valjalo ekranizirati Naranyjin plač jer pisan takvom dinamikom da je odličan predložak za filmsko platno. No, osim tog romana, meni je srcu prirastao roman koji bi trebao uskoro izaći a, zove se Tragovi, i govori o dvoje ljudi kojima se dogodila zabranjena ljubav. To je priča o strasti, čežnji, velikoj ljubavi, pa i erotici, ali i patnji, roman o dvoje ljudi koji se prepuštaju sudbini, muškarcu i ženi koji se neizmjerno vole, ali ona je u braku dok on nije.

Kroz taj se roman konstantno preispituju osjećaji, krivnja, sudbina, bol, sreća. Pritom se ne odobrava zabranjeno, ali tu je priznanje da je čovjek nemoćan pred ljubavi, da je ono što prožima cijelo tijelo, dušu i srce neuništivo. Nitko ne može uništiti istinsku ljubav. U tom romanu će se mnogi pronaći, mislim da će dotaknuti srca mnogih.

W: Osim proze koja je prema mom mišljenju utemeljena na istinskim i čvrstim životnim situacijama pišete i na neki način pomalo provokativnu poeziju. Čini mi se da se tu osjeća jedna posebna Marijana Dokoza…
Jest, moglo bi se reći. Poezija je je odraz mene, onako kako se osjećam u trenutku. Zapravo, poezija je moje utočište, ono što ne mogu izreći na glas, ja napišem, pustim u svijet kroz stihove. Nikad ne pišem poeziju, a da je ne osjećam. Ona je poput suza, kad se isplačete lakše vam je….kad stavite na papir ono što osjećate, pretočeno u stih, lakše je.

Pred poezijom ne skrivate ništa, ne važete život i situacije, na pravite sliku sebe onakvu kakvu želite da je drugi vide. Poeziji dajete svoju dušu, razgolitite se do kraja, i to čitatelji prepoznaju. Ponekad objavim pjesmu na Facebooku i bude jako puno komentara ljudi koje je dotaknula, a da ni sami nisu znali da hoće, ljudi koje ja uopće ne poznajem. To se događa jer je ljudska i istinska i ako dotiče drugog čovjeka, meni je drago.

W: Ne volim postavljati pitanje za kraj, ali jednostavno moram se zapitati na koji način je tako dobro spojena žena, majka, novinarka i spisateljica?
Potrebna je pomoć ljudi okolo vas, ljudi koji će vas shvatiti, ali i nekog tko će vas razumjeti, dati podršku kad vam najviše treba , znati što osjećate i kad ništa ne govorite i moći vam dati snagu.

Intervju: Diana Mikloš, glavna urednica

U svijetu koji se stalno ubrzava, Srećko Kukić bira život u skladu s prirodom, dijeleći svoje imanje s konjima, paunovima i psima koji su obilježili njegov životni put od 1964. godine.
Kao “all-around” kinološki sudac s licencama za sve FCI skupine, Srećko je tijekom karijere ocjenjivao najljepše primjerke pasmina širom Europe – od Austrije do Luksemburga.

S njim smo razgovarali o onome što nas sve najviše zanima: kako prepoznati idealnu pasminu za svoj životni stil, koji su stvarni kriteriji na prestižnim izložbama poput Cacib-a Zagreb, te zašto je pravilna prehrana ključ dugovječnosti naših četveronožnih prijatelja.

Veliki ljubitelj životinja profesionalno se bavi kinologijom već više od četrdeset i pet godina te posjeduje licencu za sve FCI skupine pasa.
Što nam je sve otkrio o kriterijima na izložbama te odabiru prave hrane za pse, pročitajte u nastavku.

W: Kako ste se odlučili baviti ovim poslom ?

Potpun odgovor na ovo pitanje bio bi prilično dug, no kao i sve važne životne smjernice i moja profesionalna orijentacija korijene vuče iz ranog djetinjstva. Od malih nogu sam obožavao životinje, posebno pse koji su,osvrnem li se unatrag, doslovno obilježili čitav moj život, i privatno i poslovno. Kinologijom sam se profesionalno počeo baviti još 1964. Godine, a šest godina kasnije postao sam kinološki sudac. Danas sam internacionalni „all-around“ kinološki sudac s licencom za sve FCI skupine pasa. Osim kod nas u Hrvatskoj, sudio sam i sudim na izložbama u Italiji, Austriji, Mađarskoj, Bugarskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji, Crnoj Gori i Luksemburgu.

Zbog ljubavi prema psima preselio sam se iz centra Zagreba, gdje sam rođen i odrastao, u Sesvetski Kraljevac gdje se sa suprugom Anom, Nikolinom, Marijom Karlom i Brunom, bavim i uzgojem njemačkih ovčara, toy i patuljastih pudli te maltezera. Naša uzgajivačnica Crven Mayestoso ima preko tri desetljeća dugu tradiciju i nebrojeno mnogo titula koje su naši psi osvojili na izložbama. No, osim pasa, na imanju imamo i konje, paunove,ptice, ukratko doslovno živimo u prirodi i s prirodom, daleko od gradske vreve

W: Da li se i u čemu razlikuju izložbe pasa u Europi i u SAD u usporedbi s Hrvatskom?

Što se tiče međunarodnih izložbi pasa, u tome se Hrvatska već odavno približila europskim standardima. S ponosom mogu reći da se europske izložbe ne razlikuju mnogo od naših, osim eventualno po broju prijavljenih pasa. Hrvatski kinološki savez, na čijem je čelu predsjednik HKS-a dr.med vet Damir Skok, ima dugogodišnju tradiciju uspješnog organiziranja izložbi na svjetskom nivou, prije svega zahvaljujući stručnoj ekipu koja u korak prati sve trendove u svjetskoj kinologiji.

W: Koji su najbitniji kriteriji na izložbi pasa po kojima se proglašavaju najbolji, najljepši psi? Na što vlasnici pasa najviše trebaju obratiti pažnju?

Svaka pasmina ima svoj standard koji je propisan uredbom FCI-a te kinološki sudac kod ocjenjivanja traži najidealniji tip psa, dakle psa koji je svojim karakteristikama, anatomijom, kretanjem, kvalitetom dlake i sl. najbliži tom propisanom standardu. Različite se pasmine u ringu prezentiraju na različit način, no ono što je za sve pasmine jednako važno i na što vlasnici-izlagači trebaju obratiti pažnju je socijalizacija psa.

W: Što se čini u trenutku kada se dogodi sukob sudaca na izložbi?

Možda zvuči nevjerojatno,ali sukoba između sudaca nema, no, iako to nije dozvoljeno, ponekad dolazi do sukoba među izlagačima pasa kao i do sukoba između izlagača i suca. Naime, zbog ljubavi prema psu, ali i zbog takmičarskog duha, vlasnici pasa nerijetko su subjektivni i nerealni te svaki od njih misli da je upravo njegov pas najbolji, no samo jedan od četveronožnih ljepotana može ponijeti pobjedničku titulu.

W: Kada Vas netko zamoli da mu pomognete oko izbora pasmine koji su Vaši kriteriji i savjeti?

Kada se ljudi odluče nabaviti psa, najčešće se vode kriterijem – „e, ova mi se pasmina najviše sviđa“, no to često nije u skladu s njihovim mogućnostima niti s uvjetima koji su potrebni za držanje te pasmine. Kada mi se obrate za savjet, upravo im na to skrenem pažnju te kroz razgovor shvate imaju li ili ne uvjete za držanje psa kojeg žele te da li je pas kojeg su odabrali u leglu pas za izložbe i uzgoj ili je kućni ljubimac.

W: Koji su najbitniji elementi koji se trebaju uzeti u obzir pri izboru pseće hrane?

Izbor hrane je vrlo delikatan i ovisi o velikom broju faktora – o pasmini, o starosnoj dobi, aktivnosti i o specifičnim zdravstvenim potrebama psa o čemu se treba posavjetovati s veterinarom. Danas na tržištu imamo cijelu paletu različitih brandova pseće hrane te je vlasnicima mnogo lakše nego prije odabrati dobro izbalansiranu hrana za njihovog ljubimca, pri čemu treba imati na umu da su psi mesojedi te im je svakako preporučljivo, uz suhu ili konzerviranu hranu, ponuditi i pileće ili goveđe meso.

W: Kako gledate na azile za pse u Hrvatskoj i kako ih uspoređujete s onima na zapadu?

Svakako je dobro da azili za pse postoje no ono što je loše je to što u njima, na žalost, postaje sve tjesnije jer je sve više napuštenih pasa. Nikako se ne bih složio s postavkom da su napušteni psi problem, jer problem su ljudi koji uzmu psa i onda ne vode brigu o njemu te on završi na ulici i potom, ako ima sreće, u azilu. Upravo zbog takve tužne sudbine napuštenih pasa moja je preporuka da se svi psi koji nisu u registriranom uzgoju steriliziraju i kastriraju, kao što je slučaj u Americi.

Autor: Diana Mikloš
Fotografija: Ana-Marija Pavić

Nakon što je svoj podcast snimala u Sjedinjenim Američkim Državama i time otvorila novo poglavlje međunarodne produkcije, Ana Radišić zaključila je New York edition epizodom s Dennisom Turčinovićem, hrvatskim poduzetnikom koji danas vodi Delmonico’s, restoran koji se smatra prvim modernim restoranom u Americi.

Treća, ujedno i posljednja epizoda njujorškog serijala donosi priču o čovjeku čiji su roditelji iz Istre u SAD stigli 1974. godine bez kapitala, a koji danas stoji iza restorana čija povijest seže u 1837. godinu i koji je, među ostalima, bio mjesto okupljanja i Nikole Tesle.

Turčinović u razgovoru otvoreno govori o svom putu u ugostiteljstvu koji je započeo vrlo rano

„Imam 47 godina, a počeo sam raditi s 21. Moj otac je bio u ugostiteljstvu i išao sam s njim u restorane od najmanjih nogu, tako da sam od početka bio u ovom poslu“, kaže, prisjećajući se kako je prilika za rad u Delmonico’su bila prekretnica u njegovoj karijeri.
Njegova obiteljska priča počinje u skromnim uvjetima.

„Roditelji su u Ameriku došli iz Istre, bez novca. Nas petero-šestero živjelo je u jednoj kući, baka je bolovala od raka, s nama je živio i očev brat. Roditelji su stalno radili. Nije bilo jednostavno, ali su bili veliki radnici, željeli su ostvariti američki san i uspjeli su.“

Danas vodi ugostiteljsku grupu koja obuhvaća oko deset restorana, sudjeluje u radu nekoliko startup tvrtki te ulaže unutar industrije koju najbolje poznaje.

„Zanimaju me startupovi, ali većinu investicija zadržavam unutar ugostiteljskog biznisa“, kaže. Dio poslovnih aktivnosti veže i uz Hrvatsku, partner je u projektu pekare Boogie Lab, koji sada razvijaju i na američkom tržištu.

Ani je otkrio i sve o izazovima s kojima se susretao, uključujući razdoblje pandemije, kada je restoran ponovno pokretan gotovo od početka, a pričao je i o svakodnevnim navikama koje mu pomažu nositi se sa stresom.
„Svako jutro meditiram, to mi pomaže u stresnim situacijama“, ističe.

Unatoč životu i karijeri u SAD-u, Dennis Turčinović naglašava koliko mu je važna povezanost s Hrvatskom

„Dolazim svaka tri mjeseca. Imam kuću u Istri, u Pješčanoj uvali, tamo provodim ljeta. Volim i Dalmaciju, Hrvatska je prekrasna zemlja i jako sam ponosan što imam korijene tamo.“

Dodaje i kako je okružen ljudima iz Hrvatske: „Radim s puno Hrvata, odrastao sam s Hrvatima, pa se nekad i posvađamo na hrvatskom.“
Epizoda s Dennisom Turčinovićem, u kojoj otkriva i zašto je ugasio društvene mreže, koji su im daljnji planovi s Delmonico’som te zašto mu djeca imaju hrvatska imena, zatvara serijal Putem oblaka – New York edition, u kojem je Ana Radišić kroz tri razgovora donijela priče o karijerama izgrađenima u jednom od najzahtjevnijih profesionalnih okruženja na svijetu.

Pogledajte cijelu epizodu OVDJE

Poslušati možete i na platformama poput Spotifyja, Apple Podcasta i Deezera.

Uz dopuštenje: PR 365

Njegovi britki crteži i karikature, legendarni Pero, Klara i Štefek, desetljećima su bili prva stvar koju bismo potražili u jutarnjim novinama uz kavu. No, što se dogodi kada tisuće tih genijalnih skica, briljantnih društvenih komentara i intimnih obiteljskih crteža završe u kutijama, čekajući da ih netko ponovno oživi?

Odgovor smo pronašli u samom srcu zagrebačkog Gornjeg grada, u Radićevoj ulici, gdje je obitelj Reisinger odlučila viziju o “djedovoj špici” pretvoriti u stvarnost. Kuća karikature Oto Reisinger nije samo još jedan u nizu zagrebačkih muzeja već je to prostor koji odbacuje uštogljenost i poziva vas da uđete, raskomotite se u dvorištu na ležaljci i uz čašu vina ili kavu saberete impresije nakon što ste prolistali i razgledali povijest kroz prizmu humora koji, pokazalo se, uopće nema rok trajanja.

Razgovarali smo s nasljednikom, Otovim unukom, Markom Resigingerom koji stoji iza ovog hrabrog privatnog projekta. Pričali smo o tome kako je bilo otvarati muzej usred pandemije i potresa, zašto je djed završio na sudu zbog jedne brijačnice i kako su uspjeli stvoriti najpristupačniju godišnju kartu za posjet ovom jedinstvenom muzeju u gradu Zagrebu.

W: Kada ste prvi put shvatili da biste htjeli otvoriti ovakav prostor u srcu starog dijela zagrebačkog Gornjeg grada? Je li to bila neka konkretna uspomena na djeda, njegova posljednja želja ili nešto što se postupno razvijalo godinama?

Ideja je nastala oko 2015. Godine, kada su nas okolnosti nakon bakine i tatine smrti i Otinog zdravstvenog stanja prisilile da se djed smjesti u dom za starije. Kao izrazito društvenoj osobi teško mu je pao dnevni izostanak za “špice” i ideja da popije kavu sa svojim prijateljima u nekom prostoru okružen svojim crtežima se nametnula sama od sebe. Oto nas je nažalost napustio 2016. I nije doživio realizaciju te ideje, ali sestra, mama i ja smo odlučili da ne možemo dopustiti da ti genijalni crteži padnu u zaborav.

Osim što smo ga voljeli kao djeda, bio je zaista vrhunski umjetnik cijenjen i nagrađivan po svijetu. Kada smo vidjeli slične muzeje po europskim gradovima koji se diče kulturom stripa i karikature, shvatili smo da su Otini radovi često i kvalitetniji i htjeli smo i da prostor bude reprezentativan i prati taj nivo. Kuću u Radićevoj u kojoj su bila 3 stančića našli preko smo oglasnika i bacili se na posao.

W: Koliko ste dugo prikupljali materijal – originale, negative, skice, osobne predmete i gdje je sve to stajalo prije nego je postao postav muzeja Oto Reisinger?

Deda je sve originalne crteže sam čuvao doma u kutijama i mapama, uključujući i nagrade, isječke iz novina i sl. pa nam je zapravo olakšao stvar po pitanju same građe. Uvijek se zezao da se uz tu količinu papira možemo grijati cijelu zimu i da ih je zato najbolje sve spaliti. Jedini prigovor na njegovo marljivo čuvanje karikatura se može odnositi na datiranje jer većinu posjetitelja zanima točna godina nastanka, no gotovo je nemoguće ući u trag svakom crtežu u tako velikom opusu.

W: Koji je bio najteži trenutak u procesu otvaranja – financije, pronalaženje lokacije, digitalizacija tisuća crteža ili nešto treće?

Nakon što smo godinama tražili i napokon kupili adekvatan prostor, u radove i prenamjenu smo krenuli u najgorem mogućem trenutku- u vrijeme početka pandemije i prvog zagrebačkog potresa. Uz takav financijski teret i količinu problema i pehova koji su nas zadesili vjerujem da bi većina ljudi u potpunosti odustala od projekta. Najviše se možemo zahvaliti našoj mami koja nam je bila i moralna i financijska podrška. O svim nedaćama i bizarnostima se knjiga može napisati, a vjerujem da bi Oto imao nepresušan materijal i inspiraciju za svoje karikature.

W: Djed je radio i političke karikature u vrlo osjetljivim vremenima (Jugoslavija 60-ih, 70-ih, 80-ih, pa i 90-ih). Je li ikada imao problema s cenzurom zbog nekog crteža?

Prvi susret s cenzurom 1950-ih dogodio se za vrijeme zategnutih odnosa sa Sovjetskim savezom kada je završio na sudu zbog karikature Hruščova u brijačnici gdje ga brijač ispituje želi li brkove kao Staljin, Rusi su protestirali i htjeli povlačenje već rasprodanog broja iz prodaje zbog percipirane provokacije. Znao je da radi u sistemu gdje kada vam jednom mediji zatvore vrata povratka nema pa je vrlo rano shvatio limite svojeg izražavanja shvaćajući nužnost povremene autocenzure.

Ali također je bio svjestan svoje popularnosti kao humorista u prilično dosadnom medijskom prostoru i da je otkaz karikaturistu loš imidž. Rekao bih da je bio majstor u načinu suptilnog izražavanja kritike i ironije bez otvorene provokacije.

W: Slavni karikaturist Oto Reisinger poznat je i po erotskim i šaljivim crtežima te po karikaturama o međuljudskim odnosima koje je sjajno prikazivao. Kako je publika to doživljavala tada, a kako danas?

Najčešći komentar koji dobivamo od posjetitelja je da su njegove karikature bezvremenske i da se gotovo ništa nije promijenilo u zadnjih pola stoljeća. Te karikature su i testament jednom vremenu, a jako nam je drago i da stranci također jako dobro reagiraju pa nas veseli univerzalnost poruke i humora.

Da, manji dio opusa koji uključuje humor vezan za seks i golotinju smjestili smo u podrum i odvojili od ostatka, ali Oto nikad nije prelazio granice dobrog ukusa pa niti u njegovo vrijeme, niti sada nikad nisu smatrani ništa više od duhovite opservacije muško-ženskih odnosa i nudizma. U vrijeme školskih posjeta najviše smijeha čujemo upravo iz podruma

W: Je li postojao neki crtež ili serija za koju je djed bio posebno ponosan, a koja nije toliko poznata široj publici?

Doma čuvamo njegove portrete nas kao djece, kao uspomene na druženja i nedjeljne ručkove. Naravno takve stvari ne zanimaju posjetitelje i imaju isključivo sentimentalnu vrijednost.

W: Zašto ste odabrali baš koncept „kuće“ umjesto klasičnog muzeja i kako to utječe na doživljaj posjetitelja? Posebno je zanimljiv koncept intimnog gornjogradskog dvorišta s ležaljkama, na kojima su naslikane djedove karikature, gdje se može sjesti, popiti kavica, pjenušac i “detoksirati” se gledajući postav kroz velike prozore…?

Pravilnici su pisani na način da većina privatnika ne može jednostavno otvoriti i registrirati muzej jer je proces preskup i prekompliciran, a riječ muzej nije zakonski zaštićena niti ograničena za upotrebu, stoga većina privatnih muzeja to zapravo i nisu a imaju istoimeni naziv pa smo htjeli izbjeći negodovanje struke.

Iako smo u procesu otvaranja angažirali i konzultirali stručnjake i samo poslovanje se bitno ne razlikuje od muzeja, vjerujemo da naziv Kuća karikature djeluje nepretenciozno i privlačno jer prostor fizički zaista i jest kuća, iako naravno nismo fokusirani isključivo na karikature nego sve srodne grane likovne umjetnosti kao što su i strip, animacija i ilustracija generalno.

Želimo da svi gosti u našoj ‘kući’ osjećaju kao doma i da se nakon razgledavanja mogu opustiti uz kavu ili čašu vina uz sunčanje na ležaljkama listajući neku staru knjigu karikatura. Cilj nam je da ljudi napune baterije i odu doma uz dobro raspoloženje i lijepe uspomene.

W: Cijene ulaznica su prilično diferencirane (odrasli 8 €, djeca/studenti 7 €, umirovljenici i grupe 6,50 €), a postoji i vrlo popularna godišnja ulaznica za samo 13 € s neograničenim ulazom cijele godine i još nekim zanimljivim detaljima oko nje. Kako ste došli na ideju za tako pristupačnu godišnju kartu, je li limitirana i kakav je interes za nju?

Nikada nismo htjeli biti muzej koji hladno naplati skupu ulaznicu i nikada svoje posjetitelje više ne želi vidjeti. Mi vjerujemo da je Oto bio simbol grada i da su nam upravo naši sugrađani glavna pomoć u privlačenju novih posjetitelja.

Zato smo i uveli godišnju člansku iskaznicu za svega 13 eura (1,08 eura mjesečno), koja osigurava neograničen ulazak godinu dana na sve naše izložbe od datuma kupovine. Uz nju imate popust na kupovinu knjiga, ali funkcionira i kao svojevrsni loyalty card-ako dovedete 5 novih posjetitelja imate pravo na poklon iz suvenirnice koji sami odaberete.

Također, imamo u vidu socioekonomsko stanje nacije, osobito starije populacije koje se Ote najviše i sjeća pa smo za skoro sve izložbe do sada osigurali bar jednom besplatan ili 50% snižen ulaz na određene datume. Jednokratne ulaznice imaju svoju fiksnu cijenu jer je naravno teško predvidjeti količinu dnevnih dolazaka, ali svejedno spadamo u jeftinije privatne muzeje u gradu.

W: Planirate li u budućnosti proširiti koncept – npr. radionice za djecu, suradnje s drugim karikaturistima ili gostujuće izložbe?

Do sada smo već imali brojne suradnje- dio smo organizacije Museums,Maybe? Turističke zajednice, međunarodna godišnja izložba Hrvatskog društva karikaturista se održava svake godine,ugostili smo Animafest, gornjogradski festival Dvorišta, promociju autorskog stripa u organizaciji udruge Hrvatski autorski strip, dio smo zagrebačkog Adventa, organizirali smo brzopotezno crtanje karikaturalnih portreta s Krešimirom Kveštekom, a ove godine nas očekuje i suradnja s Hrvatskim športskim muzejom i Muzejskom memorijalnim centrom Dražen Petrović.

Imamo u planu i radionice stripa za djecu te brojne druge planove. Također, prostor je moguće unajmiti za team buildinge, korporativne evente i ostala privatna događanja. Pratite nas na društvenim mrežama za sve dodatne informacije i budite u toku sa svim našim događanjima, vjerujemo da nećete požaliti

Intervju: Diana Mikloš, glavna urednica

Njezina platforma Experience All nije samo još jedan servis za rezervaciju, već manifest nove filozofije putovanja u kojoj je luksuz definiran intimnošću, a ne cijenom.

S Marijom smo razgovarali o tome zašto su mala lokalna iskustva postala moćnija od velikih hotelskih sustava i kako je od hrabre ideje iz 2019. godine stvorila digitalnu adresu za sve one koji žele putovati sporije, svjesnije i – hrabrije.
Od mita o skupim iskustvima do lekcija koje je naučila „u hodu“, Marija nam otkriva kako u 2026. godini doista živjeti punim plućima.

W: Što za tebe osobno znači „živjeti punim plućima“ u 2026. godini i je li se ta misao vodilja promijenila u posljednjih 5 godina?

Za mene osobno život punim plućima znači slobodu i hrabrost da budeš svoj i potpuno prisutan u vlastitom životu.

W: Koji je najveći mit o „luksuznim“ ili „posebnim“ iskustvima koji bi vrlo rado razotkrila?

Jedan od najvećih mitova je da luksuzna ili posebna iskustva moraju biti skupa i pristupačna samo malom broju ljudi.

Luksuz na našoj platformi znači autentičnost, osobni pristup i intimnija iskustva. Ljudi žele iskustva koja su pažljivo osmišljena, intimna i potpuno drukčija od masovnog turizma.
Upravo zato mala lokalna iskustva često pružaju osjećaj luksuza koji veliki sustavi ne mogu isporučiti.

W: Gdje vidiš Experience All za 5 godina? Jesmo li još uvijek u fazi „otkrivanja“, ili već ulazimo u eru kad će ovakve platforme biti jednako normalne kao Booking ili Airbnb?

Mislim da se upravo nalazimo na prijelazu između te dvije faze. Još uvijek postoji element otkrivanja, jer tržište iskustava tek nekoliko zadnjih godina dobiva ozbiljnu digitalnu infrastrukturu.

Istovremeno vidimo jasnu promjenu u ponašanju korisnika. Ljudi sve više putuju zbog doživljaja, a ne samo zbog destinacije.
U sljedećih 5 godina očekujem da će platforme za iskustva postati jednako prirodan dio planiranja putovanja kao što su danas platforme za smještaj.

Naš cilj je izgraditi platformu koja povezuje autentična lokalna iskustva s publikom koja ih aktivno traži.
Vjerujem da će upravo takve platforme igrati sve veću ulogu u turizmu jer pomažu otkriti ljude, znanja i male priče koje često ostaju izvan klasične turističke ponude.

W: Koja su top 3 iskustva koja bi svatko trebao probati barem jednom u životu (ne moraju biti s vaše platforme, ali slobodno ih ubaci ako jesu

Teško je izdvojiti samo tri ali postoje neka iskustva koje mijenjaju način na koji gledamo svijet.
Prvo putovanje na kojem svjesno usporimo tempo i zaista upoznajete lokalni život.
Drugo je iskustvo stvaranja nečega vlastitim rukama, bilo da je riječ o kuhanju, umjetnosti ili nekom zanatu.
Takvi nas trenuci često povežu s kulturom i ljudima oko nas.
Treće je izlazak iz vlastite zone komfora. To može biti avantura u prirodi, volontiranje ili putovanje na mjesto koje je potpuno drugačije od svega što poznajemo.

W: I za kraj – da možeš poručiti svojoj verziji iz 2019. (kad si tek kretala s idejama), što bi joj rekla?

Rekla bi joj: bravo stara! Ja bih na tvom mjestu odustala., šalim se. Rekla bi ne čekaj da budeš spremna, nikad nećeš imati 100% znanja i samopouzdanja i savršen plan. Samo kreni i uči u hodu.
Bit će teže nego što misliš, ali to putovanje je tvoja destinacija…

Intervju: Diana Mikloš, glavna urednica
Fotografije: privatni album Marija Jerić

Ovogodišnja proslava sedam godina rada za njega nije bila samo brojka, već potvrda statusa na sceni – od gostovanja na doktorskom studiju povijesti umjetnosti u Zagrebu do sudjelovanja na velikoj izložbi „Moja koža – kultura tetoviranja“ u Etnografskom muzeju.

View this post on Instagram

A post shared by Donadini ink - Tattoo Zagreb (@donadini.ink)

Priča Mladena Donadinia počinje u Splitu 60-ih, odrastanjem uz oca čije su tetovaže bile vizualni raritet tog vremena, a nastavlja se kroz obrazovanje na Akademiji likovnih umjetnosti. Danas Mladen u svom radu oživljava preciznost Dürera i dramatiku Goye, pretvarajući svaku tetovažu u autorsko djelo koje nadilazi puko ukrašavanje tijela.

U velikom intervjuu za Wish portal za kulturu žvljenja, Mladen Donadini nam otkriva zašto je odbijanje klijenta ponekad nužan čin profesionalnog integriteta, kako balansira između Pinterest referenci i originalnih crteža te zašto bi, da može birati samo jednu osobu na svijetu, tetovirao legendarnu Kate Moss.

W: Nakon 7+ godina tetoviranja, koliko si proslavio 2025., što ti je trenutno najveći izazov u poslu – tehnički dio, kreativna rješenja, nešto poslovno ili nešto sasvim drugo?

Najveći izazov svih ovih godina bio je pozicionirati se na tattoo sceni i stvoriti vlastitu nišu. Moj rad polazi od crteža i načina na koji o njemu razmišljam: od trenutka kada nastaje na papiru, preko razrade tintom, pa sve do prilagodbe samoj formi tijela. Tetovažu zapravo doživljavam kao nastavak crteža na koži. Danas mogu reći da sam uspio izgraditi prepoznatljiv rukopis, a činjenica da sam pozvan sudjelovati na izložbi u Etnografskom muzeju to na neki način i potvrđuje.

W: Odrastao si uz oca čija je koža bila gotovo u potpunosti tetovirana u Splitu 60-ih. Kako je to iskustvo oblikovalo tvoj odnos prema tetovažama prije nego što si ih sam počeo raditi? Je li ti to bilo više trauma, fascinacija ili nešto treće?

Odrastanje uz tetoviranog oca za mene je bilo potpuno prirodno, jer sam ga takvog poznavao cijeli život. Njegove tetovaže su za svoje vrijeme bile vrlo lijepe i neobične. Tetovirao ga je tijekom tadašnje dvogodišnje vojske jedan kolega koji je, očito, bio iznimno talentiran za crtanje. Motivima su dominirale životinje izvedene na jedan poseban način koji nije bio tipičan za to vrijeme.

Danas čak ponekad pomislim da možda postoje i neke suptilne poveznice između mog crtačkog rukopisa i onoga što sam godinama gledao na njegovoj koži. Tetovaže su, na neki način, oduvijek bile prisutne u mom vizualnom svijetu.
Nažalost otac je preminuo prije nego što sam postao tetovirač. Ipak, vidio je moj kreativni put, moje obrazovanje i crtanje, koje je bilo prisutno cijeli moj život, i to ga je činilo jako sretnim.

W: Često spominješ utjecaj drvoreza i bakropisa – koji su konkretni umjetnici ili razdoblja (npr. Dürer, Goya, japanski ukiyo-e, ili možda nešto drugo) najviše utjecali na tvoj linearni rukopis?
Jesi li ikada odbio tetovirati nečiji motiv iz ideoloških, estetskih ili etičkih razloga – i kako je izgledao takav trenutak?

Grafičke tehnike starih majstora definitivno su utjecale na razvoj mog crtačkog rukopisa. U srednjoj likovnoj školi završio sam grafički smjer, a i na Akademiji sam sve četiri godine bio usmjeren na grafiku, tako da je to nešto što me pratilo kroz cijelo obrazovanje.

Kada govorimo o konkretnim umjetnicima, naravno da je Dürer jedan od velikih primjera – njegova preciznost i linearna disciplina uvijek me fasciniraju. No jednako snažan dojam na mene ostavljaju i grafike Goye. Često boravim u Madridu i imao sam priliku više puta vidjeti Goyine radove u kabinetu grafike njihove Akademije, što je za mene uvijek posebno iskustvo.

Općenito me jako privlači sama ideja grafike kao medija – ta fascinantna mogućnost da se crtež umnožava kroz tehniku tiska. Danas, kada se spomene riječ ‘grafika’, mnogi odmah pomisle na grafički dizajn ili nešto što postoji na ekranu, ali zapravo govorimo o mediju koji je duboko povezan s poviješću crteža i počecima tiska.

Kao i većina mojih kolega, i ja sam tijekom rada imao situacije u kojima sam odbio napraviti tetovažu. Razlozi mogu biti različiti – ponekad se radi o samom motivu, ponekad o kontekstu u kojem ga osoba želi nositi, a ponekad jednostavno o dinamici u komunikaciji s klijentom.

Mislim da je važno postaviti granice. Tetovaža je ipak nešto što nosi i moj potpis i moj rad, pa je prirodno da želim stati iza onoga što radim. U tom smislu ponekad je potrebno odbiti potencijalnog klijenta kako bi se sačuvala profesionalna i osobna integritet rada.

W: Što misliš o trendu da ljudi dolaze s gotovo gotovim Pinterest / Instagram referencama naspram onih koji ti daju samo ključnu riječ ili emociju i prepuste ti da stvoriš nešto svoje?
Kako balansiraš želju za autorskim izrazom („author tattoo / original drawing“) s time da tetovaža ipak mora biti nešto što osoba želi nositi do kraja života?

Nemam nikakav problem s time da ljudi dolaze s Pinterest ili Instagram referencama. Mnogi ljudi jednostavno teško mogu zamisliti kako bi tetovaža izgledala na tijelu dok ne vide fotografiju ili primjer na nekome drugome. Zbog toga ponekad u studiju fotografiram dio tijela koji ćemo tetovirati, pa nakon što napravim crtež napravim i malu simulaciju u Photoshopu kako bi osoba dobila jasniju sliku.

Uostalom, ideja ‘gotovih’ motiva nije ništa novo. Još u ranim danima tattoo salona postojali su takozvani flash listovi – crteži koji su visjeli na zidovima studija i iz kojih su ljudi birali motive: sidra, pin up žene, srca s lentom u koju bi se upisalo ‘mama’ ili ‘tata’. U tom smislu Pinterest je samo suvremena verzija iste stvari.

Što se tiče balansa između mojeg autorskog izraza i želja klijenta, mislim da tu postoji dobar odnos. Čak i kada ljudi dođu s referencom, ja obično napravim svoj ‘twist’ i nacrtam motiv na način koji je blizak mom rukopisu.

S druge strane, ima i puno ljudi koji dolaze upravo zato što žele isključivo moj crtež i moju ideju. Taj dijalog između želje klijenta i mog autorskog pristupa zapravo je jedan od zanimljivijih dijelova ovog posla.

W: Izložba „Moja koža – kultura tetoviranja“ u Etnografskom muzeju predstavlja tetoviranje kao identitet, ritual, tradiciju, modu, umjetnost i zapis vremena – koji aspekt tetoviranja ti je najzanimljiviji u etnografskom pristupu i zašto si se odlučio sudjelovati baš u tom okruženju?

Za mene je velika čast biti dio ove izložbe. Zahvalio bi se Tei Rittig, višoj kustosici Etnografskog muzeja, koja je kurirala ovu izložbu i pozvala me da budem dio iste.

Dodatnu težinu daje činjenica da su neki od tetovirača koji sudjeluju na izložbi ljudi koje sam godinama gledao kao uzore. Neki od njih su me čak tetovirali još u vrijeme kada se ja uopće nisam bavio tetoviranjem.

Biti dio tog relativno uskog kruga autora za mene je posebno iskustvo. Ujedno mi je važan i muzeološki kontekst cijelog projekta. Cijeli život provodim puno vremena u muzejima diljem svijeta i uvijek sam osjećao snažnu povezanost s tim prostorima kulture i interpretacije umjetnosti.

Zato mi je posebno značajno što se upravo sada, u ovom trenutku, dogodila prva takva izložba tetoviranja u Hrvatskoj. Ne znamo kada će se ponovno dogoditi nešto slično, pa mi je tim više važno što sam imao priliku biti dio tog projekta.

W: Kako vidiš spoj tetoviranja, kao suvremene, urbane prakse s etnografskim muzejem koji tradicionalno istražuje folklor i kulturnu baštinu? Jesi li tijekom priprema za razgovor pronašao neke neočekivane paralele između povijesnih tetovaža (npr. u Hrvata ili susjednih kultura) i onoga što danas radiš u Zagrebu?

Tetovaža se danas često doživljava kao urbana praksa, ali povijesno gledano to nije nešto novo. Tetoviranje postoji stoljećima u različitim kulturama, samo je u posljednjih pedesetak godina prošlo kroz snažnu transformaciju i evoluciju u suvremenom društvu. Upravo zato mi se čini da je Etnografski muzej vrlo logično i važno mjesto za ovakvu izložbu – da podsjeti ljude kako tetovaža ima dubok povijesni i kulturni kontekst, a nije fenomen koji se pojavio tek nedavno.

Mislim da je posebno važno da mlađe generacije dobiju taj širi pogled i razumiju da tetoviranje ima svoje mjesto u povijesti vizualne kulture.

Što se tiče mog osobnog rada, ja nemam izravan fokus na tradicionalne hrvatske tetovaže, iako sam radio i neke motive iz tog konteksta. Postoje autori koji se tome sustavno posvećuju, dok je moj pristup više usmjeren na širi vizualni i ikonografski svijet iz kojeg crpim motive.

W: Razgovor u Etnografskom bio je dio neformalnog druženja s publikom „Mladi četvrtkom“ gdje se potiče razmjena iskustava, pitanja i dijeljenje priča o prvim tetovažama, sumnjama i promjenama – što je publika najviše pitala prve večeri i je li te nešto iznenadilo u njihovim reakcijama ili pričama?

Kada radite ovaj posao niz godina, već pomalo znate kakva pitanja možete očekivati. Ipak, uvijek je zanimljivo i zabavno razgovarati s ljudima o tim temama. Ljudi često reagiraju s iznenađenjem kada im objasnite neke stvari o tetoviranju ili kada im date širi kontekst motiva i same prakse.

U tom smislu, razgovor u Etnografskom muzeju bio mi je vrlo blizak onome što se zapravo redovito događa i u mom studiju. Gotovo svaki tjedan dolaze ljudi koji se još nikada nisu tetovirali, pa ih kroz razgovor polako upoznajem s procesom, motivima i načinom na koji nastaje jedna tetovaža. Taj dijalog i razmjena iskustava zapravo su vrlo važan dio ovog posla.

W: Jedan od ciljeva serijala je otvaranje prostora za promišljanje tetoviranja kao društvenog fenomena – je li ti taj format (muzej + otvoreni razgovor) dao neke nove ideje za buduće projekte, suradnje ili čak motive koje bi htio istražiti u radu?

Suradnja na ovoj izložbi jako mi se svidjela i volio bih u budućnosti sudjelovati i u drugim suvremenim umjetničkim projektima. Nadam se da će ova izložba potaknuti interes i drugih kustosa te otvoriti prostor za slične inicijative u institucijama poput Muzeja suvremene umjetnosti ili u nezavisnim umjetničkim platformama.

Primjerice, prošle godine Biro suvremene umjetničke prakse KONTEJNER imao je vrlo zanimljivu izložbu “SKIN(S)CARE” , koju je radio Silvio Vujičić, a koja se također bavila temom kože. Takvi projekti pokazuju koliko je ta tema široka i koliko se može interpretirati iz različitih umjetničkih perspektiva.

U tom smislu vidim prostor za daljnje povezivanje tetoviranja sa suvremenom umjetničkom scenom, što me osobno jako zanima i rado bih u budućnosti istraživao takve suradnje.

W: Gostovao si 2025. na doktorskom studiju povijesti umjetnosti – što su studenti najviše htjeli znati i koje predrasude o tetoviranju si najviše pokušao razbiti?

Studenti doktorskog studija povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu bili su izrazito zainteresirani za razgovor, što je i razumljivo jer se i oni bave vizualnim fenomenima. Ono što im je bilo posebno zanimljivo jest način na koji povijest umjetnosti, ikonografija i ikonologija utječu na moj rad.
Mnogi su vrlo brzo prepoznali simbole i motive koje koristim, jer su oni često povezani s mitologijom, povijesnim prikazima i širim vizualnim imaginarijem koji i sami proučavaju.

Zbog toga je razgovor bio vrlo lijep i poticajan, jer smo zapravo govorili istim ‘vizualnim jezikom’.
Što se tiče pitanja studenata, ona su bila kombinacija teorijskih interesa i vrlo praktičnih stvari. S jedne strane zanimao ih je koncept i simbolika motiva, a s druge su se pojavila i ona klasična pitanja koja često dolaze od ljudi koji se još nisu tetovirali – kako izgleda proces, koliko traje i, naravno, ono neizbježno pitanje: koliko tetoviranje zapravo boli.

W: Misliš li da tetovaža danas može imati status „visoke umjetnosti” ili je to ipak uvijek nešto drugo – primijenjena, intimna, efemerna?

Smatram da tetovaža može imati status visoke umjetnosti, ali u određenim okolnostima. Jedan od zanimljivih primjera jest tetovaža koju je početkom 2000-ih na Kate Moss napravio britanski slikar Lucian Freud, jedan od najvažnijih umjetnika 20. stoljeća.

Koliko se sjećam, napravio je dvije male lastavice. Ta mala tetovaža postala je gotovo legendarna jer je spojila tijelo jedne od najpoznatijih manekenki na svijetu s radom umjetnika koji inače uopće nije bio tetovirač. U jednom trenutku kružila je i priča da su Kate Moss nudili milijun funti da kirurški ukloni taj komad kože I proda ga kao art work, što je ona odbila uz komentar da je to najvrjednija stvar koju posjeduje.

Ta anegdota dobro pokazuje kako tetovaža može ući u prostor visoke umjetnosti kada se susretnu određeni konteksti – autor, kulturna vrijednost i simbolički značaj.

W: Ako bi sutra mogao tetovirati samo jednu osobu na svijetu (živu ili povijesnu ličnost), koga bi izabrao i koji motiv?

Kate Moss. Na taj bi način završio na istoj koži na kojoj je već radio Lucian Freud. To bi mi bilo izrazito zabavno uz to što bi mi donijelo svjetski publicitet. Zapravo bi me zanimalo čuti što Kate željeli tetovirati.
Uvijek mi je zanimljivo vidjeti kakav motiv osoba odabire, jer tetovaža često govori nešto vrlo osobno o onome tko je nosi.

Intervju: Diana Mikloš, glavna urednica
Fotografije: Mladen Donadini – privatni album
Fotografije Mladena Donadinija – potpisuje fotograf Ivan Slipčević

U idiličnom Klanjcu, Jerko nije pronašao samo novu adresu, već i novi ritam postojanja. Daleko od vreve, u okruženju koje kao da je ispalo s platna najljepših pejzažnih majstora, uspio je redefinirati pojam sreće i uspjeha.

Njegova priča nije samo priča o preseljenju već je to svjedočanstvo o hrabrosti da se sluša vlastita intuicija i potraga za autentičnošću koja se često izgubi u urbanom kaosu.

Razgovarali smo s Jerkom o tome kako izgleda život kada ga prestanete mjeriti brojem obaveza i počnete mjeriti trenucima mira, što mu donosi jutarnja kava s pogledom na zagorske brege te je li u klanječkoj tišini doista pronašao odgovore koje grad uporno skriva.

Jerko Marčić je svestrani glumac koji je svoj iznimni talent dokazao na kazališnim daskama, televizijskim serijama i sjajnim filmovima, a okušao se i u reklamama, koje su oduševile velik broj hrvatske publike.

Glumac je to koji je unatoč nepovoljnim okolnostima i nedaćama hrabro zaplovio u nove projekte u kulturi dokazavši da kreativnost, upornost i velika volja mogu postići izvrsne rezultate pa čak i van većih hrvatskih gradova.
Jer kad je nešto dobro, onda kultura pronađe plodno tlo i publiku koja se odaziva na kreativno stvaralaštvo, a postignuća u Kući Klajn idu punim jedrima naprijed.

W: Omiljeni ste glumac širokom dijelu publike. Osim kazališta, filma mogli smo vas zapaziti i u reklamama. Možete li usporediti te tri na prvi pogled različite forme?

Za mene je gluma sredstvo i način izražavanja. Moji su interesi različiti i potrebno mi je puno vremena da se kreativno izrazim tijekom procesa rada. Kazalište je medij koji još uvijek ostavlja relativno dovoljno vremena da se kreativni procesi prirodno događaju. Veseli me razmišljati o nekoj temi, proučavati je, razgovarati i puštati da se ideja paca i rađa.

Nažalost kazalište polako prati brzine koje su potrebne prilikom stvaranja filma ili reklame. Imao sam sreće pa sam u svojem glumačkom odrastanju i edukaciji susreo ljude poput Zijaha Sokolovića koji me naučio brzom kreiranju, razmišljanju i ispostavljanju materijala kojeg zahtjeva određeni medij.

Za reklamu je potreban fragmentiran način razmišljanja lišen filozofiranja i ulaska u psihološke procese, barem za glumce.
Kao glumac film još nisam upoznao na pravi način, moja iskustva u radu na filmu su prekratka da bi o tome mogao govoriti iako osjećam da za to dolazi vrijeme.

W: Vrijeme potresa u Zagrebu zateklo Vas je u srcu, u staroj jezgri grada. Kako ste se snašli?
Kako je koronavirus utjecao na Vaš život?

Na nesreću (a kasnije se pokazalo na sreću) s krajem 2019. prestao je moj stalni angažman u kazalištu Kerempuh. S obzirom na to da je korona zaustavila projekte koje sam imao dogovorene u Zagrebu, Ljubljani i Beogradu, Dunja i ja smo se počeli intenzivnije baviti kućom i vrijeme i energiju usmjerili prema uređenju stana unutar kuće u kojem sada živimo.

Potres nas je zatekao u staroj zgradi u Mesničkoj ulici, iz koje smo odmah otišli, prvo privremeno kod obitelji a kasnije u unajmljeni stan blizu Ribnjaka. Kako smo i Dunja i ja navikli živjeti u centru grada i obitelji su nam tamo, bilo nam je bitno da ostanemo u tom dijelu. Ali nam isto tako nije bilo svejedno s obzirom na traumatično iskustvo potresa.

Cijela situacija s koronom donijela nam je puno više pozitivnog nego negativnog i na tome smo zahvalni. Pojavilo se vrijeme koje smo koristili na drugačiji način, tempo je postao sporiji i prirodniji, a i činjenica da smo oboje ostali bez posla otvorila nam je mogućnost da život gledamo druge perspektive, odvojeni od dosadašnjih uloga.

W: Otišli ste živjeti u Klanjec, predivno mjestašce nedaleko od Zagreba. Kako je došlo do ideje pa zatim i realizacije kupnje kuće u Zagorju na samoj granici sa Slovenijom?

Nismo tražili ovakvu kuću, ona nam se slučajno dogodila, kako volimo reći: kuća je našla nas.

Do ideje i realizacije kupnje kuće došlo je paralelno i spontano, premda su i prije toga postojale naše težnje i snovi o promjeni. Ja sam znao da zapravo želim živjeti u kući, u blizini prirode, bliže miru i imati mogućnost prostora za rad čije je korištenje neograničeno vremenskim i financijskim uvjetima.

Dunja je htjela živjeti u prostoru koji ima balkon i kadu. I to se dogodilo sasvim slučajno, a uz mir, prirodu, balkon i kadu dobili smo još i kino dvoranu i prostor slobodan za realizaciju svih naših ideja, pa i onih koje još uvijek ne postoje.

W: Koliko se dugo stvarala ideja o projektu, u ovom slučaju Kući Klajn, koji će biti posvećena kulturi?

Kada smo vidjeli kuću i odlučili je kupiti (u proljeće 2019. godine), već smo znali što bismo htjeli i kasnije se ta ideja samo razvijala i dobivala nove rukavce, nove teme, nove mogućnosti..

Kuća Klajn, kako smo je nazvali, je umjetnička rezidencija, centar nezavisne kulture, mjesto druženja, boravka, izvedbe, kreacije i susreta s umjetnošću, ljudima ali i najbitnije sa sobom. Sa svakim novim dolaskom u kuću, s ljudima koji su nam dolazili u posjet stvarale su se, a i danas se stvaraju nove ideje, prostor je stvarno inspirativan.

Pogotovo to primjećujemo otkad živimo tu, koliko drugačije doživljavamo kuću kada u njoj istovremeno radimo, realiziramo programe, živimo, družimo se s prijateljima, ugošćujemo umjetnike i autore.. Iz tog razloga nam je bitan element Kuće Klajn posvećenost unutarnjem razvoju i radu na sebi, jer smatramo da je to esencijalni dio svakog procesa, bio on kreativni, stručni ili životni.

W: Gdje ste pronašli odnosno crpili ideje za osmišljavanje programa koji će se odvijati unutar i okolo kuće Klajn?

Istraživanjem bogate povijesti kuće koja je izrađena 1937. godine, došli smo do toga da su sve naše ideje i programi koje želimo provesti već postojali.

Kuća je kroz povijest imala razne namjene, pa je od privatne kuće, autobusne stanice, hotela i restorana, preko Narodnog sveučilišta koje je upravljalo kulturnim i edukativnim programom, autoškole, grafičke tiskare, gostionice, kinodvorane, privatnih stanova – sve do našeg boravka tu i osmišljavanja programa život kuće zapravo zatvorio neki krug.

I drago nam je da možemo ovom prostoru vratiti energiju i značaj koji je imao u zajednici, u gradu Klanjcu kroz povijest. Kuća će ponovno biti (gotovo) sve ono što je i prije bila, ali kroz prizmu Jerka i Dunje, naših prijatelja, članova Kućnog kolektiva, kolega, zainteresiranih umjetnika..

W: Koliko vremena posvećujete unapređivanju, nadogradnji i planovima za kulturne projekte u i oko kuće ili je sada to postao Vaš lifestyle, obzirom da u istoj kući i stanujete i to sa svojom partnericom Dunjom Bovan, vrlo cijenjenom producentica u kulturi?

Sve što radimo trenutno je vezano uz kuću kao prostor, uz Kuću Klajn kao ideju, program, budućnost, suradnje..
Kuća je nasreću dovoljno velika pa možemo imati ured kat ispod stana, u prizemlju dvoranu u kojoj možemo gledati filmove, pripremati uloge, sobe u kojima mogu spavati naši prijatelji ili gosti..

Sve je to jako izazovno kad je u jednom paketu. Iz tog razloga pokušavamo održavati ravnotežu u poslovima koje obavljamo. Nekad je to zahtjevnije, primjerice kada u kući imamo gostovanje kazališne predstave, čekaju nas izvještaji za provedene programe, pas u stanu laje, a veš mašina javlja da je gotova i da treba staviti sušiti posteljinu na kojoj će već sutra spavati novi gosti…

Tada je vrijeme relativan pojam, a posvećenost maksimalna. Bez obzira na to što volimo ovaj prostor i svakim danom sve više postajemo dio njega, ponekad nam je potreban i odmak samo da stvari vidimo iz druge perspektive. Onda odemo do Ljubljane ili Zagreba ili jednostavno sjednemo u auto i vozimo se po Zagorju.

W: Jeste li sada posvećeni možda i uzgajanju biljaka, voća, povrća…kako se odrazio na Vas život u slobodnijem, prirodnijem okruženju? Biste li se ikada više vratili živjeti u centar grada i nedostaje li Vam?

Nažalost nismo imali vremena posvetiti se uzgajanju voća i povrća, zapeli smo na sobnom i začinskom bilju. Okruženi smo ljudima koji, ako ne u svom dvorištu, onda na gruntu negdje u blizini imaju povrće, voće, med, domaće životinje…
Mi nismo u toj fazi ali sljedeće godine mali vrt postaje imperativ i visoko na listi naših prioriteta vezanih uz kvalitetu života u Klanjcu.

Sretni smo sa sadašnjim načinom života, odgovara nam mirnije okruženje, humaniji tempo življenja, neposredniji kontakt sa susjedima, mogućnost da sami kreiramo dnevni raspored.

Odlazak iz Zagreba i promjena načina života nam je pokazala koliko smo u Zagrebu živjeli u stresu i nepovezani sa sobom. Ne nedostaje nam centar grada, a kada se zaželimo Zagreba odemo u posjet obitelji, prijateljima, u kupovinu, kazalište ili jednostavno u Ribnjak na pseću livadu.

W: Oni koji Vas znaju malo bolje, znaju da ste udomili preslatku kujicu Svilu i da općenito Dunja i Vi jako volite životinje. Kako je Svila dobila svoje ime i kako se snašla u novom okruženju?
Svila je u naš dom došla krajem siječnja 2020., kada ni potres ni korona nisu bili tema u našim životima. Lijepo smo živjeli u Mesničkoj, a onda su te promjene i selidbe izbacile iz takta ne samo nas, nego i Svilu. Imamo osjećaj da tek sad kad smo došli u Klanjec da se i ona sve više opušta.

Udomili smo je iz skloništa i prvih par dana je bila plaha, ustrašena i zvala se Lily. Na to se nije odazivala i zaključili smo da je tom imenu potreban jedan piskavi suglasnik. Slily je bilo bez veze, pa je postala Svila što je tada odgovaralo njenom karakteru. Kasnije smo zaključili da smo je trebali nazvati Borka.
Svila je ovih dana dobila još jednog četveronožnog cimera, a to je mali mačić Kesa kojeg smo udomili iz Karlovca. Dobro se slažu i sretni smo što je ova kuća i njihova.

W: Kako je stanovnici Klanjca i okolice prihvatili ovakav kulturni projekt?
Klanjec je mjesto s bogatom kulturnom baštinom, odavde je Antun Augustinčić, Oton Iveković.. čak je i Antun Mihanović veliki dio života proveo u Klanjcu i bio omiljen među narodom, u blizini Klanjca se nalazi i spomenik hrvatskoj himni. Klanječka crkva jedan je od prvih ranobaroknih sakralnih spomenika u Hrvatskoj, a ujedno je i mauzolej obitelji Erdödy.

Tako da Klanjčani s kulturom žive i cijene je. Sretni smo da smo došli upravo u ovakvo okruženje u kojem nas sugrađani prihvaćaju i podržavaju, dolaze na programe i vesele se ponovnom otvorenju kina Martin.

Kino je radilo sve do 2004. i vjerujemo kako je nakon 17 godina itekako vrijeme da Klanjec dobije natrag kino, za kojeg smatramo da svaka zajednica zaslužuje i treba. Za uređenje kina će nam trebati financijska podrška, pa ćemo uskoro započeti s crowdfunding kampanjom za obnovu dvorane za koju se nadamo da će ljudi imati želje i mogućnosti podržati nas.

Velika podrška nam je i gđa. Snježana Horvatin iz Kulturnog centra Klanjec koja radi zaista veliki posao i sigurno ćemo zajedno napraviti puno kvalitetnih programa ne samo za Klanjčane nego i za posjetitelje cijelog Zagorja, a možda i šire

Od svibnja do početka listopada realizirali smo program Dobro došli Kući u sklopu kojega smo održali: arhitektonsko-urbanističku radionicu Iz perspektive Kuće, program filmskih projekcija Kino pred Kućom, Radionice oko Kuće – edukativni filmsko-izvođački program za mlade Klanjčanke i Klanjčane, program gostovanja suvremenih plesnih i cirkuskih predstava Suvremeno u Zagorju (u Klanjcu, Humu na Sutli, Gornjoj Stubici i Zaboku) te gostovanja kazališnih predstava zagrebačkog KunstTeatra.

Svime ovime željeli smo se predstaviti našim sugrađanima ali i ljudima na širem području Klanjca. Njihov odaziv i pozitivne reakcije na dosadašnji program pokazatelj su nam da ovo što radimo ima smisla.

W: Koliko posjetitelja imate iz većih obližnjih gradova poput Krapine, Zagreba, Varaždina, možda iz inozemstva?
Za sada su nas posjetili ljudi iż raznih dijelova Hrvatske, ali i Europe. Neki jer su naši prijatelji, neki jer su bili gostujući umjetnici, a neki sasvim slučajno. Prioritet su nam svakako ljudi iz Klanjca, ali veselimo se svim posjetiteljima i umjetnicima, autorima, stvarateljima koji će doći u kuću, bez obzira odakle su.

Intervju: Diana Mikloš

Fotografije: Matija Smuk
Kuće Klajn, kino dvorana Martin, kućni detalj, maketa Kuće Klajn, Kućni kolektiv, razgovor s Klanjcanima, Svila i Kesa, radionica glume, radovi na krovu – privatni album

U ovom ekskluzivnom intervjuu, autorica J.K. Rowling koja je redefinirala književnost otkriva pozadinu svog alter ega, Roberta Galbraitha. Doznajte zašto je najpoznatija književnica svijeta odlučila krenuti ispočetka pod muškim pseudonimom, kako je “pronašla svog unutarnjeg momka” i što je povezuje s legendarnom Agathom Christie.

Ako ste ljubitelj serijala o detektivu Cormoranu Strikeu ili vas zanima kreativni proces iza bestselera poput “Zova kukavice”, na pravom ste mjestu.
Donosimo duboki uvid u transformaciju koja je oduševila književni svijet.

Joanne Kathleen Rowling u ovom zanimljivom intervjuu kao poznata engleska književnica, popularna ponajviše po ekraniziranim romanima o Harryju Potteru, odgovora u ime svog alter ega Roberta Galbraitha pod čijim je imenom napisala mnoge intrigantne knjige koje su svoje mjesto od samog početka pronašle mjesto svih ljubitelja kriminalističkih zapleta.

Zašto je spisateljica J. K. Rowling počela pisati krimiće pod muškim pseudonimom, kada kreću televizijske verzije ovih romana te što planira pročitajte.

W: Zašto ste se odlučili okrenuti pisanju krimića?

Oduvijek sam voljela detektivske romane Agathe Christie, Ruth Rendell, Margery Allingham i PD James. Većina priča o Harriju Potteru je u svojoj biti detektivska osim knjige “Red feniksa” koja je više objašnjava zašto-se-to-desilo, ali oduvijek sam željela probati pravu stvar. Htjela sam napisati suvremeni detektivski roman s vjerodostojnom pričom.

W: Zašto ste se odlučili pisati roman pod pseudonimom?

Čeznula sam vratiti se na početak karijere, da mogu u novom žanru raditi bez nasljeđa ili očekivanja i dobiti iskrene povratne informacije. Bilo je to fantastično iskustvo, da je barem moglo potrajati malo duže. Bila sam zahvalna na svim informacijama koje sam dobivala od izdavača i čitatelja ali i recenzija. Robert Galbraith je okrenut samo poslu a to je moj omiljeni dio. Sada kada je moja maska skinuta, planiram i dalje pisati pod pseudonimom i tako održati odmak od drugih romana ali i zato što uživam imati alter ego.

W: Zašto ste se odlučili pisati kao muškarac? Da li je to utjecalo na vaše pisanje?

Željela sam da moj alter ego bude drugačiji od mene, čim je to više moguće, pa mi se tako muški pseudonim učinio kao dobra ideja. Ponosno mogu reći da je mi moj urednik David Shelley, koji je pročitao knjigu “Zov kukavice” bez znanja da sam tu knjigu ja napisala, nakon mog priznanja rekao “Nikada ne bih pomislio da je žena to napisala”. Izgleda da sam uspješno pronašla svog unutarnjeg momka.

W: Zašto ime Robert Galbraith? Što biste poručili svim Robertima Galbraithima?

Jedino se mogu nadati da će svi stvarni Roberti Galbraighti biti jednako dobrostivi kao što su bili Harriji Potteri. Moram naglasiti, da ne mislim da im je to toliko neugodno.

Izabrala sam ime Robert jer je to moje omiljeno muško ime, jer je Robert F. Kennedy bio moj heroj a srećom to ime nisam dala niti jednom od likova u Harry Potter serijalu ili u knjizi Slučajni izbori.

Galbright je izabrano zbog malo neobičnog razloga. Kada sam bila mala željela sam se zvati “Ella Galbraith” i nemam ideju zašto. Ne znam zašto ili kako mi je to prezime bilo na pameti jer nisam poznavala nikoga s njim.
Bilo kako bilo to ime je jako utjecalo na mene.

Za pisanje serije o Striku razmišljala sam da se nazovem L. A. Galbraith ali sam ipak odlučila da su ti inicijali loša ideja. Postoji i dobro poznati ekonomist J. K. Galbraight.

Bila sam potpuno paranoidna kako će netko pročitati moje namjere i otkriti moj pravi identitet ali srećom nitko nije dublje ulazio u istraživanje o autoru.

W: Zašto ste odlučili da Robert ima vojnu pozadinu?

Kako bi Robert poznavao rad i istragu Special Investigation Branch (SIB) bilo je to najlakši i najvjerojatniji razlog. Imala sam dobar izgovor da se ne pojavljuje u javnosti ili objavljuje svoje slike jer je on vojnik koji radi u civilnoj sigurnosnoj industriji.

W: Zašto ste odabrali privatnog istražitelja kao glavni lik a zašto je on ratni veteran i amputiran?

Kao što sam ranije rekla, željela sam napisati klasični kriminalistički roman ali na moderan način. Privatni istražitelj se kreće u različitim svjetovima. To mi daje podlogu da iskoristim životna iskustva i istražujem te svjetove.

Poznajem puno ljudi koji su služili u oružanim snagama i koji su bili ljubazni i pomogli mi u mojim istraživanjima. Razgovarala sam sa službujućim i umirovljenim vojnim osobama toliko dugo koliko su mi to dopuštali. U stvari, sve činjenice dolaze iz vojnih izvora. Jedan od tih izvora dolazi direktno iz SIB-a.

Iako je Strike potpuno izmišljen lik, njegova karijera i iskustva su utemeljeni na stvarnim događajima pravih vojnika. Stvaranje Strika kao ratnog veterana je bilo vrlo uzbudljivo i uvjerljivo iskustvo.

U jednom od osvrta kojeg posebno cijenim, prije nego je Robert Galbraith bio razotkriven, napisano je kako se moj junak suočava sa situacijom “s odlučnošću umjesto s klišeiziranim samouništenjem”. Dala sam Striku kvalitete vojnika koje mi se najviše sviđaju: snagu karaktera, crni humor, otpornost i genijalnost.

Stvaranje lika koji je amputirac dodaje novu dimenziju, dopuštajući mi da prikažem dnevni život kojeg mnogi ratni veterani invalidi proživljavaju. To je nešto s čim sam osobno upoznata pošto moja majka boluje od multiple skleroze.

W: Zašto se romani odvijaju u Londonu? Zašto to nije Edinburgh, u kojem živite?

Volim Edinburgh i taj grad pruža prekrasnu i primamljivu scenu za krimi roman ali osjećala sam da postoji dovoljno uvjerljivih detektiva koji već šeću njegovim ulicama.
Oba moja roditelja dolaze iz Londona i tijekom svog djetinjstva provela sam puno vremena posjećujući rodbinu. Živjela sam u njemu do svojih dvadesetih i dalje ga jako volim. Možete pisati o Londonu cijeli svoj život a da ne iscrpite radnju, okruženje ili povijest.

W: Možete li detaljnije opisati Strika i zašto je takav kakvim ste ga stvorili? Njegov odnos s Robin je jako intrigantan?

Osim što je bivši vojni policajac, moj junak je nezakoniti sin vrlo poznate javne osobe s kojim se susreo samo dva puta. Strike mi daje način da objektivno govorim o neobičnostima koje dolaze sa slavom.

Dok je bio u vojsci, Strike je imao anonimnost kojoj teži, ali sada kad je napustio vojsku susreće ljude koji imaju puno pretpostavki o njemu isključivo na temelju njegovih roditelja. Prezime glavnog lika dolazi od stvarnog čovjeka spomenutog u jednoj tankoj knjizi o Cornwallu.

Strikova pomoćnica u ovom slučaju, Robin, je privremena tajnica koja skriva svoju životnu ambiciju da postane privatna detektivka od svih pa čak i od svog zaručnika. Oduševljena je što može raditi s privatnim detektivom ali njihova veza u početku uopće ne obećava ništa dobroga.

Robin u početku ne voli Strika i smatra ga prilično neprivlačnim i nesimpatičnim ali uskoro se počinje diviti njegovoj radnoj etici i inteligenciji. Strike svjestan svojih mana kao samac i izoliran čovjek odlučuje kao neće pokloniti previše povjerenja niti se oslanjati na ovu nesumnjivo seksi pomagačicu. Odnos između likova se unatoč svim neprijatnostima polako razvija u pravo prijateljstvo i bilo je zabavno pisati o tom dijelu.

W: Koji je vaš način pisanja ovakvih romana i kako se on razlikuje od vaših drugih radova?

Često počinjem s čistom idejom pa na temelju toga razvijam priču. Puno planiram i istražujem tako da o likovima znam puno više nego što napišem u knjigama. Tako oduvijek radim.

Treći roman o Striku uključuje iznimno veliku količinu planiranja, najveću koju sam ikada uložila u bilo koju knjigu koju sam do sada napisala. Imam tablicu, kodiranu bojama, kako bih mogla voditi evidenciju gdje se nalazim. Nešto slično se dešavalo i s romanima o Harriju Potteru. Puno truda je uloženo u dobro dokumentiranu razina planiranja a sada obožavatelji mogu uživati u Pottermore-u.

Općenito vrlo sam disciplinirana a u svom pisanju pokušavam imati osmišljeni radni dan ali si ne zadajem ciljeve u broju riječi koje moram napisati. Ponekad smatram da je dobar radni dan bio kada sam izbrisala veliku količinu riječi ili kada sam jednostavno samo razmišljala.
I nikada ne napišem naslovnu stranicu dok knjiga nije dovršena.

W: Nedavno je najavljeno kako će BBC prilagoditi knjigu za televiziju. Zašto televizija umjesto filma? Koliko ćete biti uključeni u izradu?

Jako sam uzbuđena što mogu promatrati kako knjiga oživljava na ekranu. Priča više pristaje televizijskom formatu nego filmskom. Postoje mnoge detektivske serije koje su jako dobro prošle na televiziji.
Volim raditi sa scenaristima na priči i adaptaciji ali samo zbog toga što planiram raditi u budućnosti s likom ali izvan toga sve prepuštam stručnjacima.

W: Postoje najave da imate u planu napisati sedam romana o Striku. Da li je to točno?

Nije, postoji puno više od toga. Ljepota pisanja ovakvih romana krije se u činjenici što svaki od njih ima svoju diskretnu priču pa je tako serija prilično otvorena. Radit ću na njoj sve dok imam priče koje mogu ispričati.

Intervju uz dopuštenje: Mozaik knjiga (sve fotografije)

Rosemary je vlasnica klinike smještene u ulici Harley, u Londonu, a dobre prijateljice su joj Kate Moss i Stella McCartney

Ova svestrana žena napisala je knjigu pod nazivom “Juice” koja je odlična osnova za nutricioniste i sve one koje žele započeti s detoksom ili naprosto početi živjeti zdravije. Razgovarali smo s Rosemary o njezinoj knjizi i odličnim savjetima za stil života koji donosi više imuniteta, a samim time i zdravlja u svačiji život.

W: Koji je bio vaš poticaj za prijelaz iz karijere modela u nutricionizam?
Glavni poticaj je bilo rođenje moje djece. Prvo dijete sam imala s 24, drugo s 30 a treće s 31 godinom te mi je vremenska blizina rođenja posljednje dvoje djece označila napuštanje posla modela. Pošto volim raditi, željela sam krenuti dalje i stvoriti nešto na čemu bih gradila daljnju karijeru.

Posao modela je bio prekrasan, dok sam se bavila njime a također mi je pomogao i u novom poslu jer me modna industrija jako podržava. Činjenica je da volim raditi s hranom, volim ono što hrana može učiniti za vas i bilo mi je važno da budem kvalificirana, pošto mi je jako bitno da dobro poznam materiju o kojoj govorim.

W: Jeste li ste naučili koji trik kako bi očuvali zdravlje dok ste bili model?
Modna industrija je izrazito svjesna povezanosti hrane i zdravlja, iako ljudi govore da žive samo od cole, kave i cigareta, oni se stvarno brinu o svom zdravlju i prehrani, naravno i zbog toga što je to izrazito estetska grana industrije.

Kada ste model, okruženi ste ljudima koji vrlo brzo prianjaju uz zdrave trendove kao što su naprimjer sokovi ili super hrana. Pošto kao model puno putujete morate obratiti pozornost na ono što unosite u svoje tijelo.

W: Koje su prednosti uključivanja sokova i smoothiea u svakodnevnu prehranu?
Za mnoge osobe, to je stvarno dobar način unosa hranjivih tvari, sokovi su savršeni za unos velike količine nutrijenata u vaše tijelo i prehranu. Mnoge osobe mukotrpno pokušavaju na dnevnoj bazi unijeti preporučene količine zdravih sastojaka ali uz pomoć sokova i smoothie pripravaka puno lakše uspijevaju održati taj ritam.

Znam da sokovi imaju lošu predodžbu radi visoke količine šećera – ali kao što sam i rekla u svojoj knjizi – ako uz obrok imate i sok usporit ćete probavu šećera a sok također ima puno dobrih sastojaka. Sokove je zabavno raditi što je jedna od većih prednosti.

W: Što znači postiti uz pomoć sokova?
Postila sam uz različite sokove po jedan, dva ili tri dana, i uz pomoć raznih Smoothie. Od sokova izabirem one koji će mi pomoći u čišćenju jetre, detoksikaciji tijela i one koje će mi umiriti probavu.

Radi se o poticanju tijela da otpusti sve prikupljene toksine. Okruženi smo s toksinima, čak i kad obraćate pažnju što jedete, cijelo vrijeme smo okruženi zagađivačima. Rezultat toga je otečena jetra, preopterećena probava a ispijanje sokova predstavlja sjajan način oslobađanja od svih nagomilanih toksina. Moram priznati da ćete se nakon takvog tretmana osjećati puno bolje.

W: Imate li kakav savjet za osobe koje bi prvi puta probale čišćenje uz pomoć sokova?
Budite nježni prema sebi, ne postoji neuspjeh. U knjizi naglašavam – ako možete samo jedan dan biti na tekućini, napravite tako, i ne zaboravite to je samo jedan dan. Napredujte lagano i pratite kako ćete se osjećati. Ne vjerujem u negativne osjećaje jer život je prekratak za to. Ako vam dođe volja za juhom, navečer u 7 sati, učinite to.

Bez obzira jeste li završili svoj dan ili niste, dobro je osvijestiti koju hranu unosite u svoje tijelo. Ako nikada do sada niste isprobali čišćenje sa sokom, probajte i postat ćete svjesni što ste jeli taj dan i shvatit ćete kako je to dobar način da se dođe do umjerene i uravnotežene prehrane u cijelosti.

W: Pije li vaša obitelj prirodne sokove?
Da, moj suprug i djeca su moji zamorci. Očito, djeca ne trebaju postiti ali oni su fantastični jer imam mnogo recepata za isprobavanje a lijepo je imati dobre kušače. Moja djeca posebno vole smoothie, cijela obitelj ih voli isprobavati, nekad uspijem, nekada ne ali najvažnije je da uvijek dobijem iskren odgovor.

W: Kako ste otkrili da sokovi imaju umirujući i ljekoviti korist za oboljele?
Ja sam kvalificirana nutricionistica i znam što svaka hrana koju uzimam sadrži. Temeljem tog znanja, ananas ima protuupalna svojstva, a pojedini enzimi u papaji su jako dobri za probavu, moguće je ublažiti pojedine simptome.

Znajući koja svojstva određena hrana ima, neka su bogata vitaminom B, neka vitaminom C, razmišljam koji vam vitamini neophodni prilikom pojedinih bolesti a promatrajući kroz nutrijente koje imaju, spajam ih i pokušavam ukomponirati uz dobar okus.

W: Kako izgleda proces stvaranja recepta? Da li puno eksperimentirate?
Otprilike imam ideju koje se namirnice mogu spajati, napišem hrpu recepata a onda slijedi kušanje. Nakon toga počinjem s dodavanjem ili oduzimanjem različitih sastojaka. Limun je zahvalan sastojak za sokove jer ima prilično jak okus i prolazi kroz druge okuse.

W: Što vam budućnost donosi nevezano za vašu knjigu?
Imam kliniku u ulici Harley koju volim, puno sam toga naučila radeći tamo sa svojim klijentima. Također pišem i kolumnu za Net a Porter i Women’s Health, možda će u daljnjoj budućnosti izaći još jedna knjiga.

Knjiga Rosemary Ferguson “Juice” je dostupna za kupnju od 2. travnja, posjetite njezinu web stranicu za više informacija.

Tekst uz dopuštenje Wish hr partnera, Quintessentially Lifestyle.

Quintessentially